Društvo za zaštitu ružnih ljudi

(Tekst koji slijedi je potencijalno politički nekorektan i uvredljiv pa nije za glupe ljude, ili obratno.)

Ljudi previše generalizuju, što je i logično. Tako je lakše. Kada razgovaramo o životnim putevima, sudbinama, uspjesima i neuspjesima itd. Mogućnost izbora, svako je kovač svoje sreće itd. Ipak, jedna je bazično distinkcija koja se mora podvući. Kažu, glava, dvije ruke, dvije noge a onda udri, kopaj, bori se. Međutim, nisu svi rođeni sa svim navedenim stvarima. Postoje različiti oblici urođenih (i stečenih) psihičkih i fizičkih poremećaja, i to je nešto što se ne smije zaboraviti, jer mnogi – veoma sebično – zdravo za gotovo uzimaju sve svoje sposobnosti, bez ideje kako bi to bilo kada ne bi mogli sami zavezati pertle, hraniti se, otići u WC ili bilo šta od osnovnih životnih aktivnosti. Dakle, tu nismo svi isti. Naravno, postoje ljudi koji su se uspješno izborili sa svojim problemima, da li uz pomoć medicine ili bez ičije pomoći, koji počesto postanu inspiracija drugima… Ipak, postoji još jedna grupa: ružni ljudi.

Ljepota je… relativna stvar. „U oku posmatrača.“ O ukusima se ne raspravlja. Međutim, nije to ona fora što Zdravko Čolić, ja i svi ostali muškarci na svijetu koji nisu pederi i voditelji jutarnjeg programa vole malo jače, mesnate žene, a oni drugi one druge. Dakle, ljepota je… relativna stvar do određene mjere, jer ipak postoje neke mjere, koje su uočili još stari grčki vajari Fidija, Hlamidija i ekipa. To su ti neki skladovi, zlatni presjeci i slično… gdje nešto jednostavno štima, valja, odgovara. Ti neki okviri ljepote jednostavno postoje. E, sad, otkud šta i kako, zašto, ružni ljudi, šta im fali – osim ljepote – je li?

Najstariji zanat na svijetu – što se kaže, pusti njega, šta je on ostavio para kurvama u Njemačkoj – jeste prostitucija, prodavanje ljubavi za novac odnosno fizičke komponente te riječi na lj. Predispozicija za takve aktivnosti – nije nužno ali je poželjno – jeste prijatan fizički izgled. Opet, vezano-nevezano, prijatan fizički izgled = potencijal za masovnu fizičku privlačnost. Prijatan fizički izgled opet nosi pripadnost drugom socijalnom krugu, ljudi sa prijatnim fizičkim izgledom. I tako sestra pankerka smrša 30 kila, pobaca kasete Nirvane i Seks Pistolsa, ofarba se u plavo pa na splav. Ja se tebi sviđam, a ti meni, i dok si rekao seks završi ona u autu, u krevetu, u braku, svašta nešto.

(Kao i obično, da ne bude zabune, stvar je obostrana. Postoje lijepe žene i ružne žene, jednako kao i lijepi muškarci i ružni muškarci. I dok donekle razlikujem lijepe od ružnih muškaraca, oni svakako nisu polje mog interesovanja tako da to ostavljam za detaljniju analizu nekom drugom. Dakle, žene kao ljudi kao naša današnja tema uslovno rečeno.)

Nego, ta fizička privlačnost, fizička privlačnost je preduslov za sve oblike kontakata koji nisu uslovljeni. Učiteljica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Šalterska radnica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Rudarka ne mora biti lijepa, al’ nju niko i ne vidi… Ni onaj što je zaposlio. E, sad, sve njih tamo neki zapošljava, uslovljen je kontaktom sa njima. Ne mora ih ni zapošljavati – al’ je to najlakše za ilustraciju – al’ je uslovljen kontaktom sa njima. I počesto, prijatan fizički izgled je primaran faktor izbora. Sve je to tu, nijedna od njih ne zna raditi, al’ bolje uzeti ovu sa velikim sisama, jer zbog radi upravo eto, velikih sisa. Ima i onih koji vole male sise. Ima i onih koje vole kad onako krupan delija oznojen momak dostavljač robe u potkošulji uleti u kancelariju noseći gajbu ledeno-hladnog gaziranog pića a ono vreo dan, i tako te reklame.

I sad, dok se tu ne mora nužno raditi o poslu, isto kao što fizička privlačnost ne mora nužno voditi do fizičkog kontakta (zato postoje platonske ljubavi sa jedne strane i silovanje sa druge, je li), taj potencijal, prijatan fizički izgled takoreći ljepota je… prednost. Životna. U tim situacijama. A onda su, u nedostatku situacija, to postale skoro sve situacije. Posebno kad godina izda. Kad novac krene da gubi svoju vrijednost, prodaje se zlato. Kad znanje i vještine krenu da gube svoju vrijednost, cijeni se ljepota. Džaba što nije zlato sve što sija. Tu opet možemo korak unazad, da se osvrnemo na naše lokalne uslove, kad ti kao fini student nedruštvenog fakulteta, rezignirano moraš konstatovati: „Nisam znao da je i ona kurva!“, pa se učlaniti u fejzbuk grupu MRZIM CURE STO CELU NOC PIJU SAMNOM A NA KRAJU ODU I POJEBU SE SA DRUGIM.

Međutim, da bismo uspostavili vezu sa početkom odnosno temom, prema političkoj nekorektnosti, vrijedi spomenuti da za ljude sa različitim oblicima psihofizičkih deformiteta postoji posebna institucionalna podrška, koja u banana državama Balkana postoji samo na papiru. Za sve ostale ljude, u banana državama Balkana isto tako postoji standardna institucionalna podrška, isto tako samo na papiru. Uglavnom, nikavog tu uređenja nema, reda. Izdala je godina. I šta onda ostaje? Ljepota kao prednost. U onim situacijama. Navedenim, skoro svim. A ružni ljudi, šta njima ostaje, pored plastičnih operacija ili pokušaja sa izgradnjom ličnosti? Kome oni da se obrate? „Na svakom koraku gaze moja ljudska prava jer sam ružan.“ Ko će to uvažiti? Ko to prihvata kao argument? A to je fakat. Postoji. Diskriminacija. I zato, Društvo za zaštitu ružnih ljudi. Kako? Ne znam.