Revolucija je preskočila moju generaciju

Nismo mi uspjeli, nego klinci… realno, omladinci. Treba prihvatiti to.

Na žalost, na ovim prostorima „politika“ je ozbiljan dio života, odvratna, seljačka politika, njena neraskidiva veza sa odvratnim, seljačkim životima odvratnih seljaka koji žive ovdje ali i ono malo vrijednih ljudi koji ne žive po principu „želim da jebem tuđe žene ali da niko ne jebe moju (uključujući mene)“. Nema baš prostora za ponašati se kao Šveđanin u tom nekom kontekstu, fazon ja to ništa ne znam i mene to ne zanima: ili si glup ili jebeš mater Dodiku/Vučiću/Izetbegoviću/Đukanoviću/Putinu itd. Iako ovaj blog nije politički (onaj drugi jeste) i smatram da bi priču o politici zapravo trebalo zabraniti sem na slavama, vuče me ideja da pokušam spojiti neke stvari…

U mom rodnom gradu i prebivalištu (Banjaluka) se desila zanimljiva promjena: SNSD, stranka „srpskog ustaše“ Milorada Dodika je nakon nekih 20 godina izgubila poziciju gradonačelnika. Izvorni seljak iz Laktaša, Dragoljub Davidović, započeo je teror sa tri mandata i pored svog kriminala koji je počinjen, vidljivi tragovi najviše bole: sjeme urbicida posijano i vrhunski pođubreno (a ko će o đubru znati više od laktaške bande)… U tom nekom periodu je poprilično satrvena i kultura/subkultura te je Banjaluka vraćena poprilično unazad, od grada koji je netom prije rata pretendovao da bude grad, desio se reset na palanku sa čistim centrom ali i dalje jadnim sporednim ulicama, odnosno kako je to nekad rekao Đule Van Gogh: „Obučeš se do jaja i odeš u goste, skineš cipele a smrde ti noge.“, taj neki promašaj suštine/trulež iznutra. Dragoljuba je jednim mandatom naslijedio Slobodan Gavranović, umjeren čovjek koji i nije bio naročito loš, odnosno, nije bio napadno iritantan i ruralan kao njegov prethodnik, a izgleda ni dovoljno kriminalac, tako da je prije četiri godine odlučeno da se ne kandiduje za drugi mandat te se, u kombinaciji sa strahom od napokon ujedinjene opozicije, kandiduje „jak“ kandidat: fin momak, gradska raja, uzoran dečko i student, Igor Radojičić. Ukratko, Igor je jedna „pička od čoeka“, profesionalno klimoglavo smeće koje je u politici od srednje škole, nema ni dana radnog staža provedenog u radu i glatko je uzeo te izbore na gore navedenu kartu „umjerenog lika iz raje“ (a posljednji put viđen sa „rajom“ na koncertu Srebrnih krila 1983. godine). Međutim, tokom mandata se ispostavilo da je čovjek tuplji nego što je to bilo ko mislio, iako je imao svog ličnog fotografa i pratećih milion retardiranih fotografija koje mogu u bilo kakav zbornik komunističke propagande („mi na gradilištu sa uperenim prstom kojeg pogled prati u daljinu: tamo ćemo fabriku a tamo most“ stil), „razvoj“ grada se sveo na izgradnju kružnih tokova (koji nisu neka pomoć ako sve ulice ostanu jednako USKE) i „trim“ staza koje nemoguće smrde na numeru „Guzonjin sin“, građevinska mafija je završila sve velike poslove vezane za otimanje krupnih komada vrijednog zemljišta od grada, izgrađena je „eko“ toplana na kojoj su se direktno uplusali Igor i njegova četa homoseksualnih bradatih pomoćnika te kao šlag na tortu, Igor je devet mjeseci ćutao na proteste na glavnom gradskom trgu zbog nerazjašnjenog ubistva mladog Banjalučanina, da bi, kad je napokon progovorio, otkrio da mu se ispod nosa zapravo ne nalaze usta nego analni otvor… Ako ćemo iskreno, to mu je i došlo glave, ne njegova seljačka stranka nego on sam sebi. I morao je da ode.

A opozicija se ujedinila oko kandidata koji ima milione maraka na raspolaganju koje je njegov otac stekao i… star je 27 godina (r. 1993), Draško Stanivuković. Nježne godine, posebno za lokalpolitička shvatanja, ali regularan tok: odbornik u gradskoj skupštini – poslanik u parlamentu – gradonačelnik. Draško je momak koji ima nekoliko mana, ali ono što mu se ne može poreći je energija. Član je Partije demokratskog progresa, stranke koju je osnovao Mladen Ivanić, vjerovatno najveća politička kukavica i kalkulant na ovim prostorima, međutim, Draško je dosad pokazao da je nešto sasvim suprotno. Glupošću i nizom loših poteza najstarijeg srpskog kriminalno-političkog udruženja na ovim prostorima (SDS) oko prošlih izbora, Draškova stranka postaje oštrica opozicije, na opšte iznenađenje svih, ponajviše njih samih. Međutim, Draško uz kolegicu poslanicu Jelenu Trivić (te nezavisnog saborca iz Trebinja, Vukana) održava duh i djelo opozicije u razjebanom parlamentu RS i nameće se kao kandidat za gradonačelnika Banjaluke na izborima 2020. I, uspio je.

Iako smatram da je Draškova pobjeda na izborima zapravo poklon njemu, najviše zbog lične mržnje dijela građana prema Igoru Radojičiću/stranci iz koje dolazi (klasično srpsko: ne glasamo ZA, već glasamo PROTIV), to svakako nije nezasluženo: Draško je radio na terenu kao niko dosad, čak i u ovim sumanutim uslovima ograničenog normalnog ponašanja i kretanja, te mi se čini da bi u snu mogao da nacrta topografsku kartu šireg rejona Banjaluke, pa je, nakon ubjedljivog poraza SNSD u samom gradu Banjaluci na opštim izborima prije dvije godine, ovaj put promjena stigla i do sela. Pobjeda je bila ubjedljiva, oko 10.000 (zvaničnih) glasova razlike u korist omladinca i kad se uzme u obzir organizovanost vojske SNSD botova i iskustvo u krađi glasova na izborima, realan omjer snaga ide još više u korist promjene. Draško i njegov tim su uspjeli da se izbore sa tom vojskom. A taj pobjednički tim, kako je to rekao jedan uvaženi član teretane Sokolskog doma, Milan Ž.: „Sale, šta je ovo, ovdje sve neka djeca…“

***

Nekad u toku izborne kampanje naletim na fejzbuk objavu gdje je neko kopirao poemu „Ljubavno pismo gradu koji me je jebao i više se ne javlja“, autora Vladane Perlić (r. 1995) uz napomenu da smo dobili i „gradskog pjesnika“. To mi je bilo neobično simpatično, budući da je grad u mandatu Igora Radojičića dobio „pejzažnog arhitektu“. Ono, klasična neka šuplja na nivou likova iz Alana Forda, grad arhitektonski izjeban uzduž i poprijeko, ništa normalno nije urađeno u posljednjih 20 godina i onda će to da riješi pejzažni arhitekta. E, pa kad imamo tog lika, kad gradonačelnik može imati ličnog fotografa, onda jebeno treba da imamo i gradskog pjesnika, neka je kratka misao bila tim povodom ili kako se to kaže na starom srbskom jezik УАЈ Д ФАК НАТ.

Dalje, neki mi je opšti kontrakont da je danas poezija poprilično promašena stvar: ako neko misli biti „pjesnik“, u startu saučešće. Ne kažem to kao neki propali ogorčeni pjesnik (mada smatram da imam još stihova u rukavu, ha-ha), već je multimedija uznapredovala, danas je teško biti (samo) pisac uopšte, a kamoli pjesnik. Naravno, sve u duhu vremena, nije fora pisati sonete kao Šekspir nego idemo kombinaciju šok terapije vulgarizmima u slobodnom stihu, tokovi su koji teku. Dok šok terapiju cijenim u malim dozama pa ni sam nisam imun na vulgarizme, slobodni stih je moćno oruđe u čiju je zamku lako upasti: tako je poema „Ljubavno pismo gradu…“ sačinjena od nekoliko blok elemenata koji su inteligentno uvezani bršljanom klasične ženske šizofrenije (volim te/mrzim te/jebem ti mater, zašto me ne voliš), te se u njoj pored humorističnih malih lokalnih nalazi i niz odličnih opštih pjesničkih slika koje su se učinile tako klasične a opet tako nekako gajnjc nove… Izdvojiću meni najsimpatičniji momenat (obraćanja gradu, koji i nema toliko veze direktno sa ovim gradom, ako ćemo iskreno):

kvragu i ti i tvoje nastavnice srpskog
sa šarenim maramama oko vrata
i obiljem pridjeva u rukavu
one uvijek znaju bolje
one su uvijek nosile tvoje burme
i pljuvale po mojim sastavima
jer sam tvrdila da je najhrišćanskije biti kurva
davati ljubav svima
zauzvrat uzimati samo ljubav
ali one su vidjele samo to
kurva kurva kurva
i nijedan pridjev ispred

Svi mi znamo taj klasični tip nastavnice koji ću sad biti hrabar pokušati imenovati: TUPANA; subjekat/realno više objekat za komunistički ideal prosvjete – nadasve malo prosvjete a jako puno vaspitanja („uspešno sam tamo prevaspitan“), gdje je forma uvijek prije suštine, problem koji je danas možda i dublji nego ranije [tačno se sad zamislih, prim. aut.]. Bilo kako bilo, ta neka identifikacija (pa i mene kao) kreativne osobe sa ovako lijepom univerzalnom slikom kočnice kreativnih osoba je suva klasika, ali ovaj srednji prst direktno uperen toj kočnici je taj neki pank element koji svemu dao svježinu. Da li je to sasvim novo i sasvim svježe? Ne znam. Nemoguće je da znam kad ne pratim poeziju, možda je neka Indijka ovako nešto od riječi do riječi napisala za Nju Delhi prije 20 godina. Ali, činjenica jeste da je ovo NOVO, da se dešava SAD, a moja generacija nema ništa s tim…

***

Žao mi je što moja generacija nema neku ulogu u ovoj promjeni. Lažem, ima. Moja generacija je Srđan Rajčević, šef Glavnog izbornog štaba SNSD na ovim izborima. U gimnaziji smo bili sa jednom učionicom razmaka, ja sam bio matematičko odjeljenje, odmah do nas je bilo jezičko odjeljenje u koje je išla sestra debelog radnika RTRS (kako je tad bila simpatična sa crvenom kosom, ufff) a u učionici poslije nje je bio Rajčević, takođe jezičko odjeljenje. Poslije gimnazije je studirao u Grčkoj na nekakvom nebuloznom fakultetu iz Šefilda [to je nešto kao kad bi se otvorio Apeiron u Čelincu, prim. aut.], zatim mu je još tata sudija/dr pravnih nauka obezbijedio i diplomu pravnog fakulteta, prvo radno mjesto mu je bilo u državnoj agenciji osnovanoj za njega (Agencija za razvoj informatičkog društva) a prvi ozbiljan radni angažman je bio na ovim izborima gdje je uz svu SNSD logistiku uspio da izgubi mjesto gradonačelnika u Banjaluci, za šta je navodno išamaran [šamarima a ne figurativno, prim. aut.] i u narednom periodu će biti primoran da podnese ostavku (i to je navodno – šta bude, biće – dešava se ovih dana). E, to je moja generacija. Neuspjeh. Promašaj. Debelu mješinu Rajčevića su razguzili Draškovi klinci, a meni je žao jer nekako mislim da je ta moja generacija trebala da napravi nešto, da smo još u snazi… Ili sam to samo ja?

Šalu na stranu, nije tu meni nešto do mene (jebeš mene), niti da sam ja pripadnik neke generacije/vezan za istu/da je tu mogao doći neko „moj“ koga bih ja vukao za rukav, da sam naročito vezan za ovaj grad… ne. Lično, ovaj grad smatram jednom pizdom koju jebu seljaci i pri tom se prima samo ono najgore: tehno muzika, krosfit, nezahvalnost. Ovaj grad je solidno napušio većinu ljudi koji su proslavili nj. ime, sramota je nabrajati, ali, to je samo moje mišljenje i nebitno je sa koliko ga ljudi dijelim, da li je taj broj 0 ili 1. Ova apologija je samo ta neka blaga sramota (moj komad kolektivne) prije onog finalnog priznanja (priznajem!) da treba da napustimo scenu jer smo vreće. Kao mi smo neki kurac, posljednja generacija Titovih pionira, rasli u ratu, skupljali metke, igrali fudbal ispred zgrade a ne FIFAU na SONYU… Ma koga briga za tim glupim pričama, dolaze klinci, sa sasvim drugim idejama, nećemo se razumjeti sa njima jer ne možemo (mi fejzbuk, oni instagram), tako da ili da učimo od njih ili da se sklonimo, kako moja generacija, tako i ovi stariji od mene, da prestanu gutati Vijagru i da jebeno sjašu da ovdje OMLADINA [u pravom smislu te riječi jer je sad taj pojam brutalno razvučen, vidi lekciju Čovaburaz, prim. aut.] MOŽE DA ŽIVI…

I, eto, grad je dobio novog gradonačelnika, a u šali i gradskog pjesnika… Neka se nešto dešava! Ko će mu ga znati šta će tu biti ali, istorija se svakako piše svakog dana a čini se kao da slijedi neko drugačije poglavlje… prihvatimo. Omladinci, srećno vam bilo, i ne dopuštajte da vam bilo kakvi stari volovi pričaju nebulozne priče jer i vi ste odrasli ljudi i jebite mater svakom ko vam spomene riječ pripravnik.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.