Uticaj osnovnoškolskog znanja o ovcama na ponašanje u životu…

Uvijek se radujemo kad se u školi uči o nekoj životinji. To je sto puta ljepše nego čitanje i pisanje. Odmah svi živnemo i načuljimo uši.
Jednog dana, tako, eto ti učiteljice u razred, lupi šibom po katedri i objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o jednoj vrlo zanimljivoj i korisnoj životinji, koju svi vi poznajete. Bi li se neko mogao sjetiti koja je to životinja?
– Lav! – raspali Iketa kao iz puške.
– Kakav lav, Iketa. Zašto bi lav bio koristan?
– Pa lav riče i trči – mudro objašnjava Iketa.
– Slon! – grmnu Joja Parip.
– A otkad je, opet, slon svima poznat, kako sad to?
– Poznat je po tome što ima red i sprijeda i pozadi.
– Tebi treba rep, Joja, kad tako lupetaš.
– Noj! – viknu Rasim. – On snese veliko jaje pa se svi najedu kajgane.
– Ali, djeco, učićemo o jednoj našoj domaćoj životinji – naglasi učiteljica – Ostavite lavove i slonove na miru.
– Međed, međed i vuk! – zabrza Iketa da se prvi pokaže.
– Ej, kuku meni, zar su međed i vuk domaće životinje?
Obrni-okreni, baš niko ne pogodi. Ja sam se i sam domišljao i mozgao šta li to kod nas ima domaće pa sam se sjetio samo jedne vrane za koju je moja mama govorila da se odomaćila blizu naše kuće. Već sam htio da je pomenem, ali sam se onda sjetio da vrana, možda, i nije životinja, jer je krilata. Tako i oćutah, ali zato je stric Iketa proslavio i mene i sebe kad je najzad rekao:
– Kola! Na njima domaćin vozi drva i slamu pa je to korisno.
Učiteljici najzad dosadi to dječje nagađanje i ona svečano objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o ovci.
– Ovci?!
Čitavim razredom zaori se smijeh. Kakvoj sad ovci kad se o njoj nema šta učiti? Pa ovca samo pase i bleji, ništa drugo. Šta ima da učiš kad se o njoj sve zna.

(Iz knjige Glava u klancu, noge na vrancu, Branko Ćopić; Rad Beograd, 1990. [1971])

Ko kome na čiji račun…

Neke stvari nikad ne stare, unatoč činjenici da starimo ti/ja/mi/vi/oni.

Ono što Branko Ćopić reče „tihe zanimacije“, usavršio sam vrhunski. Kad treba da budem neprimjetan dok se drugi bave nečim ili uspješno ćutim ili se, pak, izgubim u blago nepoznatom pravcu ganjajući klupko vune i/ili sl.

Jedna od tih situacija je „kad stariji ljudi pričaju“. Obzirom da je u današnje vrijeme sve teže čuti dobru priču, klupko se čini puno boljom idejom. Tako sam, pri posjeti selu, odvezao staru do neke dalje rođake na klupko kafe i razgovora pa produžio svojim putem. U dogovoreno vrijeme se vraćam radi povratka gdje stara biva ispraćena a ja dočekan dijaloškim komentarom…
– A, to je taj mali… Pa nije ni mali.
– Nije, nije! – ponosno će stara kao da to ima veze sa hranom koju ona spravlja.
– Ih, nisam ga vidjela… [Ako ćemo realno, nikad, iz blizine, prim. aut.]
– On mene vozi stalno ovamo.
– Onaj stariji, on liči na pokojnog djeda…
– Pa, malo…
– Ali ovaj, na koga on liči?
– Pa, ne znam…

„Pa, ne znam…“?
„PA, NE ZNAM…“?!
„PA, NE ZNAM…“?!?!/–%^__#$&^—@(!“ČŠŽČ#!! ……….   !!! ……!

TEDDY UČI NAŠ JEZIK

Zagledao se Teddy u drugaricu Daru, koja je obavljala neki posao u sanitetu pri štabu korpusa.
Dara je bila krepka, zdrava seljačka djevojka, vrlo zgodna. Teddy sve obilazi oko nje, milo je gleda, pa joj se smješka, te se kod nas propituje kako da je oslovljava i šta da joj lijepo kaže.
– Teddy, reci joj: Daro, janje moje – predlažemo mu mi.
Onda on pita šta je to janje.
– Eno, ono tamo što pase.
– A ono veliko janje, kako se ono zove?
– Zove se ovca.
– Aha.
I eto ti Dare, a Teddy joj prilazi nježno:
– Daro, ouco moja!
Razumije se, Dara se razgoropadi:
– Sram te i stid bilo, ti da mene nazoveš ovcom, ouca je tvoja mater, da znaš – i izgrdi ga na pasja preskakala.
Teddyju smo jedva objasnili da je ovca nešto sasvim drugo od janjeta.

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987)

Još na blogu: „O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

„O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Stigla pred štab moje divizije četa Kozarčana i tek što su predahnuli, uhvatiše se u kolo zajedno sa kuririma štaba divizije i zaigraše i zapjevaše. Među njima je bila i bolničarka Draginja – vrlo lijepa djevojka. Poznavala me je kao pjesnika, te me povuče za ruku i oboje se uhvatismo u kolo, jedno do drugoga.
Igra ona kao živa vatra, zemlju nogom ne dotiče. Tupkam i ja pored nje kao medvjed grmečki, pa kad se umorismo, sjednemo uza zid štapske zgrade i ja joj uzeh pričati kako je ljepša od svakog cvijeta, od vite jele, od plamene munje, itd.
Sluša ona, sluša, nakrivila glavu:
– Nikad nisam čula tako lijepe riječi, vidi se da si pjesnik, ali, ja ti opet ništa ne vjerujem. Sigurno je da pjesnici vještije lažu nego svi ostali muškarci.
– Ako ne vjeruješ pjesničkim riječima, vjerovati ćeš nečem drugom – dosjetim se, pa utrčim u štab divizije, donesem otud svoj torbak i iz njega izvadim povelik komad slanine što sam ga dobio od matere.
– Evo, curo, pola tebi, a pola meni. Ovo mi je dar od matere.
Uze cura slaninu, sva sinu od sreće, pa me zagrli i poljubi u oba obraza. Tu sam djevojku kasnije opjevao u pjesmi Oj, đevojko, dragaj dušo moja…

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987.)

Još na blogu: TEDDY UČI NAŠ JEZIK