Revolucija je preskočila moju generaciju

Nismo mi uspjeli, nego klinci… realno, omladinci. Treba prihvatiti to.

Na žalost, na ovim prostorima „politika“ je ozbiljan dio života, odvratna, seljačka politika, njena neraskidiva veza sa odvratnim, seljačkim životima odvratnih seljaka koji žive ovdje ali i ono malo vrijednih ljudi koji ne žive po principu „želim da jebem tuđe žene ali da niko ne jebe moju (uključujući mene)“. Nema baš prostora za ponašati se kao Šveđanin u tom nekom kontekstu, fazon ja to ništa ne znam i mene to ne zanima: ili si glup ili jebeš mater Dodiku/Vučiću/Izetbegoviću/Đukanoviću/Putinu itd. Iako ovaj blog nije politički (onaj drugi jeste) i smatram da bi priču o politici zapravo trebalo zabraniti sem na slavama, vuče me ideja da pokušam spojiti neke stvari…

U mom rodnom gradu i prebivalištu (Banjaluka) se desila zanimljiva promjena: SNSD, stranka „srpskog ustaše“ Milorada Dodika je nakon nekih 20 godina izgubila poziciju gradonačelnika. Izvorni seljak iz Laktaša, Dragoljub Davidović, započeo je teror sa tri mandata i pored svog kriminala koji je počinjen, vidljivi tragovi najviše bole: sjeme urbicida posijano i vrhunski pođubreno (a ko će o đubru znati više od laktaške bande)… U tom nekom periodu je poprilično satrvena i kultura/subkultura te je Banjaluka vraćena poprilično unazad, od grada koji je netom prije rata pretendovao da bude grad, desio se reset na palanku sa čistim centrom ali i dalje jadnim sporednim ulicama, odnosno kako je to nekad rekao Đule Van Gogh: „Obučeš se do jaja i odeš u goste, skineš cipele a smrde ti noge.“, taj neki promašaj suštine/trulež iznutra. Dragoljuba je jednim mandatom naslijedio Slobodan Gavranović, umjeren čovjek koji i nije bio naročito loš, odnosno, nije bio napadno iritantan i ruralan kao njegov prethodnik, a izgleda ni dovoljno kriminalac, tako da je prije četiri godine odlučeno da se ne kandiduje za drugi mandat te se, u kombinaciji sa strahom od napokon ujedinjene opozicije, kandiduje „jak“ kandidat: fin momak, gradska raja, uzoran dečko i student, Igor Radojičić. Ukratko, Igor je jedna „pička od čoeka“, profesionalno klimoglavo smeće koje je u politici od srednje škole, nema ni dana radnog staža provedenog u radu i glatko je uzeo te izbore na gore navedenu kartu „umjerenog lika iz raje“ (a posljednji put viđen sa „rajom“ na koncertu Srebrnih krila 1983. godine). Međutim, tokom mandata se ispostavilo da je čovjek tuplji nego što je to bilo ko mislio, iako je imao svog ličnog fotografa i pratećih milion retardiranih fotografija koje mogu u bilo kakav zbornik komunističke propagande („mi na gradilištu sa uperenim prstom kojeg pogled prati u daljinu: tamo ćemo fabriku a tamo most“ stil), „razvoj“ grada se sveo na izgradnju kružnih tokova (koji nisu neka pomoć ako sve ulice ostanu jednako USKE) i „trim“ staza koje nemoguće smrde na numeru „Guzonjin sin“, građevinska mafija je završila sve velike poslove vezane za otimanje krupnih komada vrijednog zemljišta od grada, izgrađena je „eko“ toplana na kojoj su se direktno uplusali Igor i njegova četa homoseksualnih bradatih pomoćnika te kao šlag na tortu, Igor je devet mjeseci ćutao na proteste na glavnom gradskom trgu zbog nerazjašnjenog ubistva mladog Banjalučanina, da bi, kad je napokon progovorio, otkrio da mu se ispod nosa zapravo ne nalaze usta nego analni otvor… Ako ćemo iskreno, to mu je i došlo glave, ne njegova seljačka stranka nego on sam sebi. I morao je da ode.

A opozicija se ujedinila oko kandidata koji ima milione maraka na raspolaganju koje je njegov otac stekao i… star je 27 godina (r. 1993), Draško Stanivuković. Nježne godine, posebno za lokalpolitička shvatanja, ali regularan tok: odbornik u gradskoj skupštini – poslanik u parlamentu – gradonačelnik. Draško je momak koji ima nekoliko mana, ali ono što mu se ne može poreći je energija. Član je Partije demokratskog progresa, stranke koju je osnovao Mladen Ivanić, vjerovatno najveća politička kukavica i kalkulant na ovim prostorima, međutim, Draško je dosad pokazao da je nešto sasvim suprotno. Glupošću i nizom loših poteza najstarijeg srpskog kriminalno-političkog udruženja na ovim prostorima (SDS) oko prošlih izbora, Draškova stranka postaje oštrica opozicije, na opšte iznenađenje svih, ponajviše njih samih. Međutim, Draško uz kolegicu poslanicu Jelenu Trivić (te nezavisnog saborca iz Trebinja, Vukana) održava duh i djelo opozicije u razjebanom parlamentu RS i nameće se kao kandidat za gradonačelnika Banjaluke na izborima 2020. I, uspio je.

Iako smatram da je Draškova pobjeda na izborima zapravo poklon njemu, najviše zbog lične mržnje dijela građana prema Igoru Radojičiću/stranci iz koje dolazi (klasično srpsko: ne glasamo ZA, već glasamo PROTIV), to svakako nije nezasluženo: Draško je radio na terenu kao niko dosad, čak i u ovim sumanutim uslovima ograničenog normalnog ponašanja i kretanja, te mi se čini da bi u snu mogao da nacrta topografsku kartu šireg rejona Banjaluke, pa je, nakon ubjedljivog poraza SNSD u samom gradu Banjaluci na opštim izborima prije dvije godine, ovaj put promjena stigla i do sela. Pobjeda je bila ubjedljiva, oko 10.000 (zvaničnih) glasova razlike u korist omladinca i kad se uzme u obzir organizovanost vojske SNSD botova i iskustvo u krađi glasova na izborima, realan omjer snaga ide još više u korist promjene. Draško i njegov tim su uspjeli da se izbore sa tom vojskom. A taj pobjednički tim, kako je to rekao jedan uvaženi član teretane Sokolskog doma, Milan Ž.: „Sale, šta je ovo, ovdje sve neka djeca…“

***

Nekad u toku izborne kampanje naletim na fejzbuk objavu gdje je neko kopirao poemu „Ljubavno pismo gradu koji me je jebao i više se ne javlja“, autora Vladane Perlić (r. 1995) uz napomenu da smo dobili i „gradskog pjesnika“. To mi je bilo neobično simpatično, budući da je grad u mandatu Igora Radojičića dobio „pejzažnog arhitektu“. Ono, klasična neka šuplja na nivou likova iz Alana Forda, grad arhitektonski izjeban uzduž i poprijeko, ništa normalno nije urađeno u posljednjih 20 godina i onda će to da riješi pejzažni arhitekta. E, pa kad imamo tog lika, kad gradonačelnik može imati ličnog fotografa, onda jebeno treba da imamo i gradskog pjesnika, neka je kratka misao bila tim povodom ili kako se to kaže na starom srbskom jezik УАЈ Д ФАК НАТ.

Dalje, neki mi je opšti kontrakont da je danas poezija poprilično promašena stvar: ako neko misli biti „pjesnik“, u startu saučešće. Ne kažem to kao neki propali ogorčeni pjesnik (mada smatram da imam još stihova u rukavu, ha-ha), već je multimedija uznapredovala, danas je teško biti (samo) pisac uopšte, a kamoli pjesnik. Naravno, sve u duhu vremena, nije fora pisati sonete kao Šekspir nego idemo kombinaciju šok terapije vulgarizmima u slobodnom stihu, tokovi su koji teku. Dok šok terapiju cijenim u malim dozama pa ni sam nisam imun na vulgarizme, slobodni stih je moćno oruđe u čiju je zamku lako upasti: tako je poema „Ljubavno pismo gradu…“ sačinjena od nekoliko blok elemenata koji su inteligentno uvezani bršljanom klasične ženske šizofrenije (volim te/mrzim te/jebem ti mater, zašto me ne voliš), te se u njoj pored humorističnih malih lokalnih nalazi i niz odličnih opštih pjesničkih slika koje su se učinile tako klasične a opet tako nekako gajnjc nove… Izdvojiću meni najsimpatičniji momenat (obraćanja gradu, koji i nema toliko veze direktno sa ovim gradom, ako ćemo iskreno):

kvragu i ti i tvoje nastavnice srpskog
sa šarenim maramama oko vrata
i obiljem pridjeva u rukavu
one uvijek znaju bolje
one su uvijek nosile tvoje burme
i pljuvale po mojim sastavima
jer sam tvrdila da je najhrišćanskije biti kurva
davati ljubav svima
zauzvrat uzimati samo ljubav
ali one su vidjele samo to
kurva kurva kurva
i nijedan pridjev ispred

Svi mi znamo taj klasični tip nastavnice koji ću sad biti hrabar pokušati imenovati: TUPANA; subjekat/realno više objekat za komunistički ideal prosvjete – nadasve malo prosvjete a jako puno vaspitanja („uspešno sam tamo prevaspitan“), gdje je forma uvijek prije suštine, problem koji je danas možda i dublji nego ranije [tačno se sad zamislih, prim. aut.]. Bilo kako bilo, ta neka identifikacija (pa i mene kao) kreativne osobe sa ovako lijepom univerzalnom slikom kočnice kreativnih osoba je suva klasika, ali ovaj srednji prst direktno uperen toj kočnici je taj neki pank element koji svemu dao svježinu. Da li je to sasvim novo i sasvim svježe? Ne znam. Nemoguće je da znam kad ne pratim poeziju, možda je neka Indijka ovako nešto od riječi do riječi napisala za Nju Delhi prije 20 godina. Ali, činjenica jeste da je ovo NOVO, da se dešava SAD, a moja generacija nema ništa s tim…

***

Žao mi je što moja generacija nema neku ulogu u ovoj promjeni. Lažem, ima. Moja generacija je Srđan Rajčević, šef Glavnog izbornog štaba SNSD na ovim izborima. U gimnaziji smo bili sa jednom učionicom razmaka, ja sam bio matematičko odjeljenje, odmah do nas je bilo jezičko odjeljenje u koje je išla sestra debelog radnika RTRS (kako je tad bila simpatična sa crvenom kosom, ufff) a u učionici poslije nje je bio Rajčević, takođe jezičko odjeljenje. Poslije gimnazije je studirao u Grčkoj na nekakvom nebuloznom fakultetu iz Šefilda [to je nešto kao kad bi se otvorio Apeiron u Čelincu, prim. aut.], zatim mu je još tata sudija/dr pravnih nauka obezbijedio i diplomu pravnog fakulteta, prvo radno mjesto mu je bilo u državnoj agenciji osnovanoj za njega (Agencija za razvoj informatičkog društva) a prvi ozbiljan radni angažman je bio na ovim izborima gdje je uz svu SNSD logistiku uspio da izgubi mjesto gradonačelnika u Banjaluci, za šta je navodno išamaran [šamarima a ne figurativno, prim. aut.] i u narednom periodu će biti primoran da podnese ostavku (i to je navodno – šta bude, biće – dešava se ovih dana). E, to je moja generacija. Neuspjeh. Promašaj. Debelu mješinu Rajčevića su razguzili Draškovi klinci, a meni je žao jer nekako mislim da je ta moja generacija trebala da napravi nešto, da smo još u snazi… Ili sam to samo ja?

Šalu na stranu, nije tu meni nešto do mene (jebeš mene), niti da sam ja pripadnik neke generacije/vezan za istu/da je tu mogao doći neko „moj“ koga bih ja vukao za rukav, da sam naročito vezan za ovaj grad… ne. Lično, ovaj grad smatram jednom pizdom koju jebu seljaci i pri tom se prima samo ono najgore: tehno muzika, krosfit, nezahvalnost. Ovaj grad je solidno napušio većinu ljudi koji su proslavili nj. ime, sramota je nabrajati, ali, to je samo moje mišljenje i nebitno je sa koliko ga ljudi dijelim, da li je taj broj 0 ili 1. Ova apologija je samo ta neka blaga sramota (moj komad kolektivne) prije onog finalnog priznanja (priznajem!) da treba da napustimo scenu jer smo vreće. Kao mi smo neki kurac, posljednja generacija Titovih pionira, rasli u ratu, skupljali metke, igrali fudbal ispred zgrade a ne FIFAU na SONYU… Ma koga briga za tim glupim pričama, dolaze klinci, sa sasvim drugim idejama, nećemo se razumjeti sa njima jer ne možemo (mi fejzbuk, oni instagram), tako da ili da učimo od njih ili da se sklonimo, kako moja generacija, tako i ovi stariji od mene, da prestanu gutati Vijagru i da jebeno sjašu da ovdje OMLADINA [u pravom smislu te riječi jer je sad taj pojam brutalno razvučen, vidi lekciju Čovaburaz, prim. aut.] MOŽE DA ŽIVI…

I, eto, grad je dobio novog gradonačelnika, a u šali i gradskog pjesnika… Neka se nešto dešava! Ko će mu ga znati šta će tu biti ali, istorija se svakako piše svakog dana a čini se kao da slijedi neko drugačije poglavlje… prihvatimo. Omladinci, srećno vam bilo, i ne dopuštajte da vam bilo kakvi stari volovi pričaju nebulozne priče jer i vi ste odrasli ljudi i jebite mater svakom ko vam spomene riječ pripravnik.

Čiča Gliša bacio Kamagru kroz prozor

„Vidimo se kod zabrane kurca.“

Jedna od znamenitosti koje nisu u zvaničnoj turističkoj ponudi grada…

Ti, prijatelju, imaš mladost i novo doba!

Simbolika je brutalno poražavajuća: da nije bilo fudbala, ne bi bilo ni mene. A isto tako, mogao sam se zvati Brajan i da me boli tegla javorovog sirupa.

Ako ćemo već po kanadski, na engleskom se to kaže (kad već ne znam francuski) long story short iliti ukratko: tehnički, kriva je moja tetka Zdravka koja se jako mlada udala i na taj način dospjela blizu fudbalskog stadiona F.K. „Naprijed“, gdje je – i što je – uz čiju pomoć je – njena mlađa sestra, a moja majka, upoznala mog oca. Ostalo je teška priča ispričana već u hiljadu komada na ovom blogu…

Elem, najvažnija sporedna stvar na svijetu je u mom životu od malih nogu, sa te dvije strane: već pomenuta tetka je izrodila tri sina fudbalera, od kojih su neki stigli da zaigraju i za reprezentaciju Jugoslavije (a onda se Jugoslavija raspala), a stari je imao isuviše niske humanističke ciljeve pa se nije puno odmaknuo od Mejdana. Ipak, i kao takav, postao je „junak jedne knjige“…

E, sad, nije ovo prvi put – „junak jedne knjige“. Nekad mi je to bilo zanimljivo, baš. Izašao stari u novinama. Kao sportista. Tad nisam bio svjestan koliki su glupani fudbaleri pa sam bio ponosan. Ali, bile su to neke lijepe priče. Poslije su slijedile knjige, iz dva pera, od kojih drugo nećemo spominjati. I sad, ova, Banjalučki ljudi fudbala. Jedan mali almanah gdje je stari, kao trener mlađih kategorija u malom klubu, prigodno i prikladno spomenut (naravno, nije odmoglo ni to što je autor knjige povremeno starom bio meta dodavanja lopte… eh, šta bismo mi bez protekcije 🙂 ).

Nego, kako god krenem pisati i razmišljati i pisati i razmišljati, uvijek su tu neke paralele i projekcije: Banjaluka je pred sam rat težila da postane grad. A onda je došao rat i veoma smo se udaljili od toga. Najveći banjalučki fudbalski klub, Borac, je pred sam rat postigao svoj najveći uspjeh… a sad više ne postoji ta kategorija(e). Kako Banjaluka, kao jedna osrednja sredina, „jede svoju djecu“, tako i mi kao nacija, jedemo sami sebe (a može se to napisati i uz pomoć vulgarizama), ne poštujući svoja dostignuća, tradiciju, kulturu i zaslužne ličnosti.

Na žalost, nekolicina je primjera u ovoj knjizi koji su upravo dokaz toga, odnosno one „niko nije prorok u svom selu“, gdje su neki fini fudbalski radnici zbog sitnih – uglavnom finansijskih – interesa bukvalno otjerani sa igrališta na kojima su ostavili svoj čitav život, žrtvujući porodice, zdravlje i sve ostalo. Ipak, i pored te sveprisutne doze gorčine nad globalnom i lokalnom glupošću, ova knjiga je draga.

Ne, u knjizi nije napisano skoro ništa baš zanimljivo, intrigantno, legendarno i uzbudljivo. Nema tu nijedna priča koja će ostaviti bez daha, nijedna sumanuta anegdota da dočara to vrijeme – kad je tjeranje lopte ipak bilo znatno bitnije i ljepše nego sad, nijedan detalj „iza scene“, stvarno… ništa seksi i prljavo. Sve je veoma kulturno svedeno, školski, novinarski, sportska elegancija (kravata + bijele čarape), sa dosta ponavljanja relativno dosadne ustaljene frazeologije…

Ipak, u knjizi su pobrojana imena ljudi koji su puno učinili za fudbal u ovom gradu, prije svega Borčevaca, s logičnim razlogom: najveći banjalučki klub, dugo godina SFRJ prvoligaš, osvajač Kupa Maršala Tita i evropskog Mitropa kupa, gdje su spomenuti oni direktno zaslužni za te uspjehe kao i neki malo stariji čikice koji su udarili temelje tome, što kao igrači u 60-im godinama prošlog vijeka, to i kao treneri u 80-im; na Borac se nadovezuju svi ostali, jer su svi oni „radili“ za Borac, na ovaj ili onaj način: gdje god da su počeli, težili su ka Borcu…

Inače, stari je svoju fudbalsku karijeru proveo u Naprijedu, fudbalskoj sili iz Mejdana odnosno, ako ćemo „romantičarski“, Harema, Petog kvarta, ruba Ćermetane, ovo-ono. Realno, puno je tu veltšmerca, Naprijed je uvijek bio gola voda, sirotinja i tuga, a stari je tamo bio jedan od rijetkih Srb(in)a – nešto što nikad nije smatrao za naročit lični kvalitet, pa ni u jeku rata – iz prostog razloga što je bio najjači. Vezano za to, jedna od rijetko simpatičnih stvari koje mi je ispričao vezano za svoju fudbalsku karijeru jeste da nije bilo mjesta gdje su igrali (onomad Krajiška zonska liga) a da se nisu potukli, te neke taktike oko takvih fajtova.

Dva su „pijemonta“ u njegovoj karijeri: prvi je osvajanje prvog turnira u malom fudbalu u dvorani „Borik“ (1976. godina, prvi se pamte!) a drugi je trenerska karijera, rad sa najmlađim kategorijama, posebno u šugavom ratnom vremenu, gdje je vaspitna i socijalna komponenta njegovog sportskog rada bila značajnija od rada i dostignuća zvaničnih vaspitno-obrazovnih ustanova u tom periodu (da ne spominjem degradaciju tih istih ustanova danas). Kako sam i ja trenirao taj fudbal nekoliko godina – i za to vrijeme starog uvijek zvao „druže treneru“ a nikad „tata“ – tako sam iz prve ruke posmatrao kako to izgleda. Štaviše, da sam trenirao kod nekog drugog, ne bih se ni upola toliko zadržao – nevezano za moj nedostatak fudbalskog talenta. Elem, stari je bio izuzetan trener, znao je da pristupi svakome i izvuče od njega ono najbolje, bio je strog ali i veoma duhovit i emitovao je nadasve pravilan uticaj na svoje fudbalske učenike, kako po pitanju fudbala tako i po pitanju života. Prosto je nevjerovatno da je to isti lik koji se danas grčevito bori za treći entitet kupujući očajne lubenice u „Konzumu“ (usput tvrdeći kako je to najbolja prodavnica!) ili u javnosti iznese tvrdnju kako je Dino Merlin najbolji pjevač – nema tog dlana koji tada može sakriti tupi bol mog čela…

Šalu na stranu, sve je to normalno i ljudski, svi mi imamo svoj vijek trajanja, stari je moj stari – i ja drugog nemam – moj jedini prezimenjak i zemljak vrovac u porodici (jer su stara i buraz „Lijevčanski klan“), i ponosan sam na njegovo mjesto u ovoj knjizi. Lijepo je što je spomenut, gdje je na taj način upućeno to neko malo priznanje… znači. Opet, stari je samo jedno ime u knjizi, jedno poglavlje od ukupno 24 za ovu priliku, i sva ta imena, lijepo je vidjeti na jednom mjestu. Zbog toga je ova knjiga draga. I da nije ništa naročito napisano, dovoljno je samo kao podsjetnik na te ljude, da ih se skupi. Jer, nema drugog načina za to; dobar dio njih ima priliku da se sastane tek na sahrani „jednog od svojih“, a nije ih malo koji su, na žalost, prerano otišli…

***

E, da, još Kanada, spomenuta na početku, fudbalski posmatrano: od starog je generalno teško izvući bilo kakvu pametnu ili zanimljivu priču – s godinama sve teže – ali je onomad nekako spomenuo da je imao ponudu da ode u Kanadu da igra fudbal, neki njegov otišao tamo pa onda i njega zvao. Bilo je to koju godinu prije nego što će upoznati moju majku, tako da taj faktor nije bio u igri, već isključivo glupost odnosno ljubav prema fudbalu/Mejdanu/Vrbasu/kartanju odnosno glupost. Eto, a mogao sam se zvati Brajan, biti možda i malo svjetliji crnac, da me sad boli briga za ćevapima i rodnom Bosnom, imao bih svoju lopatu za snijeg kojoj bih dao ime „Radenka“ i njome bih čistio prilaz garaži da mogu isparkirati neki nenjemački automobil iz garaže (zato što u Kanadi nema njemačkih automobila), vodio bih blog koji bi se zvao I Was Pushing Even Wider Things into Narrower Things. i isti bi se bavio… nečim totalno drugim. Al’ eto. Ništa od toga, sem odgovora na pitanja: Na koga si lijep? Na oca. Na koga si glup? Na oca.

Krov celog sveta od sto milja

20170127_151704„Od sutra toplije.“ Udarite šakom prvog voditelja vremenske prognoze na kojeg naiđete.

* Hvala Bajagi: naslov naslonjen na motiv iz pjesme „Lepa Janja, ribareva kći“.