Kad već paganke ne slave Sv. Trifuna, zaštitnika vinograda(ra)…

Svim ženama koje se zovu Mirjana (i osobama oba pola koje se osjećaju kao Mirjane), poklon za prozapadni Dan zaljubljenih: najljepše – tužne i manje tužne – ljubavne pjesme, uživo u teretani Sokolskog doma, u neponovljivom izvođenju Mitrovog strica Zdravka Rokija Kralja Une

Advertisements

Moj Milane, nisi ti vidio ni D od dana…

Onomad, prije nego što sam bio mlad, bavio se sportom i zdravim životom, imao sam tu nesreću da idem u gimnaziju, a sa odlascima u gimnaziju su ruku pod ruku došli i išli odlasci u kafane. Iako sam se poodavno izliječio od toga, još se nekad sjetim nekih teških trenutaka…

Imao sam i omiljenu kafanu, „Knez“. Zapravo, i nisam išao u druge kafane, svojevoljno. Samo „Knez“; isti se prije toga zvao „Borac“ a poslije toga nekako a sad se opet zove nekako…pab, sa žutim pivom, jebem li ga. „Knez“ je bio prava rokenrol kafana, a i vrijeme je bilo znatno više rokenrol nego ovo danas… šta da se radi. Iako je „Knez“ bio prava rokenrol kafana, opet smo mi, momci sa stanice Ćermetana, zbog lijepog ponašanja povremeno imali takvu čast da budemo uskraćeni za piće i gostoprimstvo u istom, dok se očigledno heroinom drogirani likovi šetaju okolo, ali ovo nije priča o nekom takvom teškom trenutku…

Nego, boga_ti, prije godina 15-ak, kraj ljeta, kraj svijeta – novi početak. Netom završena gimnazija, riješen popravni ispit (jebotebog, kad samo skontam koliko mi nisu vjerovali da sam pametan pa sam i u četvrtom gimnazije morao na popravni, prim. aut.), nemam pojma jesam li bio upisao fakultet ili nisam, ne znam ni jesam li se tad bio odlučio šta ću studirati – i to je bila posebno teška odluka, ali… ravno do mora. Nema veze što nema para za more. Ko ga jebe. Kraj je ljeta, lagani početak nove školske godine… a ja više ne idem u školu, nakon 12 godina. Nije svejedno! Ha! Nemoguće brkove iskriviti u tužni osmijeh, samo sretni. 🙂 Ustanak tamo negdje oko 13:00, a otprilike sat poslije je i buđenje, ide se na kafu (produžena sa šlagom, naravno, kao pravi čovaburaz), ide se u „Knez“…

Prelijep dan, apsolutno prelijep, grad čista poezija, drvoredi pjevaju dok pločnici daju ritam, zgrade se njišu na toplom vjetru, sa neba se smiješi – tada još uvijek u dvocifrenom okviru kilaže – Miro Janjanin, bezbriga totalna… ili nije? Na „Knezu“ svi vrataprozori otvoreni, standardna ekipa sa sunčanim naočalama… okupljena oko TV-a. Koji k. Naručim kafu pa se priheftam sublizu. Zašto kog moga gledate CNN, zaboga? Ti ne znaš šta je bilo? Ne. A ono CNN prikazuje Njujork, iznad njega nebo plavo skoro kao naše, al’ realno, talašika za ovo naše, nego ono plavo nebo, neke zgrade, kad ono bogtejebo zakuca se i drugi avion u zgradu. A DAAAAAAAAJ! DAAAAAAJ!!! U tom trenutku, toplina među nama okupljenima kao žar numere „Kumova slama“ umnožen 1000 puta, snaga kao kad sendvič sa velikog odmora od četvrt hljeba i 7 grama parizera progutaš na eks, troprst ponosa kao kad je Zvezda jebala Bajern nasuvo, gori ona zgradurina, devojke plaču, ginu im mladići (ko im je kriv što se kače s nama), suklja crni dim preko njihovog plavog neba a naše… preplavo. Pa jebem ti majku, kakav je to bio dan, what a day what a day što bi rekli momci iz FNM, odavno nema takvih dana… ima kafana ali nema dana. Ptice nisu ni morale da pevaju aleluja, dovoljno je bilo samo da se pogledaju…

p1040117A gdje ste vi bili 11. septembra 2001. godine?

Krov celog sveta od sto milja

20170127_151704„Od sutra toplije.“ Udarite šakom prvog voditelja vremenske prognoze na kojeg naiđete.

* Hvala Bajagi: naslov naslonjen na motiv iz pjesme „Lepa Janja, ribareva kći“.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Za čvrste momke teretane Sokolskog doma, brojevi su sve. Brojevi pokazuju napredak, velik ili još veći, jer u toj ustanovi nema onoga što je suprotno od napretka. Brojevi pokazuju rast obima bicepsa, obima grudi, dužine ku…, maksimalan izbačaj na benču, količinu kučki koje su okusile 101% testosteron u terminu 0-25… ponekad i do 26, ali ne i do 27 jer to znači da je novi dan i vrijeme za trening.

Takođe, u teretani Sokolskog doma se uči da se brojevi moraju brzo obrađivati. Recimo, Boris BMW (u telefonskim imenicima mnogih kučki upisan i kao „Boki BMW“) je uvijek spreman da pruži prvu pomoć brojem telefona neke od njegovih mnogih pristojnih i poštenih drugarica, ali će on, kao Mišel iz Pokreta otpora, taj broj reći samo jednom (npr. Marija +38765654xxx), a zatim se sve odvija po principu „ko nabije nazove taj dobije nabije“…

Naravno, tu su još i standardne aritmetičke igre sa brojevima (sabiranje tegova na šipci za benč, sabiranje tegova na z-šipci, prebrojavanje tegova pri slaganju…), sve u svemu, puno je tu matematike (a kao što znamo iz nekih drugih izvora, matematika je egzaktna nauka – nisu to priče babe Joke i babe Stoje, prim. aut.) tako da se i najiskusnijim čvrstim momcima teretane Sokolskog doma desi da se malo „zabroje“…

– Baćo moj, vidi ovu jednu što sam dogovorio za sutra! – jedan istaknuti član pokazuje poruke primljene putem popularne ljubičaste aplikacije za instant komunikaciju… Prisutni članovi su imali uvid:
‘cao ljubo jesili sutra slobodan popodne jasam mislila da idemo kod mojih kumova na rucak pa poslije malo nasamo poyy’
– Auh, pa to je gotova stvar! – ushićeno će jedan od prisutnih.
– Nego šta, baćo moj! To je moja stara ljubav!
– A kakva je (dušom, prim. aut.)? – upita trener Sale kojeg je ova priča za trenutak podsjetila na to kako mu dobro stoje uske hlače koje nosi kad ide u „Posljednju šansu“.
– Dobra, baćo moj, zgodna! Al’ smo mi imali nešto i prije… Ja sam nju jebao kad je imala 17 (hemijskih olovaka, a godina dovoljno da bude punoljetna = sve legalno, pozdrav Odjeljenju za visokotehnološki kriminal MUP RS, prim. aut.)…
– Pa dobro, koliko sad ima?
– Ima jedno 35, ne znam ni ja… – iskreno će član koji se sprema za ručak. – Evo, ima slika na Viberu, pa pogledaj…
Prisutni se približiše malom visokotehnološkom uređaju i nakon što su pogledali sliku, jedan mlađi član prvi omete tišinu:
– Pa čekaj malo, bogtejebo, ja imam 35 godina a ova mi i nije baš za 35…
– Samo malo, baćo moj, samo malo, samo malo… da izračunam… ja sam nju jebao ’82. (1982. godine, prim. aut.)… osamdes’druga i 17… koja je sad godina… 2016… hmmm… [obrada podataka u toku, gori lampica crveni fenjer iznad glave]… ček, ček, samo malo… baćo moj, mislim da ona ima malo više od 35 godina! – zaključi član koji će sutradan da omasti brke, ne nužno ručkom.
Prisutni članovi klimanjem glave odobriše tu ispravku omanje greške, jer… moglo se desiti svakome.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „potentan“ „kurat“ „diže 190 na benču“ Anikić je jebao pičke u pičku… bar tako on kaže.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Android! Tapete! 1!

Bio sam zaostao a sad sam glup. Dogurao sam do „pametnog telefona“.

dobrica-latKaže naš narod „možeš kako hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš“. Tako i bi. Voljena Nokia X6 je završila u ladici. Baterija je poprilično izgubila svoje akumulatorske sposobnosti i usljed toga je telefon sve manje bio operativan i šta da se radi… Inače, X6 koristi Symbian operativni sistem, znatno manje ‘grafičan’ od Androida ali zato „matematičan“ a X6 je mašinica koja se može podesiti da lijepo radi, sa adekvatnim softverskim rješenjima… Primjer je WhatsApp koji još uvijek ima podršku i munja je, ali džaba. Ostali izdali.

Inače, karticu mob. telefona sam dobio za rođendan prije nekih četiri-pet godina, nisam siguran; dobio sam tad i telefon ali sam ga ustupio starijem bratu pod prijetnjom da ću isti prodati na pik.ba. Prije toga nisam imao mobilni telefon niti sam naročito htio imati… Ipak, aktivirao sam karticu i koristio neke „starije porodične poklone“ (telefone) a posljednje dvije godine X6, isto naslijeđen. I danas telefon uglavnom ne nosim sa sobom jer ga ne volim kao ni mogućnost da budem dostupan. Naravno, tu je i zavjet Dobrici…

Bilo kako bilo, odnedavno sam vlasnik jednog Samsunga pod Androidom. Zapravo, i jesam i nisam vlasnik („I jesam i nisam milovan.“), drugar mi je ustupio telefon na korištenje ne mogavši više da gleda umirući X6 u mojim rukama. U prvi mah sam odbijao, ali prihvatih, shvativši mi je to sudbina. Telefon je blago havarisan i izgleda kao da je prošao i Norvešku i Švedsku ali je ispravan i radi, a nije ni loš: meni sasvim dosta. Snašao sam se oko osnovnih stvari, prebacio podatke sa njega i odradio „format c:“…

I kreće zabava. Instalirao tri aplikacije, ubacio ćirilicu, skontao kako se isključuje 16.366 stvari… i to je to što se tiče zabave. I da, Android me natjerao da se prošetam kroz svoje foto albume u potrazi za prikladnom pozadinom za ekran iliti tapetom. To mi je zanimljivo, jer za ove potrebe moram razmišljati vertikalno…

S tim u vezi, „poklon“ čitaocima i prolaznicima. Dok sam sebi našao neke lijepe slike planina i to držim na ekranu, dotle mi je ipak palo na pamet da bi neko, usljed svog ovog snijega, radije da gleda neko drugačije nebo. I zato prikladan proljetni motiv, CB varijanta za zaključan ekran i standardna za standard, ili obratno, kako se kome svidi.

    

(Kliknite za uvećan prikaz.)

Sličica je autorska, u pitanju je trešnja ispred moje kuće kojoj su, na žalost, dani odbrojani, ali ostaće… makar kao tapetica. Rezolucija je 1080 x 1920 što će biti dovoljno za većinu telefona i s vremena na vrijeme ću tako okačiti ponešto, kad naiđe. Nadam se da će se svidjeti nekome…

Definicija: čovaburaz

Čest oblik predominantno mlađeg Banjalučanina (do 50 g.); starost, pol i lokacija nisu isključivi.

Osnovna osobina čovaburaza je da mu sve smeta, sem njega samog, iako je niškorist. Čovaburaz je naročito srčan po pitanju lokalpatriotizma, jer ga baš nerviraju nebanjalučani u Banjaluci, dok se ne sjeti da su i banjalučani šupci. Zato mu žena može biti sa sela a auto od starog (ne nužno iz Njemačke).

U habitualnom pogledu, čovaburaz je parazitski organizam sa osobinom regulisanja domaćinskih organizama: pizdi na staru ako slučajno kasni sa pranjem njegovih džeparica i duksa ili on mora ići po hljeb. Uzrečica čovaburaza je „Opušteno!“, omiljena biljka marihuana a ime odmilja za djevojku je ‘prdara’.

U politici, čovaburaz je vokalan kritičar svake vlasti ali ne izlazi na izbore, nikad nije glasao i ponosi se time. Nema svoju inicijativu ali je protiv tuđe na koju će najčešće reagovati oštrim „Buraz!“, a ponekad i sa „Mojne to, e!“. Iako mrzi muriju, čovaburaz je legalista, izrazito protiv štele što se ne odnosi na situaciju kad mu tetka „nađe“ državni posao.

U pogledu sporta, čovaburaz je takmičar u dužinskom ispijanju kafe i nagrizanju plastične kašičice za istu, a takođe je uspješan u cuganju na tuđi račun kao i disciplini na otvorenom „14m sa gajbom bez prepona“. Sportsku karijeru mu ugrožavaju samo izbacivači iz BL noćnih klubova sa kojima je na ratnoj nozi („Ono jednom kad sam pijan pravio sranja…“).

rage-tschbPored toga, čovaburaz je i stalni posjetilac događaja iz oblasti iz visoke kulture. Tako je svake godine na Demofestu gdje cuga pivu na travi ispred tvrđave. Planira ući kad bude dolazio Bob Marli od kojeg očekuje zahvalnicu za promociju i njegovanje radničkih tekovina naroda Jamajke na Balkanu.

Od škole odnosno učešća u akademskoj zajednici, čovaburaz ima pregršt spomenica sa brucošijada u Indeksu i KSET-u. Ipak, to nije prepreka da uvijek bude spreman da civilizovano polemički diskutuje o svakoj temi, posebno onih 10 minuta dok sagovornike ne proglasi šupcima.

Čovaburaz je fenomen i po tome što se širi obrnuto proporcionalno svojoj (ne)aktivnosti. Ukoliko vas napadne neki primjerak ove vrste, pokušajte se odbraniti čašćenjem pivom i cigarama uz nasumično repliciranje ‘jest’ i ‘šupci’ ali morate biti dovoljno brzi da vas čovaburaz ne zapamti i da se ne infiltrira zapisivanjem broja telefona.

Čovaburaz je stvaran. Čovaburaz opušteno vreba.

Za neupućene žene: kako smuvati mlađeg muškarca bez puno muke

Dođu tako, ponekad, vremena, kad pamet zaćuti, budala progovori a starije ženske počnu ganjati mlađe muškarce… Keri Bredšo je pobijedila. Blud i nemoral su postali olimpijski sportovi.

o-majko-stiflerovaRealno, kurvanje očijukanje (pokr. zagledanje) je staro koliko i sami muškarci, od davnih dana, što samo po sebi ne znači da je ijedno od pomenutih evoluiralo u proteklom vremenu. Ipak, jedno jeste, a to nisu muškarci. Elem, sad je drugačije. Žene preuzimaju inicijativu, po novim prozapadnim standardima kojima smo uhvatili priključak (bar nešto, ako ne već ekonomski standard, prim. aut.).

Ne radi se više o onoj pukoj frazi „[ovaj ples] dame biraju“ koju Brega lopuža prevali preko usana i onda se upusti u zlatni tuš i slične napredne tehnike zabave za odrasle, već je to činjenica da usljed narastajućeg samopouzdanja i podrške sa svih strana žene počinju aktivno da rade na pronalaženju partnera, a to je nešto što bi možda moglo spasiti svijet… kad bi žene znale šta žele. Ipak, to je neka druga tema a ovdje će biti riječi o jednoj specifičnoj aktivnosti unutar te djelatnosti: kako da (zgodna, zrela, taman, MILF, kokara…) starija ženska nađe mlađeg muškarca.

Šta?! Grozno? Bu! Neprihvatljivo? Prestajete čitati? Brišete iz prijatelja? Čekajte malo, rođaci. Ko je Sekuli udario veto kad je najrumeniju snašu, naravno ilegalnu, poveo za ruku? Tito je svaku pionirku stigao pomilovati, nisu se baš čuli prigovori? Koja mlada i perspektivna sekretarica nije prošla štender tender kod debelog direktora zarad napredovanja u službi? Pa da, uvijek su se cijenile te sposobnosti, nemojte da se lažemo. „Tišina! Sad malo ona…“ (da svira). Ravnopravnost, bajo moj. Baki. Nećete? E, pa hoćete… u Evropu. Sad će i žene tako… a njima ne trebaju vijagra i kamagra.

Bazično, postoji jedan univerzalan obrazac:
1. Spremiti kolače.
2. Spremiti alkohol.
3. Levat nasjeda.
4. Sodomija.
5. Restart.

Djeluje lako jer… jeste. Žene su stvorene za to, urođeno im je. Ne, to nije šovinistička opaska, ne moraju ti kolači nešto valjati… realno. („Nisam ja ovdje došao zbog kolača, no sam došao zbog…“) Međutim, kako su nam nova vremena donijela i nove standarde, muškarci se sve više ponašaju kao žene – pičkasto nepredvidljivo, tako da je, na žalost, povremeno potrebno učiniti i nešto više, a ovi sve mlađi (ciljna grupa) su sve gori. Zato je tu ovaj tekst kao ispomoć, gdje će specifične taktike biti obrazložene po primjerima najčešćih muških vrsta…

Sportista
Vjerovatno najpopularnija vrsta mlađih muškaraca za lov, sasvim logično. „Prazna glava dobro jebe ima potencijala da se napuni.“ Mladost u kombinaciji sa kondicijom (corpore sano), ubitačna kombinacija… za te neke određene potrebe. Kao i kod svih vrsta o kojima će biti riječ, ukoliko se mora raditi van gore navedenog obrasca, vrijedi pristupiti pronalasku zajedničkog interesa, što je u ovom slučaju prisustvo sportskim susretima, imati odgovarajući šal, naučiti šta je het-trik, tapšati za naše a psovati njihove i ponijeti kolače sa manje šećera ali ne zakidati na orasima.

Teretanista
Podvrsta koja se razvila iz sportiste i vremenom dobila punu autonomiju. Sport radi sporta radi izgleda, „moj voljeni bicepsu“ čuprica, samosvjesnost (češće nedostatak iste) usljed ogledala sa svih strana, znoj i ljutina od proteina. Najlakše ga je uloviti u njegovom prirodnom staništu, teretani. Adekvatno se prištekati blizu, na neku spravu za noge, a zatim izrazito nepravilno raditi neku od vježbi. Ukoliko ne uspije iz prve, ponavljati. Ukoliko ne uspije iz nekoliko pokušaja, mogućnost da postoji tehnički problem, kako kod sive mase tako i na testosteronskim cjevovodima.

Kladioničar
Vrsta koja je djelimično naslonjena na vrstu Sportista, ponekad u smislu propali sportista a ponekad samo kao gledalac emisije „Sportska subota“. Prirodno stanište su mu kladionice i kafane sa teletekstom, stil oblačenja izrazito sportski (trenerka), izražavanje mladalačko („burazdruže“), tako da zadatak nije naročito težak ali se treba adekvatno logistički pripremiti, uz pažnju da se iz sportskog ne pređe u hip-hop stil. Bonus poene je lako moguće zaraditi upotrebom matematičke kladioničarske terminologije („kvota je…“, „iz ovoga u ono“).

Srednjoškolac
Kategorija koja je ilegalna za lov i zapravo spada u domen seksualno-psiholoških poremećaja, međutim, ista je dio tradicije i mnogih vlažnih snova tako da bi bilo nepravedno je zaobići. Spremiti specifične kolače (krofne), ponijeti ih u korpi i prodavati ispred škole na velikom odmoru. Dati džaba. Krofne. Isto tako, postoji mogućnost različitih naprednih tehnika u slučaju da je isti loš učenik, gdje se vraćamo na na prethodno spomenuto „Prazna glava…“. („A šta biste Vi, gospođo, za te pare? Šofera?“)

Štreber
Radije pogledajte neku od drugih kategorija i sačekajte da ovaj završi školu i obogati se.

Šalu na stranu, vrsta štreber je, iako počesto vizuelno neugledna, možda i najzahvalnija vrsta za lov, usljed nagomilane frustracije želje koja može buknuti kao brutalni ponirski vulkan zbog dugogodišnjeg druženja sa knjigom (a bez druženja sa djevojkama), sem u slučaju da knjiga nije prerasla u surogat žene, gdje žena sa svim svojim neknjiževnim kvalitetima postaje nezanimljiva. Tematika je svakako književno-naučna, članska karta biblioteke znatno pomaže.

Gledalac Evrovizije
Gejpeder. Može se koristiti za konsultacije tokom priprema za lov na neku drugu od pobrojanih vrsta.

Vegetarijanac
Simpatična i rijetka vrsta koja može biti zanimljiva usljed toga što je rijetka. Pripadnici te vrste počesto boluju od specifične vrste weltschmertza koja se manifestuje posebnom brigom za makrozajednicu, odnosno za šumama u Brazilu i tuljanima na Antarktiku. Logističku pripremu izvršiti korekcijom frizure na gramatički i geometrijski nepravilnu, ukinuti šminku (što je potencijalno pogubno, prim. aut.), iz autfitova izbaciti poliester i ubaciti jutu, redovno konsultovati mladoljevičarsku literaturu… i puno truda. A onda, u pravom trenutku, skuvati dobru teleću čorbu.

Muzičar
Muzičari kao i generalno umjetničke duše imaju veliku želju da se izraze te da ti izrazi budu shvaćeni. Zato ih je potrebno shvatiti, odnosno, hiniti da ih se shvata, bez obzira koliko su neshvatljivi u pojedinim trenucima. U većini slučajeva je potrebno adekvatno održavati vrat (zbog klimanja/mlaćenja glavom u ritmu), stavka 1 (kolači) će vjerovatno biti skrajnuta zarad stavke 2 (alkohol), mada to nije dobro, štaviše, dobra teleća čorba će sigurno u jednom trenutku biti prijeko potrebna. Takođe, pored logističko-psihološke podrške (shvatanja), ovdje je često potrebna spremnost na logističko-finansijsku podršku.

Mladi političar
Političari su jedine rok zvijezde na ovim folk prostorima, ljudi gladni novca moći i huka mase koju će povesti, istorija nas uči, najčešće u pizdu materinu. Oko političara u razvojnom stadijumu ne bi trebalo biti puno problema, pošto su bazično svi istog kova: jednostavna priprema u vidu konzervativnog vizuelnog pristupa (punđa, komplet sa suknjom ispod koljena), strastvena upotreba standardnih fraza i tehnika polit-govora (MI umjesto JA; futur I, futur II, potencijal…) pri aktivnom učešću u diskusijama, uz visok nivo korupcije kolačima trebalo bi da donesu uspjeh.

Menadžer
Vrsta koja sa vrstom Mladi političar dijeli neke korijenske vrijednosti (ambicioznost, imperativ moći) kao i geneaologiju (samo što se nekad zvala drugačije), s vremenom je stekla izuzetnu masovnost pa mora posebno biti pomenuta. Menadžeri teže upravljanju tako da se za njihovu obradu treba pripremiti za submisivni položaj prilagodbom službenom stilu oblačenja, dobrom komunikacijom uz minimalnu latenciju, sistematičnom pravljenju kolača i izvršavanju inih radnih zadataka na zadovoljstvo žrtve. Naravno, dovoljno smekšanog menadžera u pravom trenutku treba iznenaditi smrtonosnom polugom i meč završiti odbrojavanjem.

Dakle, to su neke od osnovnih vrsta sa jednostavnim uputama za hvatanje istih. Naravno da postoje još mnoge vrste i podvrste (nastale ukrštanjem pobrojanih) i mnogi trikovi i napredne tehnike, međutim, budimo realni, to su muškarci, nije to Matematika 3 na ETF-u. Tehnike se mogu kombinovati, a isto tako aplicirati na muškarce koji se po godinama ne bi mogli svrstati u grupu mladih ali se usljed različitih problema (kriza srednjih godina, pisanje bloga ili neka teža mentalna oštećenja…) objektivno ili subjektivno mogu, sa tačkom*, svrstati u neku od navedenih kategorija.

Ukoliko se kod žrtve nalazi makar i tračak začetka Edipovog kompleksa, to će svakako pomoći pri prevodu i obradi ali se onda mora imati u vidu da ishod naknadnih djelatnosti može imati dugosežne posljedice što ponekad nije poželjno. Vrijedi napomenuti i da se upornost i konzistentnost isplate jer slabiji [muškarac] popušta, tako da se prilikom lova taktika ne mijenja uludo (samo presija, fudbalskim riječnikom rečeno „u kost!“), a vremenom dolazi iz guzice u glavu (što se pokazalo kao izuzetno reverzibilna operacija, prim. aut.).

Naravno, da bismo bili krajnje politički korektni moramo napomenuti da se navedene tehnike mogu upotrijebiti i u pogrešnom smjeru uz napomenu da ne može čoek da jebe čoeka… Zato, drage dame, sretno i bogtipomogo!

Tastaturu pregriz’o! :P

O fejzbuku imam mišljenje koje nije naročito pozitivno. Nije ni negativno. Jednostavno, to je foto album, sredstvo za gubljenje vremena i privatnosti. Imao sam profil nekoliko puta, posljednji put prije dvije godine; nisam mogao razdvojiti dobro od lošeg, korisno od beskorisnog, pa sam obrisao profil. Radije bih da to ne gledam, što sam gledao tamo.

Realno, blogeri (ovaj uključen) su jedna nefotogenična banda koja je oduvijek obitavala po budžacima interneta šiljeći tastaturu, pa ako su na fejzbuku onda to ili nisu „istinski“ blogeri ili su tu samo zbog „Slagalice“ odnosno špijuniranja nekog. A realno, super je „Slagalica“, samo što se ljudi uglavnom ljute kad ih pobijediš, a ja uglavnom nisam gubio. Nego, ima na tom fejzbuku još par dobrih stvari ali…

Danas je na fejzbuku „svako i njegova tetka“ a u albumu tetkino unuče i lajkovi. Blog spisateljice i spisaoci, kao malo napredniji oblik internet života, teže elitizmu. Naravno, taj elitizam je „elitizam“ i smiješan je, ali i nije, kad se uzme čega sve ima danas. Opet, fejzbuk je, usljed već pomenute činjenice, jednom nogom na vratima i čeka se sljedeća nova stvar… koja nikako da dođe. A za to vrijeme…

To je sve sem društvena mreža. To je 1984, knjiga, ne Van Halen album. Korporacije i keš upravljaju podacima. Algoritmi su takvi, zid, objave, poruke, blokovi… Reče Doc Pomus: „Ukoliko si dovoljno glasan, neko će te, nekad, možda i čuti.“ Možda, ali kad se dernjaš na vrhu brda, a do njega se valja popeti. Na fejzbuku će te zatrpati portali sa istim sadržajima, guzice, slike beba i mačaka, glupani…

I, imajući sve prethodno u vidu, mogu da prisutne i neprisutne obavijestim da blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odnedavno ima fejzbuk stranicu! O tempora! O mores!

500-fbMoj plan prije dvije (odnosno sad već tri) godine je bio da napravim stranicu za blog, ali sam, usljed boravka na fejzbuku (i analiziranja M.O. mase) odustao od toga. Tako da je nisam napravio. A ni sad je nisam napravio: stranicu vodi jedna mlada dama koja ima volje i snage za to jer ne gubi vrijeme po frizerskim salonima. Ja se tu ne pitam puno, pitam se malo, a i kad se pitam, ne pitam se.

Stranica će, kroz plan i program mlade dame koji podrazumijeva selektivan retroaktivni pristup, pokušati da približi sadržaj ovog bloga nekim novim ljudima. Realno, teško, usljed svega prethodno navedenog a i materijalnog sadržaja bloga, koji nije baš „širokomasan“. Nemam pojma. Iskreno, poprilično mi je svejedno. Hoću li ja nešto napisati, hoće li to neko pročitati… jesmo li sretniji, jesmo’l pametniji.

Ipak, šteta je nastala a sad mi samo ostaje da nekako fejzbuk плуг (kao ovaj na slici) prikladno ubacim na blog, ali dosad nisam našao zadovoljavajuće rješenje jer je wordpress (kad ne plaćaš harač) ekstremno neljubazan prema modifikacijama, shodno tome čačkam po temi odnosno tražim prikladnu, međutim, svakoj nešto fali… O, wordpress temo, zašto li si od tvrdoga ženskog roda…

Projekat prekinut… neki drugi put. 🙂

Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

tinderI to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Za fejzbuk II

Brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom:

brko-u-plavi-mantil

Inače, slika je sa prednje kamere na mom novom telefonu. Rezolucija nula koma megapiksela.

Pornići (pornitji) II

Otprilike kao na slici, samo nekako obratno…

Dakle, drage moje, dragi moji, eto šta nam je, u krajnjoj liniji, donijela informatička revolucija: priprema, pozor, „dva klika“ i rukoblud! Sve na internetu, pa i gole ženske (i goli muškarci, valja navesti, jer je ovo rodno i politički korektan blog, prim. aut.). A nekad si morao znati lika koji zna lika koji se ne stidi uzeti pornić u video klubu, ili pak lika kojem nije frka na kiosku uzeti erotiku

Nego, nazirali su se problemi i prije nego što će internet uništiti sve. Iako je dostupnost rasla, materijali su postajali sve lošiji – sve je manje bilo naučnih sadržaja sa stručnim prikazima visokovještog vođenja ljubavi, a sve više [cenzura]. Takođe, saučesnik tome sa druge strane je bio video kodek DivX u narodu odmilja poznat kao diviks. Jeste, mogao je film stati na jedan ili dva kompakt diska, ilegalno se narezati i gledati, ali avaj, kvalitet. Kvalitet. (Ni blizu VHS-a…)

Za potrebe ove priče, jednu malu danas nepostojeću prodavnicu legalnih i ilegalnih audio-video sadržaja ćemo nazvati „Venecija“ a nezadovoljnog mušteriju te radnje ćemo nazvati „Ludi Miodrag“. Naravno, zarad zaštite lica i robnih marki vrijedi napomenuti da se radnja nije desila u Banjaluci. U „Veneciji“ su se prodavali kompaktni diskovi raznih tipova sa različitim sadržajima, između ostalih i pornografskim, ali avaj, kvalitet. Kvalitet.

Tako se jednog dana na vratima radnjice pojavio „Ludi Miodrag“ noseći u rukama kompakt disk na kojem je snimljen DivX film, zarad reklamacije. Prisutni radnik kojeg ćemo za ovu priliku nazvati „Ljubiša“ je bio ljubazan i uslužan, kao što ga i mnogi pamte…
– Ja vama moram ovo vratiti, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ne može se gledati.
– Šta je u pitanju, neće da čita disk?
– Ne, ne. Disk čita normalno ali je loša slika, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ništa se ne vidi od njih… Ne može se gledati!
– Dobro, moramo pogledati o čemu se radi, pa ćemo vidjeti da zamijenimo, može?
– Može.
Sporni kompakt disk se ubacuje u priručni računar, film počinje. Prvih minut-dva se ne dešava ništa, pa tako ni ništa sporno. „Ludi Miodrag“ sugeriše da se malo „premota“ unaprijed, što „Ljubiša“ i čini, prevlačenjem klizača po skali. Nailazi se do dešavanja, koja su poprilično nezgodna. Naime, film je pornografskog tipa ali je umjesto muškaraca uključivao domaće životinje muškog pola (zlurade čitateljke će reći da je to beznačajna napomena usljed realne nerazlike između dva pomenuta tipa, prim. aut.), tako da nije bilo svejedno kad se na ekranu u krupnom planu pojavio odnos žene i magarca. Malo zatečeni situacijom, svi prisutni sem „Ludog Miodraga“ su nijemo posmatrali dešavanja gdje su 60% ekrana zauzimali žena i magarac u zanosu strasti, 37% ekrana je bila pozadinska scenografija, te u jednom trenutku, na 3% ekrana u gornjem desnom ćošku se pojavilo par kockica pikselizacije, nimalo većih od prosječnog logotipa neke TV kuće…

Po pojavljivanju kockica, dokazavši svoje „Ludi Miodrag“ uzviknu:
– VIDITE LI VI TO?! O TOME VAM JA PRIČAM! TO SE NE MOŽE GLEDATI!
Nakon par trenutaka još tiše tišine se začulo:
– „Ljubiša“, zamijeni čovjeku CD, ovo se stvarno ne može gledati.

Prethodno: Pornići (pornitji)

Komm, komm, komo!

Upada stari (moj) blago unezvjeren:
– Hajde me nazovi na telefon.
– Mobilni? Sa mobilnog, fiksnog?
– Mobilnog.
Pokušaj se završava neuspješno, izbacuje…
– Nema ništa od ovoga, izbacuje me odmah. Šta ti je sa telefonom?
– Ma ništa… ispao mi telefon u kom (rakijski kom, prim. aut.).
U tom trenutku stara blago skreće pogled sa sveske kojom se bavila i udružujemo se u decentan smijeh.
– Pa da, vi se smijete… Vama je sve smiješno… VAMA JE SVE SMIJEŠNO!
I tako je telefon u komu upao u komu.

Ali! (Na svu sreću svinje nisu k’o Kareli…)

komTelefon je na vrijeme izvađen iz koma a metodom „fight fire with fire“ (nakon što sam rakiju iz njega izbio medicinskim alkoholom) je izvađen iz kome, te sad radi jednako loše kao što je radio prije upadanja u kom. Mobilna industrija na koljenima, Sony Ericsson k700i = Mercedes W123 današnjice.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Jedan od bitnih činilaca u propasti modernog svijeta jeste svakako i dio plana u te(r)oriji zavjere koji se počesto zanemaruje i odbacuje kao nebitan, izjednačavanje značaja prirodnih i društvenih nauka. Po samoj prirodi stvari tu postoji ogroman jaz, a lako vidljiv efekat primjene dostignuća društvenih nauka jeste činjenica da u XXI vijeku još uvijek imamo socijalne odnose na nivou praistorijskih ljudi, nerazumijevanje, ratove te popularizaciju sedam smrtnih grijeha kao manira pobjede.

Sa druge strane, prirodne nauke su nosilac opšteg progresa planete, način poboljšanja kao i očuvanja onog što ovaj svijet razlikuje od svih ostalih – ljudskog života. Iako se može steći utisak da se naučni program teretane Sokolskog doma priklonio modernim tokovima i da su prirodne nauke skrajnute zarad društvenih, to nije istina. Svi studenti teretane Sokolskog doma, pored obaveznih (Akustika slaganja tegova, Dinamika plaćanja članarine, Matematika benč klupe…) imaju po još nekoliko kurseva koji se tiču prirodnih nauka, sve sa praktičnim vježbama. Jedan od najčešćih kurseva je Priprema audio-vizuelne prezentacije utakmice na Samsung TV aparatu…

Naime, teretana Sokolskog doma je, pored vrhunskih sprava za vježbanje, opremljena i najmodernijim multimedijalnim aparatima tako da se, za one nedovoljno usmjerene, treninzi počesto mogu pretvoriti u ležerno slušanje muzike, gledanje vijesti ili pak sportskih sadržaja u kojima se zdušno bodre srpska i njemačka (rezervna srpska) reprezentacija. Tako je bilo i tokom prošlog prvenstva u fudbalu. Trener Sale ulazi u salu:
– Hoćete li da gledate utakmicu?
– Hoćemo! – uglas odgovaraju mladi vježbači.
– E, pa onda vam treba kabl. Brada, ‘ajde za mnom da razvučeš kabl!

Pažljivo, antenski RF kabl se vuče od IKM (istureno komandno mjesto, prim. aut.) trenera Saleta pa sve do Samsung TV aparata koji se nalazi na dominantnoj koti u teretani, te je potrebno malo alpinizma da se kabl uključi u aparat. Prvi pokušaj je neuspješan, trener Sale nezadovoljan učinkom anten-majstora…
– Pa, volu jedan, kabl ne znaš ubosti, vidiš da ne radi! ‘Aj ti, mali, uključi to!
Drugi član teretane Sokolskog doma zadužen za taj važan zadatak uspjeva te ga trener Sale usmeno pohvaljuje a zatim kritikuje prvi neuspješan pokušaj…
– Dobro si ga namjestio! Niko da ne dira! Jebo mater svoju, ovaj nije znao ubosti kabl, pa gluplji je od Nikole Tesle!
Na ovu konstataciju trenera Saleta se štrecnuše neki mlađi članovi.
– Pa kako Nikola Tesla glup?
– E, pa lijepo, glup, sad ću da ti objasnim! – osupnu se trener Sale usljed neznalačkog pitanja… – Znaš li ti kako je to bilo? Sjedi Tesla u kafani i klati se na stolici, a onda mu dođe onaj Edison pa kaže: „Nikola, imam ovaj jedan zadatak što treba riješiti, ja sam pokušavao ali ne ide, u mene je slabo znanje.“ Tesla njemu kaže: „Ma daj da vidim taj zadatak!“, pa uze onaj papir i ode kući, draufa to čitavu noć, udri-udri-udri i riješi zadatak. Sutra dođe u tu istu kafanu pa kaže Edisonu: „A jesi glup, ovo nisi znao riješiti!“ i dadne mu papir sa riješenim zadatkom, a Edison će odmah: „Svaka ti čast! A jesi ljudina! Dajte čovjeku kafu! Dajte mu i pivu! Dajte mu i pivu i kafu!“ i plati piće Tesli a onda sa onim papirom ode u zavod za patente, registruje i njegovi praunuci i danas kupe pare od toga… A Tesla, popije onu kafu i pivu pa ode hraniti golubove… I đe nije bio glup, jebo ti bog majku!

Na to se nadovezuje jedan drugi član teretane Sokolskog doma sa još dokaznih materijala vezanih za Teslu:
– A bio je on malo čudan čovjek, imao je fobiju od rukovanja i ljubljenja…
– Isto kao i ja! Kad vidim neku ženu, samo bih je spucao šakom u glavu, ništa rukovanje i ljubljenje! – trener Sale, ipak, pohvali neke Tesline kvalitete.
– I nikad se nije ženio…
– E, to mu je bilo najpametnije, što se nije ženio! Šta je još trebalo, da ga neka rospija handri, a onda djeca plaču, pa dolazi njena mater u posjetu, pa ideš kupovati namještaj, pa kod kume moraš na slavu, pa ovo, pa ono, sto nekih budalaština… Baš mu je pametno što se nije ženio, ionako je ono pušenje kurca precijenjeno! – zaključi trener Sale važnu biografsku jedinicu o jednom od najpoznatijih Srba poslije Novaka Đokovića.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „moderna brada“ Anikić je načisto PROPO.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX

Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

CP6NJA DO TPAMP TAYEPA!

Tišina! Sad malo on! A sljedeći neka se spremi Švarceneger.

tramp-majicaAmeriku znate, garant. Slušali Miroslava Ilića ili The Doors, čuli ste. Amerika, tuga velika. I kod njih tamo politika, korupcija, sranje, izbori. U sukobu dva najnepopularnija predsjednička kandidata od-iha-haj, pobijedi naš! Srbin, pravi. Vraća Kosovo, mota sarmu, odmotava zamotane kurve, druži se sa Putinom… supe, salate, pudinga, cigara – debelih, tankih, voća, povrća, svega!

Samo što se ne slažu svi, ne znaju da treba da se raduju. Protestuju ljudi, potpisuju internet peticije, pale kioKSe… sve gore od goreg. Eno, Lejdi DraGAGAna plače na ulici. Inače je neobično cijenim jer je moderni arhetip pop zvijezde – apsolutno amorfna; izuzetno jebozovna kad stavi kovrdžavu periku; prethodne dvije stavke ne treba pomiješati sa činjenicom da joj je muzika totalno smeće… Ali, šta plačeš, pičko?

Elem, ko gubi ima pravo da se ljuti. Evo npr. ja sam ljut već godinama, ne znam više da li je to okolnost ili karakter, ali ono što je simptomatično u ovoj prilici jeste što pristalice demokratskog kandidata protestuju protiv demokratije. Znači, demokratija je ekskluzivitet demokrata, a ne demosa. Što smo učili, prekrižUJ, stvari se u hodu mijenjaju… to je to informatičko doba, fejzbuk, da se ne ponavljam…

Realno, žalosno je da se u tolikoj zemlji spisak lica i naličja predsjedničkih kandidata ne može proširiti na prste dvije ruke, nije bilo dosta saksofoniste kitogurača pa mu sad ‘oće i žena da se natakari, ali, biće da je to princip „REKO MILE“, nisam ja. I zato, napušite se vi kurca, demokrati, sad malo naš: njemu da bude bolje, a nama isto.

Pakao je popločan plavim i žutim komadima koje sklapate sami

Vidio sam očaj. Vidio sam beznađe. Gledao sam ljude bez pogleda, usmjerene, kao jeleni što ne umiru sami uhvaćeni u snop svjetala moćnog švedskog automobila. Kao jagnjad kasapinu što idu, Asko za Askom (masculinum od Aska, prim. aut.). Lavirint, strelicama iscrtan, sa komorama za svakog. Neki su padali odmah, posrtali. Neki su htjeli krenuti nazad. Nema nazad. NEMA NAZAD. A žute vreće zlosmjerno i zlosutno obješene na svakih par koraka.

Čak i oni bez tragova testosterona počnu da pucaju na pola; na više komada. I oni najčvršći, u stabilnim vezama zasnovanim na realnim osnovama, počnu da preispituju svoje životne stavove i opštu egzistenciju. Ja ne mogu više ovo. Ja ne mogu više s njom. Nju zanima svaki jebeni artikl odavde, a nisu to tako dobre cijene. Ali idu za njom, prokletim lavirintom. Idu jer im je to jedini spas. A kad izađu, svako će na svoju stranu odnosno gdje god ona krene, on neće.

A one udišu svaki artikl. Svaku jebenu riječ na jebenom švedskom. „Gnorl, samo 19,99!“ Šta je gnorl, ne zna. Za šta služi, ne zna. Ali joj treba. Rješenje u 52 kvadrata je idealno. Ona se snalazi u njemu kao riba u vodi. Zamišlja ostatak njenog života u tih 52 kvadrata sa njim kao rekvizitom koji stoji pored čiviluka i onog kurca za stavljanje kišobrana. Prilikom dolaska do kase, njena kosa počinje da biva sve plavlja i plavlja, pojavljuju joj se pjege na obrazima. Već se dopola pretvorila u Ninu Persson.

Da živim tako, ja bih umreo.

Prokleta IKEA.

061120162582Bili smo u Zagrebu u šopingu. Kao madafakin članovi SNSD-a.

Svježe mudrosti VIII

„Kome šta treba objašnjavat’, taj nije skont’o.“

PRETHODNO: SM VII

… da sa tvoga puta ne skrenemo

ulice

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX

Kao što znamo, na časovima Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma nema zabranjenih tema. Nadasve kritički, analitički ali sa dužnim poštovanjem, sažimaju se rezultati istraživanja o relevantnim pitanjima sa svih strana, ma koliko bile različite ideološke i kulturne osnove tih naučnih dostignuća. Ipak, u teretani Sokolskog doma je osnova svega hrišćansko učenje i posmatranje bluda – seksualnog odnosa van braka – kao teškog grijeha. Članovi teretane Sokolskog doma su upozoreni da se u takvo nešto ne upuštaju, kako van braka, tako i u braku – da budu više nego pažljivi! Ipak, jedna podvrsta bluda se izdvaja kao poseban problem…

Naime, rukoblud (ili nehrišćanskom terminologijom: samozadovoljavanje, masturbacija, onanija, drkanje…) je možda i najopasnija kategorija bluda te se na časovima Seksualnog vaspitanja mnogo pažnje posvećuje prevenciji i suzbijanju te pojave. Prate se bilteni hrišćanskih ustanova, saopštenja sveštenih lica i nj. portparola, redovno se analiziraju najnovija istraživanja i metode borbe protiv rukobluda sve u cilju apsolutnog, kako vanjskog tako i unutrašnjeg, zdravlja mladih Sokolova. Tako je u teretanu Sokolskog doma dospio veoma kvalitetan članak uvaženog pp. Milana Ristivojčevića na tu temu, te je isti promptno upotrijebljen u praksi, i to prvo na jednom neimenovanom hrišćaninu koji povremeno skreće s pravog puta na makadam…
– A je li, kad se tebi dešava da ti demon bluda prijeti, ubacuje bludne maštarije, ujutru ili naveče? – pitanje je koje sačekuje neimenovanog hrišćanina, međutim, on se brani ćutanjem i prekrstom.

Tada se pojavljuje jedan višestruki prestupnik u krivičnom djelu rukobluda…
– A je li, Mitre, kad ti najčešće vršiš rukoblud?
– Šta?
– Rukoblud!
– Rukodrk?
– Rukoblud!
– Drkoblud?
– Rukoblud, volu jedan! Kad se tebi to dešava, demon bluda da te napadne pa ti se digne kita, ujutru ili naveče?
– Stalno!
– Pa to nije dobro! Ako ti se dešava naveče pred spavanje, treba odmah da ustaneš iz kreveta i staneš na molitvu, dok se tijelo sasvim ne umiri od strasnih pokreta! Ako ti se dešava ujutru, taj prirodan pokret polnog organa, to nije strast već prirodan pokret, treba da ustaneš i prošetaš, staneš na molitvu, to sve odmah prođe. Nipošto ne smiješ da ostaneš ležati budan zatvorenih očiju jer će ti đavo u glavu ubaciti bludne maštarije i može doći do ru-ko-blu-da!
– Dobro!
– Odmah da se prošetaš, da staneš na molitvu… Samo nemoj da se moliš ispred bogorodice, da ne bi počeo drkati na nju!
– Dobro!
– Isto tako, porno filmove i časopise bi najbolje bilo da ne gledaš, da ne uvodiš sebe u borbu u kojoj se slastoljubivi um pokaže kao izdajnik i čovjek padne u grijeh, kao što si ti pao mnogo puta dosad! Jesi li razumio?
– Jesam! – odlučno odgovara višestruki prestupnik dok mu kroz glavu prolaze slike kurvi sa Instagrama.
– Odlično, tako ću i ja odsad, čim se probudim ujutru odmah ustajem da šetam. Ako me ona pita što sam ustao, samo ću reći: „Idem šetati da ti ne drkam na sestru, jebem ti staru!“

Radeći trbušnjake, sve to iz prikrajka pažljivo sluša jedan stari moreplovac pa pomalo revoltiran rezignirano dodaje…
– Ma ko to piše? Neki pop? Ma šta on ima pričati, baćo moj?! Pa ja kad sam vidio onu jednu popadiju, odmah sam morao otići drkati iza kestena, a on da meni priča da ustanem i prošetam!

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „zet/kum/fin momak“ Anikić je u svom pet metara dugom nenjemačkom automobilu prolazio ispred jednog ugostiteljskog objetka gdje su dvije rospije upravo raspravljale o njemu. Jedna kritički upita drugu: „Šta misliš, da li je njemu ovaj auto kompenzacija za nešto…“, na šta ova zamišljeno zaškilji i odgovori: „Moraćemo provjeriti.“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII

Zglajzo/ošo u kurac/spao s baglama

Spremam sobu, otvaram ormar da stavim trenerku na ofinger, nigdje slobodnog ofingera. Matematički problem, ako se uzme u obzir da je trenerka imala svoj ofinger sa kojeg je skinuta/gdje je sad. Iz tog razloga vršim pregled situacije ofingera. Na jednom zauzetom nailazim na džemper, skoro pulover. Šta će džemper, skoro pulover u mom ormaru mladalački sportskom, i otkud džemper, skoro pulover u mom ormaru što bi rekli internet korisnici WTF GTFO. Sumnjivo.

A onda se sjetim da sam to ja nekad kupio džemper, skoro pulover sa idejom kako ću nekad nositi džemper, skoro pulover. Nekad koje nikad nije došlo. Zglajzo/ošo u kurac/spao s baglama, nema šta drugo biti.

Olakšavajuća okolnost: džemper, skoro pulover je original NITEX.