Bogdan Zec I – Istorija kolizije

Gimnazija, mučan i težak period u mom životu. Bio sam mlad, nosio dugu kosu, pio alkohol, slušao Block Out, nisam trenirao tegove. Tko zna šta bi bilo sa mnom da nije postojao taj jedan čovjek koji mi je pomalo pio krv i tako činio da u meni ne zamre ona osnovna pokretačka snaga svakog Srbina (ili pripadnika druge nacije koji se osjeća Srbinom) – INAT. Taj čovjek je bio Bogdan Zec.

Bogdan Zec, profesor matematike u banjalučkoj gimnaziji, dosad se i zlatnim i rimskim i sitnim i svakakvim slovima upisao u sve anale, antologije, spomenare, đačke sastanke i rastanke. Njegov opušten pristup materiji, hod (i sako) u stilu Džejmsa Brauna, crveni obrazi i izjave nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Obzirom da su gimnazijalci obično (bili) napredna i pametna djeca – makar naspram onih koji idu u druge škole – neke od njegovih legendarnih izjava su (još onomad) su završile na (tad modernom) internetu, pa slučajnom prolazniku ostavljam prostor za potragu za istim. Ipak, neke od tih izjava su dosad bile eksluzivno ne-internetske… dosad. Od njih vjerovatno najjača, a i najbolja ilustracija Bogdana Zeca, desila se u mom razredu…

Neko je silom prilika izveden pred tablu, da radi zadatak, što je i činio, veoma neuspješno. Bogdan Zec se bez riječi, mijenjajući nijanse crvenila na licu, neko vrijeme kretao sa jedne kontrolne tačke na drugu (krajevi prolaza između redova klupa), da bi, nakon konačnog zapetljavanja ispred-tabličnog osuđenika u trice i kučine, grunuo onako iskreno, altruistički, iz ljubavi prema majci Matematici (koja nije priča babe Joke i babe Stoje) koju je dotični (m)učenik na tabli (m)učio:
„PA NEMOJ ME, BOLAN, UNIŠTAVAT’! CRKNUĆU K’O(JI) ZMIJA!“

Da. Tačno je tako rekao. Šta drugo, sem nevjerice. Znam. Profesor matematike u gimnaziji. Banjalučkoj.

Elem, nije da Bogdan Zec nije bio zmija. Obarao me je na popravni tri godine zaredom, sa željom da me izmjesti iz matematičkog odjeljenja, gdje sam se, jasno je, greškom upisao. Tragičnom, naglašavam, greškom, ostajao sam u tom matematičkom odjeljenju, umjesto da se prebacim u susjedno jezičko gdje je odnos ženskih naspram muških bio 29:3. Ipak, u svemu tome, otpor prema Bogdanu Zecu mi je bio rijetka motivacija, a i nije da je on bio iskreno pod’l. Iako je, vjerujem, imao početni stav kako sam ja jedan gadan čupavi zlikavac, brkati cvijet zla iz zadnje klupe, vremenom je shvatio da sam neko ko je tu sasvim slučajno, gledam svoja posla, ne smetam nikome, i zašto me onda čačkati… Doduše, naučio je to na teži način.

Bogdan Zec je pribor za geometriju zvao „sprave“. To mi se bilo tako usadilo u glavu da sam skoro bio zaboravio da je to pribor. Elem, „sprave“ su bile jako bitne, njemu, a ja sam ih ponekad znao zaboraviti, što bi bilo propraćeno adekvatnim reperkusijama, koje sam ćutke trpio. Ipak, nije mi bilo svejedno, jer bih uvijek bio spomenut kad nemam sprave, a nikad nagrađen kad imam iste. Zato sam se jednom prilikom poslužio lukavstvom: kako sam sjedio u zadnjoj klupi, debelim slovima sam na zidu otprilike iznad svoje glave napisao „DANAS IMAM SPRAVE“, što je bilo vidljivo i iz američkog špijunskog satelita, a kamoli sa katedre. Napisao i čekam. Ulazi. Kao rafalom, pogledom strijelja razred, dok ne dođe do mene. Ustuknu, trznu se. Zacrveni se od bijesa. [A ja se smijuljim.] Sjede za katedru, upisa čas. Ustaje. Zadaje zadatak. Dolazi do mene.
– Vlajiću, šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Profesore, nisam ja… [Smijuljim se.]
– Tišina! Ustani! [Ustao.] Šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Nisam… [Smijuljim se.]
– Tišina! Sjedi dole! [Sjeo.] Nemoj više da šaraš po zidu!
– Prof… [Smijuljim se.]
– Tišina!
I tu je bila suština, kad god me je pokušao napasti, tako se završavalo, ja bih se smijuljio a on se crvenio. Stoga je i prestao da me napada. Ipak, ta simpatična teza-kontrateza me je povremeno budila iz dubokog sna u kojem sam se nalazio tokom gimnazije, tako da, njojzi hvala. A Bogdan Zec je, kao što rekoh, kasnije shvatio da sam ja sasvim korektan mladić, tako da je njegov ton bivao sve topliji i topliji – u politički korektnom smislu – ili se to meni tako činilo – iako su njegove ocjene konstantno bile iste – negativne.

Ipak, što je vrijeme odmicalo, tako sam i ja kontao, pronicao, te Bogdana Zeca shvatio i klasifikovao. Njegov neklasična terminologija (babe Joka i Stoja, zmije, jazavci…), povremena smušenost, mogućnost iskrenog iznenađenja i druge već pomenute osobine su za mene bili osnov za građenje lika na nivou Ćopićevog junaka, gdje sam ja tog lika vidio u njegovoj praformi: Bogdana Zeca sam vidio kako kao bosonogi dječak trči po livadi u Bosanskom Petrovcu, onaj dječak malo drugačiji od drugih, pametniji i glasniji, ali povremeno neshvaćen. Ali, iskren i nepatvoren, radoznao. Tako posmatrajući, bilo mi je lakše, trpiti i njega i majku Matematiku i ostale budalaštine u gimnaziji. I zato mi je i dan-danas drago kad ga vidim, štaviše, jedan je od rijetkih profesora koje pozdravljam. Ovi ostali (čast izuzecima, kao i uvijek) su bili i ostali bezvrijedne drkadžije.

Vezano: Bogdan Zec II – Rukoveti