Odijelo čini čovjeka vs Svi smo mi goli ispod naše odjeće

Momci iz grupe ZZ Top davno su još rekli „svaka cura je luda za dobro obučenim momkom“… a obratno?

Kaže meni tako moja majka, joj, imam ti nešto ispričati. Onaj jedan pa njegova kćerka završila fakultet pravni i poslije dva mjeseca se zaposlila, prvo volontirala fol. Učlanila se u stranku socijalističku i progurali je. Saslušao, sekundu i 17 stotinki razmatram pa dušu olakšam kroz rečenicu dobro, izmislila si toplu vodu, kuda dalje? Ne da đavo mira pa nastavim, dajder mi ispričaj nešto zanimljivo.

A desilo se to onomad, da je moja majka meni ispričala nešto zanimljivo. Diskutujemo mi o važnosti pravilnog oblačenja odnosno greškama pri istom. Moguće da sam vam onomad i pričao o tome, a možda i nisam. Lično, oblačim se u skladu sa svjetonazorom usvojenim od članova grupe TNT iz stripa Alan Ford. Ipak, znam šta znači obući se dobro. Razlikujem i šta znači obući se skupo – a ne nužno dobro. Sve su to ljudske kategorije, klasifikacija, znak (ili težnja) pripadnosti kategoriji. Ponekad to čak može da pomogne socijalnoj grupi spomenutoj u jednom od prethodnih tekstova, ružnim ljudima

I tako, diskutujemo mi o toj temi ocjenjujući (sa) palčevima nagore ili palčevima nadole određene članove naše porodice, kad se prolomi taj iskreno briljantan momenat, sjajna munja na nebu tmurnih monologa moje majke. Onaj tvoj otac, kakav je ono odrpanac bio, na šta je on ličio kao momak, joj (a ja klada pao nedaleko od klade, mislim se). Što se on nije znao obući, nastavlja stara, neke je kapute nosio božesačuvaj, cipeletine. A baba bila gospođa, znala se obući, ona kad je iz Like došla u Gornje Ratkovo, bila je najveća gospođa, kožne cipele imala dok su oni hodali bez gaća (ali to je neka druga priča)… Još one brkove kad ti je ćaća imao… grozno. Jednom smo ti mi bili dogovorili sastanak, a on se bio tako ružno obukao pa kad sam ga vidjela iz daljine, napravim se da ga ne vidim i pobjegnem na drugu stranu, nisam mu se ni javila. Jedna lasta… proljeće… pomislio sam, al’ rekao nisam.

Društvo za zaštitu ružnih ljudi

(Tekst koji slijedi je potencijalno politički nekorektan i uvredljiv pa nije za glupe ljude, ili obratno.)

Ljudi previše generalizuju, što je i logično. Tako je lakše. Kada razgovaramo o životnim putevima, sudbinama, uspjesima i neuspjesima itd. Mogućnost izbora, svako je kovač svoje sreće itd. Ipak, jedna je bazično distinkcija koja se mora podvući. Kažu, glava, dvije ruke, dvije noge a onda udri, kopaj, bori se. Međutim, nisu svi rođeni sa svim navedenim stvarima. Postoje različiti oblici urođenih (i stečenih) psihičkih i fizičkih poremećaja, i to je nešto što se ne smije zaboraviti, jer mnogi – veoma sebično – zdravo za gotovo uzimaju sve svoje sposobnosti, bez ideje kako bi to bilo kada ne bi mogli sami zavezati pertle, hraniti se, otići u WC ili bilo šta od osnovnih životnih aktivnosti. Dakle, tu nismo svi isti. Naravno, postoje ljudi koji su se uspješno izborili sa svojim problemima, da li uz pomoć medicine ili bez ičije pomoći, koji počesto postanu inspiracija drugima… Ipak, postoji još jedna grupa: ružni ljudi.

Ljepota je… relativna stvar. „U oku posmatrača.“ O ukusima se ne raspravlja. Međutim, nije to ona fora što Zdravko Čolić, ja i svi ostali muškarci na svijetu koji nisu pederi i voditelji jutarnjeg programa vole malo jače, mesnate žene, a oni drugi one druge. Dakle, ljepota je… relativna stvar do određene mjere, jer ipak postoje neke mjere, koje su uočili još stari grčki vajari Fidija, Hlamidija i ekipa. To su ti neki skladovi, zlatni presjeci i slično… gdje nešto jednostavno štima, valja, odgovara. Ti neki okviri ljepote jednostavno postoje. E, sad, otkud šta i kako, zašto, ružni ljudi, šta im fali – osim ljepote – je li?

Najstariji zanat na svijetu – što se kaže, pusti njega, šta je on ostavio para kurvama u Njemačkoj – jeste prostitucija, prodavanje ljubavi za novac odnosno fizičke komponente te riječi na lj. Predispozicija za takve aktivnosti – nije nužno ali je poželjno – jeste prijatan fizički izgled. Opet, vezano-nevezano, prijatan fizički izgled = potencijal za masovnu fizičku privlačnost. Prijatan fizički izgled opet nosi pripadnost drugom socijalnom krugu, ljudi sa prijatnim fizičkim izgledom. I tako sestra pankerka smrša 30 kila, pobaca kasete Nirvane i Seks Pistolsa, ofarba se u plavo pa na splav. Ja se tebi sviđam, a ti meni, i dok si rekao seks završi ona u autu, u krevetu, u braku, svašta nešto.

(Kao i obično, da ne bude zabune, stvar je obostrana. Postoje lijepe žene i ružne žene, jednako kao i lijepi muškarci i ružni muškarci. I dok donekle razlikujem lijepe od ružnih muškaraca, oni svakako nisu polje mog interesovanja tako da to ostavljam za detaljniju analizu nekom drugom. Dakle, žene kao ljudi kao naša današnja tema uslovno rečeno.)

Nego, ta fizička privlačnost, fizička privlačnost je preduslov za sve oblike kontakata koji nisu uslovljeni. Učiteljica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Šalterska radnica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Rudarka ne mora biti lijepa, al’ nju niko i ne vidi… Ni onaj što je zaposlio. E, sad, sve njih tamo neki zapošljava, uslovljen je kontaktom sa njima. Ne mora ih ni zapošljavati – al’ je to najlakše za ilustraciju – al’ je uslovljen kontaktom sa njima. I počesto, prijatan fizički izgled je primaran faktor izbora. Sve je to tu, nijedna od njih ne zna raditi, al’ bolje uzeti ovu sa velikim sisama, jer zbog radi upravo eto, velikih sisa. Ima i onih koji vole male sise. Ima i onih koje vole kad onako krupan delija oznojen momak dostavljač robe u potkošulji uleti u kancelariju noseći gajbu ledeno-hladnog gaziranog pića a ono vreo dan, i tako te reklame.

I sad, dok se tu ne mora nužno raditi o poslu, isto kao što fizička privlačnost ne mora nužno voditi do fizičkog kontakta (zato postoje platonske ljubavi sa jedne strane i silovanje sa druge, je li), taj potencijal, prijatan fizički izgled takoreći ljepota je… prednost. Životna. U tim situacijama. A onda su, u nedostatku situacija, to postale skoro sve situacije. Posebno kad godina izda. Kad novac krene da gubi svoju vrijednost, prodaje se zlato. Kad znanje i vještine krenu da gube svoju vrijednost, cijeni se ljepota. Džaba što nije zlato sve što sija. Tu opet možemo korak unazad, da se osvrnemo na naše lokalne uslove, kad ti kao fini student nedruštvenog fakulteta, rezignirano moraš konstatovati: „Nisam znao da je i ona kurva!“, pa se učlaniti u fejzbuk grupu MRZIM CURE STO CELU NOC PIJU SAMNOM A NA KRAJU ODU I POJEBU SE SA DRUGIM.

Međutim, da bismo uspostavili vezu sa početkom odnosno temom, prema političkoj nekorektnosti, vrijedi spomenuti da za ljude sa različitim oblicima psihofizičkih deformiteta postoji posebna institucionalna podrška, koja u banana državama Balkana postoji samo na papiru. Za sve ostale ljude, u banana državama Balkana isto tako postoji standardna institucionalna podrška, isto tako samo na papiru. Uglavnom, nikavog tu uređenja nema, reda. Izdala je godina. I šta onda ostaje? Ljepota kao prednost. U onim situacijama. Navedenim, skoro svim. A ružni ljudi, šta njima ostaje, pored plastičnih operacija ili pokušaja sa izgradnjom ličnosti? Kome oni da se obrate? „Na svakom koraku gaze moja ljudska prava jer sam ružan.“ Ko će to uvažiti? Ko to prihvata kao argument? A to je fakat. Postoji. Diskriminacija. I zato, Društvo za zaštitu ružnih ljudi. Kako? Ne znam.

Brutalno plavetnilo brutalnih plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

Prethodno: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Naravno, taksisti zagrebačkog aerodroma su odmah krenuli da negoduju kad su se naša dva vozila preparkirala ispred samog ulaza dolaznog terminala, ali, drugačije nije moglo, s obzirom na golemost Džontrine brutalne torbe i stotinjak metara udaljenosti od parkinga P1. Na torbi je veliki natpis Breitling a lako je moguće da je u istu bio naguran čitav mali avion, ili rezervni dijelovi za veći… Dok se prtljag pakuje u vozila, Džontra putem mobilnog uređaja sa znakom jabuke kontaktira trećeg pilota. Naime, u avionu su bila četvorica, ljudi: mladić inicijala D.T., porijeklom sa naših prostora a već dugo u Americi – nekako upao (!) na besplatan let, pilot u pilotskom plavom odijelu i Džontrin lični pomoćnik Kris, drugi (treći) pilot kojeg vidjeli nismo te posljednji i prvi kao u numeri Zdravka Čolića, sam plavooki plesni bog sa rupicom na bradi. Džontra objašnjava Krisu da će drugi (treći) pilot, kad to vrijeme dozvoli, Challenger 601 preletjeti u Sarajevo, a za to vrijeme nas ćemo se po četvorica gužvati u Audiju!

Nakon par trenutaka, gepek Audija je brutalno pun a viškovi razmješteni na zadnje sjedište drugog vozila, te razmatramo mogućnosti i donosi se odluka o rasporedu sjedenja. Neba buraz, čovjek koji inače zna engleski ali se stidi da ga koristi (!), dobija zadatak da vozi (i zabavlja) pilota Krisa, a mi ostali se pripremamo za smještanje u sjedišta napravljena od veoma zdravih i debelih smeđih krava. Pitam Džontru šta preferira, počasno suvozačko prednje sjedište ili pak zadnje. Odlučuje se za prednje, što meni više odgovara jer volim da me voze na zadnjem sjedištu kao Led Zeppelin u MSG 1973. godine, tako da sjedam iza njega, do mene se smješta D.T. a šef Nevenko pali automobil s ciljem napuštanja okupirane teritorije. (Razgovaraju onomad Ž. Bebek, onomad pjevač Dugmeta a tada i sada nastanjen u Zagrebu i B. Aranđelović, onomad pjevač Smaka a tada i sada nastanjen ko zna gdje. Na Bebekovo pitanje kad će ga Aranđelović posjetiti u Zagrebu, ovaj odgovara: „Čim oslobodimo Zagreb, eto mene prvog!“)

Džontra već u prvim minutama vožnje demonstrira nepripadnost nebeskom narodu tražeći da mu klima duva (!) hladno, što je bila odluka koju sam toplo pozdravio. Ima tu nešto. Šef Nevenko namjesti da mu duva hladno, i problema više nema. Inače, lijepo se ponašao tokom vožnje, mislim, Džontra, a jedini uslov koji je bio postavio za nas osoblje jeste da nema jakih parfema, što nije bilo teško ispoštovati. Kako je Audi gutao početne kilometre, Džontra je neko vrijeme pisao u balončiće na mobilnom uređaju sa znakom jabuke, a zatim je malo osmotrio gdje se nalazi te počeo sa pitanjima tipa A kako je kod vas u Švedskoj?… Naravno, nakon par nadasve kratkih i nepotpunih odgovora sam prešao u ofanzivu pa progurao pitanje tipa A šta ti koji moj radiš ovdje?, na koje je on pošteno odgovorio. U pitanju je bilo istraživanje za film: radi se o ratnom veteranu koji živi miran život u Apalačkim planinama i ne sanja da će mu se život izvrnuti naopačke kad mu jednog dana zakuca na vrata jedan duh njegove prošlosti – srpski vojnik kojeg je držao u zatočeništvu. Tu Džontra doda kako će mu partner (!) u filmu (!) biti Robert De Niro koji će glumiti Amerikanca, što je analogno ukazalo da će Džontra glumiti Srbina. Obradovan, kažem: „Aha, ti ćeš biti NAŠ!“, što mu nije baš bilo najjasnije, jer on, kao i svaki prosječan konzument američke pop kulture, nije bio načisto sa činjenicom da u Bosni žive Srbi. Blago mu pojasnim NAŠOST pa prepustim riječ.

„A šta vi jedete ovdje?“, uslijedilo je. Prepuštam riječ šefu Nevenku pa se bacam u obrazlaganje izrečenog i objašnjavanje šta su to ćevapi. „Kakve filmove gledate?“, ne ustručava se gost, te mu odgovorim kako sam njegov veliki obožavalac (!) (Vaistinu?, upita me, na šta zaklimah glavom gore-dole), te kako su mi među omiljenim filmovima Fenomen i Majkl. Duboko uzdahnu na pomen Fenomena, te reče kako je to jak film, sa jakom porukom. Na to se nadovezah kako smo baš na putu prema Zagrebu Neba Buraz i ja razgovarali o nj. filmovima te da je Nebi među omiljenim filmovima Operacija: Sabljarka, po meni bezvezan u film u kojem je jedina dobra stvar neobično dug kadar dojki crnopute glumice Hali Beri. Džontra se ugodno nasmija (!) na to. Dodao sam da je meni vjerovatno najdraži film Američki grafiti, na šta su Džontra i D.T. bili blago neobično iznenađeni. Uslijedilo je istovjetno kontra-pitanje pa Džontra počinje da nabraja neke francuske filmove za koje nikad nisam čuo a ja na osnovu toga počinjem da sumnjam da je on peder. Nakon što me je brzo iznurio (!) francuskim filmovima, nastavlja sa pitanjima. „A šta vi jedete ovdje?“ Šef Nevenko i ja se zgledamo, jer to pitanje djeluje kao déjà vu, a i jeste bilo. Ovoga puta, akcenat sa ćevapa prenosimo na sarmu, svinjetinu i slično. Tu kreće neka priča o osobinama i običajima naroda, a onda Džontra postavlja jedno od najpopularnijih pitanja u posljednjih 20 godina: „A kako je ovdje počeo rat?“ E, moj druže Džontra, lako. Sad ću ti ja ispričati…

Slijedi: Finalna brutalna Džontranizacija

Ja nisam lud…

Previše je politike i problema danas, a premalo razonode, estrade i ružičastih televizija. Ne može to tako! Izludi narod! Opet, ne valja se previše baviti ni beletristikom i razonodom, mora postojati neki balans između filozofije i filozofije života. S tim u vezi, danas jedan neautorski članak koji objašnjava mnogo šta a opet je posut zvjezdanom prašinom. Ovoga puta je drug Čola uzeo riječ i u ime svih nas rekao mršavim kučkama poput Rijane, Sare Džesike Parker i Blanke Vlašić gdje mogu da idu i šta mogu da rade. Izjavu je originalno objavio dnevni list Press, no s obzirom na mizernu čitanost Pressa u odnosu na ovaj blog i značaj izjave druga Čole, osjećam moralnu dužnost da prenesem i naglasim njegove riječi:

Dakle, ako te kô bude pitô, s ponosom mu odgovori, JA NISAM LUD – JA SAM BOSANAC! odnosno ON NIJE LUD – ON JE BOSANAC (I HVALA BOGU NA TOME).