Kako je ženska kriza srednjih godina postala majka krize nad krizama budućnosti…

Tragično je da u ovom dobu i vremenu psiholozi i psihijatri imaju više posla nego ikad, ali je od toga još poraznija činjenica da će im u budućnosti posao napredovati, samo će se mijenjati uvodno – Kakav je Vaš odnos sa Vašim konjem? – pitanje na seansi…

Sa izuzetkom aktuelne (A.D. 2020) pandemije korona virusa koji je efikasniji nego prošlih par sličnih eksperimenata, svijet je postao izuzetno lako mjesto za život. Čovjek je na većini planete riješio problem prirodnih neprijatelja a tehnologija olakšala život u toj mjeri da nam samo preostaje čekanje Idiokratije. Transport informacija, roba i ljudi je lakši nego ikad, pa kako je moguće da život ostaje jednako „težak“, kako je uopšte nastao taj „stres – ubica modernog vremena“ (da zamijeni međeda iz šume koji će te ubiti namrtvo) i zašto da ljudi koji zapravo rade i privređuju nešto na ovoj planeti, pored svog smeća birokratije još moraju na svojim plećima da nose i psihologe i psihijatre čija je fizička aktivnost tokom rada ekvivalentna sportskim dometima biljaka lončanica?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da otkako je napravljen Jugo 45 žene jako malo jašu konje a puno više rade u kancelarijama. Nedostaje ženama to jahanje konja, a pri tom mislim na jahanje konja. Ta, jednostavno, fizika. A žene su majke, a bez majke nema ničega. Ni pedera.

Počesto a više nego često, muškarci znaju biti ti konji, što je počesto uvreda za te impresivne životinje. Kad za muškarca kažemo da je konj, pri tom najčešće mislimo na izostanak intelektualnih kapaciteta, s tim da vrijeme pokazuje da je izostanak fizičkih sposobnosti („On može kao konj!“, prim. aut.) podjednako opasan – uočićemo, po potrebi, kasnije. I onda žene, ta predivna i nježna stvorenja, zapadaju u nedoumice, dileme i preispitivanja: „Kako i zašto je on takav konj? Gdje griješim?“

I eto, sad tu njoj treba neki tamo ili neka tamo da joj to objašnjava, odnosno, da je za novac sluša i zatim joj nakon seanse sažeto ponovi sve izrečeno, uz određene napomene i objašnjenja. Nekako je to tako postalo danas norma, jer se jbg brt/sstr ne može pričati sa prijateljima, a i danas se nema prijatelja. Ovom prilikom je jasno vidljiv potcjenjivački odnos prema Psihologiji kao nauci ali, iskreno, kompletna Medicina danas sa nadasve razgranatom hiperdijagnostifikacijom ne zaslužuje previše poštovanja. Do izuzetnih se otkrića došlo, u to nema sumnje, ali se i dalje problemi ne rješavaju efikasno. Štaviše, stvari se samo komplikuju.

Ipak, pored psihologa i psihijatara koji ipak imaju diplome iza svog imena što je još uvijek, cijenio to neko ili ne, kakva-takva validacija njihovog znanja i vještina, tu je danas jedno divlje polje „životnih trenera“ odnosno lajf kaučeva koji ženama izgubljenim u krizi srednjih godina i muškarcima sa manjkom testosterona koji se osjećaju slično kao prethodno navedena grupacija objašnjavaju da pas laje a mačka mjauče. Među tim kaučevima svakako da ima zanimljivih ličnosti, impresivnih govornika, vrhunskih prodavaca magle ali i dobrih ljudi, međutim, problematika je ta – ista kao i sa teretanama danas gdje nema trenera – da je sve to zapravo negdje nekako trebalo biti logično i objašnjeno i već uključeno u cijenu života, a ne dostupno uz doplatu (pay to win).

Sve u svemu, ovaj problem je dosad već parcijalno izložen na mnogo mjesta, ali posebno precizno kod gospodina Orvela koji je napisao i 1984. a i Životinjsku farmu, pa se sabiranjem samo ta dva izuzetna elementa te prevođenjem na jezik potonjeg može doći do sljedeće formulacije: DANAS JE, VIŠE NEGO IKAD, ŠIŠANJA OVACA JER KONJI NE RADE SVOJ POSAO. Napomena malim slovima jeste da su razni razlozi: neki konji bi htjeli da rade ali im ne daju, drugi koji bi mogli – ne dobijaju priliku (iliti vic sa studentom i penzionerom)…

I sad, stvari su trenutno takve, a kakve će biti, vjerovatno još gore, evo i zašto: pored aktuelnog eksperimenta sa korona virusom koji je efektivno uspio da čitav svijet tjera „u četiri zida“, to isto nam se indirektno nameće preko dvadeset godina kroz tehnološki razvoj odnosno informatički. Romansirana prisjećanja na neka druga vremena su uzaludna jer mladi koji zapravo znaju ko je Miloš Biković to ne mogu da shvate, kod njih je potpuno drugi način razmišljanja, a i ta romansirana prisjećanja su – o, ironije – uglavnom u elektronskoj formi.

Imamo, dakle, tu pojavu virtuelnih života koji su sve bliže znaku jednakosti sa „stvarnim životom“ a uskoro će i preteći isti znakom više ili jednako. Instagram nam nudi izobličene slike koje postaju parametar kojem se teži, u muzici više nema glasa bez auto-tune filtera, a novo radno mjesto za mlade i manje mlade jeste „igrač igrica“ odnosno e-sportista, gejmer. Industrija video igara je polje u kojem se danas vrti ogroman novac (veći nego i u filmskoj industriji), postoji video igra za svakoga, sve je više online igara i postoji avatar za svakoga, što izuzetno doprinosi ugroženosti nadasve bitne uloge konja u stabilnosti društva – isti sve manje i manje ima prilike da radi u polju, a pri tom mislim na rad u polju…

Neko bi nakon čitanja mogao reći da je ovdje mnogo toga napisano a opet nije na pravi način izvučena suština a to je da KONJI SAMO TREBA DA DOBRO JEBU KRAVE I ONDA NE BI BILO TIH PROBLEMA, s tim da vidimo da to ipak jeste napisano (Ha!, prim. aut.). Frojde, Srbine.

Dakle, vremenom će se ono uvodno pitanje pretvoriti u „Kakav je Vaš odnos sa Vašom virtuelnom ličnošću?“, ali će seansa, unatoč svemu, opstati.

 

P.S. A kako tog konja iskandžijati da radi u polju, o tome ćemo razmišljati kad kriza prebaci kritični nivo…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Legenda kaže da na pećinskim zidovima podruma teretane Sokolskog doma stoji priča ispisana tribalnim hijeroglifima koja prevodom na današnji srpski jezik ide otprilike ovako…

Onomad, živješe jedan član teretane Sokolskog doma koji je usljed redovnosti višegodišnjeg teškog treniranja dostigao zen najvišeg nivoa: postao je imun na plaćanje članarine! Taj JE SE član zvaše Dmitar [u daljem tekstu Mitar, prim. prir.]. Mitar živješe život iz snova: prodavaše mobilne telefone, prao je auta, drkao kurac, trenirao tegove, čitao knjige na JuTjubu, drkao kurac ali ga onda đavo nanese da šalje poruke tipa „ćao + smajli“ rospijama na fejzbuku [u daljem tekstu rospije, prim. prir.]. I onomad mu jedna i odgovori! Upitaše ga ona šta vozaše on a on kazaše kako vozi X5 BMW, ROĐACI, i još motor Kawasaki. Duge milisekunde prođaše do njojzinog odgovora: „Pa dodži – i uzmi me – po mene (sa) BEMVEJOM X5!“, na šta joj Mitar odgovori kako je X5 na servisu (dvotačka plus otvorena zagrada u znak iskrene tuge). „Nema veze, dođi onda po mene (i uzmi me malo manje) motorom,“ cjenkala se rospija, na šta dobi odgovor: „Ne mogu motorom, nema zimske gume.“ Desilo se to jednog avgustovskog dana prije mnogo godina, a legenda kaže kako rospija još uvijek čeka da X5 dođe sa servisa…

Kao što je lako vidjeti, iz prvog dijela transkripta je jasno da se radi o motivu koji je poslužio kao inspiracija za priču iz Biblije o Evinom trganju jabuka i prognanstvu iz Raja (ti momci nimalo ne obraćaju pažnju na autorska prava ali neka im bude!), tako da će tema današnjeg predavanja biti određeni aspekti numerološkog značaja broja 5 (pet) i nj. višesmjerne poveznice u metafizici teretane Sokolskog doma…

Naime, Rječnik teretane Sokolskog doma sadrži i termin „prva petorka“, koji nema naročite veze sa košarkom, izvorom pojma. Prva petorka teretane Sokolskog doma je otvoren ograničeni skup izuzetnih ambasadora sporta i estetike, kako grane filosofije, tako i muške nesputane ljepote. To je kružok nadaleko čuvenih intelektualaca i istaknutih profesionalaca u njihovim stručnim oblastima, pionira spoja ljepote riječi i tijela. Njihove misli su u mnogim udžbenicima za visokoškolsko obrazovanje ali zbog prostora ćemo izdvojiti samo neke… Najapstraktniji od članova prve petorke (u jakoj konkurenciji) bi možda ipak bio Zdravko G. a mnogi od riječi do riječi pamte njegove izjave: „Dodik Lukač Dodik Lukač moja penzija ona kurva PIO američke babe tatina stopa Tito stopirao u Proke 20 cenata MRTAV!“ Nezaobilazan je i Neven P., čest posjetilac ustanove preko Vrbasa [poznato i kao LUDARA, prim. aut.] koji se u zvjezdani beskraj nebeske slave upisao riječima: „Šta ima u Sokolskom, jesu li još uvijek tamo sve budale?“ Takođe, tu je i polemičar grčko-rimskog stila Aco Š. čija se retorička gimnastika proučava na prestižnim svjetskim univerzitetima, koji sukobe mišljenja na sportskim utakmicama rješava besprijekornom elegancijom lakoće izraza: „To što je vas više i što ste glasniji, ne znači da ste u pravu.“ Na kraju, nipošto ne smijemo zaboraviti Acu T., prestižnog fitnes modela, šampiona Aušvica i Instagrama koji koristeći najmodernije IT platforme reklamira teretanu Sokolskog doma i sa blistavim osmijehom poziva sve članove da se učlane

Tu se opet vraćamo na broj 5 preko broja 2. Kao što je davno utvrđeno, teretana Sokolskog doma ima dva odsjeka, treniranje tegova sa ciljem da se postane: a) brutalni siledžija i b) romantični ljubavnik. Kako su došla teška vremena po muško mentalno zdravlje da čoek više ne može da stavi kitu rospiji u usta ako nije obrijana [„Onda joj to bude kao da liže kivi.“ – trener Sale], tako se usljed takvih trenutnih fluktuacija neobično velik procenat članstva teretane Sokolskog doma (oko 2,37%) odlučuje na pogrešan smjer u razvoju tijela i ličnosti, smjer romantičnog ljubavnika. Tako zna doći do incidentnih situacija u teretani Sokolskog doma da je moguće vidjeti treninge koji liče na krosfit [sic!], a mnogi od tih članova se i neskriveno bave neborilačkim i slaboborilačkim sportovima! Jedan od tih sportova je košarka a jedan od tih članova je Bata R. [u daljem tekstu Batar, prim. aut.], nadasve fin momak, član teretane, fakulteta, instagrama, biblioteke… Onomad se Batar pojavi u svlačionici teretane Sokolskog doma sa košarkaškom loptom u ruci, da usmrdi božanske arome teškog metala i još težeg znoja…
– Kako je bilo na košarci, Batar?
– Nismo puno igrali, više sam trčao tamo po sali… [užas, teror, ode masa, prim. aut.]
– Da li je to zato što si onda izgubio od ____ [klasična cenzura, prim. aut.]?
– Ko? Ja? Ja nikad nisam izgubio nijednu utakmicu otkad igram. Samo prvi put kad sam igrao košarku, morali su da mi pokažu gdje šta ide (lopta u koš) i to je bilo to…
– A je li, a ti nisi imao PRIRODNU INTELIGENCIJU da skontaš gdje šta ide? Šta je onda bilo kad si prvi put jebavao jebao? Jesu li ti i tad morali pokazati gdje šta ide?
Nakon toga, kako to reče bivši član teretane Sokolskog doma Hamlet, ostalo je ćutanje

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „iskrivio šipku na benču i pokvario lat-mašinu“ Anikić je bio mlad, plav, lijep, visok, brutalan i siledžija i brutalni siledžija: hiljadama kilometara daleko ali još uvijek na pravom putu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

Večernje doze nervoze I: Jebači na baterije u pekarama

U trenutnoj postavci ulica i bulevara, uskih i širokih, gdje redom idu kafana, pekara, apoteka, kladionica i ukrug to isto, važno mjesto zauzimaju pekare. Što zbog pečenog peciva, zbog kojeg su djeca sve deblja a njihove mame imaju više vremena za drndanje po telefonima, to i zbog pekarki koje su divne djevojke i žene, uslužne, zdogovorne i znate već kako to ide, svi vi džukele jedne.

Ali, i kad se to ima u vidu, nema opravdanja za jebače na baterije koji dođu u pekaru pa se nalakte na vitrinu i krenu „ćao + smajli“ priču dok iza njih 150 ljudi čeka da kupi hljeb. „A, je li, kakav ti je ovaj sendvič?“, „Da li su ti ove projice svježe [jebem ti majku seljačku, i tebi i projicama, prim. aut]?“, „Stavićeš mi kečap i majonezu…“, „Koji je tebi bolji kolač?“ i slične gluposti slatke riječi ispaljuje vozač golfa dizela, u najboljem slučaju, do treće generacije, iz, u najboljem slučaju, predgrađa – ako već nije pravo iz pizde materine, dok u njega tupo gleda umorna radnica koja na jednoj ruci ima četiri brojanice a na drugoj tetovaže imena članova porodice do trećeg koljena… Nije sporno da su jedno za drugo, ali, jebaču na baterije, jebô ti mater svoju, šalji joj kurac na Instagramu i odjebi od kase da i drugi mogu da kupe nešto.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI

Ove jeseni, kao nikad dosad, teretana Sokolskog doma blista u sjaju mladosti novih članova. Zahvaljujući renoviranju (vidi: XXV) i instagram marketingu, obilje golobradih budućih čvrstih momaka svakodnevno pravi prve korake u treniranju tegova pod budnim okom stručnog nadzora trenera Saleta koji zahvaljujući tome „cvajama“ briše znoj sa mišićavog čela nakon luđačkih treninga™. Podstaknuta time (po „anonimnoj prijavi“), Poreska uprava prečešljava poslovne knjige u potrazi za utajama ali, naravno, bez uspjeha: evidencija članova na papiru u trenerovom debelom ali izdefinisanom novčaniku je čista kao suza znoja iskrenog sokolskog šampiona.

Među novim članovima je mnogo potencijala, omladinaca koji izuzetno emotivno pristupaju treniranju tegova što biva jezgrovito ali stručno komentarisano: ‘Jesi li vidio onu dvojicu? Juče rade čučnjeve – to pada, to plače, to urla… Zreli su za prvu petorku*!’ Proučavajući tako, pored fizičkog, i psihološki razvoj našeg naroda, trener Sale – već četvrt vijeka – nastavlja rad Jovana Cvijića pokazujući kako se nije mnogo šta promijenilo u posljednjih bliže 150 godina. U nekim naučnim krugovima bi ta hipoteza vjerovatno došla na udar sa primjerima npr. Marije Šerifović i Lepomira Bakića, međutim, naredno govori upravo o konstantnosti suštine…

Kako teretana Sokolskog doma ima sposobnost da spaja nespojivo (npr. istovremeno napredovanje mase i definicije), tako su i rupe na njenim zidovima zapravo (vremenska) crvotočina kroz koju se sažimaju eoni progresa sokolske ideje. Tako se u jednoj prilici desio susret kakav se može desiti samo u teretani Sokolskog doma: dva sokolaša, jedan od 16 a drugi od 60 godina, ali istog srca, istog duha. Mlađi sokolaš je veoma strastveno radio vježbu, unoseći u nju svu svoju snagu, što mišića, što grla, a stariji sokolaš ga posmatra pa se prisjeća…
– Baćo moj, gledam sad njega, pa isti ja, kad sam bio mlad – ovako sam davao sve od sebe… Jednom ti ja jebem jednu pičku ovdje u gradu, ja 18 a ona malo starija, jebem ja nju čitavu noć, a onda ujutru trčim u Stričiće na Kočićev zbor! Bila na zboru trka i ja istrčim do gore, pobijedim na trci, a onda dotrčim nazad u grad i nastavim je jebati…
– Bravo, Ljubo! To, majstore! – čuju se odobravajući nehrišćanski komentari prisutnih.
– Da, baćo moj, čitavu noć, uf! Nešto sam ja to, kao da samom sebi hoću da dokažem, baćo moj, ona ujutru nije mogla na noge, a ja trčim 13 kilometara do Stričića, pa još gore trka, pojeo, popio i dotrčim nazad kod nje!
Jedan prisutni član, izuzetnih analitičkih sposobnosti, uzimajući u obzir zrelost zlatnih godina starijeg sokolaša, uoči jednu otežavajuću okolnost:
– Eee, a još tad nije bilo Viagre, Kamagre i „toga“…
– ŠTA?! BAĆO MOJ, MAKADAM BIO DO STRIČIĆA! – objasni stariji sokolaš o kakvim se (teškim) vremenima radilo.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Karaklajić“ Anikić je svojom kratkom ali tvrdom ‘z-šipkom’ jednoj gospođici držao usmeni (neki bi rekli i oralni) kurs azbuke; specifikum njegove naučne metode je bio u tome da on kreće od kraja: „ZZZini… da ti objasnim.“

 

* prva petorka (Sokolskog doma) je stručni termin koji će detaljno biti objašnjen u XXVII nastavku serijala koji se – sasvim logično – neće baviti košarkom.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV

Gospođo, imam primjedbu!

Gledam na Instagramu neku rospijetinu, fitnes trenerka, ‘vako-nako, red slika ona nešto trenira tegove (bez #tegova), red slika kako je pušila kurac tamo pa ‘vamo (pa se #tegovala), onda reklamira ovo pa ono, pa onda red motivacionih slika sve sa tekstom na engleskom jeziku kako (ti – najčešće – ženo!) treba da radiš na svom tijelu!hiljade trbušnjaka, hiljade sklekova!… težak rad!… (samo ne po kući i oko kuće metlom, koliko vidim)… sve to na engleskom jeziku (u kojem ne postoji riječ metla, prim. aut.), okačila na internet rospijetina bosanska.

A ono sise silikonske, usta ko zna od čega, trepavice navarene, kosa – ekstenzije, komplet glava kao da je Đepeto pravio pa odustao, svaki dan na tanjiru hemija i opet gro slika retuširano do besmisla a mali gro preko granice apsurda, uzaludno uvlači stomak a izbacuje guzicu, tuga i bol. Pa jebao te šaraf sa dedinih konjskih kola, kog kurca ti treniraš kad je na tebi pola zamjenskih dijelova a pola laži? Koja je poenta? Koga foliraš? Pocijepaj tu tepsiju krofni za kojom patiš od 2004. pa da se pohvatamo za glavu kao ljudi.

#no_filter_blog #tepsija #rospija