Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Fejzbuk i djetinjstvo

Fejzbuk, ta megapopularna društvena mreža koja počesto izaziva nedruštvenost kod ljudi, prelazi sve granice, razara sve barijere. Od pametnih ljudi će napraviti glupe (iako od glupih neće napraviti pametne), od šume će sakriti drveće. Nekima se, čak, od zgrada učini šuma, pa onda počnu pisati koješta…

Nisam imao iPhone, ni laptop, ni xBox. Igrao sam se žmire, vozio bmx . Išao sam kući kada se počeo mračiti. Mama me nije zvala mobitelom, već je vikala: UNUTRAAAAA!Umjesto facebooka igrao sam nogomet s prijateljima. Nije bilo antibakterijskog gela, već smo se igrali blatom i zemljom. Svako jutro smo gledali Tom & Jerryja, a ne Naruta. Sretnog li djetinjstva! Stavi ovo na svoj zid ako si ikada pio vodu iz šlaufa, a ipak preživio!!!

Ovo je samo jedna u nizu tirada „dole fejzbuk, gore djetinjstvo!“, ovdje bez ikakvih lektorskih intervencija (i prevoda na srpski jezik). S obzirom da je do mene stigla kopiranjem (preko internet foruma), ne bih znao koji je to korisnik fejzbuka ovako otvorio srce pred svima pa mu se ne mogu lično obratiti, ali…

ŠTA, KOJI MOJ, DROBIŠ?

Počnimo od ironije koju valja debelo naglasiti. „Stavi ovo na svoj zid“… Jel’ vanjski, unutrašnji, noseći, španski? Koji zid? Fejzbuk zid? Šta će nekom ko je imao sretno djetinjstvo fejzbuk zid? Stavi na fejzbuk zid, da internet kitom od pola metra udariš u čelo one cirka 10-15 godina mlađe od tebe koji imaju čast da odrastaju u sve-informatičkom dobu? Ili je to možda upućeno dedi na fejzbuku koji je umjesto igranja fudbala bježao u kukuruze od švaba? Ako je upućeno djeci, nije to lijepo, a ni u skladu sa dječjim pravima… a za dedu još gore, samo što on nema svoja prava.

Jadna dječica odrastaju uz fejzbuk umjesto uz padanje s drveća u blato. Jadni oni. Doduše, oni samo rade što i svi drugi rade, uz ono što im je ponuđeno. I pola ovih koji su padali sa drveća lomeći ruke i noge su to radili samo zato što nisu imali Komodor 64 ili Spektrum računare, ili pak električne gitare i pojačala. Misliš da bi manuelno puštali klipe niz ulicu da su imali „aplikaciju“ za puštanje klipa? A kad je krenula radiodifuzija, prvi televizori i radio aparati dolazili po selima i gradovima, čitav bi se komšiluk okupljao oko njih. Sumnjam da je iko rekao: „E, jebeš te male ljude u kutiji, ‘ajmo mi padati sa drveća!“

Gledao si Toma i Džerija a ne Naruto, ali samo zato što su Tom i Džeri tada bili na programu, izabrao ih Đelo Hadžiselimović. Misliš da je Naruto glup, a da su Tom i Džeri genijalci. Šta god da je Naruto, i on ima neki svoj smisao, tebi skriven ali svakako jasan onima koji su ga napravili i onima koji ga gledaju. Da bi dokazao da su Tom i Džeri bolji od Naruta, u krajnjoj liniji bi došao do toga da moraš srušiti onu latinsku izreku kako se o ukusima ne raspravlja. Sretno u tom pokušaju. Ako kreneš u tu borbu, podržaću te podrškom u vidu podignutog palca u elektronskoj formi.

Prao si ruke običnim sapunom a ne antibakterijskim gelom jer tad nije bilo antibakterijskog gela. Pa šta. Neki su prali ruke sapunom napravljenim od svinje. Svinja je brutalno najkorisnija životinja. Još da daje mlijeko za preradu i mogle bi se sve ostale životinje ukinuti. Nego!

Šta uopšte hoćeš? Imao si jebeni BMX kao BMX banditi iz filma „BMX banditi“ dok su se druga djeca vozala na ponijima i mislili za tebe da si šaban!

Radio si sve što su i ostali radili u tom trenutku, sem ako si sa kišobranom skakao sa garaže – ako jesi, Respekt! (izlazi ponedjeljkom). Ne pišaj bez potrebe po onima koji slijede isti princip u drugim okolnostima. Oni sutra će možda imati čipove ugrađene u lobanju, a oni prekosutra se tući kostima pred pećinom. Otkud znaš da to njihovo neće biti sretno djetinjstvo? Kao da tvoje nije moglo biti bolje…

I koliko god misliš da si najjači u raji, legenda Mejdana i Ćermetane, da si jebeni Ber Grils koji će da ubije brutalnog ponirskog pandu i pojede mu oči, da nisi spomenut u pjesmi Ramštajna (We’re all living in Amerika, Amerika ist wunderbar), da nisi dio stranputice kojom je krenuo svijet, jesi. Jesi, mili moj, jesi. Sve to piše na tvom fejzbuk zidu.