II < X

Kaže mi WordPress neki dan kako je dvije godine otkako sam se registrovao na isti. Dvogodišnjica. Kao što većina redovnih posjetilaca bloga zna, ovaj blog je prethodno bio unutar sistema mojblog.rs. WordPress sam registrovao, eto, prije dvije godine kad su se pojavile prve laste zlosutnice mojblog.rs arapskog proljeća odnosno raspada sistema. Kolega imenjak Nabokovski je sondirao teren i probrao WordPress za nastavak rada (nekolicine nas) mojblog.rs blog korisnika… Hvala mu.

Ipak, taj datum nije baš početak mog blogovanja ovdje. Gašenje mojblog.rs servisa je uslijedilo nakon nekoliko mjeseci, jun/jul/avgust/lijen sam da provjerim. Tko će mu ga znati. Kao da je bitno kad je. Isto tako, kao da je bitno kad se u toku 2005. registrovah na mojblog.co.yu koji je kasnije postao mojblog.rs. E, to je bilo prije 10 godina. E, to je nešto. Realno, većina mojih blog unosa iz tog vremena je apsolutno bezvrijedna ali broj 10 nije naivan. Što valja, prenijeću dok stignem. Prenosim polako.

Usput, malo prije samog nestanka mojblog.rs servisa sam obišao mnoge blogove koji su tad već bili po nekoliko godina napušteni. U neobično dragom sjećanju su mi ostali Hollowood (nepodnošljiva lakoća genijalnosti), seriozni Branko te Bozza, Vampir iz Zemuna (i nj. avanture). Bilo je tu još dosta zanimljivih blogova, svako je imao neke svoje favorite. Neki još postoje na nekim drugim mjestima, možda ih i nađem nekad. Možda ne. Ko zna zašto je to dobro. Možda se vrate kao Lesi.

Elem, deset godina. Puno, a i dosta. Al’ biće još koliko bude. Realno, inspiracija je potanka od mog boravka u Njemačkoj; sa druge strane je tu i auto-cenzura što se tiče obrade nekih opštih tema, jer koliko puta treba reći da smo tragično glup narod koji je oduvijek zatirao svoju pamet? Na lijep način to nema smisla govoriti, a nema ni dovoljno efikasne šok-terapije. Stoga, bez naročitih konstruktivnih prijedloga nema smisla kritikovati, a šta je uopšte konstruktivno? Pored toga, tu je izbjegavanje aktuelnih i očitih stvari…

Bilo kako bilo, blog neće stati dok ne stane. Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je dogurao do svog 11. nastavka – nadam se da će ih biti još makar toliko, a u planu su neke priče o životu kao i recenzije filmskih hitova. Vjerovatno da će biti i teških tema ali nadam se manje u odnosu na humor… I, naravno, biće tu i velike sise. Naime, one su navedene kao tag u nekolicini tekstova i redovno se zakocenem kad vidim da je neko pretragom tog divnog pojma došao na blog. Pa, da ne bude lažno oglašavanje…

Za narednih 10 godina, živjeli!

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XI

Po davno dogovorenom principu u prirodi, kao što se poslije duge kiše pojavi duga, tako i poslije februara koji je mjesec u znaku mačora redovno uslijedi refleksno nezgodan mart s kulminacijom u uvijek kritičnom 8. koji nerijetko veoma razorno rikošetira – jedan 9. mart nam je podario Milića Vukašinovića (izmedju ostalih). Ipak, dok su neke opasnosti 8. marta prethodno već pomenute i razjašnjene u VIII nastavku Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma, nije bilo dovoljno riječi o najopasnijem elementu, podkontekstu: poklanjanje poklona, brižnosti i pažnje žen…rospijama kao nuspojavu može imati javljanje osjećanja sa njihove strane koji mladog člana teretane Sokolskog doma mogu satjerati u ćošak i stisnuti ga tamo gdje je najtanji (kod nekih su to listovi, kod nekih podlaktice…).

Stisnutost je samoobjašnjive prirode ako pitanje koje razvezuje omču oko vrata glasi KAKO SE NE OŽENITI.

Na žalost, tu ne pomaže ni vanvremenska i multidisciplinarna mudrost trenera Saleta, jer mnogi ne shvataju njegov nesebičan lični primjer žrtvovanja tog tipa (između ostalih). Mladost – ludost, moglo bi se reći za te članove teretane Sokolskog doma koji, ignorišući uputstva trenera, za 8. mart svojim – naizgled normalnim – izabranicama srca, ženskog pola (naravno, ženskog, jer ne može čoek da jebe čoeka!), kupuju „male znakove pažnje“ u zamjenu za seks ko zna šta. Počesto, to ko zna šta ih može odvesti ko zna gdje – pa i u drugu teretanu! A upravo to se dešava članovima teretane Sokolskog doma koji dopuste da im se zaveže ta omča oko vrata, posebno onima koji asistiraju pri vezanju! Isti od samonanesene sramote postaju članovi „fitness centara“, te analogno bivaju odbačeni, izopćeni i anatemisani. Njihova imena se u teretani Sokolskog doma pominju samo u prošlom vremenu, počesto u rečenicama tipa „A bio je dobar čoek onaj _____…“.

Imajući u vidu pomenute grijehe bivše braće po tegovima, kao i činjenicu da je pitanje KAKO SE NE OŽENITI svojevrsno „pitanje nad pitanjima“, neki hrabri članovi teretane Sokolskog doma se u večernjim časovima ipak usuđuju da filozofski kontempliraju nadasve nemoguću hipotezu bezbolnog bračnog života. Pri takvim razmišljanjima, u prah i pepeo bivaju satrvene ustaljene paradigme i okovi misli, a u tom procesu nijedna se ideja a priori ne odbacuje te se analiziraju najrazličitiji primjeri, ponekad iz životinjskog svijeta (društvene zajednice i seksualni rituali pataka, hobotnica, topi antilopa…) ili drugih kultura, pa čak i onih tradicionalno nemilih…

– Jesu dobri oni tamo šerijatski zakoni… Možeš imati deset žena!
– Jednu karaš, druga ti puši, a šta će ostale?
– Nek’ se snađu!
– Što bi to dobro bilo da ima kod nas!
– Jeste, samo nije to tako jednostavno. Da bi mogao imati više žena, moraš imati para da ih izdržavaš sve… Drugim riječima, moraš biti šeik!
– Eis!
– Da, tako da bi to, i da dođe kod nas… bilo malo drugačije.
– Pa da, odma’ bi ove guzonje lovatori pokupili sve pičke što valjaju…
– A šta bi nama ostalo?!
– Šta misliš šta bi ostalo…
– Jebote, pa šta ću ja sa deset krampova?!
– Kopati, volu jedan, eto šta ćeš!
Paučina na „španskom zidu“ teretane Sokolskog doma se plaho zatrese od tog pragmatičnog odgovora čiji se odjek još neko vrijeme zadrža u oznojenom vazduhu, dok za to vrijeme duboko u neprijateljskoj teritoriji usamljeni Arnold „Alen“ Anikić uslika svoje stopal biceps i pritisnu ПОШАЉИ.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma X

Zamalo na vrh liste!

Nedjelja, jutro prije jutarnjeg programa za ništa skoro pa za nizašta (ni! za! šta!), ma ni kafa ni rakija, dok neki gube vrijeme, ne časim časa: modna kombinacija a la „Naser Keljmendi preispituje seksualnost“ (crna trenerka + brkovi + ljubičasti bicikl) pa lagano na buvljak. Bune se u novčaniku silne pare nepotrošene na kurve u Njemačkoj („nije savjest, neki zvuk se čuje vrlo jasno“) a imam i realnih potreba za određenim potrošnim artiklima.

I pičim po kiši pičim i to – nedostatak blatobrana na biciklu – nemilosrdne kapljice vode > moja leđa; u blizini buvljaka usporim. Nije što sam blizu, nego je tu semafor koji poštujem kao pošten. Tu pješački pređemo neka plavušica i ja, ona mlada onako, taman dovoljno kratke noge da mi se može svidjeti iako je plava. Nakon pješačkog joj malo umakoh pedalanjem, al’ blizu silazim (zbicikla) jer je naredana roba po trotoaru. Dok sam zavezao Ljubičastog vranca za ogradu, eto nje, grabi za mnom. Hm. Nema veze, idem lagano, pregledam šta je izloženo, zagledam lijevo-desno… kad eto nje za mnom. Ide polako. Hm. Nastavljam dalje, nastavio sam, nastavila i ona. Skrećem desno, kad eto nje za mnom. Hm. Pravim se da nije sumnjivo, idem svojim putem… kad eto nje za mnom. Uđoh u „zvanični“ dio pijace, stadoh da osmatram neke cipele za gospodu… kad eto nje za mnom. Tu je već postalo sumnjivo pa brzim manevrom lijevo izbjegoh njeno kretanje desno… pa ne bi nje za mnom.

I tako, kružim, zagledam, razgledam, potrošio marku, kružim… kad eto nje, gleda neke cipele, cjenka se. E, pa, nisam mogao više! Izvadim mastiljavu plavu olovku, liznem je (olovku) pa plavušicu krupnim slovima zapišem na drugo mjesto liste „Žene koje bih ženio“! To je kvalitet, a ne futave hipsterke koje u 11:30 na buvljak dolaze sa mamama i onda kad nađu nešto misle da su našle nešto… poslije češljanja profesionalki.

Juče crnkinje, danas seljanke

Dvije kratke epizode iz zemlje gdje 90% stvari valja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. u latiničnom izdanju…

Matea, ljubavi jedina
Odem ti ja tako u neku teretanu, tamo 20 traka za trčanje a samo šest benč klupa. I još se na spravi za zadnju ložu moraš gurati sa nedebelim Njemicama sve dok ne dođe naci jugend ćelo trener i kaže da ima još tri sprave za zadnju ložu. Užas. Radiš veslanje i pazi kad ti pogađa leđa, al’ ne u smislu skolioze i lordoze. Svi tegovi gumirani, k’o da će ih neko bacati, a niko ih ne baca. Ipak, najgore od svega su švabe koji se lože da su crnci. Od njih su samo gore švabe koji se lože da su Džastin Biber. Od njih su samo gori turci koji se lože da su Džastin Biber.
I, naravno da sam morao preći preko pruge da dođem do teretane, u svakom trenutku sam kontao da će me zaskočiti Brus Springstin u špilhoznama i zapjevati „Ramo, Ramo, druže moj“, a u blizini teretane se nalaze dva veoma različita objekta, na jednom piše (bosanski) Islamski kulturni centar a na drugom Russian Babes (sto prozora a na svakom zavjesa). U koji ući, a u koji ući sa bombom, u dilemi sam, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku.

Prodajem golfa a nije TAS
I tako ti ja radim taj neki fin kancelarijski posao u maloj firmi imena Folksvagen, farbam uniformnim sivilom tamo neku trafo stanicu pored parkinga za polovnjake, kad nailazi potencijalni mušterija, ostariji čovjek (~60 godina), sa ženom i pitanjem:
– Entschuldigen Sie, eine Frage: für diese Gebrauchtwagen muss man… nešto-nešto… im Büro?
– Ja.
– Aber, im Büro… nešto-nešto… Gebrauchtwagen.
– Ja, ja.
Nakon mog ponovljenog odgovora, isti se razočarano okrenu te reče svojoj ženi:
– Па овај мене ништа не разумије.
A ja farbam li farbam, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku.

***

Uskoro na blogu kratki cenzurisani dnevnik iz Alemanije – „Zbogom, Minkene: pao u depresiju“…

Društvo za zaštitu ružnih ljudi

(Tekst koji slijedi je potencijalno politički nekorektan i uvredljiv pa nije za glupe ljude, ili obratno.)

Ljudi previše generalizuju, što je i logično. Tako je lakše. Kada razgovaramo o životnim putevima, sudbinama, uspjesima i neuspjesima itd. Mogućnost izbora, svako je kovač svoje sreće itd. Ipak, jedna je bazično distinkcija koja se mora podvući. Kažu, glava, dvije ruke, dvije noge a onda udri, kopaj, bori se. Međutim, nisu svi rođeni sa svim navedenim stvarima. Postoje različiti oblici urođenih (i stečenih) psihičkih i fizičkih poremećaja, i to je nešto što se ne smije zaboraviti, jer mnogi – veoma sebično – zdravo za gotovo uzimaju sve svoje sposobnosti, bez ideje kako bi to bilo kada ne bi mogli sami zavezati pertle, hraniti se, otići u WC ili bilo šta od osnovnih životnih aktivnosti. Dakle, tu nismo svi isti. Naravno, postoje ljudi koji su se uspješno izborili sa svojim problemima, da li uz pomoć medicine ili bez ičije pomoći, koji počesto postanu inspiracija drugima… Ipak, postoji još jedna grupa: ružni ljudi.

Ljepota je… relativna stvar. „U oku posmatrača.“ O ukusima se ne raspravlja. Međutim, nije to ona fora što Zdravko Čolić, ja i svi ostali muškarci na svijetu koji nisu pederi i voditelji jutarnjeg programa vole malo jače, mesnate žene, a oni drugi one druge. Dakle, ljepota je… relativna stvar do određene mjere, jer ipak postoje neke mjere, koje su uočili još stari grčki vajari Fidija, Hlamidija i ekipa. To su ti neki skladovi, zlatni presjeci i slično… gdje nešto jednostavno štima, valja, odgovara. Ti neki okviri ljepote jednostavno postoje. E, sad, otkud šta i kako, zašto, ružni ljudi, šta im fali – osim ljepote – je li?

Najstariji zanat na svijetu – što se kaže, pusti njega, šta je on ostavio para kurvama u Njemačkoj – jeste prostitucija, prodavanje ljubavi za novac odnosno fizičke komponente te riječi na lj. Predispozicija za takve aktivnosti – nije nužno ali je poželjno – jeste prijatan fizički izgled. Opet, vezano-nevezano, prijatan fizički izgled = potencijal za masovnu fizičku privlačnost. Prijatan fizički izgled opet nosi pripadnost drugom socijalnom krugu, ljudi sa prijatnim fizičkim izgledom. I tako sestra pankerka smrša 30 kila, pobaca kasete Nirvane i Seks Pistolsa, ofarba se u plavo pa na splav. Ja se tebi sviđam, a ti meni, i dok si rekao seks završi ona u autu, u krevetu, u braku, svašta nešto.

(Kao i obično, da ne bude zabune, stvar je obostrana. Postoje lijepe žene i ružne žene, jednako kao i lijepi muškarci i ružni muškarci. I dok donekle razlikujem lijepe od ružnih muškaraca, oni svakako nisu polje mog interesovanja tako da to ostavljam za detaljniju analizu nekom drugom. Dakle, žene kao ljudi kao naša današnja tema uslovno rečeno.)

Nego, ta fizička privlačnost, fizička privlačnost je preduslov za sve oblike kontakata koji nisu uslovljeni. Učiteljica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Šalterska radnica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Rudarka ne mora biti lijepa, al’ nju niko i ne vidi… Ni onaj što je zaposlio. E, sad, sve njih tamo neki zapošljava, uslovljen je kontaktom sa njima. Ne mora ih ni zapošljavati – al’ je to najlakše za ilustraciju – al’ je uslovljen kontaktom sa njima. I počesto, prijatan fizički izgled je primaran faktor izbora. Sve je to tu, nijedna od njih ne zna raditi, al’ bolje uzeti ovu sa velikim sisama, jer zbog radi upravo eto, velikih sisa. Ima i onih koji vole male sise. Ima i onih koje vole kad onako krupan delija oznojen momak dostavljač robe u potkošulji uleti u kancelariju noseći gajbu ledeno-hladnog gaziranog pića a ono vreo dan, i tako te reklame.

I sad, dok se tu ne mora nužno raditi o poslu, isto kao što fizička privlačnost ne mora nužno voditi do fizičkog kontakta (zato postoje platonske ljubavi sa jedne strane i silovanje sa druge, je li), taj potencijal, prijatan fizički izgled takoreći ljepota je… prednost. Životna. U tim situacijama. A onda su, u nedostatku situacija, to postale skoro sve situacije. Posebno kad godina izda. Kad novac krene da gubi svoju vrijednost, prodaje se zlato. Kad znanje i vještine krenu da gube svoju vrijednost, cijeni se ljepota. Džaba što nije zlato sve što sija. Tu opet možemo korak unazad, da se osvrnemo na naše lokalne uslove, kad ti kao fini student nedruštvenog fakulteta, rezignirano moraš konstatovati: „Nisam znao da je i ona kurva!“, pa se učlaniti u fejzbuk grupu MRZIM CURE STO CELU NOC PIJU SAMNOM A NA KRAJU ODU I POJEBU SE SA DRUGIM.

Međutim, da bismo uspostavili vezu sa početkom odnosno temom, prema političkoj nekorektnosti, vrijedi spomenuti da za ljude sa različitim oblicima psihofizičkih deformiteta postoji posebna institucionalna podrška, koja u banana državama Balkana postoji samo na papiru. Za sve ostale ljude, u banana državama Balkana isto tako postoji standardna institucionalna podrška, isto tako samo na papiru. Uglavnom, nikavog tu uređenja nema, reda. Izdala je godina. I šta onda ostaje? Ljepota kao prednost. U onim situacijama. Navedenim, skoro svim. A ružni ljudi, šta njima ostaje, pored plastičnih operacija ili pokušaja sa izgradnjom ličnosti? Kome oni da se obrate? „Na svakom koraku gaze moja ljudska prava jer sam ružan.“ Ko će to uvažiti? Ko to prihvata kao argument? A to je fakat. Postoji. Diskriminacija. I zato, Društvo za zaštitu ružnih ljudi. Kako? Ne znam.

Raketa za razbijanje romantičnog oblaka

Desilo se tako onomad, neću reći kad, gdje i kako da smo se našli troje nas od kojih sam jedini čiji će identitet biti kompromitovan – drugo dvoje će ostati anonimni, on i ona. (Za napomenu, nismo u rodbinskim, poslovnim ili inim vezama unakrsno, nijedno.) Dok smo se odmarali od neimenovanih aktivnosti tog dana i pripremali za iste te aktivnosti narednog, sjedimo, ležimo, metafizišemo.

Ona je bila mlada, plava, visoka, ljepote iz francuskih filmova, vitka, krupnih očiju, crvene kose i bijele puti sve sa nježnim narančastim tačkama po licu a i ostalim dijelovima tijela, on mlad, sjetan, romantičan, emotivno pomjeren, lako zapaljiv i zaljubljiv, a ja umoran, pospan i prisutan. Diskurs trijaloga se kretao od raznih stvari ka raznim, dok on u jednom trenutku nije preuzeo inicijativu:
– Znaš, meni se baš sviđa kad djevojka ima pjege… kao ti [trep, trep – ON, prim. aut.]… to se meni baš sviđa tako… te neke neobične stvari… kad djevojka ima prirodno crvenu kosu, to je baš rijetko [trep, trep]… kad ne zna reći slovo R, to mi je baš simpatično [trep, trep]… kad ima malo krive noge… ili, na primjer, kad ima veliki nos… ili kad djevojka ima male sise [trep, trep]… znaš, kad ima to nešto…
U tom trenutku, moja prisutnost je naprosto buknula kao brutalni ponirski gejzir u vidu iduće verbalizacije:
– Pa dobro, a ima li nešto normalno da se tebi sviđa? Znaš ono, velike sise, lijepo lice, duge noge, čvrsto dupe?
Ona će na to hahaha (čitaj: „dobro si ga prekinuo“), on će hehehe (čitaj: „a jesi konj“) a ja sam hihihi (čitaj: „mor’o sam“).

Neke su seke…

Kad sam bio mlad ja sam… između ostalog… bio nesrećno zaljubljive prirode, kao što su neki ljudi u poznim godinama koji hrču dok spavaju pa ja ne mogu. Al’ kad si mlad, to lakše ide, pomagaju drugovi kad hoću da se ubijem zbog nje (zbog nje… šta ću s ove ruke dve i to). Toj činjenici nije pomagao fakat da kad sam bio mlad ja sam išao u neke teretane u koje su išle i žene, da svojom ljepotom, svježinom i voluminoznošću ometaju treninge i sabotiraju put ka nabildanosti (al’ ne treba gubiti nadu, kaže mi mladi Arnold Anikić).

I tako se jednom ona pojavila… na aerobiku. (Nije trenirala tegove da bi trenirala tegove.) Bila je mlada i jedra, crvenih obraza kao animirani emotikon koji označava stidljivost u internet komunikaciji, očiju neke boje (neka iz spektra prirodnih bojа, al’ ‘aj znaj koja) i duge talasaste smeđe kose. Imala je otprilike 22 godine, što je idealno, mada nije loše ni kad ima 19, a ni oko 40 godina… hm. Pardon. Bilo kako bilo, svidjela mi se čim me je vidjela, a i ja nju. Imala je nešto tako prirodno, i pored te jedrosti, naglašavam!, nešto što mi se… sviđa. Tko zna. Sve je to rezultiralo da sam je nevino pozdravio jednom… pa i drugi put… i treći. A i ona je meni odzdravljala. Javi se, a što ne bi, meni se svidjelo, a tebi? Dakle, stvar je bila završena. (Za mlađe čitaoce napomena: tako je to išlo u vremenu prije fejzbuka. Danas to ide brže i lakše preko popularnog „ćaskanja“, napišeš „ćao“ i „smajli“ te možeš da biraš šumicu u koju ćeš da vodiš djevojčicu.) Dodatnoj završenosti stvari se nakalemio činjenični podatak iz mog fotografskog pamćenja kad se jednom pojavila na aerobiku u crnoj Status Quo majici bez rukava. Trebević, majko, Trebević! (Za mlađe čitaoce napomena: vrh, ekstra.) Iako nikad nisam slušao Status Quo, niti planirao početi, bilo mi je to jako simpatično. Na žalost, dalje otkrivanje je donijelo hladan tuš. Nakon majice bez rukava, jednom se pojavila u majici na bretele. Bio je to mač sa dvije oštrice: pored boljeg pogleda na njenu jedrost, tragičan nedostatak rukava i leđnog pokrivača na njenoj majici na bretele je ukazao na postojanje neke tetovaže na njenim leđima. Veliki pih. Iako je to bila neka ženska tetovaža umjerene do male veličine, to je značilo obustavljanje čitave ideje.

Jednostavno, ne sviđa mi se to. Ukratko, život je veliki dar, ljudsko tijelo je jedan predivan i precizan mehanizam te ga ne treba skrnaviti takvim (kao ni nekim drugim) glupostima. Posebno što je u današnje vrijeme značenje tetovaže doživilo inverziju, tako da ista nije simbol individualnosti nego obrnuto, al’ bez da idem u detalje, da se ne uvrijede tetovirane čitateljke i čitaoci. To je tako za mene, a za neke druge ljude nije. Veoma jednostavno.

Bio sam skrhan! Tim otkrićem! Na njenim leđima! Stajao sam na šanku djelimično pijan bez dva dinara u džepu da joj dam za taksi i da je bio potop a ja da sam Noje, ne bih znao koga bih poveo… nju ne bih. Tako mi je to bilo tad, emocije burne. Okrenuo sam se za psihološku pomoć mom stamenom drugaru Nebojši koji trenira tegove (za razliku od Nebojše koji ne trenira tegove). Izložio sam mu čitavu stvar u detalje, opisnom metodom. Nebojša me je samo kratko analitički pogledao, da bi zatim progovorio i prosuo mudre riječi preda mnom kao što čangrizava baba sa drugog pospe lavor vode na djecu koja igraju lopte ispod balkona zgrade:
– OJEBOTIMATERSVOJU, pa neš je ženit!
Na to sam samo tužno klimao glavom, dajući potvrdu da je u pravu, ali tužno. Vidjevši tugu u mojim očima, Nebojša malo korigova svoj korektivni stav:
– A jesil ti provjerio, da to nije ona tetovaža iz čipsija?
Na žalost, bez provjere sam znao. Nije bila, prokleta da si, fabriko „Marbo“!!!

I eto, kad sam bio mlad, a i sad sam. Isto mlad.

Ja nisam lud…

Previše je politike i problema danas, a premalo razonode, estrade i ružičastih televizija. Ne može to tako! Izludi narod! Opet, ne valja se previše baviti ni beletristikom i razonodom, mora postojati neki balans između filozofije i filozofije života. S tim u vezi, danas jedan neautorski članak koji objašnjava mnogo šta a opet je posut zvjezdanom prašinom. Ovoga puta je drug Čola uzeo riječ i u ime svih nas rekao mršavim kučkama poput Rijane, Sare Džesike Parker i Blanke Vlašić gdje mogu da idu i šta mogu da rade. Izjavu je originalno objavio dnevni list Press, no s obzirom na mizernu čitanost Pressa u odnosu na ovaj blog i značaj izjave druga Čole, osjećam moralnu dužnost da prenesem i naglasim njegove riječi:

Dakle, ako te kô bude pitô, s ponosom mu odgovori, JA NISAM LUD – JA SAM BOSANAC! odnosno ON NIJE LUD – ON JE BOSANAC (I HVALA BOGU NA TOME).