Definicija: čovaburaz

Čest oblik predominantno mlađeg Banjalučanina (do 50 g.); starost, pol i lokacija nisu isključivi.

Osnovna osobina čovaburaza je da mu sve smeta, sem njega samog, iako je niškorist. Čovaburaz je naročito srčan po pitanju lokalpatriotizma, jer ga baš nerviraju nebanjalučani u Banjaluci, dok se ne sjeti da su i banjalučani šupci. Zato mu žena može biti sa sela a auto od starog (ne nužno iz Njemačke).

U habitualnom pogledu, čovaburaz je parazitski organizam sa osobinom regulisanja domaćinskih organizama: pizdi na staru ako slučajno kasni sa pranjem njegovih džeparica i duksa ili on mora ići po hljeb. Uzrečica čovaburaza je „Opušteno!“, omiljena biljka marihuana a ime odmilja za djevojku je ‘prdara’.

U politici, čovaburaz je vokalan kritičar svake vlasti ali ne izlazi na izbore, nikad nije glasao i ponosi se time. Nema svoju inicijativu ali je protiv tuđe na koju će najčešće reagovati oštrim „Buraz!“, a ponekad i sa „Mojne to, e!“. Iako mrzi muriju, čovaburaz je legalista, izrazito protiv štele što se ne odnosi na situaciju kad mu tetka „nađe“ državni posao.

U pogledu sporta, čovaburaz je takmičar u dužinskom ispijanju kafe i nagrizanju plastične kašičice za istu, a takođe je uspješan u cuganju na tuđi račun kao i disciplini na otvorenom „14m sa gajbom bez prepona“. Sportsku karijeru mu ugrožavaju samo izbacivači iz BL noćnih klubova sa kojima je na ratnoj nozi („Ono jednom kad sam pijan pravio sranja…“).

Pored toga, čovaburaz je i stalni posjetilac događaja iz oblasti iz visoke kulture. Tako je svake godine na Demofestu gdje cuga pivu na travi ispred tvrđave. Planira ući kad bude dolazio Bob Marli od kojeg očekuje zahvalnicu za promociju i njegovanje radničkih tekovina naroda Jamajke na Balkanu.

Od škole odnosno učešća u akademskoj zajednici, čovaburaz ima pregršt spomenica sa brucošijada u Indeksu i KSET-u. Ipak, to nije prepreka da uvijek bude spreman da civilizovano polemički diskutuje o svakoj temi, posebno onih 10 minuta dok sagovornike ne proglasi šupcima.

Čovaburaz je fenomen i po tome što se širi obrnuto proporcionalno svojoj (ne)aktivnosti. Ukoliko vas napadne neki primjerak ove vrste, pokušajte se odbraniti čašćenjem pivom i cigarama uz nasumično repliciranje ‘jest’ i ‘šupci’ ali morate biti dovoljno brzi da vas čovaburaz ne zapamti i da se ne infiltrira zapisivanjem broja telefona.

Čovaburaz je stvaran. Čovaburaz opušteno vreba.

Guzica Sanje Vučić i ostala čuda modernog svijeta

Demofest je banjalučka Zaječarska gitarijada, takmičarski festival demo bendova koji je ove godine održan po deveti put, od 21. do 23. jula na tvrđavi Kastel. Dosad nisam pisao o istom ali kako svake godine imam iste primjedbe, red je da to sročim, može se primijeniti retroaktivno a valjaće i za dogodine… lagano po stavkama.

Impresivno: guzica Sanje Vučić
Sanja Vučić je pjevačica benda ZAA a guzica Sanje Vučić je integralan dio Sanje Vučić. Sanja Vučić je sa ZAA nastupila neke večeri Demofesta, rekavši kako je taj nastup početak revijalnog dijela večeri (iako je prije nje revijalno nastupio bend koji se visoko plasirao prethodne godine) i podarila nam mnoge živahne trenutke. Sanja Vučić je nosila nekakav jako vulgaran crni triko sa visokim (100-150%) procentom plastike tako da je njena guzica zauzimala srednji (najnapregnutiji) dio istog. Guzica Sanje Vučić je uglavnom komunicirala sa bubnjarem benda ali u rijetkim trenucima komunikacije sa publikom bili su to predivni monolozi i nastale su mnoge ljubavi koje će dugo trajati (sirotinja voli guzicu, pa to ti je). Inače, ZAA svira mješavinu svih žanrova koje mrzim (ska, dub, reggae, pička materina) a još su stigli da ubace i izvornu narodnu pjesmu tako da sam jebao mater Sanji Vučić, Aleksandru Vučiću i svim ostalim Vučićima koje znam a bend ubacio u kategoriju sa Dubiozom kolektiv (kategorija „Nije da vas mrzim ali ne bih imao ništa protiv da vam se dese najstrašnije stvari“). Bilo kako bilo, guzica.

Demofest, elementarno
Demofest je proizvod marketinške agencije A.O. (naziv poznat redakciji, prim. aut.). Marketing su reklame. Demofest je jedna velika reklama… za Demofest. Samo je problem što je Demofest pogrešan ili u imenu ili u konceptu: demo bendovi imaju priliku da odsviraju po jednu pjesmu (što je – jasno je – premalo; na to je ove godine ukazao jedan hrvatski bend 10-sekundi pjesmo-performans-manifestom), te se iz godine u godinu za pobjednike proglašavaju bendovi koju nemaju PJESME. Fore i fazoni, mode i trendovi, mirisi i boje… ali pjesama nema. Ko mi navede pet pjesama da je zapamtio sa svih dosadašnjih izdanja Demofesta ima i kafu i pivu od mene. Ja sam dobro upamtio jednu: Kuriri – F Song. Pored toga mogu reći da je najbliže pobjedi zahvaljujući pjesmama bend iz Banjaluke, Neuro, ali ne smijem hvaliti komšije a imam i za njih zamjerki pa ću tu stati sa tim… Bilo kako bilo, elementarno EPP.

Aktuelni problemi opet
Na Demofestu je među demo mladićima i djevojkama bila i izuzetna količina stomačina i sijedih glava. Da se razumijemo, ne mogu imati ništa protiv sijedih glava i stomačina – iako sam i ja star i propao ali još uvijek zgodan a moja kosa kestenjavo bujna – ali imam protiv da se jedni te isti ponavljaju. Naime, među izvođačima ove godine su bili ljudi koji su po 3-5-6. put tu, u istoj ili različitim varijantama… redovni turisti. Tako je pobijedio lik koji je tu treći put. Nakon minut je na video ekranu osvanuo tnjitter komentar „Dali mu nagradu da se više ne vraća.“… surovo. Zaboga. Bilo kako bilo, negativna selekcija.

Tehnički gledano
Sve uvijek izgleda savršeno, a tako je bilo i ovaj put. Šareno, ušminkano, dizajnirano… ekstra vrh beton. Bina je bila impresivna… ali ozvučenje ne baš. Zvuk je kod demo bendova uglavnom bio loš, što i nije naročito sporno uzimajući u obzir da nema vremena naročito da se štima te da mnogi od tih bendova i ne znaju da se uštimaju… međutim, i za revijalne izvođače je uglavnom bio loš zvuk, bas bubanj redovno presurov a bas gitara među oblacima. A to je osnova. Bilo kako bilo, pogrešna osnova.

Značajno – prvi javni nastup Kolje i Grobovlasnika u njemu rodnom gradu
Među revijalnim izvođačima su bili domaći i uvozni. Hladno pivo (neka mi oprosti EU, vodim ih kao domaće, prim. aut.), Bombaj štampa (pa i Đuro je jebeni slovenac) i Kolja i Grobovlasnici; Dub Pistols, The Sisters of Mercy i Mando Diao. Manje-više sam propustio sve njih – jer sam pratio demo bendove i nakon toga se vraćao kući umoran, a i ono što sam vidio ne bih komentarisao (The Sisters of Mercy). Nego, prvi nastup Kolje i Grobovlasnika u Banjaluci! Ako izuzmemo Rammstein bubanj, vrlo, vrlo, vrlo dobro. Kako je vrhunski glumac, tako je i vrhunski i izvođač, sa hrpom odličnih pjesama, uz vrhunsku ekipu muzičara, Kolja je priča za sebe. Njegov nastup u rodnom gradu je poprilično značajan, kako za njega, tako i za grad, a sam Kolja nije uspio sakriti suze tokom „Zulu uštipaka“ pa je još ispričao kako se taj događaj odigrao u Vilsonovoj ulici uz opasku da se „sve bitno desilo u trouglu Čaire – bulevar – Vilsonova“ na šta su se nasmijali neki neupućeni idioti iz publike. Realno, Vilsonova zaslužuje da uđe u Ginisovu knjigu rekorda jer nikad kraće ulice a više prometa opojnim drogama, al’ dobro. Na žalost, Koljin nastup je počeo prekasno tako da su samo rijetki dočekali kraj. Ipak, to je najznačajniji događaj na ovogodišnjem Demofestu, a Kolji ovaj grad treba dati ulicu što prije („Kad ti dosad nismo dali ništa, evo ti ulica, k’o da smo ti dali nešto.“), a prije toga Marijanu Benešu, dok je još čoek živ da mu se makar na taj način kaže da je jebena legenda… Bilo kako bilo, Kolja.

Zaključak presjeka ovog i dosad
Od početaka Demofesta pa do danas, nijedan pobjednik nije ostvario neku naročitu karijeru, a mislim da ih većina nije stigla ni do drugog studijskog izdanja (nagrada za pobjedu je finansijska pomoć za snimanje albuma). Ruku na srce, muzički biznis je u kurcu totalnom tako da to treba uzeti u obzir, ali je problem što iza Demofesta odnosno tih bendova ne ostaju pjesme… a to je problem zbog radi. Oni koji su krenuli negdje, oni će nastaviti prema tamo, bez obzira na Demofest. U situaciji „građenja scene“ uticaj Demofesta je minoran – to je samo prilika izvođačima da se testiraju na velikoj bini sa puno svjetala, odsviraju jednu pjesmu, pa ako ih to naloži za dalje… ništa drugo. Bilo kako bilo, značaj beznačajan.

Addendum
Iako kažem da nisam pisao o Demofestu, jesam i ZA i O. Dakle, lažno oglašavanje. Onomad sam se nekako prijavio, i odradio tri teksta o revijalnim izvođačima (Kelis, Skindred i oni treći, koja to godina bi…), zaradio nešto para i oprao nešto para za A.O.. Te godine se naplaćivao ulaz tako da sam bio samo jednu veče od tri, neko mi je dao kartu (mislim Nebojša; nisam tražio od A.O., da ne bude zabune i reakcije, prim. aut.). Karte su bile po 10 KM što je imalo za efekat da se odmah nakon Demofesta objavi kako isti više neće postojati. Mislio sam da je taj moj angažman bio posljednji ekser u kovčegu ali avaj… slab ekser. Pored toga, napisah nekad tekst „Po prvi put folk stage na Demofestu“ koji je dva puta – u dvije godine – prigodno objavljen na pokojnom parodičnom portalu Balkan Tajms. Dvije godine sam zajebao glupane. Bilo kako bilo, zajebao glupane.

Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V

(Svi likovi i događaji u ovom tekstu su fiktivni. Svaka sličnost sa stvarnim licima i mjestima je sasvim slučajna.)

Anarhija u teretani Sokolskog doma! Tegovi razbacani na sve strane, nalaze se svuda samo ne na mjestu predviđenom za iste! Na TV prijemniku žovijalni zabavni programi umjesto naučnih i dokumentarnih! Članovi se raskalašeno ponašaju, treniraju goli! Prođe i po nekoliko minuta a da se ne začuje psovka… S obzirom da teretana Sokolskog doma može proglasiti neradni dan samo u slučaju direktnog pogotka (NATO rakete u teretanu Sokolskog doma ili metka u čelo Milorada Dodika – za šta se čuva poseban šampanjac u vinskom podrumu teretane Sokolskog doma), prethodno navedeno podrazumijeva vanrednu situaciju u vidu situacije da je šef sale Sale na godišnjem odmoru, te da se uputio ka morskoj obali veoma precizno isplaniranom rutom koja uključuje što veći broj nizbrdica koje će uz optimalnu brzinu od 34 km/h omogućiti njegovom Mercedesu prosječnu potrošnju od 2,32 litra modernog dizel goriva na 100 pređenih kilometara.

Ipak, ni raspašoj raskalašenosti nije sveobuhvatan jer teretanom Sokolskog doma i van radnog vremena (!) kruži duh predaka Sokolaša, a i njihove sprave za vježbanje (marke Moskvič) su još uvijek tu. U ovakvoj, nešto ublaženoj udarničkoj atmosferi, neki članovi vrijedno rade domaću zadaću – pišu sastav na temu „Ko je ljepši: trener Sale ili proljeće?“, drugi se bave preciznim matematičkim konstelacijama da procentualno izračunaju koliko su njihovi treninzi lošiji bez stručnog nadzora trenera Saleta (procjene su svedene na uski krug rješenja: 60-100%), a neki treći, opet, pričaju o nekim trećim temama. Kao što je u teretanama na Starčevici standardan ritual ponedjeljkom monolog istaknutih članova na temu „Koliko sam likova razbio za vikend“, tako je u teretani Sokolskog doma uobičajeno, za članove u razvojnoj sekciji „Romantični ljubavnik“, da pripovjedaju o tome sa koliko su ženskih osoba brutalno opštili u posljednjih 24 časa te koliko od tih ženskih osoba u narednih pet godina slavi 18. rođendan (i na koliko istih će biti pozvani). Ipak, ponekad se u razvojnu sekciju „Romantični ljubavnik“ umiješaju oni iz sekcije „Brutalni siledžija“ kako bi prikazali da plamen ognja buktinje Bečke škole visoke kulture, viteštva i lijepog odgoja još uvijek gori nesputano…

S obzirom da je ljeto, doba godišnjih odmora, svakodnevnih izlazaka i boravaka u prirodi sa osobama koje nisu članovi teretane Sokolskog doma, polemika je skrenula u smjeru nadasve bitnog pitanja „kako najbezbolnije izgubiti vrijeme između dva treninga?“… I dok neki članovi teretane Sokolskog doma vole otići „na muziku“, neki u slobodno vrijeme posjećuju koncerte vokalno-instrumentalnih sastava zabavne glazbe. Povela se diskusija o nezaobilaznom banjalučkom ljetnjem događaju tog tipa, čuvenom Demofestu, gdje se ubačeni element iz razvojne sekcije „Brutalni siledžija“ našao u rafalnoj paljbi pitanja…
– Jesi išao na Demofest?
– E, nisam… Ostali smo u teretani do 11 (post meridiem) [potpuno fiktivna rečenica, prim. aut.].
– A jesi išao ikako?
– Jesam! Bio sam prošle godine, kad je bio Kosheen [nastup grupe Kosheen je bio 2009, prije četiri godine, prim. aut.]…
– I, kako je bilo?
– Ajoj, bilo super! Pjeva ona ženska, bilo raje…
– A jel’ bilo žena?
– Uh! Pičke k’o salate, buraz!
– I, jesi šta uradio?
– Jesam! Napio se k’o majka!
– …

Nakon par trenutaka apsolutne tišine začu se brutalan klang-klang iz svih dugih cijevi teretane Sokolskog doma.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV

Uspomene suzama slikane

Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena. Licem ogrnutim u svjetlost svijeće, grickao je koricu hljeba i u ruci grčevito stiskao jednu papirnatu maramicu. Sjećao se…

Vrijeme lijepo, kulturni noćni život u gradu na Vrbasu kad cvjeta krajem juna, početkom jula, krajem jula, početkom avgusta. Tako nekad. U periodu tom tu negdje, institucionalno se nametnuo jedan događaj, za sve one koji vole mlade i neperspektivne vokalno-instrumentalne sastave poznate i kao muzičke grupe, festival kojeg ćemo u programu zaštite svjedoka nazvati Emofest Festival. Festival taj ima tradiciju dugu manji jednocifren broj godina, a kao logistiku ima klub za sviranje svirki sa pripadajućim imenom, Emofest Klub kojeg je vodio strašni šef Ankica, u trenucima kad nije šefovao samim Emofest Festivalom. Ankica tad bjaše momak mlad ženskog pola ramena široka i pravougaonih okvira naočara. Sviraše tada nekada, nimalo slučajno počesto – uočićemo kasnije, u Emofest Klubu popularni lokalni sastav koji je izvodio zabavnu muziku plesnog karaktera imena Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija sa na čelu kolone pjevačicom Sanjom koja nije zmija nego je djevojka mlada a nije joj duga i crna brada (makar na bradi). Jedan lokalni bon vivant je ovako opisao jedno veče sa Sanjom (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmijom:
– Mi izašli bili u [cenzura], a tamo su svirali ovi. Sve oko nas bile neke žene, a ovi su svirali samo neke ženske pjesme. Nakon nekih 45 minuta je postalo sumnjivo.

Bilo kako bilo, a bilo je ovako, na tom nekom neodređenom Emofest Festivalu koji se desio te neke neodređene prošle godine se među mladim i neperspektivnim vokalno-instrumentalnim sastavima na bini našao i maloprije spomenuti sastav Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija, a u publici njih dvojica od kojih je jedan najbrži pop-rok gitarista Lauša zvan vokativom Arnolde! a drugi je bio instant zaljubljen na prvi pogled u Sanju (koja nije zmija) kad se ista pojavila na binskoj sceni. Bila je to tragična ljubav na prvi pogled sa nesretnim krajem. Dok Sanja (koja nije zmija) i mladići (koji joj nisu momci) sviraše, njih dvojica razgovaraše…
– E, al’ moram te razočarati, Sanja (koja nije zmija) igra za drugi tim.
– Ta, šta mi veliš…
– Da, da. Ona ne voli dječake, sem u drugarskom pogledu.
– AAA!!! U ovom trenutku srce mi je slomljeno kao šalter prekidač za svjetlo u učionici za tehničko vaspitanje.
– Nemoj biti tužan, biće još tragičnih ljubavi na prvi pogled sa nesretnim krajem. Želiš li da znaš ko joj gužva postelju?
– O, Arnolde, zašto me uništavaš? Koliko ne želim da to znam, toliko i želim da znam, po cijenu mog mentalnog, fizičkog i erektivnog zdravlja… Reci mi, nemoj mi reći.
– Pogađaj!
– Dušanka Majkić!
– Nije!
– Jebi ga!
– Tko je, govori!
– Ankica u zagradi šef Emofest Kluba/Festivala/svega vidljivog i nevidljivog!
– Pošteno! Izgubio sam od brutalnijeg od sebe! Sada ponovo mogu duboko da dišem!

Nedugo nakon te rečenice, oblaci se tuge nadviše nad pozornicu Emofest Festivala zbog trenutka kad Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija završi svoj nastup, ali manje zbog toga što je Sanja (koja nije zmija) završila svoj nastup a više zbog i dalje, realno, neutješnog člana publike koji je stajao pored Arnolda. Sanja (koja nije zmija) se pristojno, pristojna kakva i jeste, neobično dubokim glasom zahvali pristojnoj publici prije nego što je exit stage left. Arnold, nepristojan kakav i jeste, dobaci joj:
– A što si ti, djevojčice, tako promukla?
Neutješni član publike koji je stajao do njega, skrhan tugom i bolom od recentnog saznanja ipak skupi snage da mu odgovori:
– Pa kako zašto, sigurno je čitavu noć pušila Ankici…
Zgledaše se, neutješno, pa suze potekoše, jedna za drugom a ponekad i dvije odjednom. Plakali su. Od tuge, naravno, zbog tužne sudbine, kolektivne. Arnold je pokušavao da sakrije suze, ali se poslužio papirnatom maramicom na verbalnu sugestiju neutješnog člana publike:
– Uzmi maramicu, i ti plačeš, pičko!

I dok se maramice još nisu bile osušile od iskrenih muških suza, na bini Emofest Festivala pojavi se vokalno-instrumentalni sastav koji je prošle godine pobijedio na dotičnom festivalu, sastav imena kojeg se niko ne sjeća, ali imidža upečatljivog. Pjevač i gitarista benda je izašao u modernoj, za čuvare plaže, kombinaciji žuta majica i sličnobojan šorc, tako da je zaradio komentar od publike:
– Skontaj ga, matere ti, jel’ mu ono rajfajzen majica?!
Međutim, nije rajfajzen majica ono zbog čega tekst dobi još jedan paragraf. Naime, prateći nastup navedenog vokalnog-instrumentalnog sastava, dentalna inspekcija sačinjena od Arnolda i neutješnog člana publike je uočila da pjevaču fali nekolicina zuba na strateškim mjestima, tipa na sredini vilice. Kako god okreneš, liku fali zuba, toliko očigledno da se to vidi i sa sigurne udaljenosti iz publike. Arnold i susjedni neutješni član ponovo se zgledaše…
– Jesi skontao da onom liku fali pola zuba, nema nijednog keca ni dvicu?
– Pa šta ti misliš koliko je on prošle godine morao da puši Ankici za pobjedu na festivalu?
Maramice tad ponovo priskočiše u pomoć…

PO PRVI PUT FOLK STAGE NA DEMOFESTU!

Najveća regionalna smotra demo bendova biće održana od 26. do 28. jula na tvrđavi Kastel. U tri dana, za prestižnu titulu će se boriti 30 demo bendova, a pored zvijezda večeri, revijalne nastupe će imati prošlogodišnji pobjednici. Kao i dosad, u planu je i dosta zanimljivih pratećih sadržaja u vidu radionica i filmskih projekcija. Ipak, jedna se novost izdvaja…

Peti put po redu, demo bendovi će imati priliku da se u gradu na Vrbasu bore za svoje mjesto pod suncem i vrijedne nagrade. Za festival se prijavilo 395 bendova od kojih će samo 30 imati priliku da se na bini predstavi publici. Na komisiji za izbor je težak zadatak, posebno kad se imaju u vidu svježe promijenjena pravila. Portparol festivala Brana Brankica je na press konferenciji u Demofest pabu saopštila novosti:

– Demofest traje već petu godinu i ne planiramo stati! Prošla godina je bila prelomna, nakon što smo sve sabrali i oduzeli mislili smo da su sve lađe potonule, ali nam je i ove godine Vlada RS izašla u susret i dala dobar vjetar u leđa u vidu izdašne finansijske pomoći. Takođe, uz finansijsku pomoć, iz Vlade je stiglo i par sugestija koje smo prihvatili na opšte zadovoljstvo. Naime, proteklih godina smo sasvim nepravedno zapostavljali demo izvođače folk i turbo folk usmjerenja pa smo sad odlučili da tu praksu promijenimo. Ne samo što smo omogućili [takmičarsko] učešće mladim folk pjevačima, odlučili smo i da DJ stage zamijenimo folk stageom. Svjesni smo da veliki broj mladih ljudi sluša upravo tu vrstu muzike, ljudi koji dosad nisu posjećivali Demofest ali će ga ove godine sigurno posjetiti! Takođe, s obzirom na našu centralnu poziciju, planiramo da uspostavimo most između mladih folk izvođača (posebno onih koji imaju uplive urban zvuka) i MTV-a sa kojim već dugo uspješno sarađujemo. Što se tiče izvođača na folk stageu, u pregovorima smo sa nekim legendama kafanske pjesme a njihova imena bi trebala biti objavljena kad i konačan spisak demo bendova. Ono što vam sad mogu reći jeste da će program voditi Galeb Nikačević i Ena Popov.

Pored ovih informacija, nezvanično smo saznali da je jedan od izvođača predviđenih za folk stage niko drugi do Sinan Sakić! Tome u prilog ide podatak sa njegove internet prezentacije gdje stoji podatak da 27.07. nastupa u Banjaluci.

Kada je u pitanju ovogodišnji program, rezultati glasanja žirija, sam sastav žirija i revijalni izvođači biće poznati do 28.06. a publiku će svakako obradovati besplatan ulaz na sve događaje.

Objavljeno (dva puta!) i na: Balkan Tajms