Tastaturu pregriz’o! :P

O fejzbuku imam mišljenje koje nije naročito pozitivno. Nije ni negativno. Jednostavno, to je foto album, sredstvo za gubljenje vremena i privatnosti. Imao sam profil nekoliko puta, posljednji put prije dvije godine; nisam mogao razdvojiti dobro od lošeg, korisno od beskorisnog, pa sam obrisao profil. Radije bih da to ne gledam, što sam gledao tamo.

Realno, blogeri (ovaj uključen) su jedna nefotogenična banda koja je oduvijek obitavala po budžacima interneta šiljeći tastaturu, pa ako su na fejzbuku onda to ili nisu „istinski“ blogeri ili su tu samo zbog „Slagalice“ odnosno špijuniranja nekog. A realno, super je „Slagalica“, samo što se ljudi uglavnom ljute kad ih pobijediš, a ja uglavnom nisam gubio. Nego, ima na tom fejzbuku još par dobrih stvari ali…

Danas je na fejzbuku „svako i njegova tetka“ a u albumu tetkino unuče i lajkovi. Blog spisateljice i spisaoci, kao malo napredniji oblik internet života, teže elitizmu. Naravno, taj elitizam je „elitizam“ i smiješan je, ali i nije, kad se uzme čega sve ima danas. Opet, fejzbuk je, usljed već pomenute činjenice, jednom nogom na vratima i čeka se sljedeća nova stvar… koja nikako da dođe. A za to vrijeme…

To je sve sem društvena mreža. To je 1984, knjiga, ne Van Halen album. Korporacije i keš upravljaju podacima. Algoritmi su takvi, zid, objave, poruke, blokovi… Reče Doc Pomus: „Ukoliko si dovoljno glasan, neko će te, nekad, možda i čuti.“ Možda, ali kad se dernjaš na vrhu brda, a do njega se valja popeti. Na fejzbuku će te zatrpati portali sa istim sadržajima, guzice, slike beba i mačaka, glupani…

I, imajući sve prethodno u vidu, mogu da prisutne i neprisutne obavijestim da blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odnedavno ima fejzbuk stranicu! O tempora! O mores!

500-fbMoj plan prije dvije (odnosno sad već tri) godine je bio da napravim stranicu za blog, ali sam, usljed boravka na fejzbuku (i analiziranja M.O. mase) odustao od toga. Tako da je nisam napravio. A ni sad je nisam napravio: stranicu vodi jedna mlada dama koja ima volje i snage za to jer ne gubi vrijeme po frizerskim salonima. Ja se tu ne pitam puno, pitam se malo, a i kad se pitam, ne pitam se.

Stranica će, kroz plan i program mlade dame koji podrazumijeva selektivan retroaktivni pristup, pokušati da približi sadržaj ovog bloga nekim novim ljudima. Realno, teško, usljed svega prethodno navedenog a i materijalnog sadržaja bloga, koji nije baš „širokomasan“. Nemam pojma. Iskreno, poprilično mi je svejedno. Hoću li ja nešto napisati, hoće li to neko pročitati… jesmo li sretniji, jesmo’l pametniji.

Ipak, šteta je nastala a sad mi samo ostaje da nekako fejzbuk плуг (kao ovaj na slici) prikladno ubacim na blog, ali dosad nisam našao zadovoljavajuće rješenje jer je wordpress (kad ne plaćaš harač) ekstremno neljubazan prema modifikacijama, shodno tome čačkam po temi odnosno tražim prikladnu, međutim, svakoj nešto fali… O, wordpress temo, zašto li si od tvrdoga ženskog roda…

Projekat prekinut… neki drugi put. 🙂

Realnost TV „sreće“

Kao i obično, Srbima je bilo potrebno 500 godina pod Turcima pod napadom reality odnosno „rijaliti“ programa pa da skontaju da… to ne valja. Zamalo da se digne ustanak protiv istih, zamalo! Međutim, majku mu logičnu, simptomi. Simptomi su tu već neko vrijeme…

Rijaliti-Parovi-Maca-Diskrecija

Reality programi su na „naše“ prostore stigli posredstvom hrvatske inačice Radio televizije Luksemburg, tamo negdje prije 7-9-10 godina, nimalo stidljivo, na velika vrata. Licenca programa nazvanog po Orvelu zapravo je vrlo blizu savršenstva televizije. Ulaganja u scenario, režiju, glumce i scenografiju su minimalna a stvara se „15 minuta slave“ koji se mogu prodavati u svakom obliku i nakon toga idu direktno na deponije, zaobilaze čak i buvljak. Savršen proizvod za „potrošačko društvo“.

Taj osnovni i početni program imena „Veliki brat“ je svugdje u svijetu isti, a princip se analogno prenosi i dalje – samo se mijenja scenografija: na audicijama se namjenski biraju osobe sklone egzibicijama svake vrste, primarno skidanju odjeće jer, 17.000.000.000 puta ponovljeno, „seks prodaje“ odnosno sex sells. Da nije tako, ni ovaj blog ne bi imao toliko posjeta obzirom da neki ovdje dođu putem pretrage za kurvama u Bihaću ili Gradiškoj (istinita priča).

Bilo kako bilo, za „Velikim bratom“ je slijedio opštenarodni „Veliki brat“ – prelazak granice prema Srbiji – pa zatim neke dalje licence („Survivor“ i/ili šta već, iskreno nisam siguran, prim. aut.) i stiglo se do trenutnih kapi koje prelijevaju čašu, „Parova“ (TV Happy) i „Farme“ (TV Pink). Da je kritično – jeste. Radi se o programima sa „slavnima i poznatima“, odnosno likovima sa dna „estradne“ kace, krupnom mulju (eufemizam). [Naspram njih „Veliki brat“ u svojoj osnovnoj varijanti (sa anonimusima) djeluje bezopasno, tako da će ovom prilikom biti nepravno izostavljen.]

Bez nekog naročitog analiziranja, dvije su osnovne funkcije tih programa: „sigurna kuća“ za likove bez dovoljno tezgi i izlog visokoprofilnih kurvi. Bazično, to je „hljeba i igara“, budući da Srbi vole masne viceve a posebno su alavi na (plastičnu) pičku. Na vrhunsku montažu primitivizma (humor + nasilje) i visokotehnološke prostitucije mogu biti ponosni i pra-autori ovog tipa programa (ko god da su oni odnosno kako god da se shvati korijen ideje ovakvih eksperimenata) ali je ovdje to postalo groteskno, jer je medijska scena bijeda zakrčena istim u uslovima opšte bijede. I zamalo ustanak! Peticija za ukidanje, ovo-ono. Međutim…

Da li je pamet toliko kratka pa se zaboravilo šta je to televizija Pink? Ružičasta imperija koja je procvjetala u crnilu ’90-ih godina emitujući programe za ispiranje mozga, dom „Grand parade“, muzički kanal za vrhunske domete šunda pod etiketama Grand i City Records. Pored svih svojih aktuelnih 50-ak (ili koliko već) programa dostupnih putem kablovskih/satelitskih operatera, Pink je još uvijek to što jeste a nastao je kako je nastao…

A Happy TV je posebna priča, „jer Pink nije bio dovoljno“. Apsurd da se u Srbiji pojavi televizija imena Happy sa podnaslovom „nacionalna televizija“ je stvarno posebna vrsta izuzetno perverzne i vrhunski uvredljive pošalice. Dok je program Pinka specifično okrenut jednom dijelu neobrazovnog (i neobrazovanog) „zabavnog“ programa, ostalo je dovoljno prostora za Happy TV da više nego uspješno popuni rupe i stvori prostor za nove praznine u rovovima medijskog dna…

Jeste li gledali Ludu kuću? Emisija po uzoru na „Šou Džerija Springera“ je otišla korak dalje, jer je tu voditelj koji bez zadrške i mjere zajebava (u apsolutnom smislu te riječi, prim. aut.) sve svoje goste. Naravno, gosti su prikladni, polusvijeta za cirkus pod reflektorima ima obrnuto proporcionalno količini građana koji su voljni da pred kamerom na ulici odgovore na neko pitanje tipa kuda ćete za novu godinu ili sl. „Normalni“ se stide pred kameru, a „čega se pametan stidi“… i eto.

Jeste li gledali Pozajmi mi auto? Riječ je o srpskoj varijanti emisije „Generalka“, gdje je premisa da se izvuče „srećni dobitnik“ i da mu se, u neznanju, sredi (popravi) njegov auto. Kod Američana se uglavnom radi o oldtajmerima kojima se udahne novi život u vrhunskoj mehaničarskoj radnji te tako nastaju unikati, bazično remek djela na četiri točka. U srpskoj varijanti se radi o popravkama automobila vrijednih par stotina maraka i to jeftinom krpljenju uz pomoć „štapa i kanapa“. Jedno vrijeme je prijava za emisiju bila putem formulara na internet stranici TV i svaki slučajni prolaznik je mogao da čita te prijave. U početku čitanja bude smiješno… a nije smiješno, žalosno je.

Pored tih, tu je i emisija Goli život gdje urednik Happy TV Milomir Marić „1 na 1“ razgovara sa različitim likovima iz prošlosti i sadašnjosti naše realnosti, gdje se ponekad radi o običnim bitangama a ponekad o ljudima koji su (bili) na bitnim položajima i znatno uticali na sveopšti život na ovim prostorima u turbulentnoj bliskoj prošlosti. Marić tu najčešće insistira na samom sebi, a gostima prečesto podmeće jeftin senzacionalizam i u konačnici se tako udara dodatni temelj ideji kako ovdje svi znaju sve o svemu (odnosno, preciznije i jednostavnije rečeno, „svaki Srbin je fudbalski selektor“). Upravo ta varijanta gdje se u „opuštenom razgovoru“ razbijaju mitovi i otkrivaju državne tajne je najopasnija od svega ponuđenog jer se radi o jednom sistemu površnih znanja odnosno poluistina koje su osnova opšteg nefunkcionisanja pameti na ovim prostorima. Svi sve znamo a praksa penis kurac.

Kad se sve to uzme u obzir, cjelokupno djelovanje ovih televizija je nadasve neljudsko i antisrpsko, ali je problem je što takve tvrdnje djeluju smiješno (uz kikotanje i upiranje prstom) uzimajući u obzir megapopularnost fraze – i obrasca ponašanja – „pišaj po sirotinji“ koju ovdje koriste maltene svi, s tim da onaj vrh piramide i pored konstantnog šaranja naprosto briljira u tom pišanju.

Tako da „kuka i motika“ koja se digla protiv reality programa… „premalo i prekasno“ („too little, too late…“). Od nečega vrijedi početi, činjenica, ali mora se biti svjestan da je to samo jedna glava hidre, a obzirom na opšti strmoglav humanizma i napredak gluposti na ovim prostorima koji se pokušava zaustaviti tek pitanjem „Pa nije valjda da može biti gore?“, s posebnim oprezom se mora posmatrati kakva će biti druga glava koja će izrasti na mjestu odsječene… uz optimizam da će amputacija uopšte biti uspješna.