Revolucija je preskočila moju generaciju

Nismo mi uspjeli, nego klinci… realno, omladinci. Treba prihvatiti to.

Na žalost, na ovim prostorima „politika“ je ozbiljan dio života, odvratna, seljačka politika, njena neraskidiva veza sa odvratnim, seljačkim životima odvratnih seljaka koji žive ovdje ali i ono malo vrijednih ljudi koji ne žive po principu „želim da jebem tuđe žene ali da niko ne jebe moju (uključujući mene)“. Nema baš prostora za ponašati se kao Šveđanin u tom nekom kontekstu, fazon ja to ništa ne znam i mene to ne zanima: ili si glup ili jebeš mater Dodiku/Vučiću/Izetbegoviću/Đukanoviću/Putinu itd. Iako ovaj blog nije politički (onaj drugi jeste) i smatram da bi priču o politici zapravo trebalo zabraniti sem na slavama, vuče me ideja da pokušam spojiti neke stvari…

U mom rodnom gradu i prebivalištu (Banjaluka) se desila zanimljiva promjena: SNSD, stranka „srpskog ustaše“ Milorada Dodika je nakon nekih 20 godina izgubila poziciju gradonačelnika. Izvorni seljak iz Laktaša, Dragoljub Davidović, započeo je teror sa tri mandata i pored svog kriminala koji je počinjen, vidljivi tragovi najviše bole: sjeme urbicida posijano i vrhunski pođubreno (a ko će o đubru znati više od laktaške bande)… U tom nekom periodu je poprilično satrvena i kultura/subkultura te je Banjaluka vraćena poprilično unazad, od grada koji je netom prije rata pretendovao da bude grad, desio se reset na palanku sa čistim centrom ali i dalje jadnim sporednim ulicama, odnosno kako je to nekad rekao Đule Van Gogh: „Obučeš se do jaja i odeš u goste, skineš cipele a smrde ti noge.“, taj neki promašaj suštine/trulež iznutra. Dragoljuba je jednim mandatom naslijedio Slobodan Gavranović, umjeren čovjek koji i nije bio naročito loš, odnosno, nije bio napadno iritantan i ruralan kao njegov prethodnik, a izgleda ni dovoljno kriminalac, tako da je prije četiri godine odlučeno da se ne kandiduje za drugi mandat te se, u kombinaciji sa strahom od napokon ujedinjene opozicije, kandiduje „jak“ kandidat: fin momak, gradska raja, uzoran dečko i student, Igor Radojičić. Ukratko, Igor je jedna „pička od čoeka“, profesionalno klimoglavo smeće koje je u politici od srednje škole, nema ni dana radnog staža provedenog u radu i glatko je uzeo te izbore na gore navedenu kartu „umjerenog lika iz raje“ (a posljednji put viđen sa „rajom“ na koncertu Srebrnih krila 1983. godine). Međutim, tokom mandata se ispostavilo da je čovjek tuplji nego što je to bilo ko mislio, iako je imao svog ličnog fotografa i pratećih milion retardiranih fotografija koje mogu u bilo kakav zbornik komunističke propagande („mi na gradilištu sa uperenim prstom kojeg pogled prati u daljinu: tamo ćemo fabriku a tamo most“ stil), „razvoj“ grada se sveo na izgradnju kružnih tokova (koji nisu neka pomoć ako sve ulice ostanu jednako USKE) i „trim“ staza koje nemoguće smrde na numeru „Guzonjin sin“, građevinska mafija je završila sve velike poslove vezane za otimanje krupnih komada vrijednog zemljišta od grada, izgrađena je „eko“ toplana na kojoj su se direktno uplusali Igor i njegova četa homoseksualnih bradatih pomoćnika te kao šlag na tortu, Igor je devet mjeseci ćutao na proteste na glavnom gradskom trgu zbog nerazjašnjenog ubistva mladog Banjalučanina, da bi, kad je napokon progovorio, otkrio da mu se ispod nosa zapravo ne nalaze usta nego analni otvor… Ako ćemo iskreno, to mu je i došlo glave, ne njegova seljačka stranka nego on sam sebi. I morao je da ode.

A opozicija se ujedinila oko kandidata koji ima milione maraka na raspolaganju koje je njegov otac stekao i… star je 27 godina (r. 1993), Draško Stanivuković. Nježne godine, posebno za lokalpolitička shvatanja, ali regularan tok: odbornik u gradskoj skupštini – poslanik u parlamentu – gradonačelnik. Draško je momak koji ima nekoliko mana, ali ono što mu se ne može poreći je energija. Član je Partije demokratskog progresa, stranke koju je osnovao Mladen Ivanić, vjerovatno najveća politička kukavica i kalkulant na ovim prostorima, međutim, Draško je dosad pokazao da je nešto sasvim suprotno. Glupošću i nizom loših poteza najstarijeg srpskog kriminalno-političkog udruženja na ovim prostorima (SDS) oko prošlih izbora, Draškova stranka postaje oštrica opozicije, na opšte iznenađenje svih, ponajviše njih samih. Međutim, Draško uz kolegicu poslanicu Jelenu Trivić (te nezavisnog saborca iz Trebinja, Vukana) održava duh i djelo opozicije u razjebanom parlamentu RS i nameće se kao kandidat za gradonačelnika Banjaluke na izborima 2020. I, uspio je.

Iako smatram da je Draškova pobjeda na izborima zapravo poklon njemu, najviše zbog lične mržnje dijela građana prema Igoru Radojičiću/stranci iz koje dolazi (klasično srpsko: ne glasamo ZA, već glasamo PROTIV), to svakako nije nezasluženo: Draško je radio na terenu kao niko dosad, čak i u ovim sumanutim uslovima ograničenog normalnog ponašanja i kretanja, te mi se čini da bi u snu mogao da nacrta topografsku kartu šireg rejona Banjaluke, pa je, nakon ubjedljivog poraza SNSD u samom gradu Banjaluci na opštim izborima prije dvije godine, ovaj put promjena stigla i do sela. Pobjeda je bila ubjedljiva, oko 10.000 (zvaničnih) glasova razlike u korist omladinca i kad se uzme u obzir organizovanost vojske SNSD botova i iskustvo u krađi glasova na izborima, realan omjer snaga ide još više u korist promjene. Draško i njegov tim su uspjeli da se izbore sa tom vojskom. A taj pobjednički tim, kako je to rekao jedan uvaženi član teretane Sokolskog doma, Milan Ž.: „Sale, šta je ovo, ovdje sve neka djeca…“

***

Nekad u toku izborne kampanje naletim na fejzbuk objavu gdje je neko kopirao poemu „Ljubavno pismo gradu koji me je jebao i više se ne javlja“, autora Vladane Perlić (r. 1995) uz napomenu da smo dobili i „gradskog pjesnika“. To mi je bilo neobično simpatično, budući da je grad u mandatu Igora Radojičića dobio „pejzažnog arhitektu“. Ono, klasična neka šuplja na nivou likova iz Alana Forda, grad arhitektonski izjeban uzduž i poprijeko, ništa normalno nije urađeno u posljednjih 20 godina i onda će to da riješi pejzažni arhitekta. E, pa kad imamo tog lika, kad gradonačelnik može imati ličnog fotografa, onda jebeno treba da imamo i gradskog pjesnika, neka je kratka misao bila tim povodom ili kako se to kaže na starom srbskom jezik УАЈ Д ФАК НАТ.

Dalje, neki mi je opšti kontrakont da je danas poezija poprilično promašena stvar: ako neko misli biti „pjesnik“, u startu saučešće. Ne kažem to kao neki propali ogorčeni pjesnik (mada smatram da imam još stihova u rukavu, ha-ha), već je multimedija uznapredovala, danas je teško biti (samo) pisac uopšte, a kamoli pjesnik. Naravno, sve u duhu vremena, nije fora pisati sonete kao Šekspir nego idemo kombinaciju šok terapije vulgarizmima u slobodnom stihu, tokovi su koji teku. Dok šok terapiju cijenim u malim dozama pa ni sam nisam imun na vulgarizme, slobodni stih je moćno oruđe u čiju je zamku lako upasti: tako je poema „Ljubavno pismo gradu…“ sačinjena od nekoliko blok elemenata koji su inteligentno uvezani bršljanom klasične ženske šizofrenije (volim te/mrzim te/jebem ti mater, zašto me ne voliš), te se u njoj pored humorističnih malih lokalnih nalazi i niz odličnih opštih pjesničkih slika koje su se učinile tako klasične a opet tako nekako gajnjc nove… Izdvojiću meni najsimpatičniji momenat (obraćanja gradu, koji i nema toliko veze direktno sa ovim gradom, ako ćemo iskreno):

kvragu i ti i tvoje nastavnice srpskog
sa šarenim maramama oko vrata
i obiljem pridjeva u rukavu
one uvijek znaju bolje
one su uvijek nosile tvoje burme
i pljuvale po mojim sastavima
jer sam tvrdila da je najhrišćanskije biti kurva
davati ljubav svima
zauzvrat uzimati samo ljubav
ali one su vidjele samo to
kurva kurva kurva
i nijedan pridjev ispred

Svi mi znamo taj klasični tip nastavnice koji ću sad biti hrabar pokušati imenovati: TUPANA; subjekat/realno više objekat za komunistički ideal prosvjete – nadasve malo prosvjete a jako puno vaspitanja („uspešno sam tamo prevaspitan“), gdje je forma uvijek prije suštine, problem koji je danas možda i dublji nego ranije [tačno se sad zamislih, prim. aut.]. Bilo kako bilo, ta neka identifikacija (pa i mene kao) kreativne osobe sa ovako lijepom univerzalnom slikom kočnice kreativnih osoba je suva klasika, ali ovaj srednji prst direktno uperen toj kočnici je taj neki pank element koji svemu dao svježinu. Da li je to sasvim novo i sasvim svježe? Ne znam. Nemoguće je da znam kad ne pratim poeziju, možda je neka Indijka ovako nešto od riječi do riječi napisala za Nju Delhi prije 20 godina. Ali, činjenica jeste da je ovo NOVO, da se dešava SAD, a moja generacija nema ništa s tim…

***

Žao mi je što moja generacija nema neku ulogu u ovoj promjeni. Lažem, ima. Moja generacija je Srđan Rajčević, šef Glavnog izbornog štaba SNSD na ovim izborima. U gimnaziji smo bili sa jednom učionicom razmaka, ja sam bio matematičko odjeljenje, odmah do nas je bilo jezičko odjeljenje u koje je išla sestra debelog radnika RTRS (kako je tad bila simpatična sa crvenom kosom, ufff) a u učionici poslije nje je bio Rajčević, takođe jezičko odjeljenje. Poslije gimnazije je studirao u Grčkoj na nekakvom nebuloznom fakultetu iz Šefilda [to je nešto kao kad bi se otvorio Apeiron u Čelincu, prim. aut.], zatim mu je još tata sudija/dr pravnih nauka obezbijedio i diplomu pravnog fakulteta, prvo radno mjesto mu je bilo u državnoj agenciji osnovanoj za njega (Agencija za razvoj informatičkog društva) a prvi ozbiljan radni angažman je bio na ovim izborima gdje je uz svu SNSD logistiku uspio da izgubi mjesto gradonačelnika u Banjaluci, za šta je navodno išamaran [šamarima a ne figurativno, prim. aut.] i u narednom periodu će biti primoran da podnese ostavku (i to je navodno – šta bude, biće – dešava se ovih dana). E, to je moja generacija. Neuspjeh. Promašaj. Debelu mješinu Rajčevića su razguzili Draškovi klinci, a meni je žao jer nekako mislim da je ta moja generacija trebala da napravi nešto, da smo još u snazi… Ili sam to samo ja?

Šalu na stranu, nije tu meni nešto do mene (jebeš mene), niti da sam ja pripadnik neke generacije/vezan za istu/da je tu mogao doći neko „moj“ koga bih ja vukao za rukav, da sam naročito vezan za ovaj grad… ne. Lično, ovaj grad smatram jednom pizdom koju jebu seljaci i pri tom se prima samo ono najgore: tehno muzika, krosfit, nezahvalnost. Ovaj grad je solidno napušio većinu ljudi koji su proslavili nj. ime, sramota je nabrajati, ali, to je samo moje mišljenje i nebitno je sa koliko ga ljudi dijelim, da li je taj broj 0 ili 1. Ova apologija je samo ta neka blaga sramota (moj komad kolektivne) prije onog finalnog priznanja (priznajem!) da treba da napustimo scenu jer smo vreće. Kao mi smo neki kurac, posljednja generacija Titovih pionira, rasli u ratu, skupljali metke, igrali fudbal ispred zgrade a ne FIFAU na SONYU… Ma koga briga za tim glupim pričama, dolaze klinci, sa sasvim drugim idejama, nećemo se razumjeti sa njima jer ne možemo (mi fejzbuk, oni instagram), tako da ili da učimo od njih ili da se sklonimo, kako moja generacija, tako i ovi stariji od mene, da prestanu gutati Vijagru i da jebeno sjašu da ovdje OMLADINA [u pravom smislu te riječi jer je sad taj pojam brutalno razvučen, vidi lekciju Čovaburaz, prim. aut.] MOŽE DA ŽIVI…

I, eto, grad je dobio novog gradonačelnika, a u šali i gradskog pjesnika… Neka se nešto dešava! Ko će mu ga znati šta će tu biti ali, istorija se svakako piše svakog dana a čini se kao da slijedi neko drugačije poglavlje… prihvatimo. Omladinci, srećno vam bilo, i ne dopuštajte da vam bilo kakvi stari volovi pričaju nebulozne priče jer i vi ste odrasli ljudi i jebite mater svakom ko vam spomene riječ pripravnik.

Čudesno putovanje u središte ženskog uma…

… u jednoj rečenici.

Ti, prijatelju, imaš mladost i novo doba!

Simbolika je brutalno poražavajuća: da nije bilo fudbala, ne bi bilo ni mene. A isto tako, mogao sam se zvati Brajan i da me boli tegla javorovog sirupa.

Ako ćemo već po kanadski, na engleskom se to kaže (kad već ne znam francuski) long story short iliti ukratko: tehnički, kriva je moja tetka Zdravka koja se jako mlada udala i na taj način dospjela blizu fudbalskog stadiona F.K. „Naprijed“, gdje je – i što je – uz čiju pomoć je – njena mlađa sestra, a moja majka, upoznala mog oca. Ostalo je teška priča ispričana već u hiljadu komada na ovom blogu…

Elem, najvažnija sporedna stvar na svijetu je u mom životu od malih nogu, sa te dvije strane: već pomenuta tetka je izrodila tri sina fudbalera, od kojih su neki stigli da zaigraju i za reprezentaciju Jugoslavije (a onda se Jugoslavija raspala), a stari je imao isuviše niske humanističke ciljeve pa se nije puno odmaknuo od Mejdana. Ipak, i kao takav, postao je „junak jedne knjige“…

E, sad, nije ovo prvi put – „junak jedne knjige“. Nekad mi je to bilo zanimljivo, baš. Izašao stari u novinama. Kao sportista. Tad nisam bio svjestan koliki su glupani fudbaleri pa sam bio ponosan. Ali, bile su to neke lijepe priče. Poslije su slijedile knjige, iz dva pera, od kojih drugo nećemo spominjati. I sad, ova, Banjalučki ljudi fudbala. Jedan mali almanah gdje je stari, kao trener mlađih kategorija u malom klubu, prigodno i prikladno spomenut (naravno, nije odmoglo ni to što je autor knjige povremeno starom bio meta dodavanja lopte… eh, šta bismo mi bez protekcije 🙂 ).

Nego, kako god krenem pisati i razmišljati i pisati i razmišljati, uvijek su tu neke paralele i projekcije: Banjaluka je pred sam rat težila da postane grad. A onda je došao rat i veoma smo se udaljili od toga. Najveći banjalučki fudbalski klub, Borac, je pred sam rat postigao svoj najveći uspjeh… a sad više ne postoji ta kategorija(e). Kako Banjaluka, kao jedna osrednja sredina, „jede svoju djecu“, tako i mi kao nacija, jedemo sami sebe (a može se to napisati i uz pomoć vulgarizama), ne poštujući svoja dostignuća, tradiciju, kulturu i zaslužne ličnosti.

Na žalost, nekolicina je primjera u ovoj knjizi koji su upravo dokaz toga, odnosno one „niko nije prorok u svom selu“, gdje su neki fini fudbalski radnici zbog sitnih – uglavnom finansijskih – interesa bukvalno otjerani sa igrališta na kojima su ostavili svoj čitav život, žrtvujući porodice, zdravlje i sve ostalo. Ipak, i pored te sveprisutne doze gorčine nad globalnom i lokalnom glupošću, ova knjiga je draga.

Ne, u knjizi nije napisano skoro ništa baš zanimljivo, intrigantno, legendarno i uzbudljivo. Nema tu nijedna priča koja će ostaviti bez daha, nijedna sumanuta anegdota da dočara to vrijeme – kad je tjeranje lopte ipak bilo znatno bitnije i ljepše nego sad, nijedan detalj „iza scene“, stvarno… ništa seksi i prljavo. Sve je veoma kulturno svedeno, školski, novinarski, sportska elegancija (kravata + bijele čarape), sa dosta ponavljanja relativno dosadne ustaljene frazeologije…

Ipak, u knjizi su pobrojana imena ljudi koji su puno učinili za fudbal u ovom gradu, prije svega Borčevaca, s logičnim razlogom: najveći banjalučki klub, dugo godina SFRJ prvoligaš, osvajač Kupa Maršala Tita i evropskog Mitropa kupa, gdje su spomenuti oni direktno zaslužni za te uspjehe kao i neki malo stariji čikice koji su udarili temelje tome, što kao igrači u 60-im godinama prošlog vijeka, to i kao treneri u 80-im; na Borac se nadovezuju svi ostali, jer su svi oni „radili“ za Borac, na ovaj ili onaj način: gdje god da su počeli, težili su ka Borcu…

Inače, stari je svoju fudbalsku karijeru proveo u Naprijedu, fudbalskoj sili iz Mejdana odnosno, ako ćemo „romantičarski“, Harema, Petog kvarta, ruba Ćermetane, ovo-ono. Realno, puno je tu veltšmerca, Naprijed je uvijek bio gola voda, sirotinja i tuga, a stari je tamo bio jedan od rijetkih Srb(in)a – nešto što nikad nije smatrao za naročit lični kvalitet, pa ni u jeku rata – iz prostog razloga što je bio najjači. Vezano za to, jedna od rijetko simpatičnih stvari koje mi je ispričao vezano za svoju fudbalsku karijeru jeste da nije bilo mjesta gdje su igrali (onomad Krajiška zonska liga) a da se nisu potukli, te neke taktike oko takvih fajtova.

Dva su „pijemonta“ u njegovoj karijeri: prvi je osvajanje prvog turnira u malom fudbalu u dvorani „Borik“ (1976. godina, prvi se pamte!) a drugi je trenerska karijera, rad sa najmlađim kategorijama, posebno u šugavom ratnom vremenu, gdje je vaspitna i socijalna komponenta njegovog sportskog rada bila značajnija od rada i dostignuća zvaničnih vaspitno-obrazovnih ustanova u tom periodu (da ne spominjem degradaciju tih istih ustanova danas). Kako sam i ja trenirao taj fudbal nekoliko godina – i za to vrijeme starog uvijek zvao „druže treneru“ a nikad „tata“ – tako sam iz prve ruke posmatrao kako to izgleda. Štaviše, da sam trenirao kod nekog drugog, ne bih se ni upola toliko zadržao – nevezano za moj nedostatak fudbalskog talenta. Elem, stari je bio izuzetan trener, znao je da pristupi svakome i izvuče od njega ono najbolje, bio je strog ali i veoma duhovit i emitovao je nadasve pravilan uticaj na svoje fudbalske učenike, kako po pitanju fudbala tako i po pitanju života. Prosto je nevjerovatno da je to isti lik koji se danas grčevito bori za treći entitet kupujući očajne lubenice u „Konzumu“ (usput tvrdeći kako je to najbolja prodavnica!) ili u javnosti iznese tvrdnju kako je Dino Merlin najbolji pjevač – nema tog dlana koji tada može sakriti tupi bol mog čela…

Šalu na stranu, sve je to normalno i ljudski, svi mi imamo svoj vijek trajanja, stari je moj stari – i ja drugog nemam – moj jedini prezimenjak i zemljak vrovac u porodici (jer su stara i buraz „Lijevčanski klan“), i ponosan sam na njegovo mjesto u ovoj knjizi. Lijepo je što je spomenut, gdje je na taj način upućeno to neko malo priznanje… znači. Opet, stari je samo jedno ime u knjizi, jedno poglavlje od ukupno 24 za ovu priliku, i sva ta imena, lijepo je vidjeti na jednom mjestu. Zbog toga je ova knjiga draga. I da nije ništa naročito napisano, dovoljno je samo kao podsjetnik na te ljude, da ih se skupi. Jer, nema drugog načina za to; dobar dio njih ima priliku da se sastane tek na sahrani „jednog od svojih“, a nije ih malo koji su, na žalost, prerano otišli…

***

E, da, još Kanada, spomenuta na početku, fudbalski posmatrano: od starog je generalno teško izvući bilo kakvu pametnu ili zanimljivu priču – s godinama sve teže – ali je onomad nekako spomenuo da je imao ponudu da ode u Kanadu da igra fudbal, neki njegov otišao tamo pa onda i njega zvao. Bilo je to koju godinu prije nego što će upoznati moju majku, tako da taj faktor nije bio u igri, već isključivo glupost odnosno ljubav prema fudbalu/Mejdanu/Vrbasu/kartanju odnosno glupost. Eto, a mogao sam se zvati Brajan, biti možda i malo svjetliji crnac, da me sad boli briga za ćevapima i rodnom Bosnom, imao bih svoju lopatu za snijeg kojoj bih dao ime „Radenka“ i njome bih čistio prilaz garaži da mogu isparkirati neki nenjemački automobil iz garaže (zato što u Kanadi nema njemačkih automobila), vodio bih blog koji bi se zvao I Was Pushing Even Wider Things into Narrower Things. i isti bi se bavio… nečim totalno drugim. Al’ eto. Ništa od toga, sem odgovora na pitanja: Na koga si lijep? Na oca. Na koga si glup? Na oca.

U saobraćaju… I

I tako, od semafora do semafora, gledam ja, gledam… gledam i kočim redovno… zbog radi ispred: krst na retrovizoru, Ostrog na kontrolnoj tabli, naravno, Golf. Naravno, žena. Naravno, krst i Ostrog joj ne daju da ubaci u treću brzinu. Naravno, jebem ti – ženo – majku, i tebi i onome ko ti dade da voziš.

Kad već paganke ne slave Sv. Trifuna, zaštitnika vinograda(ra)…

Svim ženama koje se zovu Mirjana (i osobama oba pola koje se osjećaju kao Mirjane), poklon za prozapadni Dan zaljubljenih: najljepše – tužne i manje tužne – ljubavne pjesme, uživo u teretani Sokolskog doma, u neponovljivom izvođenju Mitrovog strica Zdravka Rokija Kralja Une…

Sramota

Idu dvije djevojčice.
– Pazi, tu ima jedna sramota!
– Koje?
– Jedan čojek se skino.
– A koji je to čojek?

Guzica Sanje Vučić i ostala čuda modernog svijeta

Demofest je banjalučka Zaječarska gitarijada, takmičarski festival demo bendova koji je ove godine održan po deveti put, od 21. do 23. jula na tvrđavi Kastel. Dosad nisam pisao o istom ali kako svake godine imam iste primjedbe, red je da to sročim, može se primijeniti retroaktivno a valjaće i za dogodine… lagano po stavkama.

Impresivno: guzica Sanje Vučić
Sanja Vučić je pjevačica benda ZAA a guzica Sanje Vučić je integralan dio Sanje Vučić. Sanja Vučić je sa ZAA nastupila neke večeri Demofesta, rekavši kako je taj nastup početak revijalnog dijela večeri (iako je prije nje revijalno nastupio bend koji se visoko plasirao prethodne godine) i podarila nam mnoge živahne trenutke. Sanja Vučić je nosila nekakav jako vulgaran crni triko sa visokim (100-150%) procentom plastike tako da je njena guzica zauzimala srednji (najnapregnutiji) dio istog. Guzica Sanje Vučić je uglavnom komunicirala sa bubnjarem benda ali u rijetkim trenucima komunikacije sa publikom bili su to predivni monolozi i nastale su mnoge ljubavi koje će dugo trajati (sirotinja voli guzicu, pa to ti je). Inače, ZAA svira mješavinu svih žanrova koje mrzim (ska, dub, reggae, pička materina) a još su stigli da ubace i izvornu narodnu pjesmu tako da sam jebao mater Sanji Vučić, Aleksandru Vučiću i svim ostalim Vučićima koje znam a bend ubacio u kategoriju sa Dubiozom kolektiv (kategorija „Nije da vas mrzim ali ne bih imao ništa protiv da vam se dese najstrašnije stvari“). Bilo kako bilo, guzica.

Demofest, elementarno
Demofest je proizvod marketinške agencije A.O. (naziv poznat redakciji, prim. aut.). Marketing su reklame. Demofest je jedna velika reklama… za Demofest. Samo je problem što je Demofest pogrešan ili u imenu ili u konceptu: demo bendovi imaju priliku da odsviraju po jednu pjesmu (što je – jasno je – premalo; na to je ove godine ukazao jedan hrvatski bend 10-sekundi pjesmo-performans-manifestom), te se iz godine u godinu za pobjednike proglašavaju bendovi koju nemaju PJESME. Fore i fazoni, mode i trendovi, mirisi i boje… ali pjesama nema. Ko mi navede pet pjesama da je zapamtio sa svih dosadašnjih izdanja Demofesta ima i kafu i pivu od mene. Ja sam dobro upamtio jednu: Kuriri – F Song. Pored toga mogu reći da je najbliže pobjedi zahvaljujući pjesmama bend iz Banjaluke, Neuro, ali ne smijem hvaliti komšije a imam i za njih zamjerki pa ću tu stati sa tim… Bilo kako bilo, elementarno EPP.

Aktuelni problemi opet
Na Demofestu je među demo mladićima i djevojkama bila i izuzetna količina stomačina i sijedih glava. Da se razumijemo, ne mogu imati ništa protiv sijedih glava i stomačina – iako sam i ja star i propao ali još uvijek zgodan a moja kosa kestenjavo bujna – ali imam protiv da se jedni te isti ponavljaju. Naime, među izvođačima ove godine su bili ljudi koji su po 3-5-6. put tu, u istoj ili različitim varijantama… redovni turisti. Tako je pobijedio lik koji je tu treći put. Nakon minut je na video ekranu osvanuo tnjitter komentar „Dali mu nagradu da se više ne vraća.“… surovo. Zaboga. Bilo kako bilo, negativna selekcija.

Tehnički gledano
Sve uvijek izgleda savršeno, a tako je bilo i ovaj put. Šareno, ušminkano, dizajnirano… ekstra vrh beton. Bina je bila impresivna… ali ozvučenje ne baš. Zvuk je kod demo bendova uglavnom bio loš, što i nije naročito sporno uzimajući u obzir da nema vremena naročito da se štima te da mnogi od tih bendova i ne znaju da se uštimaju… međutim, i za revijalne izvođače je uglavnom bio loš zvuk, bas bubanj redovno presurov a bas gitara među oblacima. A to je osnova. Bilo kako bilo, pogrešna osnova.

Značajno – prvi javni nastup Kolje i Grobovlasnika u njemu rodnom gradu
Među revijalnim izvođačima su bili domaći i uvozni. Hladno pivo (neka mi oprosti EU, vodim ih kao domaće, prim. aut.), Bombaj štampa (pa i Đuro je jebeni slovenac) i Kolja i Grobovlasnici; Dub Pistols, The Sisters of Mercy i Mando Diao. Manje-više sam propustio sve njih – jer sam pratio demo bendove i nakon toga se vraćao kući umoran, a i ono što sam vidio ne bih komentarisao (The Sisters of Mercy). Nego, prvi nastup Kolje i Grobovlasnika u Banjaluci! Ako izuzmemo Rammstein bubanj, vrlo, vrlo, vrlo dobro. Kako je vrhunski glumac, tako je i vrhunski i izvođač, sa hrpom odličnih pjesama, uz vrhunsku ekipu muzičara, Kolja je priča za sebe. Njegov nastup u rodnom gradu je poprilično značajan, kako za njega, tako i za grad, a sam Kolja nije uspio sakriti suze tokom „Zulu uštipaka“ pa je još ispričao kako se taj događaj odigrao u Vilsonovoj ulici uz opasku da se „sve bitno desilo u trouglu Čaire – bulevar – Vilsonova“ na šta su se nasmijali neki neupućeni idioti iz publike. Realno, Vilsonova zaslužuje da uđe u Ginisovu knjigu rekorda jer nikad kraće ulice a više prometa opojnim drogama, al’ dobro. Na žalost, Koljin nastup je počeo prekasno tako da su samo rijetki dočekali kraj. Ipak, to je najznačajniji događaj na ovogodišnjem Demofestu, a Kolji ovaj grad treba dati ulicu što prije („Kad ti dosad nismo dali ništa, evo ti ulica, k’o da smo ti dali nešto.“), a prije toga Marijanu Benešu, dok je još čoek živ da mu se makar na taj način kaže da je jebena legenda… Bilo kako bilo, Kolja.

Zaključak presjeka ovog i dosad
Od početaka Demofesta pa do danas, nijedan pobjednik nije ostvario neku naročitu karijeru, a mislim da ih većina nije stigla ni do drugog studijskog izdanja (nagrada za pobjedu je finansijska pomoć za snimanje albuma). Ruku na srce, muzički biznis je u kurcu totalnom tako da to treba uzeti u obzir, ali je problem što iza Demofesta odnosno tih bendova ne ostaju pjesme… a to je problem zbog radi. Oni koji su krenuli negdje, oni će nastaviti prema tamo, bez obzira na Demofest. U situaciji „građenja scene“ uticaj Demofesta je minoran – to je samo prilika izvođačima da se testiraju na velikoj bini sa puno svjetala, odsviraju jednu pjesmu, pa ako ih to naloži za dalje… ništa drugo. Bilo kako bilo, značaj beznačajan.

Addendum
Iako kažem da nisam pisao o Demofestu, jesam i ZA i O. Dakle, lažno oglašavanje. Onomad sam se nekako prijavio, i odradio tri teksta o revijalnim izvođačima (Kelis, Skindred i oni treći, koja to godina bi…), zaradio nešto para i oprao nešto para za A.O.. Te godine se naplaćivao ulaz tako da sam bio samo jednu veče od tri, neko mi je dao kartu (mislim Nebojša; nisam tražio od A.O., da ne bude zabune i reakcije, prim. aut.). Karte su bile po 10 KM što je imalo za efekat da se odmah nakon Demofesta objavi kako isti više neće postojati. Mislio sam da je taj moj angažman bio posljednji ekser u kovčegu ali avaj… slab ekser. Pored toga, napisah nekad tekst „Po prvi put folk stage na Demofestu“ koji je dva puta – u dvije godine – prigodno objavljen na pokojnom parodičnom portalu Balkan Tajms. Dvije godine sam zajebao glupane. Bilo kako bilo, zajebao glupane.

Otvaranje Ferhadije – pobjeda nad religijom

Otvorena džamija otvorena 1579. obnovljena prije nekih tri godine… vrijedilo je otegnuti.

Ferhadija, čuvena. Slabo je pamtim prije rata – nisam baš bio impresioniran istom kao 11-godišnjak, tako da mi je prva asocijacija na istu jedan od posljednjih intervjua Milana Mladenovića koji je uradio Gunja sa Big radija. Na pitanje kad će zasvirati u BL, Milan je rekao da će to biti kad se obnovi Ferhadija. Eto šta „beogradski šupak“ zna o dubokoj etničkoj mržnji u po rata.

Al’ obnovi se Ferhadija, svjetsko čudo deveto (previše je osmih sv. čuda), starija nego što je bila, i ljepša. I, realno, lijepa je to građevina. Izuzev diskutabilnih jarkih ukrasa unutar lukova (koji su tu valjda sa razlogom o kojem ja ne znam ništa), lijepa je to građevina, koja je bila u Banjaluci… odavno, a zadržaće se još… valjda. Dio je to Banjaluke, oko toga nema spora i svakako je bolje da je ona tu nego da su SNSD arhitekti koji već nekih 15-ak godina jebu urbanističku majku gradu uvalili nešto po svom izboru…

Međutim, kako je otvaranje jedne bogomolje (predivna arhaična riječ) pobjeda nad religijom? Veoma lako. Od projektovanih desetina hiljada ljudi na otvaranju, potencijalnih problema, tenzije i koječega, ja kružeći biciklom vidjeh da se tu skupilo jedva nešto preko 3.000 ljudi uz 1.000 policajaca i još ko zna koliko govana u odijelima. Došao poneki ajvaz dedo da se malo okadi, nakon što su ga smorili govorancijama, i to je to.

Religija je oduvijek sredstvo podjele i instrument bogaćenja za sve te „respektabilne“ udružene zločinačke grupacije – sekte najvišeg nivoa, a u ovoj situaciji đe se nema ‘ljeba, koga više briga za tim? Okupljeni broj ljudi prilikom ovog događaja je najljepša poruka napušite se vi kurca kako glavatoj religijskoj gospodi tako i glavatoj političkoj gospodi koja nam je zajednički ovo priuštila, ovo i mnogo toga dosad.

Snijeg je opet iznenadio zimske službe

Zimska idila u gradu na Vrbasu… a i šire. Kao nekada. S razlikom.

Pada snijeg, napadao je, kao što odavno nije. Toči se medovača, ori se kanadska himna, zamalo toliko da se ne čuju komentari (sa lajkovima) na račun opšte neprohodnosti („Ništa nije očišćeno, jebo im bog majku!“). Naravno da je opet snijeg u januaru iznenadio zimske službe, naravno da službe za informisanje izvještavaju da su mobilisane sve jedinice i da se nalaze na terenu. U prevodu, to znači da sam u toku šetnje od četiri kilometra uzanim stazicama na ulicama (šireg centra) ovoga grada vidio četiri komunalne lopate da rade i jedan kamion (va)ralicu.

Naravno, sa druge strane je druga reakcija, „svako da očisti ispred svoje kuće i riješen problem“. Cijenim optimizam, samo što on, kao i obično, isključuje logiku. Svako normalan (varijabla upitnog postojanja „na ovim prostorima“) će i počistiti ispred svoje kuće. To nije problem. Problem su trotoari i putOvi. Tu uglavnom niko ne živi. Na putOvima, tačnije, kraj putOva, rade neke žene (majke, kraljice… trotoara) koje imaju puno unosniji i odgovorniji posao od čišćenja snijega – jedino njih (i snijeg, je li) komunalne službe još nisu očistile sa filigranskih pločnika od paljenog jablaničkog granita…

Tako da, imam državljanstvo, plaćam porez(e), prijavljen sam na biro… I još treba da vam čistim snijeg? Napušite se vi kurca, svako ispred svoje kuće.

Ko ne voli medvjede… šta tek misli o ljudima?

Da bi bila „u korak sa svijetom“, i Banjaluka ima svoje teroriste! To su spodobe iz lovačkih udruženja koje su u dogovoru sa Ministarstvom poljoprivrede RS ubili (iz puške!) medvjeda koji je u nekih desetak dana šetanja prešao oko 50 kilometara, od sela Karajzovci nadomak Gradiške gdje je prvo uočen pa sve do Banjaluke gdje je skončao…

Da se razumijemo, nisu to teroristi (ne treba zloupotrebljavati taj termin u ovim vremenima, možda samo malo, ponekad), to su krembili, kako ovi „lovci“ tako i oni iz ministarstva. Ubili su medvjeda koji je prešao toliko kilometara a usput nije nikoga napao, ni ljude a ni domaće životinje. Kao što su neki pravilno pretpostavili, radilo se o medvjedu koji je odrastao u zatočeništvu a zatim je pušten „na slobodu“ kad je prestao biti „mali i sladak“ i postao skup za održavanje. Dakle, bila je to polupitoma životinja blago nespremna za život u divljini, što objašnjava njeno kretanje i postupke.

I ubiše ga krembili. Kaže krembil ubica kako je nakon prvog metka medvjed krenuo na njega („‘Ajde?“), pa onda i taj drugi metak. A prvi metak je bio jer u Republici Srpskoj nema puške za omamljivanje… i jer je ovako bilo jeftinije, nego, po „prvobitnom planu“, uspavati medvjeda pa ga transportovati u divljinu; nema veze što je medvjed zaštićena životinja za čije se ubistvo plaća odšteta, riješiće se nešto, pisaće se da je ubijen pod prijetnjom homeland security, jer je to uvijek prioritet.

Žalosno.

Osude javnosti su maltene jednoglasne. Samo krembili ćute. Naspram njih lavina. Osude su apsolutno na mjestu, međutim, da li će se desiti nešto na osnovu tih osuda, ostaje da se vidi. (Ovdje se radi o završenom slučaju, ali za neki naredni…) Ako nas je istorija nešto naučila to je da će te osude ostati na nivou osuda. A opet, zanimljivo je i da je reakcija takva zbog jednog medvjeda, za kojeg je javnost prvi put čula prije desetak dana – bez kojeg je živjela sve dotad, u državi gdje je milion problema, ljudi nemaju hljeba da jedu pa umiru od gladi, iako je davno stao rat.

Bez miješanja politike u priču i nepotrebnog objašnjavanja, socijalna slika je… čista apstrakcija, tako da je egzistencijalna postavka ekstremno razuđena za život ljudi, a tek životinja. U skladu s tim nelogično može djelovati lavina reakcija za medvjeda, ali, iako to ne djeluje tako na prvi pogled, postoji sasvim logična sprega. Naime, krembili ubistvo = 1 zgoditak, javnost osude = 0 zgoditaka. I to je stanje na semaforu, činjenično. Ubistvo je prošlo. Modus operandi, uspješan, tako da je ovo ubistvo medvjeda samo analogna primjena generalnog načina tretiranja života. U ovom primjeru to djeluje strašno zbog proporcije… a i jeste strašno.

I sad, što se prethodno spomenutog života tiče, u pitanju su, prije svega, ljudi (sa ili bez navodnih znaka). Ti ljudi smo mi. („I mi i vi, svi mi ovdje zajedno, smo mi!“) I takav je naš odnos prema životinjama jer je takav naš odnos prema ljudima. Neljudski.

Realno.

Guliver u zemlji Bubanj potoka

I
Neke muškarce nije potrebno ni gađati kamenom u glavu, dovoljan je kompliment. Pri kupovini karte za međujebotebogdržavni prevoz:
– Studentska povratna ili obična?
– Obična [uz intrinzički kme kao podsjećanje na dane studentskih karata, prim. aut.].
Makar još uvijek ličim na studenta. Makar danas svako studira. Pa i nije neki kompliment. Ali ću ga tako oporezovati, recimo.

II

Zoofilija: ZANOS

III
U prolazu na drugojebotebogdržavnom sajmu knjige, uz podignutu obrvu:
– „Šta ima?“
– „Šta ima?“
Jedan kolega po preturanju knjiga na buvljaku u Banjaluci, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, kao i ja. Treba napraviti malo veći Beograd, jerbo, ne možemo se pošteno mimoići, majku mu.

Tajne lijepe Vide (poučno)

Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomilano leži pruđe bez mjere i konca. Malim trudom mogao bi se dakle ovim pruđem nasipati drum sve do Banja Luke, ali lijenost i nehanstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i močvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kuću i zemlju. Malo podalje teče opet preko puta drugi potok Dragoćin, od kojega okolica nosi ime Dragočin-polje. Slijedi neznatno selo Derviši i opet zapuštene livade sa množinom stadah od ovacah, i tada se dođe do hana lijepe Vide. Ovamo se navratjaju skoro svi putnici Turci i kršćani što putuju u Banja Luku. Magnet što ih ovamo vuče jesu dvije djevojke, jedna Turkinja, a druga Djaurka, što stoje u službi lijepe Vide, koja sada, kako sam čuo, nije više uprav lijepa, jer je već pristara, no nosi na svome krupnome tijelu mudru glavu, pa znade iz nauke svoga prošastnoga života što vuče najbolje ljude i momke u samotna mjesta. Napokon dođošmo poslije tri sata vožnje na veliko Banjalučko polje, posuto sa stotinama grabah, jaminah i mlakah, a prekrstjeno drumovi što ih ponačiniše s vremenom kiridžije kako kome po volji bijaše.

Pred nama ležaše Banja Luka sa svojimi 42 džamijami, od kojih je najveća Feradija, sagrađena oko g. 1576. od poturice Ferhad bega.

Varoš se pruža podrugi sat hoda uz obadva kraja rijeke Vrbasa, a za njim uzdiže se lijepa planina Osmača ili Osmina…

Kuće Banjalučke sve su na jedan kat. Po sredini ulicah ima blata do koljena, s kraja, kuda ljudi hodaju, kaldrmano je malim kamenjem, ali kažu da je ta kaldrma još od Kulina bana, dakle preko 700 godinah stara. Ne znam da li je u tom vjernu tradicina, ali kako je kaldrma crna i poderana, mislio bi da je nešto istine. Na čaršiji imade množina dućanah zbitih po istočnom ukusu iz dasakah. U njih se vidi već mnogo kojekakih bečkih i terstjanskih sitnarijah, što neće baš usrećiti Bosnu. U takom tijesnom dućanu sjedi trgovac čitav dan, tu prima prijatelje i prihodnike, pa ustaje rijetko, i onda kada daje komu robu na prodaju, jer mu sva roba ne stoji dalje nego što on rukom dosegnuti može.

Ja posjetih u takom dućanu veoma poštena Turčina Jusufa Šibića, najbogatijega trgovca u Banjoj Luci, kojega počamši od kajmakana svi rado vide i polaze.

1857.                                                                                          Ivan KUKULJEVIĆ

(Iz knjige Banjaluka: Razdoblja i stoljeća, Aleksandar Aco Ravlić; Veselin Masleša Sarajevo, 1979.)

Smiljan – New York – Šehitluci – New York

U sklopu redovne turističke šetnje na banjalučku izletničko-rekreativnu atrakciju Šehitluke (u blizini vrela Vratinac, je li), nailazim na omanje Mirandu i Charlotte koje se, sem umanjene skale (zbirni broj godina dvocifren, manji od 30; zbirni broj kilograma takođe dvocifren, manji od 60), ni po čemu ne razlikuju od svojih full size varijanti. Ukotvljene na klupi, ljute su kao dva leptira a ja u prolazu – iz nehata – presrećem njihov razgovor…
– Vratiću ti ja za ovo ок! Što mrzim kad mi tako napiše ок! – furiozno će Miranda reagujući na sadržaj ekrana njenog mobilnog telekomunikacionog uređaja.
– Majke mi, ako on ima kilu i po mozga, ja sam Nikola Tesla! – altruistički dodade Charlotte.

Prođoh a one su ostale… uzalud.
Što je čuto, ne može se odnečuti!

Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.

Finalna brutalna Džontranizacija

Prethodno: Brutalno plavetnilo brutalnih plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

„E, to ti je bilo ovako… Neke republike bivše Jugoslavije nisu više htjele da budu u sklopu iste, mislile da će im drugdje biti bolje. Prvo se odvojila Slovenija, a budući da je ista etnički poprilično čista, tu nije bilo previše problema (sem ubijenih 47 vojnika JNA od kojih je 29 bilo momaka na redovnom odsluženju vojnog roka, do 22 godine starosti, prim. aut.). Dalje se priča seli na Hrvatsku i tu nastaje problem jer je trećina hrvatske teritorije bila sa srpskom većinom – petina stanovništva Hrvatske su bili Srbi. Tu su se još javili duhovi iz prošlosti, barikade na putevima, strah da se ne ponove užasi iz Drugog svjetskog rata… Zatim dolazi red na Bosnu gdje je situacija utoliko komplikovanija jer su tri naroda u igri, i dok je sa jedne strane nešto normalnog naroda bilo svjesno šta slijedi i borilo se protiv toga, dotle je sa druge strane planulo, oružje dotureno sa strane, plaćenici i klanje po selima. U Sarajevu su čak bili i anti-ratni protesti gdje je među glavnima bio poznati glumac Josip Pejaković, ali uzalud. Sve se u toku par mjeseci 1992. godine pretvorilo u krvavi užas…“
Džontra se na pomen glumca malo trznu, okrenu se prema meni pa me upita mogu li sve to ponoviti, ali ovoga puta da to on snimi svojim nadlaničnim jabučastim uređajem. Ponovio sam, koliko sam mogao, toliko da se sjećam da sam, na žalost, imao mnogo bolji termin za opis od krvavog užasa, međutim… može i bez toga. Snimatelj po završetku snimanja složi facu u fazonu now I know why you cry, mada je već i tad bilo jasno da nije ništa skontao.

Kratko se još zadržašmo na teškim temama, pomalo o učešću u ratu i sličnim stvarima gdje je politička korektnost bila sveprisutna, a tu negdje se pojaviše i ruševine pored autoputa nadomak Stare Gradiške koje su brutalno plavookom plesnom bogu sa rupicom na bradi djelovale zanimljivo, tragovi prošlosti. To je isto tako značilo i da smo nadomak HR-BiH granice…

Obzirom na problematiku prelaska granice sa oštećenom ličnom kartom, povratak u rodnu Bosnu preko te iste granice je bio veoma poučan: ako želiš da nemaš problema, samo strpaj Džontru u auto. Na mojoj „oštećenoj“ ličnoj karti je moglo pisati i Abdul Aziz Radovan Brejvik, nebitno, kad je ista predata u ruke graničarima zajedno sa kožnim povezom za dokumente sa inicijalima JT. A onda se malo šire otvori prozorčić na kućici pa gledaju… pa mahnu. Hrvati, nadasve kulturni, još prije no što su ušli u Ojropu. Prođemo dalje, prelazimo most, treba ući u Bosnu. Ista procedura, predajemo dokumente, otvara se prozorčić malo šire… a onda domaćin kućice iskolači oči kao pečen brav. U redu, ‘aj dalje do carine.
– Imate li šta prijaviti?
– Nemamo – iskusno odgovori šef Nevenko ne trepnuvši.
– Otvori gepek!
A u gepeku ona Džontrina najveća torba u istoriji torbi, izgleda pravljena po mjeri Audi gepeka, pošto pored torbe nije bilo mjesta ni za šibicu. Dijalog van automobila se nastavlja, šef Nevenko i ljubazni iskusni bosanski carinik…
– Šta je ovo? Otvaraj torbu!
– Slušaj, druže, nemamo vremena, vozimo Džona Travoltu.
– Kojeg Džona?
– Džona Travoltu.
– Ma jel’ ti to mene z.?
– Ne z. te, idi pa vidi.
I dođe pa gleda, samo što se nije na haubu popeo, carinik stao ispred auta pa neverue.
– Jebo mater, jes’ Džon Travolta!
– Jesam ti rek’o!
– ‘Aj ga pitaj da se slika sa mnom!
Prevodim molbu Džontri a on rado izlazi da se slika sa carinikom, nudeći standardno punu uslugu: ekstremno širok osmijeh i zagrljaj. Šef Nevenko ima čast da odigra Đenku, čineći to uz pomoć carinikovog mobilnog telefona kojeg nakon slikanja vraća istom. Isti blago negoduje prilikom preuzimanja uz komentar a jesam mutno isp’o. Jebi ga, druže, furamo dalje.

Do uključenja na autoput koji od nikud vodi nigdje prolazimo kroz živopisno selo Čatrnja, gdje Džontra biva fasciniran konceptom kuća koje se nalaze pored puta. This is beautiful, this is beautiful, a ono cestica, sa svake strane jarak, jednospratnice sa malim dvorištima. Jeste bio zalazak sunca, romantika, ovo-ono, ali 236 puta ponovljeno this is beautiful je bilo relativno zabrinjavajuće. Ipak, dođošmo i do autoputa koji pomalo iznenadi Džontru obzirom da smo prethodno pričali kako ništa ne valja u ovoj državi. On prokomentarisa da je dobar autoput na šta mu rekoh da je normalno da je dobar kad je nov, pa mu pokazah navigaciju na kojoj je strelica jezdila kroz zeleno polje – autoput nije postojao na mapi…

Realno, autoput jeste bio dobar – a ni sad nije tako loš, kakvih ima u Indiji – tako da se pri autoputnoj brzini od 200-300 km/h naš dragi gost veoma opusti na svom prednjem sjedištu, te mi se obrati sa riječima: „Since you’re such a big fan (jes aj em), put your hands here (pokazujući na svoja napeta šolders).“ Učinih to blago sluteći kuda sve vodi. „Now press.“ I počeh. Pritiskati. Znači, Peđa D’Fak situacija, ono o čemu sam do juče čitao u novinama, danas radim lično. Masiram madafakin Džontru, i to uspješno. Pritišćem sukcesivno sve jače i jače (to od treniranja tegova ‘oće tako), on proizvodi duboke udahe i izdahe, šef Nevenko zbunjeno gleda u mene – analogno zbunjeno gledam u njega, a Audi sam vozi… dok se ne sjetih podsjetiti Nevenka da on zapravo treba da vozi. Potraja ta masaža nekoliko razmijenjenih zbunjenih pogleda, sve dok Džontra ne spusti svoju ruku na moju… „It’s good, thank you.“ Cvijeće iz ušiju tipa karanfil.

I dok je tako Audi jezdio autoputem uz pomoć autopilota, negdje se kraj nas sa lijeve strane ukaza aerodromska pista…
– What is that? – izgubljeno upita Džontra.
– That is Banjaluka Airport.
– Could we have landed there?
– Probably, it is an international airport, runway was modified a couple of years ago to be able to accomodate all kinds of aircraft…
– Vaistinu?
Vaistinu, moj ti Džontra, samo da si tu sletio, od ovog našeg posla ne bi bilo ništa…

Šta je tu sve bilo još prije i poslije, neka ostane za neka usmena predanja, ono što je bitno da je Džontra zdrav i prav predat u ruke drugoj ekipi, a šef Nevenko, Neba buraz i ja smo to proslavili bogatim obrokom koji nije uključivao ćevape (!). Nadasve jedno zanimljivo iskustvo gdje se plavooki plesni bog sa rupicom na bradi (za kojeg zli jezici pričaju da je pederčina) pokazao kao pristojan tip, opušten, miran, pomalo odsutan. Došao, vidio, skratio planirani boravak, nije se vratio… još.

Dvokomponentno ljepilo: bez stranih pojmova

Pita mene stari mogu li ja odvesti (motornim vozilom) staru na pregled narednog dana. Mogu, naravno, i (za) manje bitne stvari, kamoli za pregled (u zdravstvenoj ustanovi). Odlično, kaže on, taman da može ići brati gljive. Radi se o čovjeku koji i nakon par godina branja gljiva – što je prirodna posljedica izmišljanja novih načina bježanja od odgovornih poslova – zna doći kući pa na internetu tražiti da li su jestive gljive koje je ubrao. Osjetio sam se blago prevarenim, iznenađenim i uvređenim.

Narednog dana, Zafira, stara i ja; to je ta ulica, nađoh iz prve – prva gradska zona.
– Na kojem je broju ta zdravstvena ustanova?
– Ne znam.
– Pa kako si krenula a ne znaš?
– Ma…
– Pa dobro, a kako se zove?
– Ne znam.
– Čekaj, krenula si u zdravstvenu ustanovu za koju ne znaš kako se zove?
– Ma kako ću ja to znati?! Danas treba svi da pričaju engleski pa da znaju to pročitati! Tri neke riječi ima… sve strani pojmovi.
– Pa dobro, kakve god da su tri riječi, možeš ih zapamiti, posebno kad ti treba…
– Ma…
– Nema veze, idemo polako niz ulicu, pa ćemo vidjeti već.
Kad smo došli do kraja (ulice), nema zdravstvene ustanove. Sjetim se da ta ulica ima još jedan krak, a onda je tamo – nema gdje drugdje biti, skrenem, polako… i eto nas. Vaistinu zdravstvena ustanova. Na njoj piše ime – slijedi besplatna reklama – „Preventiva medical“.
– Jesu to te tri strane riječi?
– Ma…

(Sadržaj ovog teksta je brutalno cenzurisan da ne bi isuviše ličio na jedan već postojeći.)

Specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske odnosno „Ljubavni život ili tragedija službenice PTT Drage Dragić“

Kad sam imao 15 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 20 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…
Kad sam imao 25 godina, sviđale su mi se (lijepe) žene od oko 40 godina…

Kad sam imao skoro 21 godinu, prvi put sam bio u Beogradu. Putem interneta upoznam neke fine ljude, oni se ponude, i u neko gluvo veče dvijehiljadetreće u 22 časa silazim sa autobasa; torba, novčanik sa nešto dinara i dva papirića, brojevi telefona. Jedan od moje drugarice koju ću prvi put vidjeti to veče, a drugi je rezervna varijanta, tetka na Batajnici (sva sreća pa tad nisam znao gdje je Batajnica).

Telefon besplatan na kiosku nekom, zvoni broj prvi, niko se ne javlja. Prvi put, drugi put, treći put – prodato. Nešto nije bio dobar telefon besplatni taj, ispostaviće se. Kupujem na drugom kiosku „Halo“ karticu, zovem sa govornice. Neko se javi. Predstavim se. „PA GDE SI, BRE, TI?!“ Uspješno me spašavaju taksijem i vode u sigurnu kuću te nastavljam biti izgubljen samo u neprostornom smislu…

Bio sam nekoliko puta u Beogradu nakon toga. Štaviše, išao sam redovno. Samo nisam odavno. Al’ eto. Još sam u kontaktu sa mnogim divnim ljudima koje sam tad i tako upoznao. A kontakt nije skup, naročito, danas u vremenu poslije horoskopa. Tu je struja, voda… telefon. Elektronska pošta i komunikacija putem instant poruka. Onomad putem pružaoca standardnih PTT usluga, a danas putem Steve Babića koji je pojačao signal…

Isto tako, u to vrijeme sam rado koristio i drevne oblike poštanskih usluga zarad svojih nekih potreba koje su se ticale razmjene muzike i sličnih materijala, u vrijeme dok internet žice nisu bile dovoljno debele za jedan aspekt takvih aktivnosti. Kakva je to radost bila, kad od preko Drine stigne koverta sa balončićima i u njoj sto čuda, a koliko je god bilo lijepo tih sto čuda, toliko su bile drage i koverte… sve sam ih čuvao, do ponovne upotrebe.

Tad je to bilo jeftino, moglo se, imalo je smisla, a onda dođoše neka druga vremena. Tamo negdje prije godina šest do sedam, paralelno sa obznanjivanjem i masovnim reklamiranjem „specijalnih i paralelnih veza“ Republike Srpske i Srbije dođe do promjene u „mojoj“ pošti: na mjesto upravnice dođe brutalna Draga Dragić, a i komplet se postava promijeni pa tako ode jedna divna plava službenica kojoj sam rado pisma predavao…

I tako se to poklopilo, kako je došla Draga Dragić, tako su došli problemi, poštarina je poskupila duplo, stari se poštar negdje izgubio a došla poštarka – kopija Razije Mujanović – koja je nekom sasvim slučajnom logikom za određene pošiljke naplaćivala nekakvu dodatnu taksu, carinu, šta već. Jednom sam se usprotivio, ali samo verbalno – znatno je veća od mene a vjerovatno i trenira tegove u teretani Poštanskog doma.

Paralelno sa svim dosadašnjim paralelama, i potrebe za poštanskim uslugama su počele da jenjavaju, sve manje koverata sa balončićima je putovalo od/do mojih vrata, bavio sam se nekim drugim stvarima, kupovao na drugim mjestima… Ipak, još uvijek sam kao dijete u prodavnici igračaka želio mnogaje stvari da kupim od nekih tamo specijalno paralelno, samo kako doturiti, mogao nisam dokučiti…

I desi se tako onomad da se pojavi na berzi jedan album koji sam morao imati, VIS Dan Reed Network i ploča Slam na kompakt disku. Inače, Dan Reed Network se našao na jednoj od mojih kompilacija, pa da ih opet ne opisujem, samo ću reći da su mi jako dragi te da sam na neki čudan način došao do njihovog prvog i trećeg albuma na original diskovima, i još mi falio taj drugi… al’ falio.

Cijena je bila, onako, nemala, ali… nemala, u nekim realnim standardima. Ponudim prodavaču da mu za tu cijenu dostavim novac preko granice nekim ilegalnim metodama koje ne smijem javno navesti, a on meni da pošalje album poštom. Sudbina nije tako htjela, ne isplati mu se, kaže. I ja onda lijepo skontam, e, jebem ti mater, za te pare ću taj isti disk naručiti iz Hong Konga, i to japansko izdanje, a ti ćeš kurac penis taj svoj prodati nekome.

Paralelno sa japanskim diskom iz Hong Konga, dogovorim neke američke diskove iz Srbije. Kaže ovaj drugi, može, preko Drine brate, ima šema. A ne žuri se meni, al’ prolazi vrijeme: jedna, dvije, tri sedmice. Pa nije onaj krenuo. Pa nešto. Pa je došao do granice, al’ gdje je, pitanje je. Prođe šest sedmica, stiže onaj iz Hong Konga japanski, i on se vrhunski napatio, al’ je stigao, a ovaj iz Srbije… utrča u cilj kao solidan drugi, dva dana poslije.

I to su specijalne i paralelne veze Srbije i Republike Srpske, istog naroda podijeljenog nametnutom granicom, kvalitetne poput veze Republike Srpske sa Hong Kongom ili Antarktika sa Grenlandom. A poštarina je sad ravno triput skuplja nego onomad; biće da smo triput dalje. Nije da nismo i prije kolektivno bili glupi, al’ smo sad za specijalno odjeljenje, u krajnje negativnom i politički nekorektnom kontekstu. Triput gluplji, po srpski, brate.

Ne znam može li gore. Kaže Rambo, eno ti Afrike, ona je sva privatna, pa šta im je pomoglo, al’ opet, nećemo valjda k’o oni… Jesmo Indijanci al’ nismo baš takva plemena. A za to vrijeme Draga Dragić radi posao. Donosim paket, a veliki je, a ona ne zna može li toliki, pa zove. A donosim pismo, pa ona ne zna smije li to pismo, pa zove, tamo neku opet, pita je. A onda popunjava formular pa pogriješi. Ajebotebog, a upravnik.

A ona što je bila prije nje, divna plava službenica, nije da je toliko bitno ali jeste, ona je onomad imala taman oko 40 godina…

Krovna konstrukcija porodične organizacije

[Pri pisanju imam jednu solidnu (vidi LINK za objašnjenje pridjeva) barijeru, a to je da napišem nešto gdje neće biti „ja pa ja“ odnosno „usta moja hvalite me“*. Vjerujem da je to od (čitanja i uticaja) Branka Ćopića. Povremeno se tu negdje spomenu neki likovi, živi, bitni, sporedni, međutim, čini mi se da ih uvijek zakinem nauštrb sebe. Iako je ovo moj blog, valjalo bi jednom i te sporedne junake razložiti, da slučajnom prolazniku makar malo stvari budu jasnije. To se prije svega odnosi na najčešće blog goste, moju porodicu, nadasve iminentan faktor u životu i radu.]

Porodica je osnovni stub društva. Moje društvo sadrži tri neposredna porodična stuba. Pored mene, neoženjenog nezaposlenog studenta prljavog hipija propalice blogera (ali ne i tviteraša), tu su moj brat, šest godina stariji neoženjeni nezaposleni student, igrač kompjuterskih igrica, virtuoz za kopanje rupa na nepristupačnom brdsko-planinskom terenu na kojem se nalazi naša kuća i pripadajući voćnjak, moj otac (u daljem tekstu stari, bez Đuro Pucar Moše Pijade), hrpu godina stariji oženjeni nezaposleni nestudent, čovjek koji je trebao da postane deda sa novinama pod miškom a postao je tetka koja stalno nešto zakera, borac za ravnopravnost sadnje aronije u Bosni i Hercegovini a onomad fudbaler sportista, te moja majka koja je otac porodice (pater familias), prosvjetni radnik, onomad nosila gajbe od 50 kg paradajza na leđima, mnogo prije no što je ustanovljeno takmičenje za najjaču ženu Austrije, u daljem tekstu stara, što se svakako ne odnosi na njen umjereno dvocifren broj godina.

Počevši od najbitnijeg člana, stara je prosvjetni radnik, onaj najgoreg kova – seoska učiteljica. Iako već više od 20 godina ne radi na selu, niti je učiteljica, to je ostavilo dubok trag na njenu radnu i životnu etiku (radila je skoro 20 godina po raznim selima oko i malo oko dalje Banjaluke). Nekad su učitelji bili bitni, a oni seoski su bili nešto posebno. Možda su seoski to i danas, međutim, čitava njihova branša je u velejadnom stanju pa su prosvetni jadibednici u jednom životnom procjepu: oni znaju kako bi stvari trebalo da stoje, ali ne mogu da pojme da danas to jednostavno nije tako (propast društva, erozija morala). Bitno je napomenuti da oni, kao prosvjetitelji ovog naroda, sem kritike uz kafu neće ništa uraditi da promijene činjenično stanje stvari. I, da, vrijedi u sklopu prosvjetnosti spomenuti da (sve izraženije) psovanje nisam naučio od stare. A zašto je sjeme prosvjetnosti bitno za čitav paragraf? Pa zato što smo brat i ja prosvjetni radnici, stazom zla krenuli, crne nam duše a srca komadi uglja (nigdje dijamanta).

Nego, stara je rođena u selu Kobatovci, pored Laktaša, nadomak Banjaluke. (Selo ima aerodrom, aerodrom je super ali to ne čini da i selo bude super.) Porodica bila šestočlana, uz roditelje stariji sestra i brat i mlađa sestra. Bila je miljenica svome ocu mome djedu (a da je djed bio pametan kao što nije… LINK), od njega naslijedila karakter i plave oči, pa je kod drugog roditelja imala poprilično drugačiji status. I sad, zanimljivo je to, ne postoji nijedna fotografija na kojoj baba grli staru (iako na mnogima stara grli babu). Jest da je to „vrijeme prije digitalnih fotoaparata“ pa nema previše fotografija, ali sam onomad analizirao tu situaciju na relativno reprezentativnom uzorku, a stara potvrdila. A i baba je bila čudna. Ne u smislu „tri ruke, laserske oči“, već potežak karakter. Doduše, baba je bila najnormalnija od svojih – imala je tri brata i sestru od kojih niko nije stupio u bračnu zajednicu. (To sam tek nedavno provalio, logičkom brzinom dostojnom Kelly Bundy – „Čekaj malo, zašto se oni ne poženiše?“). Stara od babe nije naslijedila mnogo šta, karakterno, a ni običajno, samo kulinarsku traljavost. Onomad sam pisao o babinim kolačima (vidi LINK) koji su bili otprilike kao komad hljeba namazan mašću i posut šećerom i orasima, a stara je tu negdje, samo ne želi da komplikuje – rijetko kad ide preko tri sastojka, bitno je da kolač ima orasa (što je karakteristično za Lijevče polje – vidi LINK). To se ne odnosi samo na kolače već i na kompletnu prehranu što će biti detaljno opisano u priči „Dječak koji je rastao pod sretnim Zvijezda margarinom“. Stara svoj nedostatak kulinarskih sposobnosti redovno pravda školovanjem i teškim životom i radom, ali, ruku na srce, popravila se ona u ovih 30 godina koliko je znam.

To je jedna žena još malo pred penziju – nikako dočekati – koja voli cvijeće i u slobodno vrijeme se bavi njime (ja povremeno ga prodajem – vidi LINK), drži muški dio porodice u šaci jer je jedina koja zna rukovati veš mašinom, a izuzetno je brižna prema svojim sinovima. Citat:
– Gdje si ti išao sinoć? Naravno da me zanima, kako me neće zanimati! Brinem se! Normalno da se brinem! Brinem se da nećeš pokupiti kakvu boleščuru od kojekakvih kurvetina!

Nasuprot stare je stari, najstariji ali svakako ne i najozbiljniji član porodice. Arhetipska antiteza mojoj majci, volio je loptu (fudbalsku), karte, Vrbas, jako ozbiljno shvatao sport – druga liga zapad – pa nije probao alkohol do svoje 25. godine, valjda je zato i dan-danas toliki amater kad pije. Rođen je u Banjaluci, gdje je njegov otac stigao neposredno prije Drugog svjetskog rata, sišao iz Visoke Krajine i sa sobom doveo babu, Ličanku. Njih je bilo nešto više, sa te strane je jedna tetka i nekoliko stričeva od kojih je nekoliko umrlo (priča o jednom od njih – LINK). Kod starog postoji jedan teško stručno tehnički opisljiv dualizam, a to je da taj čovjek posjeduje neke izuzetno kvalitetne radne sposobnosti koje nikako ne može da realizuje u korisnu korist. Ukratko, malo je onako lud. Da opiše to lud, stara počesto spomene kako je on izbačen iz srednje škole jer je „igrao lopte po hodniku“ a stari je, budući da ne može da istrpi da njegova nije zadnja, redovno ispravlja sa podatkom da nije bio izbačen već da je radio godinu dana pa nastavio školovanje, samo u drugoj školi. E, da, vrijedi napomenuti ovo spomenuto, on je „uvijek u pravu“ i njegova mora biti zadnja, klasičan brko. On nikad nije ostavio otvorena vanjska vrata ili upaljeno svjetlo u kupatilu ali uvijek kaže „Ko je ostavio otvorena vanjska vrata?!“ odnosno „Ko je ostavio upaljeno svjetlo u kupatilu?!“ i od toga napravi problem, umjesto da jednostavno zatvori vrata i ugasi svjetlo.

Ipak, dobar je stari, kakav je mogao biti. Stara je uništila dobar dio njegovog urođenog ličanskog „idiot potencijala“, napravila čovjeka koji većinu vremena liči na čovjeka, pri tom žrtvujući sopstveno mentalno zdravlje. Ima on tih nekih svojih osobina, ali je jedna stvar iznad svih, a to je da je brutalno pošten, pa i na svoju štetu. Neslaganje sa nepoštenjem i „šemama“ je dalo za rezultat da je prva stvar koju je dobio od Republike Srpske bio otkaz, i to kad se nakon 40 dana na ratištu bez skidanja čizama javio na posao i saznao da je njegovo radno mjesto ukinuto da bi bila zaposlena polupismena kuma od upravnika. Nakon desetak godina je dobio na sudu da je njegov otkaz bio nelegalan, a trenutno je bez (drugog) posla jer je dobio otkaz čija je nelegalnost dosad djelimično dokazana… To mu je neka olakšavajuća okolnost pri svemu, hoće ga ti otkazi.

Kao što ja imam prvospomenutu barijeru pri pisanju, tako stari ima barijeru u odnosu prema svojim sinovima, da im ispriča bilo šta pametno ili formira neki odnos koji ne bi ličio na vojničko-desetarski. Skoro svako njegovo obraćanje počinje sa „ti treba da (uradiš neku glupost)“, nikad čuti nešto pametno. A da može drugačije, može. Dokaz je moj brat Zdravko (vidi LINK), koji kad se pojavi i krene kucati na vrata zaboravljenih asova, stari se raspriča pa u prolazu čujem kako je „Pašo davao golove makazicama“ (na betonu) i sl. zanimljivosti. Doduše, čim se ja tu nekako primaknem da prisluškujem, odmah krene glupa priča „Kako je kod vas u Njemačkoj? Kriza i tamo, a? Jebem im majku…“

Ukratko, nakon nadugo, to je čovjek koji je čitav život sve radio na silu pa otprilike sada shvata da stižu godine. Jedan citat koji opisuje tu zbunjenost starošću, prilikom pranja suđa pitam šta da uradim sa ostacima hrane (puna šerpa u sudoperu), da li to treba baciti:
– Da, odnosno, NE ZNAM.

Starci su u braku od 1975. godine (vidi LINK), a nije im trebalo ni 36 godina da skontaju neke stvari. Za neke jeste. Jedna od tih stvari je njihov zajednički citat:
– Jedino u čemu se slažemo jeste da se ni u čemu ne slažemo.

I posljednji u ovom opisu, a svakako i zadnji, je moj stariji brat Nenad Iznenad koji je kao prvorođeni prošao kroz mnoge životne gluposti pa sam ih ja, na osnovu nj. iskustva, lakše izbjegao. O njemu ne bih previše pisao. Šta znam. Premlad je da ga nešto pretjerano opisujem. Njegovo vrijeme tek dolazi. Mada, kad sam već tu… On je autonomna pokrajina, živi u potkrovlju, ovamo se kao fantomska prijetnja pojavljuje uglavnom u vrijeme ručka i večere. Počesto mi da dozvolu da pojedem njegove ćevape. Hoće da bude mršav, pa eto. Uglavnom se dobro slažemo. Iako stariji šest godina, fizički izuzetno ličimo, sem visine i građe, oblika glave, izgleda lica te kose po rasprostranjenosti i količini. Ta vrsta sličnosti izuzetno zbunjuje slučajne prolaznike. Karakterno smo, ipak, različiti, jer sam ja na starog a on na staru (vidi LINK o blokovskim podjelama unutar porodice).

On je želio računar još u vrijeme prije nastanka računara, a na svoje je došao prije 14 godina, u oktobru 1998. godine. Od tad, većinu vremena provodi za računarom. A nekad je igrao fudbal, padao s drveća, lomio ruke, studirao ETF, služio VRS. Elem, njemu mogu zahvaliti što imam računar, i to relativno dobar, jer se on po tom pitanju ažurira svake 2-3 godine pa tako dobijem priliku da s magarca skočim na novijeg magarca. (Ne bih se drugačije odvojio od Win2000 operativnog sistema.) Budući da je kod njega sve u tom znaku, makar dok ne odbrani magistarski rad pa ga dimom istjeramo iz potkrovlja, iskoristiću njegov citat prilikom igranja Civilizacije IV:
– Kod kompjutera mrzim samo to što laže, ništa drugo.

I eto, to je ta moja porodica. Kad kažem buraz, stara, stari, mislim na njih. Druge nemam, a ove ne mogu prodati na pik.ba… a ni oni mene.

*Teorija takođe poznata kao jebem, jebem, al’ baš jebem.

[Linkovi u tekstu će biti naknadno sređeni… jednom.]

Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Prethodno: Brutalni prelazak brutalne granice II

S pogledom u oblake sa lijeve strane ali i one ispred nas, šef Nevenko i ja jezdimo autoputem depresije ravnice hrvatske na području opštine odličnog imena Sisak, procjenjujući mogućnost uspješnosti naše misije. Da li će Džontra uspjeti sletiti u Sarajevo ili će ipak biti preusmjeren na Zagreb? Dok Audi na auto-pilotu guta kilometre, saznajem detalje o jednoj sličnoj posjeti našoj lijepoj maloj zemlji za čije se obezbjeđenje pobrinula naša krovna agencija…

Naime, jedan drugi poznati holivudski glumac je prilikom svoje posjete Sarajevu imao samo za sebe čitav posljednji sprat hotela, dok su dva sprata ispod takođe bili prazni. Prilikom obilaska Baščaršije, nakon što je izabrao lokal u kojem će jesti ćevape, iz istog su gosti isplaćeno ispraćeni, kao i iz susjedna dva. Na sve to valja dodati kako se nikome od ljudi u obezbjeđenju nije direktno obraćao, nego sve preko svog ličnog asistenta… Da citiram Dadinog djeda: „Što je previše, previše je, a to je previše.“ Nakon tih detalja nastavljamo priču o različitim temama, ali što smo bliže zagrebačkom aerodromu počinje da se javlja crv sumnje da bi i Džontra mogao da ispadne par excellance holivudski šupak (ne na onaj homoseksualni način). Zar Džontra, plavooki plesni bog sa rupicom na bradi, idol žena i disku naklonjenih muškaraca svih generacija? Ta, nije on valjda takav…

Zagrebački aerodrom se zapravo ne nalazi u Zagrebu već pored istog u mjestu imena Velika Gorica (Popović). To je, na žalost, najbliže što sam prišao Zagrebu – u zračnoj luci sam se obreo nekolicinu puta u svojstvu taksi službe za rodbinu koja aeroplanom stiže iz udaljenih neprijateljskih zemalja. Naviknut na rutu, nekako sam izgubio iz vida da će ovo biti mnogo drugačije…

Na vrijeme smo stigli. Provjeravamo na monitorima podatke o letovima, ali se zatim, usljed specifičnosti našeg štićenika, obraćamo recepciji. S obzirom da posjeduje pilotsku dozvolu od svoje 23. godine, Džontra ne stiže redovnom linijom – on tiho stiže svojim avionom, privatni let. Bez obzira na posjetu zemlji u kojoj se nekad nalazila fabrika „Soko“, kao prevozno sredstvo nije poslužio Galeb G2 (u Travoltinom vlasništvu već četvrt vijeka), već poslovni avion Challenger 601, njegova najnovija igračka. S tim podatkom kao i brojem leta, još uvijek u nevjerici o tome šta mu je posao tog dana, šef Nevenko ljubaznoj gospođi na informacijama suptilno saopštava: „Došli smo da pokupimo Džona Travoltu zarez holivudskog glumca u zagradi najjebenijeg jebača u istoriji jebanja.“, a pri tom njen i inače šarmantan poslovni osmijeh postaje neobično srdačan. I ona je pomislila „Ti mene z.!“, samo što nije smjela to reći. Ipak, daje nam podatke kako je let N39JT dobio dozvolu za slijetanje te da putnike očekujemo na terminalu general aviation odnosno „generalna avijacija“. Ako se dobro sjećam, upravo tako piše, pomalo rogobatno čak i za hrvatski jezik (bitno drugačiji od srpskog). Dok se od recepcije krećemo prema navedenom terminalu, sve više počinje da mi dolazi u glavu…

Sletio je, znači, to je to. Fakat ćemo ga pokupiti. Džontra/jebotebog/volta. Sjeti se kakvo si otkrovenje doživio kad si ga iznova i iznova na VHS kasetama gledao kako sa puškomitraljezom ubija čitave brigade zlih Rusa, a zatim kulturno ošišan ali sa seksi bradom trenira po snijegu za veliki meč dok se njegov ljuti protivnik Ivan Drago steroidima bode u venu. Ček’, to je Stalone. Šta je, koji moj, Travolta uopšte snimio da valja? „Gle ko to govori“? „Bojno polje Zemlja“? „Urbani kauboj“? Sve šrot do šrota. „Operacija: Sabljarka“? Da nema onog krajnje nepotrebnog ali tako darovitog poluminutnog kadra sa sisama Hali Beri, to bi bio možda i najgori film ikada. A, da. Ima on jedan dobar film, „Eksperti“. Na žalost, taj je jako teško naći… Saberi se, čovječe! Ovdje si poslom. Budi profesionalac. Koji jebeni Džon Travolta, pa nije to Bogdan Diklić da padaš na koljena… 

Za „generalnu avijaciju“ su rezervisana jedna netransparentna vrata pored dolaznog terminala za svekoliko pučanstvo. Stojimo ispred, tri krajnje neprepoznatljiva Srbina. Ovoga puta nije bilo puno ljudi tu, nije bio svečani doček nikakvog hrvatskog teroriste koji je pušten nakon 30 godina zatvora u Americi (a i to sam doživio, komplet zakrčen terminal oduševljenim Hrvatima koji čekaju Zvonka Bušića, a jebeni eMPe Tompson vodi pjesmu, prim. aut.), tako da poprilično opušteno virim kroz prorez na vratima, u iščekivanju dragog nam gosta. U jednom trenutku vidim kako se pojavljuju teretna kolica sa najvećom torbom u istoriji torbi, a zatim i elegantan sredovječni muškarac u crnom sa kačketom na glavi. Vrata se otvaraju širom, kad tamo on! Džontra! Glavom i bradom. BRADOM, SA RUPICOM NA BRADI!!! Srce moje, ne treperi… Klimam glavom kao znak prepoznavanja a on prilazi i opušteno pruža ruku. „Mi smo ovdje da Vas dočekamo, nas trojica“, nakon pozdrava objašnjavam, pri tom pokazujući na šefa Nevenka i Nebu buraza, koji prilaze i rukuju se. „Oni su Vaši tjelohranitelji, a ja sam prevodilac.“ Džontra me blago zbunjeno gleda, sigurno ne zadivljen kvalitetom mog kaputa kojeg sam kupio kad sam krenuo na faks a ispod kojeg je mislio da imam pištolj. „A ti nisi tjelohranitelj?“, pita. „Ne“, odgovaram kroz smijeh. „Vaistinu?“, neuvjeren, postavlja potpitanje. „Pa, ako bude trebalo…“ Na to se nasmija i zagrli me (ne na onaj homoseksualni način), pa krenušmo prema autima, a to malopređašnje vaistinu (eng. really, prim. prev.) je bilo prvo vaistinu u dugom nizu izgovorenih vaistinu tog dana…

Slijedi: Brutalno plavetnilo brutalno plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

Brat Zdravko I

Imam ti ja tri brata, zapravo, imam ih više, nego, starija sestra moje majke ima tri sina tako da imam ta tri brata. Sva trojica fudbaleri, prvo naučili trčati za loptom pa tek onda hodati, najmlađi od njih je Zdravko koji je jedanaest godina stariji od mene. Doduše, mnogi to ne znaju. Mislim, da se on zove Zdravko.

A lijepo je to ime, Zdravko. Podsjeća na prijeko potrebno zdravlje (Dao Bog zdravlja, a biće para; od umotvorina, Boga mi, tanka je vajda…). Tako se zove i njegova majka a moja tetka, Zdravka. Tako se zove i njegov i moj ujak, Zdravko. Brat Zdravko je dobio ime po ujaku Zdravku. Kao što vidimo, porodično magnetno polje nomenklature je poprilično neprobojno. Nisam siguran tačno iz kojeg razloga je Zdravko dobio ime po Zdravku, ni nakon različitih lično sprovedenih analiza lika i djela ujaka Zdravka, ali je zanimljivo da Zdravko vizuelno fizički jako liči na Zdravka (o tome neki drugi put). Ujak je onako, jedan Keruak iz Kobatovaca*, život provodi on the road, što će reći da radi u pošti kao vozač. Ima sepet svega na tavanu, nosi kariranu košulju kad radi u polju, voli nakon posla stati kod zadruge. Onomad, dok je još tetka živjela u Beogradskoj 11, znao je navratiti kod nje poslije posla.

A u to vrijeme poslije posla, ali i prije i tokom, Zdravko je igrao fudbal na obližnjem igralištu osnovne škole „Vuk Karadžić“. I dobro mu je išao taj fudbal, štaviše, Zdravko je kasnije zaigrao i za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, al’ raspade se Jugoslavija… Nego, kad je Zdravko još bio sasvim mali, neki tamo Drago Vabec iz Dinama dade neki strašan go, makazicama sa linije šesnaesterca, pa to je bilo strašno. Zdravka je to dojmilo do te mjere da je unio inovaciju u svoju igru, ne sluteći da će se ta inovacija prenijeti na njegov čitav život: igrajući lopte, kad bi dao go (riječnikom Bože Sušeca, zabio), on bi vikao „Vabec“, a onda su njemu počeli vikati Vabec, toliko da su zaboravili da se on zove Zdravko. Primjer jednog telefonskog razgovora sa početka ’80-ih godina prošlog vijeka, u stanu u Beogradskoj 11 u okopodnevnim časovima zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Zdravka?
– Nema Zdravka, otkud da on bude ovdje sad…
– Da ne znate možda gdje je?
– Na poslu je Zdravko, radi do 16:00.
– Na kakvom poslu je Zdravko?
– Kako na kakvom poslu? Zdravko radi u pošti.
– Kako radi u pošti kad on ide sa mnom u razred?
– Mali, koga si ti naš’o da zaj.?! ‘Aj, m’rš!
[TRAS! – onomatopeja ljutitog spuštanja slušalice metodom zalupljivanja]

Nakon pet minuta ponovo zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Vabeca?
– Samo malo, mislim da je u sobi… Vabec!

 

*Kobatovci, selo pokraj Laktaša pokraj Banjaluke, početna je lokacija moje porodice sa majčine strane a ujak Zdravko je ostao da čuva položaj na ognjištu.