Hiperaugmentacija nihilizma kao legalno sredstvo u borbi za opstanak

U sumraku civilizacija dok sunce zalazi za masonsku piramidu, Zakon jačeg je dominantan diskurs u K1 borbi koju zovemo život. Princip je to pod kojim naplaćuju struju, vodu, telefon, RTRS koje nam, eto, daju, da se razlikujemo od Krapinskog pragospodina. Cane je zaćutao, da bi Đorđe David progovorio. Au, tebra.

Nakon duže pauze, velika radost za praktikante balkonske hortikulture i ljubitelje posmatranja sušenja bezbojnog laka: povratak emisije Poetski je sat na Vaš omiljeni blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. – ponovo s vama, nakon neočekivane i ničim izazvane pauze od četiri godine. Dešperatna vremena od ratnih teža, čini nam se iz izuzetno iskrivljene perspektive, sudba je kleta da se katapultom i Trojanskim konjem borimo protiv distopije… U skladu s tim, danas će biti predstavljena poema jednog autentičnog predstavnika saobraćajne poezije nedžentlmenskog makadamskog smjera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladiću kojem ne treba posebno predstavljanje, jer bi isto u startu bilo pogubno po njegov pjesnički kredibilitet i kreditnu sposobnost. Vlajić je pjesnik zakašnjele reakcije, koji u kočenju pri trepćućem žutom svjetlu na raskrsnicama bez nadzornih kamera vidi crveno oko gospodina iz 1984. poznatog kao T-800. U zanimljivom obrtu, nakon 36 godina nema više metalnog endoskeleta, povratak prirodi se desio preko virusa loše skuvane životinje nepredviđene za jelo, a već pomenuti prirodni Zakon jačeg – koji ne izumire jer je jači od svih dosad smišljenih humanističkih zakona – našao se na udaru najnovijih klipova (ne kukuruz, ne YouTube) ubačenih u točkove prirodne selekcije. Naime, kao nekad trakom oko ruke, u građane drugog reda trećeg svijeta su nedavno sprovedeni oni preko 65 godina, koji su svoje dugove društvu davno sravnili i dali najbolje godine života temeljima današnje propasti. Osuđeni na četiri zida tapetama ukrašenim prošlosti sjenama, EKG je zamalo prestao da ispisuje vunicu i svilen konac… Ipak! Zabrane polako padaju. Oni se vraćaju. Posebno neki od njih. Neke. Oko Petra Lalovića namiguje, odozgo, na prezrelu cvast.

Ekskluzivno za Poetski je sat, crnim mastilom ispisan komad horizontalne signalizacije iz ciklusa Umrijećemo da oni žive, jbg

Babe samoubice sa cegerima na kolicima (napisao B. Vlajić)

U saobraćaju,
za njih je svaki mjesec,
kolovoz.
Februar, čuj mene februar, trotoar,
ima nula dana.

U saobraćaju,
ne jebu živu silu,
navikle su na braunilu,
službeno ili u civilu, patrole ih ne bole.

Njihova brzina kretanja obrnuto je proporcionalna
količini smetanja,
dok bi neko prošao pored
njima se ne uklapa u raspored.

U saobraćaju,
samo se bogu obraćaju
i crnoj hronici.

Babe samoubice sa cegerima na kolicima
rulaju ulicama.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.