Društvo za zaštitu ružnih ljudi

(Tekst koji slijedi je potencijalno politički nekorektan i uvredljiv pa nije za glupe ljude, ili obratno.)

Ljudi previše generalizuju, što je i logično. Tako je lakše. Kada razgovaramo o životnim putevima, sudbinama, uspjesima i neuspjesima itd. Mogućnost izbora, svako je kovač svoje sreće itd. Ipak, jedna je bazično distinkcija koja se mora podvući. Kažu, glava, dvije ruke, dvije noge a onda udri, kopaj, bori se. Međutim, nisu svi rođeni sa svim navedenim stvarima. Postoje različiti oblici urođenih (i stečenih) psihičkih i fizičkih poremećaja, i to je nešto što se ne smije zaboraviti, jer mnogi – veoma sebično – zdravo za gotovo uzimaju sve svoje sposobnosti, bez ideje kako bi to bilo kada ne bi mogli sami zavezati pertle, hraniti se, otići u WC ili bilo šta od osnovnih životnih aktivnosti. Dakle, tu nismo svi isti. Naravno, postoje ljudi koji su se uspješno izborili sa svojim problemima, da li uz pomoć medicine ili bez ičije pomoći, koji počesto postanu inspiracija drugima… Ipak, postoji još jedna grupa: ružni ljudi.

Ljepota je… relativna stvar. „U oku posmatrača.“ O ukusima se ne raspravlja. Međutim, nije to ona fora što Zdravko Čolić, ja i svi ostali muškarci na svijetu koji nisu pederi i voditelji jutarnjeg programa vole malo jače, mesnate žene, a oni drugi one druge. Dakle, ljepota je… relativna stvar do određene mjere, jer ipak postoje neke mjere, koje su uočili još stari grčki vajari Fidija, Hlamidija i ekipa. To su ti neki skladovi, zlatni presjeci i slično… gdje nešto jednostavno štima, valja, odgovara. Ti neki okviri ljepote jednostavno postoje. E, sad, otkud šta i kako, zašto, ružni ljudi, šta im fali – osim ljepote – je li?

Najstariji zanat na svijetu – što se kaže, pusti njega, šta je on ostavio para kurvama u Njemačkoj – jeste prostitucija, prodavanje ljubavi za novac odnosno fizičke komponente te riječi na lj. Predispozicija za takve aktivnosti – nije nužno ali je poželjno – jeste prijatan fizički izgled. Opet, vezano-nevezano, prijatan fizički izgled = potencijal za masovnu fizičku privlačnost. Prijatan fizički izgled opet nosi pripadnost drugom socijalnom krugu, ljudi sa prijatnim fizičkim izgledom. I tako sestra pankerka smrša 30 kila, pobaca kasete Nirvane i Seks Pistolsa, ofarba se u plavo pa na splav. Ja se tebi sviđam, a ti meni, i dok si rekao seks završi ona u autu, u krevetu, u braku, svašta nešto.

(Kao i obično, da ne bude zabune, stvar je obostrana. Postoje lijepe žene i ružne žene, jednako kao i lijepi muškarci i ružni muškarci. I dok donekle razlikujem lijepe od ružnih muškaraca, oni svakako nisu polje mog interesovanja tako da to ostavljam za detaljniju analizu nekom drugom. Dakle, žene kao ljudi kao naša današnja tema uslovno rečeno.)

Nego, ta fizička privlačnost, fizička privlačnost je preduslov za sve oblike kontakata koji nisu uslovljeni. Učiteljica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Šalterska radnica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Rudarka ne mora biti lijepa, al’ nju niko i ne vidi… Ni onaj što je zaposlio. E, sad, sve njih tamo neki zapošljava, uslovljen je kontaktom sa njima. Ne mora ih ni zapošljavati – al’ je to najlakše za ilustraciju – al’ je uslovljen kontaktom sa njima. I počesto, prijatan fizički izgled je primaran faktor izbora. Sve je to tu, nijedna od njih ne zna raditi, al’ bolje uzeti ovu sa velikim sisama, jer zbog radi upravo eto, velikih sisa. Ima i onih koji vole male sise. Ima i onih koje vole kad onako krupan delija oznojen momak dostavljač robe u potkošulji uleti u kancelariju noseći gajbu ledeno-hladnog gaziranog pića a ono vreo dan, i tako te reklame.

I sad, dok se tu ne mora nužno raditi o poslu, isto kao što fizička privlačnost ne mora nužno voditi do fizičkog kontakta (zato postoje platonske ljubavi sa jedne strane i silovanje sa druge, je li), taj potencijal, prijatan fizički izgled takoreći ljepota je… prednost. Životna. U tim situacijama. A onda su, u nedostatku situacija, to postale skoro sve situacije. Posebno kad godina izda. Kad novac krene da gubi svoju vrijednost, prodaje se zlato. Kad znanje i vještine krenu da gube svoju vrijednost, cijeni se ljepota. Džaba što nije zlato sve što sija. Tu opet možemo korak unazad, da se osvrnemo na naše lokalne uslove, kad ti kao fini student nedruštvenog fakulteta, rezignirano moraš konstatovati: „Nisam znao da je i ona kurva!“, pa se učlaniti u fejzbuk grupu MRZIM CURE STO CELU NOC PIJU SAMNOM A NA KRAJU ODU I POJEBU SE SA DRUGIM.

Međutim, da bismo uspostavili vezu sa početkom odnosno temom, prema političkoj nekorektnosti, vrijedi spomenuti da za ljude sa različitim oblicima psihofizičkih deformiteta postoji posebna institucionalna podrška, koja u banana državama Balkana postoji samo na papiru. Za sve ostale ljude, u banana državama Balkana isto tako postoji standardna institucionalna podrška, isto tako samo na papiru. Uglavnom, nikavog tu uređenja nema, reda. Izdala je godina. I šta onda ostaje? Ljepota kao prednost. U onim situacijama. Navedenim, skoro svim. A ružni ljudi, šta njima ostaje, pored plastičnih operacija ili pokušaja sa izgradnjom ličnosti? Kome oni da se obrate? „Na svakom koraku gaze moja ljudska prava jer sam ružan.“ Ko će to uvažiti? Ko to prihvata kao argument? A to je fakat. Postoji. Diskriminacija. I zato, Društvo za zaštitu ružnih ljudi. Kako? Ne znam.

Sposobnost je štetna…

Sumorna svakodnevica je sumorna i svakodnevna. Zato tvrdnja iz naslova nije humoristična. A nije ni od juče. Veliki uporno zezaju male, u bolnici pacovi pojeli bebe, kritičar pesnika javno vređa i sve to. Jedan od simptoma novijih u odnosu na 1981, godinu objavljivanja citirane poeme „Na zapadu ništa novo“, jeste i nezaposlenost kakvu ne pamte oni koji su bili mladi te iste 1981. godine. Svijet je tad unekoliko izgledao drugačije na svakom dijelu ove planete, pa tako i u dolini tada veoma svježih suza.

Sistemi koji su ovdje postojali tada, danas su dobrim dijelom srušeni. Za to se veže i zaposlenost i nezaposlenost ovih prostora. Ono što stvarno zapošljava sad uglavnom je napravljeno tad. Šta je napravljeno u međuvremenu? Ništa sem administrativnih struktura koje podsjećaju na mravinjake. Administracija, budžetska plata, državne jasle, san mnogih – posebno mladih – danas. Uvriježeno je mišljenje da je to ringišpil sa kojeg je jako teško pasti, jednom kupljena karta vrijedi 40-ak godina.

A kad se počne o zapošljavanju, svima su puna usta nepotizma i korupcije. Doduše, ne svima*, ali većini. Ipak, napune se usta a onda se proguta pljuvačka, svodi se na to. Nedavno istraživanje u Hrvatskoj je presjeklo taj Gordijev čvor prazne priče: na pitanje da li bi ispitanici bili spremni da neki njihov član porodice dobije otkaz ako se ustanovi neka od navedenih negativnih pojava, većina je bila složna u odgovoru NE. Nekad se to zvalo i: jebali bi se a da im ne uđe. Ipak, puna usta priče s vremena na vrijeme ispljunu i poneko pitanje…

Kad će se mladi i sposobni zaposliti i kako će oni doći do izražaja?

I, dok je mladost veoma jednostavna kategorija za klasifikaciju – ne može studentski popust za 42-godišnjaka, džaba indeks (privatnog) fakulteta, sposobnost je diskutabilno relativna kategorija. Naime, sposobnošću se smatra i snalaženje u zadatim uslovima, odnosno, kupovina prethodno spomenutog radnog mjesta – poprilično raširena pojava (SVJEŽ CJENOVNIK ZA SRBIJU). Ipak, ukoliko se u priču umiješa i moral (još nije umro, a ka’ će, ne znamo), dođemo do činjenice da to nije sposobnost, već nešto malo drugačije…

Dakle, sposobnost. Jedan od manifesta sposobnosti se može definisati kao disciplina, atletska. Brže, više, jače… raditi svoj posao. Uslovno rečeno posao, ne nužno u smislu posla. To je sposobnost. Ako nešto radiš, da to radiš dobro, primarno. Zakucavaš eksere, ne kupuješ svaki dan flastere za prstere, znači, sposobnost. Igraš fudbal, daš dva gola, znači, sposobnost. Pečeš hljeb, hljeb ne zagori, znači, sposobnost. Voziš kamion, ne zgaziš djecu na pješačkom, znači, sposobnost. Kucaš nešto na pisaćoj mašini, ne napraviš pravopisne i gramatičke greške, znači, sposobnost.

Upravo na prozaičnom primjeru pismenosti je najlakše objasniti zašto je sposobnost štetna. Dugotrajan rastući trend administracije (u čitavom modernom svijetu, vrijedi spomenuti) je povećao obim nj. proizvodnje. Proizvodnja su papirčine kojih je sve više u životu običnih ljudi: papir za ovo, papir za ono, papir za vađenje papira. Na papirima obično nešto piše. Većinu vremena to što piše i nema nekog smisla. Većinu vremena, to i nije pravilno napisano. A pismenost se uči u osnovnoj školi…

I tu će neko zavitlati šakom i reći: „Pa majku vam jebem, možete li makar biti pismeni!?“ Međutim, (mitska grupacija) oni većinu vremenu nisu pismeni. Manjinu jesu. Jer, manjina (mitske grupacije, kao i cjeline) je pismena a većina je nepismena. [Ubaciti neku latinsku poslovicu o ovcama.] Većina je većina a manjine je manje; i suštinske razlike među njima, to je priroda – manje je visokointeligentnih, onih koji imaju potencijal za sposobnost (uočavaju greške u radu, vježbom ih ispravljaju – napreduju). Mentalitet, psihologija, antropologija… Srbi. Mentalitet: vođa ili sljedbenik – druga grupacija brojnija. Psihologija i antropologija: definisanje ovih uloga kroz vrijeme – utiskivanje u svijest čovjeka. Srbi: inat stečen vijekovima tuđe vladavine – ko, bre, da ti bude pismen?!

Sad ubaciti dodatno (ekstra) sposobnog u jednačinu: pismen je i brzo kuca, ne troši više papira nego što treba. On prirodno sam sebe izbacuje iz priče. Ne zato što nije kao drugi, već zato što ne radi kao oni (razlika između postojati i činiti). Za isto vrijeme on radi više posla uz manje utrošenog materijala. Odstupa iz stroja, uslovno rečeno mašine. Sem u rijetkim slučajevima, dva su smjera: 1) dešava mu se „udri konja koji vuče“ scenario ili 2) „jeb’o ti Alija Sirotanović mater (ko si ti da svima nama dižeš normu)“ pakovanje.

Sad, ne zaboravimo o kakvim se poslovima radi ovdje, pri inicijalnoj ilustraciji primjera. Projektujte izloženo na vašu najbližu šaltersku ustanovu, uočićete neke veze i smjernice, posebno na šalterima. Tu je tako, četiri šaltera ne rade, tri rade, ali nije isti red ispred sva tri – razlika u sposobnostima. Tamo negdje iza šaltera stoji neko sposoban na višem nivou, onaj koji je postavio sistem. Njegov moral ponekad i nije upitan. Ipak, sve ispred njega je stroj uslovno rečeno mašina uslovno rečeno proizvodna traka, a brzina trake se ne mijenja u zavisnosti od pojedinaca koji rade na njoj…

Zašto aJfon pet ima četiri eS?

Zarad provjere rezultata, vrijedi jednačinu podići na stepen, korištenjem jednostavnih primjera. Volkswagen, san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2, dosanjani san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2 se desio Volkswagenu i nije se ponovio. Isto kao i W123 Mercedesu. Zašto? Bili su preblizu savršenom proizvodu, toliko dobri i pouzdani da mnogi nisu htjeli da kupe noviji model [mnogi ovdje to ne žele ni dan-danas, prim. kap. očigl.]. A bez prodaje novog modela, proizvodnja staje (što je veoma loše i po zaposlenost). Sve propade. Dakle, suština industrije je da se ne smije napraviti savršen proizvod, i to je globalni rezultat inteligencije čovječanstva…

Najlakše bi bilo reći da je ta vječna potraga za nesavršenstvom odraz samog čovječanstva, većina – nesavršenstvo – nesposobnost. Ipak, imalo je i čovječanstvo svoje izuzetne trenutke. Zato se neka imena se pišu zlatnim velikim slovom. Na žalost, dobar dio tih imena je posthumno zaradio takav status, jer i u njihovo vrijeme su postojali neki principi koji postoje i danas… „Glava koja štrči ne nosi se dugo“, a šta je ta glava nego sposobnost, a šta je sječa te glave nego mučan dodatni posao dželatu koji potencijalno može biti i nezgodan…

Dakle, sposobnost je štetna po ravnotežu nesposobnih zajednica, što su po svom postanku sve ljudske zajednice. Ako analiziramo zajednice kroz vrijeme dolazimo do toga da što je zajednica nesposobnija, sposobnost predstavlja veću prijetnju, a ako želimo da izračunamo nesposobnost zajednica na ovim prostorima… bolje da zaboravimo (na) vrijeme.

I zato je to odgovor na ono pitanje kad.

* U jednom od narednih tekstova će biti riječi o onima koji nisu obaviješteni o postojanju korupcije kod nas…