Uticaj osnovnoškolskog znanja o ovcama na ponašanje u životu…

Uvijek se radujemo kad se u školi uči o nekoj životinji. To je sto puta ljepše nego čitanje i pisanje. Odmah svi živnemo i načuljimo uši.
Jednog dana, tako, eto ti učiteljice u razred, lupi šibom po katedri i objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o jednoj vrlo zanimljivoj i korisnoj životinji, koju svi vi poznajete. Bi li se neko mogao sjetiti koja je to životinja?
– Lav! – raspali Iketa kao iz puške.
– Kakav lav, Iketa. Zašto bi lav bio koristan?
– Pa lav riče i trči – mudro objašnjava Iketa.
– Slon! – grmnu Joja Parip.
– A otkad je, opet, slon svima poznat, kako sad to?
– Poznat je po tome što ima red i sprijeda i pozadi.
– Tebi treba rep, Joja, kad tako lupetaš.
– Noj! – viknu Rasim. – On snese veliko jaje pa se svi najedu kajgane.
– Ali, djeco, učićemo o jednoj našoj domaćoj životinji – naglasi učiteljica – Ostavite lavove i slonove na miru.
– Međed, međed i vuk! – zabrza Iketa da se prvi pokaže.
– Ej, kuku meni, zar su međed i vuk domaće životinje?
Obrni-okreni, baš niko ne pogodi. Ja sam se i sam domišljao i mozgao šta li to kod nas ima domaće pa sam se sjetio samo jedne vrane za koju je moja mama govorila da se odomaćila blizu naše kuće. Već sam htio da je pomenem, ali sam se onda sjetio da vrana, možda, i nije životinja, jer je krilata. Tako i oćutah, ali zato je stric Iketa proslavio i mene i sebe kad je najzad rekao:
– Kola! Na njima domaćin vozi drva i slamu pa je to korisno.
Učiteljici najzad dosadi to dječje nagađanje i ona svečano objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o ovci.
– Ovci?!
Čitavim razredom zaori se smijeh. Kakvoj sad ovci kad se o njoj nema šta učiti? Pa ovca samo pase i bleji, ništa drugo. Šta ima da učiš kad se o njoj sve zna.

(Iz knjige Glava u klancu, noge na vrancu, Branko Ćopić; Rad Beograd, 1990. [1971])

Sramota

Idu dvije djevojčice.
– Pazi, tu ima jedna sramota!
– Koje?
– Jedan čojek se skino.
– A koji je to čojek?

O kontinuiranom trenutnom nastajanju – unatoč nestajanju – Srba

Upitnika je više nego ikad, u trenutku, čini se, dosad neviđenom. Sunovrat morala i opšta društvena kriza nadilaze čak i izuzetno lošu ekonomsku situaciju, a svi se pitaju kako to, kako za pojedinačne slučajeve tako i za komplet stanje. U suštini, veoma lako, kad se iole razmisli. Jer, kako sve to počinje… nastaje? Kako nastaje Srbin danas?

Srbi su nastali kako su nastali – sišli sa nebesa Urala, ovaplotili se od duha svetoga, pička materina – veoma je upitno i bilo bi zanimljivo znati, ali se trenutno reprodukuju isključivo: 1) slučajno i 2) onako (što opet počesto utilizuje metodu slučajno).

Srpski junak ne koristi kontracepciju, isto kao ni koncepciju (generalnu, životnu, bilo koju). On jebe. Žestoko. Jedno tri minuta. Kontracepcija, ona bazična, kondom? To je za punjenje vodom i gađanje nedužnih prolaznika ispred srednje škole usmjerenog obrazovanja. Da se naglasi, to nije zato što srpski junak ne može održati erekciju sa kondomom, jer je pripit, redovno genetski jak u pičku materinu. Naravno, majka srpkinja nema ništa protiv „udri Miću po glaviću“, posebno ako je srpski junak njen prvi izbor, a ne neko na koga se smilovala pa mu dala pičke VODE IZ BOKALA nakon nekoliko godina ubjeđivanja razmišljanja. Postoje kontraceptivna sredstva i za majku srpkinju, koja je ona svakako voljna da proba samo da srpski junak ne bi morao da stavlja odijelce na „malog srpskog junaka“, međutim, i ta kontracepcija ima svoje domete: čim majka srpkinja dobije prvu bubuljicu i neželjenu dlaku tim povodom, prestaje se sa tom metodom kontracepcije, lakše je abortirati (ne ugrožava vanjsku ljepotu)… Takođe, srpski junaci vjeruju i u metode računanja plodnih dana (ima taj digitron sad na telefonu!), coitus interruptus, hitrog uriniranja nakon opštenja, udaranja šakom u jajnike, salijevanje strave kod nekakve žene u selu iza Maslovara, bazično u sve sem kontracepcije, jednako kao što vjeruju u krst na retrovizoru (umjesto vezanja pojasa i izbjegavanja alkohola prije vožnje) kao aktivno i pasivno sredstvo sigurnosti u saobraćaju…

I onda se, naravno, dešava trudnoća (slučajno?!). Gle čuda. Skontaj. Pazi, matere ti. Kad se ne radi o abortusu, koji je postao tradicija za većinu tradicionalnih porodica, rađa se mali Srbin imena Slučajno prezimena Morao. Morao zbog sela da se rodi, ne zbog svojih roditelja svakako. Budući da se isti nije rodio zbog svojih roditelja, oni ga i neće odgajati. Odgajaće ga baba i deda metodom beter. Za malog Slučajno Morao tu je srpsko stakleno zvono gdje će djetetu biti strogo nedopušteno da učini bilo šta što bi imalo za rezultat da mu se nešto desi. Rezultat je taj da mu se pamet sigurno neće desiti, ostalo možda. Mali Slučajno Morao će do petog razreda biti ispraćan i vraćan iz osnovne škole, a od toga će jedno četiri godine proći uz jebanje majke onoj učiteljici (koja je, naravno, dobila posao preko štele… ispred tetke od malog Slučajno Morao). Mali Slučajno Morao će, u nedostatku prirodne sklonosti ka skromnosti (rijetka do zamalo nečuvena pojava danas), biti vaspitavan po principu nesuzdržavnosti što je osnova za razdražljivost: mali Slučajno Morao ne smije biti gladan, žedan, bez igračke u rukama, nezabavljen ili na bilo koji način od bilo čega uskraćen. Sem od pameti, pažnje i obrazovanja. Za malog Slučajno Morao će jedini problem biti što će povremeno morati usputno da čuje priče o tome kako djeca danas ništa ne valjaju, što naravno neće uticati na njegove staratelje da bilo šta promijene u staranju. Mali Slučajno Morao će eventualno odrasti u dobrog člana stranke.

Mada, dosta o malom Slučajno Morao, tu je i njegova stidljiva rođaka Onako prezimena Reda-Radi (da, dva prezimena, veoma moderno). Onako Reda-Radi se rađa slijedom čisto logičnih dešavanja, u današnje vrijeme to je uglavnom plod uspjeha na ovom ili onom nivou: zaposlenost jednog ili oba roditelja (uz ili bez papirologije), nebitno da li se radi o kombinaciji kladionica/pilana ili zgrada vlade/granična policija. Onako Reda-Radi djelimično dijeli sentiment sa rođakom Slučajno Morao po pitanju inicijalne inspiracije koja je najčešće ekstrinzička: „Vrijeme vam je da imate dijete…“, „Jesi li ti to trudna?“ (a njoj sramota reći da je samo debela), „Porodila se kuma od one naše stare komšinice što joj je onaj ludi deda skočio sa kuće… Jeste, ta! Mali bio težak 3,200… mašala!“ i sl. Kod male Onako Reda-Radi postoji mogućnost da će se njeni roditelji zapravo baviti njom, mada se sad uspostavlja zakonitost: što veći prihodi roditelja, to će se manje nematerijalne pažnje posvetiti djetetu. (Klanjajte se svemoćnom dolaru, In God We Trust! – plaćena reklama američke ambasade, prim. aut.) Mala Onako Reda-Radi će u većini slučajeva biti bačena u isto brutalno srpsko okruženje gdje su stubovi odgoja tragično loš televizijski program/sumanut neukus napadnih medija (turbo folk), materijalizam nivoa „bijeda blato do koljena“ (turbo folk nastao prije samog turbo folka) i odbijanje usvajanja bilo kakvih znanja i saznanja (to je ono kad jedan Srbin kaže drugom: „Pa pročitaj to, majku ti jebem!“ a ovaj mu odgovara sa: „Neću, majku ti jebem.“). Mala Onako Reda-Radi ima taj okvir od par godina u kojem može napredovati, a onda se ubacuje u stroj – školski sistem – gdje će biti u manjini suočena sa većinom primjeraka rođaka Slučajno Morao i ostaju joj samo asimilacija ili pak izopštavanje koje najčešće vodi do izobličavanja ličnosti sa tragičnim posljedicama nivoa „scenario za tužan film“. Mala Onako Reda-Radi ima 50% šanse da uspije da ne bude običan dio ovog društva i, analogno, opšteg problema, te 99% šanse da ne uspije u tome. Valja držati palčeve za malu Onako Reda-Radi. Palčeve, bacati so preko ramena, tjerati crne i necrne mačke s puta, zvati Milana Tarota… šta god može pomoći, božepomozi.

I to je to grananje. Projektovano planirani mali Srbin i Srpkinja? Ne postoje. Oni koji planiraju, prilikom planiranja bilo kakvog plana koji je s’ vetrom u lice unaprijed više od godinu dana, odustaju. Maleni Slučajno Morao i Onako Reda-Radi nastaju i ostaju, u sve manjem broju.

I onda se neko pita kako ovo, zašto ono? Tuke koje isključivo nose klompe od dana kad su počele piti kafu viču strašno! dok ispijaju još jednu kafu sa komšinicama, moroni putem svojih novih a polovnih mobilnih aparata brutalno komentarišu događanja na portalima i društvenim mrežama komentarima koji obavezno sadrže ja bih!. Kurac, bi, strašno, efektivno – dokazano u praksi, to je jedina činjenica. Sve posljedice su logične, posljedice. Posljedica nedostatka planiranja je stihija, opšta, a plana ni u jednom startu nema… već odavno.

P.S. Muslimani i Hrvati koji naiđete na ovo, nemojte se smijati, niste ni vi ništa bolji, jebovambogmajku.

Smiljan – New York – Šehitluci – New York

U sklopu redovne turističke šetnje na banjalučku izletničko-rekreativnu atrakciju Šehitluke (u blizini vrela Vratinac, je li), nailazim na omanje Mirandu i Charlotte koje se, sem umanjene skale (zbirni broj godina dvocifren, manji od 30; zbirni broj kilograma takođe dvocifren, manji od 60), ni po čemu ne razlikuju od svojih full size varijanti. Ukotvljene na klupi, ljute su kao dva leptira a ja u prolazu – iz nehata – presrećem njihov razgovor…
– Vratiću ti ja za ovo ок! Što mrzim kad mi tako napiše ок! – furiozno će Miranda reagujući na sadržaj ekrana njenog mobilnog telekomunikacionog uređaja.
– Majke mi, ako on ima kilu i po mozga, ja sam Nikola Tesla! – altruistički dodade Charlotte.

Prođoh a one su ostale… uzalud.
Što je čuto, ne može se odnečuti!

Red drugih blogova

Ti imaš drugi blog?! A đe ti je?

A ono, eno ga u Dodatnim aktivnostima domaćina bloga, solidan prvi. Elem, drugi blog je rezervisan za politiku i probleme, pa sam sretan kad na njemu nemam šta pisati, iako je politike i problema većini preko glave, svakodnevno, neumorno… i meni. Isto tako, paralela je neka da je ovaj blog više za lične i univerzalne a onaj za lokalne i dnevne teme. Mada, ko tu šta čita.

Elem, započeo sam serijal kratkih tekstova na drugom blogu, Red kratkih rezova, sviđa mi se format, kao neka „kolumna malena“, pa možda se na vrijeme zaustavim na ovom trećem nastavku a možda ih bude još. Primjerak broj 3, kako to izgleda…

Red kratkih rezova – III

Aprilska nagrada grada u kojem živim. Banjaluka. U aprilu je dan grada, daje se nagrada. Grad je nagrđen svakako, nagrada je devalvirana. Velikaši – proklete im duše – časte se ordenjem, na stolu svinjetinom a ispod stola maloljetnim kurvama. Zaslužni građani. Jebem im ja mater.

Nego, povela se inicijativa, iz naroda, maltene grassroots, da čika Ale dobiju Aprilsku nagradu grada. Čika Ale, simbol čistoće (duše), simbol dobrote. Cvijet sa francuskom beretkom u cvjetnoj aleji na bulevaru, nema veze što nema više te cvjetne aleje. Čika Ale, saobraćajac amater. Saobraćajac amater? Počeo tako što je nakon sudara nekakvog tamo prije 40 godina počeo da stoji na raskrsnici i da maše rukama. Stoji na raskrsnici i maše rukama? Da li je on lud? Jeste. Inače ga zovu i ludi Ale. Ipak, treba čika Ale, Alija Mahmutović, da dobije aprilsku nagradu, zbog svoje dobrote. Zbog toga što zna napamet čitav album Životinjskog carstva. Zbog toga što po čitav dan hoda okolo u gumenim čizmama sa dva cekera. Zbog toga što djeci dijeli čokolade i miluje ih. NE TAKO KAKO ZVUČI.

I sad, čekaj malo, saberi – oduzmi – provjeri (ne znam apsolutno nikoga kome je čika Ale dao čokoladu, prim. aut.), čika Ale je i dalje lud. Aprilska nagrada je i dalje… žalosno reći, bezvrijedna. To ne mijenja činjenicu da je čika Ale lud. Mada, neki to ne vide pa kažu da svi treba da budu kao čika Ale (!), a ovi što ne vole čika Alu su fašisti, oni nemaju pojma o Banjaluci. Dakle, ode ovo u nacionalne vode. Može i tako. Kandidat muslimana za Aprilsku nagradu, čika Ale, lud čovjek. Dobar, ali lud… a boljeg nemamo.

Prethodno:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2014/03/red-kratkih-rezova-i.html
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2014/03/red-kratkih-rezova-ii.html

Brutalno kršenje ljudskih prava manjina!

Ovim putem tražim hitnu reakciju od strane Ombudsmena za ljudska prava BiH, udruženja za prava LBGTI TDI zajednice, kao i svih ljudi dobre volje i čista obraza na recentna dešavanja na livadici između bijelih i zelenih zgrada u Banjaluci, u ulici Stevana Bulajića.

Naime, dana 15.06. tekuće godine se desio incident koji baca sjenu na sve naše napore ka evroatlantskim integracijama i poštovanju ljudskih prava u cjelini. Prilikom utakmice male raje zelenih zgrada protiv male raje bijelih zgrada, u jednom trenutku su igrači i navijači male raje zelenih zgrada, revoltirani nepravilnom sudijskom odlukom počeli da skandiraju „BIJELE ZGRADE PUNE PEDERA!“, što je diskriminatorno i uvredljivo na više nivoa, i prema više različtih društvenih grupa.

U tom trenutku sam se sasvim slučajno našao u blizini, idući biciklom ka teretani, te nisam obraćao pažnju na utakmicu već sam gledao kako da izbjegnem prolaznike na uskoj stazi, kad me je, kao i ostale koji su se tu zadesili, neugodno iznenadilo pomenuto skandiranje. Okrenuo sam se i pogledao da utvrdim izvor, i vidio sam rulju bijesnih fudbalera i navijača od kojih je najveći bio visok otprilike 100 centimetara.

Postavlja se pitanje, dokad ćemo trpiti ovakve ispade pojedinaca koji narušavaju pozitivne akcije i tendencije našeg društva? Dokad ćemo tolerisati nepotrebno unošenje razdora među građane ove divne zemlje, nadasve različite po svakom pitanju, a najmanje po pitanju seksualnog opredjeljenja?

Potrebna je odlučna akcija!

Drugovi (učenici) su živi ljudi, pa i oni…

Nekada je na brdovitom Balkanu (ili makar nekim nj. dijelovima) bilo vrijeme kad su učiteljice zvali drugaricama, iako to one nisu bile (ili makar nisu svima). Da li su danas učiteljice drugarice učiteljice ne može se reći bez opsežnog i višeslojnog istraživanja koje ćemo ostaviti za neki drugi put…

Osnovna škola je osnovna, da se u njoj steknu osnovna znanja. Ipak, u osnovnu školu se svakako ne dolazi bez ikakvih osnova. Neko ne dolazi bez sendviča, neko ne dolazi bez ručnog privjeska u vidu brižne mamice, neko bez preteške torbe koja sluti krivljenje kičme a neko ne dolazi bez kućnog odgoja. Svako ponešto. A i učiteljica je nosila naočale. Bilo kako bilo, jedan dječak, kojeg ćemo zbog programa zaštite svjedoka nazvati Miroslav, onomad se ubilježio u zlatnu knjigu anegdota pomalo pogrešnom upotrebom terminologije koju je usvojio van škole. Desilo se to u dva sukcesivna događaja koja ćemo ovom prilikom smjestiti u dva razreda – godinu dana razmaka.

I razred – premijera
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, moram ići kakiti.
– Miroslave, to se ne kaže tako, nije pristojno.
– Ali ja moram!
– Možeš u toalet.

II razred – repriza sa korekcijom
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, mogu li ići srati?
– Miroslave!
Slijeganje ramenima nije pomoglo, Miroslavu i dalje nije bilo jasno u čemu je pogriješio ovoga puta… A djeca k’o djeca.

Prije nego što sam bio mlađan profesor ja…

Sanjina sam upoznao na Filozofijadi u Herceg Novom 2002. godine, legendarnom događaju nakon kojeg je vođi (tog) puta izgubljenom Iliji (nom. ILIJA) doživotno zabranjen ulaz u SOFF [Studentsku organizaciju Filozofskog fakulteta, prim. aut.]. Elem, Sanjin je sad ko zna gdje, posljednji podaci kažu da je u Americi al’ ‘aj ti to znaj, ja ga se s vremena na vrijeme prisjetim putem prikladne fraze iz engleskog jezika koja je za mene dobila posebno značenje na osnovu jedne njegove pričice.

Radnja priča je smještena u Kostajnicu gdje je ovaj nekad živio, da li je rođen tamo, nisam siguran. Nisam nikad bio u dotičnom mjestu ali mogu zamisliti kako je, a posebno kako je bilo tamo neke 1998. kad se dotični događaj desio. Kaže, igrali su oni fudbal na nekoj poljani, poljana je nekih 2-3 kilometra od centra grada, igrale se delije pa se umorile. Nakon fudbala, šta se radi, ide se do grada. Grad nije tako blizu a noge umorne. Nekako se tu stvoriše nekakva konjska kola sa šoferom čičom. Čiča ima tri zuba a konj dva, ne zna se ko je gori. Naravno, nisu ni na kolima bile aluminijumske feluge. Nego, lagano oni prođoše pored mladih fudbalera kad ih mladi fudbaleri, nakon kratkog razmatranja mogućnosti, povikom upitaše može li vožnja do grada. Nakon tog njihovog audio signala zaustaviše se konjska kola, čiča se okrenu prema mladim fudbalerima i zastrašujuće se osmijehnu pri tom pokazujući sva tri svoja zuba, a zatim mahnu rukom kao drug Tito kad ranjenicima signalizira lijevo te dobroćudno reče: „LEC GO!“

Ne volim miješanje engleskog u srpski jezik, ali priznajem da ponekad ispalim neki „LEC GO!“, pri tom se pomalo postidim ali se to nekako izbalansira zbog toplog prisjećanja na bezimenog legendarnog kočijaša iz Kostajnice i čovjeka koji mi je ispričao o njemu.

Dunavom još šibaju vetrovi…

I sad, u sklopu stvari koje mogu navesti kao pozitivne u vezi mog trenutnog posla, pored slave, novca i žena, tamo negdje na 172. mjestu te liste se nalaze toplina i ljubav kojima zrače oči djece iz VI razreda kojima predajem. Mada se, međusobno, ta djeca čudno gledaju. Štaviše. I sad, različite su tu situacije, imam različite tipove malih antagonista. Iz različitih razloga djeca ulaze u male sukobe, ali dosad najbolji je taj da se svađaju dva tabora oko toga ko bolje zna engleski. Njih dvojica, jedan nizak i crn, tačno kao Maverik (iz filma Top Gun), a ovaj drugi nizak i plav, skoro kao Ajsmen. Njih dvije onda dođu nešto kao Telma i Luiz. I tako, par časova je rastao antagonizam na toj liniji, a onda dođem na ideju – premještanje: Maverik će da sjedne sa Telmom, a shodno tome, Ajsmenu „pripadne“ Luiz.

Nije im lako palo. Premjeste se, po instrukciji, nevoljno, Maverik i Luiz, i sjednu sa novim drugarima u klupe. Pardon, sa strana klupa. Bukvalno. To je taj neki period u životu, gdje muški primjerci bježe od ženskih, potpuno suprotan od onog perioda koji će uslijediti i trajati čitav život (kod zdravih heteroseksualnih primjeraka ljudske vrste). Taj neki period koji izrodi rečenice poput ove Maverikove:

– Nastavniče! Ne mogu ja sjediti sa njom. Ona je… ŽENSKO!

Jedan od boljih izgovora, moramo se svi složiti. A Telma ne može biti simpatičnija nego što jeste, djevojčica krupnih kesten očiju u roza majici sve sa minđušama u obliku srca. Odbacio sam Maverikov prigovor kao neosnovan te se čas nastavio, a u sklopu časa kratki sastav – treba napisati par riječi o svom drugu iz klupe. On o njoj, ona o njemu. Kako se zove, kakvu kosu ima, oči, koliko ima godina, omiljena boja i slično. I sad, krenuše djeca sva raditi, samo se Maverik još više odmaknu od Telme te poče da je kritički razgleda… minut, dva… a zatim to prekinu pitanjem upućenim njoj:

– A kako se ti zoveš?

Da ne spominjem reakcije koje su uslijedile, njen protest, njegov protest na njen protest, proteste njihovih saigrača… ali, prođe od tada trines’ bajrama, ne baš, par časova, a njih dvoje nastaviše sjediti sa sve manje i manje koškanja. Usput, uočih da Maverik čudno mlati/maše/klati nogama (koje ne dohvataju pod) dok sjedi pored nje i čita. Upitah ga da li zna šta to znači. Nije znao. Upitah razred. Ruku diže Luiz:

– To se radi kad čovjek laže ili kad je zaljubljen ili kad je bolestan.

Rekoh Maveriku da izabere jedno od to troje, a on samo krenu odrično klimati glavom, tako definitivno potvrđujući o čemu se radi.