Ogledalce, ogledalce, ideš u smeće…

Zanimljiva situacija danas na popularnom banjalučkom brdu nekima poznatom kao Banj Brdo a nama, „starim Banjalučanima“, dražeg imena Šehitluci: grupacija sačinjena od dvije nemlade nestare žene [neodređeno mojih godina, prim. aut.], jedne krajnje male mlade žene (visine metar) i jednog malog psa. Šta rade? Slikaju se, naravno. Razna je tu kombinatorika slikanja, čak se i mali pas veoma uspješno namješta za slikanje, sve dok nije došao red da krajnje mala mlada žena uslika jednu nemladu nestaru ženu i malog psa. Krajnje mala mlada žena je to uspješno izvela ali nemlada nestara žena uzima priručni fotoaparat u vidu telefona da odmah vidi rezultat pa promptno kaže: „Pa zar ja ovako izgledam?!“ a zatim pali prednju kameru na telefonu i na ekranu se pojavljuje njeno lice, bijelo i nježno a nije nimalo bijelo i nježno, te se veoma brzo potom pojavljuje i pravougaonik oko njenog bijelog i nježnog lica koje postaje još bjelje i nježnije a u tom trenutku pored prolazim stari dobri ja i gledam ekran telefona pa onda njeno lice i mislim se kome tu vjerovati… Samo znam da ga je ogledalce popušilo u meču sa prednjom kamerom.

Čiča Gliša bacio Kamagru kroz prozor

„Vidimo se kod zabrane kurca.“

Jedna od znamenitosti koje nisu u zvaničnoj turističkoj ponudi grada…

Sramota

Idu dvije djevojčice.
– Pazi, tu ima jedna sramota!
– Koje?
– Jedan čojek se skino.
– A koji je to čojek?

Mada… bolje i to nego Neša Galija!

I tako se ja spuštam niz omiljenu banjalučku asfaltiranu trim stazu na Banj brdu zvanom Šehitluci; prvobitno sam se uspeo sa željom da budem mršav pa silazim sa željom da siđem; u susret meni idu neke dvije onako, moj broj samo deset godina prestare (= imaju godina kao ja), jedna plava a druga nije, i kao bonus sa njima ne baš omalena djevojčica koja nije plava a jeste. Mimoilazimo se, na šta djevojčica počinje da viče:
– Mama, mama, vidi! Muškarac sa dugom kosom!
I što je najgore, ja na to ne pomislim JEBEM LI TI MAJKU SELJAČKU (pa zar nisi makar vidjela Seju Kalača na teleVIZORU), nego pomislim A NEKAD SAM BIO MOMAK (tužni smajli).

Vrijeme je čudna stvar, nije tečnost a teče.

Stvari se mijenjaju. Bio je rat i problemi. Jedno od omiljenih izletišta Banjalučana je usljed rata i problema dobilo novo ime, Banj brdo. Meni to nekako tupavo zvuči. Tupo i tupavo. Kao nekakav ogroman bezobličan blok nečega, nešto od čega bi se u krajnjoj liniji mogao napraviti čekić. No, ostali su dokumenti. Izložio bih jedan od njih uoči dana crvenih karanfila za reverom…

LEGENDE: Šehiti
Brdo Šehitluci, koje je oduvijek slovilo kao odličan vidikovac na Donji Šeher (središte grada Banjaluke), predaja narodna veli, dobilo je ime po trojici junaka. Legenda koja stoljećima već živi kaže da su u nekom ljutom boju trojici junaka sabljom odsjekli glavu. No, iako su izgubili glavu, oni su s glavama u rukama počeli uzmicati uz brdo. Usput, na vrelu, prali su okrvavljene vratove, a tek kada su se ispeli na vrh brda srce im je prestalo kucati.
„Tako mogu samo šehiti“ – pripovijedali su starci. Po njima je brdo, navodno, dobilo ime Šehitluci, a vrelo Vratinac.

(Iz knjige Banjaluka: Razdoblja i stoljeća Aleksandra Ace Ravlića)

 

Dakle, kao što vidimo, upotreba opojnih droga je odavno raširena na ovom području. Inače, samo brdo Šehitluke već 50 godina krasi divan spomenik, na žalost, trenutno u poprilično jadnom stanju. Posvećen antifašističkoj borbi, spomenik od bračkog mermera koji je djelo Antuna Augustinčića ne podnosi baš najbolje život na 403 metra visokom brdu, ali novac grada teče nekud pored. Usput, iz profila, a profil se vidi iz velikih daljina, spomenik liči na vertikalni rep aviona, i to možda najviše na rep kasnijih verzija jednog od najpopularnijih lovačkih aviona ikad, stare ruske „rakete sa krilima“, MiG-21. Kad sam bio mali (i želio da budem pilot), mislio sam da je to gore što se vidi avion. Nepotrebno je reći da sam doživio ogromno razočaranje kad sam saznao da nije.