Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina…

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

Pažljivo mjeri ako misliš jednom sjeći sjeći sjeći sjeći sjeći

Dođe tako vrijeme u životu svakog mladog čoeka kad mora pljunuti pogledati istini u oči, pa makar ga ogledalo lagalo kako je zgodan i nabildan, da sebi saopšti činjenicu da više nije tako mlad. Da je život jednostavan kao što nije, baš u tom momentu težini trenutka se ne bi pridružio faktor pritiska okoline sugestijama kako da taj mladi čoek živi svoj život. A pridruži se. A onda mu još kažu da se oženi…

Eventualno se taj napad panike završi, a onda mladi čoek kreće u razmišljanje, onaj tajni sastojak zbog kojeg svaki zajeb ispada još ukusniji. Razmišljanje je, kako su to još stari Latini ustvrdili u njihovom šovicentričnom društvu, veoma neprirodna aktivnost za muškarca koja se dešava u trenucima kad isti, iz ovog ili onog razloga, nema u agendi dovoljno muških poslova kojima bi se okupirao (brza vožnja motornih vozila pod dejstvom alkohola, ilegalna sječa bukove šume, čvrsto i pažljivo držanje daljinskog upravljača TV, provaljivanje u fejzbuk naloge kučki i sl.). Ipak, vremenom je prihvaćeno i kao muška djelatnost, u nekoj mjeri takmičarska disciplina, doduše, rezervisana za one koji se ne ističu u treniranju tegova i srodnim sportskim djelatnostima („Ko nema u glavi… nogama… reciprocitet.“).

Razmišljanje je samo po sebi pećina hobotnica sa stotinu različitih špiljopipaka u koje se može upasti, u stotine različitih pitanja. Šta, kako, s kim, zašto, na koji način, sva ta leksika sa upitnikom može mladom čoeku, ukoliko ne bude čvrst i nadasve stamen, povratiti onaj spomenuti napad panike te izazvati osjećaj izuzetne težine na čvrstim mladim grudima, da se usljed hipotetike desi hipertenzija. Ipak, u sudaru teorije i empirije potonja uvijek izađe kao pobjednik te je sama sebi prigodno skovala krilaticu „Na greškama se uči!“, stoga je mladom čoeku logično i prirodno da se u nekom trenutku okrene istoriji i forenzičkom analizom kostiju nj. predaka stradalih u pošasti braka pokuša pronaći odgovore na pitanja koja ga proganjaju. No međutim…

Patrijarhalna strana je tvrda. Rijetki se usuđuju pričati o tome. Pravilo službe, jebem ti ženo maiku princip i indoktrinacija, težak pogled, ćutanje i brzo paljenje cigarete na takva pitanja ne ostavljaju mnogo prostora mogućnostima drugačijim od ja sam moro moro. Stoga se mladi čoek počesto okrene svjedočenju žena, majki, kraljica… usmenom i pismenom, putem časopisa, publikacija, interneta, sjedenja na kafama, u frizerskim salonima i sl. A žene vole da otvore dušu kao (i) košulju, pa to ti je.

I ne bi tu nikakvih problema ni bilo… da nije problema. Sakupljajući različita iskustva o tome „kako su se njih dvoje skuvali smuvali“, teško je konstatovati da tu, bogtejebo, nikakve selekcije nema. Nekim djevojkama nije potrebno ni prići, nego ih samo pogoditi kamenom u glavu (iz daljine) a za muškarce vrijedi analogno uz opasku da ih je lakše pljunuti…
„Ja sam njega zapazila kad je ispucao čitav šaNžer na svadbi kod moje rodice.“, „Znala sam da je on pravi onog trenutka kad me je iz popodnevnog sna probudilo turiranje golfa popraćeno psovanjem.“, „Vrijedilo je čekati da se vrati iz Foče nakon služenja pune kazne.“, „Upoznali smo se tako što me je u prodavnici udario kolicima u kojima su bile tri gajbe piva.“, „Vidjela sam da je dobar čoek kad je iskreno žalio zbog toga što je prevario moju sestru.“, samo su neke od rečenica iz bajki koje nas okružuju a da toga nismo ni svjesni. Opet, sa već pomenute druge strane se mogu naći brutalni izlivi iskrenosti…

Sumiranjem sume, nije čudno što je naš narod još davno izrekao narodnu izreku „Jebô te halo efekat da te jebô halo efekat“, budući da je teorija istog, usljed upornosti našeg naroda, znatno izvitoperena u stvarnosti. Protivno nj. pravilima (a i prirodnim zakonima), sklapaju se bilateralne unije bez ikakvog ispitivanja mentalne kompatibilnosti [što je i logično za područje siromašno mentalnim kapacitetom, prim. aut.], a kasnije će se ispostaviti i fizičke što dovodi do nadasve koincidentalno koitusnih situacija tipa „A ispod njega moja najbolja prijateljica!“…

Usljed svega, mladi čoek se može naći u upitnosti vrtloga sive zone pomračenja logike koja mu se, plimom bez oseke, nameće. Ako se ne snađe na vrijeme i taj vrtlog ga odnese, veoma lako se može naći u situaciji da u potpunosti shvati ono moro moro, na osnovu tehničke lične greške, prve, pete ili trinaeste, nebitno je. U slučaju dvaneste, može se naći na meti osuda zbog mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja, sem ako se navedeno ne obavlja izuzetno tajnovito, po noći, sa povezom preko očiju (lisicama na rukama, bičem, lancima…). Dakle, opasnosti vrebaju i lijevo i desno a kao i uvijek, između krajnosti se nalazi sredina, samo je problem što je zlatna sredina nepoznanica ove sredine – nije dosad naročito precizno izmjerena.

A neke ljude novac čini sretnim… I

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad sam, kao uvod u pripremu za krizu srednjih godina, mršavost i mladost održavao trčanjem koje je poznato i kao džogiranje. Hoće to tako s vremena na vrijeme, da mi ne kažu da sam teretandžija kojem je neko nabio ____ u ____ (ne dopisati po želji). Ništa previše čudno sem toga da sam, usljed pomjerenog bioritma, mentalno i fizički bivao spreman za trčanje tek tamo negdje oko 23:00. To se treniranje odnosilo na ljetni period, šuškavac protiv eventualnog vjetra i sve potaman. Ruta je bila standardna, dužine oko 8,5 kilometara, od Ćermetane do Šehera i nazad. U skladu sa nedostatkom kondicije, na početku sezone rutu podijelim na dionice, trčanje odnosno odmor/hodanje, pa kako stičem kondiciju tako izbacujem dionice na kojima hodajući odmaram…

Desilo se tako jednom da sam trčao, pa na jednom mjestu, neću reći kojem, zastanem zarad odmora, duboko udahnem-izduvam pa krenem dalje lagano. Usput usputno hotimično obratim pažnju na kuću pored puta te uočim da u istoj neka mlada lijepa sprema krevet a na sebi ima samo gaćice. Malo se zamislim pa opet stanem, duboko udahnem-izduvam, a ona i dalje sprema, a što ga lijepo sprema, meni baš nešto bi toplo oko srca kad vidjeh kako pažljivo i s razumjevanjem ćaršav uvuče na ćoškovima madraca, ih! Posao je to sa puno naginjanja pa obratih posebnu pažnju na njen položaj kičme. Pravilnije teško da je moglo, ćaršav je na kraju zadovoljavao ISO 9000 a jastuke da ne spominjem. Od tog preciznog rada, mnogo sam se bio zadisao, duboko udahni-izduvaj, lijep nešto vazduh bio, a kad se uvjerih da je atest kreveta uspješno izvršen (ugasila svjetlo i pokrila se), nastavim sa onom aktivnošću koju sam u međuvremenu bio i zaboravio. Naravno, sutradan sam u isto vrijeme išao na trčanje…
I dok je jesen stigla, bio sam u životnoj formi, nadomak olimpijskog tima. Na kraju sam trčao sa samo jednom dionicom za odmor, nije teško pogoditi kojom. Ruku na srce, i ona je lijegala na vrijeme, u Japanu bi pijetlovi po njoj štimali budilnike a ne sumnjam ni u počasni crni pojas iz namještanja ćaršava…

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… II