Ogledalce, ogledalce, ideš u smeće…

Zanimljiva situacija danas na popularnom banjalučkom brdu nekima poznatom kao Banj Brdo a nama, „starim Banjalučanima“, dražeg imena Šehitluci: grupacija sačinjena od dvije nemlade nestare žene [neodređeno mojih godina, prim. aut.], jedne krajnje male mlade žene (visine metar) i jednog malog psa. Šta rade? Slikaju se, naravno. Razna je tu kombinatorika slikanja, čak se i mali pas veoma uspješno namješta za slikanje, sve dok nije došao red da krajnje mala mlada žena uslika jednu nemladu nestaru ženu i malog psa. Krajnje mala mlada žena je to uspješno izvela ali nemlada nestara žena uzima priručni fotoaparat u vidu telefona da odmah vidi rezultat pa promptno kaže: „Pa zar ja ovako izgledam?!“ a zatim pali prednju kameru na telefonu i na ekranu se pojavljuje njeno lice, bijelo i nježno a nije nimalo bijelo i nježno, te se veoma brzo potom pojavljuje i pravougaonik oko njenog bijelog i nježnog lica koje postaje još bjelje i nježnije a u tom trenutku pored prolazim stari dobri ja i gledam ekran telefona pa onda njeno lice i mislim se kome tu vjerovati… Samo znam da ga je ogledalce popušilo u meču sa prednjom kamerom.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIII

Godina 2017. ostaće upamćena po 666: Puk Serbski je ozbiljno đavolomanisan! Demoni bluda i rukobluda haraju, posvuda gole guzice i sise sijevaju, čak i oni čvrsti oklijevaju dok su oni slabiji odavno popustili. Samo zvijezda primjera žrtve trenera Saleta (takođe poznatog i kao „čika Sale“) iz teretane Sokolskog doma sija zlatnim hrišćanskim sjajem sjajno kao krst hrama na Vračaru, osvjetljavajući pravi put čednosti pravoslavlja…

U vremenima kad popovi pod crne mantije podvlače mlade djevojčice i dječake (pa i nešto starijeg Adema), a zatim im se pod crne Audije bacaju crne bombe, kad na svakoj svadbi u kolu igraju po njih tri-četiri razvedene (ili one koje se tako – slobodno – ponašaju), teško je ostati vjeran i pribran dok harmoniku sviraš, baćo moj. Grijeh je postao javan, što najbolje zna srpski ratnik Veljko čiji se pohodi po Starčevici i Gradiškoj slikovito prepričavaju u teretani Sokolskog doma…

Ipak, višeslojnom analitičkom sintezom brojnih životnih primjera, trener Sale objašnjava mladim vježbačima kako da pobijede demona bluda i ostanu prisebni…
– Neku veče ____ [cenzura, prim. aut] i ja izlazimo iz „Agapea“ (elitni lokal u vlasništvu porodice Dodik), završilo sve, kad nas neka rospija podobro odmjeri… Odmah sam znao šta je! Pita ona: „Momci, da nije neki od vas autom?“, a ja dignem dva prsta pa kažem da nisam! Jadni ____ se zajeba pa reče da jeste, sjede nju u auto i dok su stigli do Borika ona njemu popuši kurac!
– Ma, šta to kažeš, treneru?! – povikaše neki u nevjerici zbog takvog grijeha jednog uzornog člana sokolske zajednice.
– Reko’, baš dobro što sam prošetao, mislim se… – nonšalantno im odgovori trener.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Neblud“ Anikić je tiho završavao večernju benč pres molitvu, 10 x 150 kg…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII

Krov celog sveta od sto milja

„Od sutra toplije.“ Udarite šakom prvog voditelja vremenske prognoze na kojeg naiđete.

* Hvala Bajagi: naslov naslonjen na motiv iz pjesme „Lepa Janja, ribareva kći“.

Hjustone…

I tako, vraćam se iz rekreativne šetnje tužno klackajući ljubičasti bicikl (sa svježe ispoliranim tamno plavim felugama) pored sebe – pukla mi guma – kad ugledah na ulici djevojčicu omalenu u Barseloninom dresu boje breskve i pripadajućim patikama, kako gore-dole ganja fudbalsku loptu, pa je još i, da prostite, titra. Zamalo kao Vjeko onomad, djevojčica pretitra pola ulice…
Ona od 10 godina i 30 kila žive vage titra loptu a ja od 30 godina i 100 kila žive vage preskačem vijaču u teretani odnosno šibam se komadom gume po tricepsu isključivo lijevom (malo sam felšav). Ona to, ja to. A nije prvi april. Mislim, jeste, ali nije. Hm… Hjustone, šta ti misliš, da li mi tu imamo neki problem?

P.S. U narednom nastavku ćemo razmotriti Jarmilin uticaj.

Smiljan – New York – Šehitluci – New York

U sklopu redovne turističke šetnje na banjalučku izletničko-rekreativnu atrakciju Šehitluke (u blizini vrela Vratinac, je li), nailazim na omanje Mirandu i Charlotte koje se, sem umanjene skale (zbirni broj godina dvocifren, manji od 30; zbirni broj kilograma takođe dvocifren, manji od 60), ni po čemu ne razlikuju od svojih full size varijanti. Ukotvljene na klupi, ljute su kao dva leptira a ja u prolazu – iz nehata – presrećem njihov razgovor…
– Vratiću ti ja za ovo ок! Što mrzim kad mi tako napiše ок! – furiozno će Miranda reagujući na sadržaj ekrana njenog mobilnog telekomunikacionog uređaja.
– Majke mi, ako on ima kilu i po mozga, ja sam Nikola Tesla! – altruistički dodade Charlotte.

Prođoh a one su ostale… uzalud.
Što je čuto, ne može se odnečuti!

Mada… bolje i to nego Neša Galija!

I tako se ja spuštam niz omiljenu banjalučku asfaltiranu trim stazu na Banj brdu zvanom Šehitluci; prvobitno sam se uspeo sa željom da budem mršav pa silazim sa željom da siđem; u susret meni idu neke dvije onako, moj broj samo deset godina prestare (= imaju godina kao ja), jedna plava a druga nije, i kao bonus sa njima ne baš omalena djevojčica koja nije plava a jeste. Mimoilazimo se, na šta djevojčica počinje da viče:
– Mama, mama, vidi! Muškarac sa dugom kosom!
I što je najgore, ja na to ne pomislim JEBEM LI TI MAJKU SELJAČKU (pa zar nisi makar vidjela Seju Kalača na teleVIZORU), nego pomislim A NEKAD SAM BIO MOMAK (tužni smajli).

Jedna ofucana panorama: Mrakovica, Kozara

Kozara, zelena krajiška ljepotica, planina je iznad Prijedora (a Prijedor je iznad Banjaluke); nacionalni je park sa različitim turističkim potencijalima (planinarenje, skijanje, brdski biciklizam…); na stranice istorije masnim crvenim slovima upisana kao poprište izuzetno krvavih sukoba 1942. godine (Treća neprijateljska ofanziva).

U znak sjećanja na herojstvo i stradanje u Drugom svjetskom ratu, pored monumentalnog filma monumentalnog Veljka Bulajića (Kozara, 1962), na platou Mrakovica je sagrađen monumentalan spomenik, jedan od najvećih bivše SFRJ. U blizini spomenika se nalazi skroman muzej, ali najupečatljiviji dio kompleksa je zapravo djelimično skriven: spomenik je okružen betonskim blokovima koji su u jednom dijelu natkriveni šumom i formiraju sobu na čijim su zidovima upisana imena ljudi iz čitave Jugoslavije koji su svoje kosti ostavili na, zbog ili blizu Kozare. Male su šanse da znate neko prezime sa ovih prostora koje se ne nalazi na tim zidovima…

Inače, spomenik je djelo Dušana Džamonje i podignut je 1972. godine, jedan od mnogih iz te ere, izuzetno reprezentativan primjerak soc.moderne betonske arhitekture. I sad, ne znam da li zato što je naš, ili zato što je takav kakav jeste (drugačiji), ali spomenik na Kozari (i ostali spomenici iz te arhitektonsko-stilske priče: Tjentište, Korčanica, Kadinjača…) mi je mnogo intrigantiji od bjelosvjetske memorijalne jednosmjernosti, pa makar ona bila deset puta monumentalnija od naše, počesto sa pedeset puta manjom monumentalnom pozadinom…

I, da, nisu nimalo loši ćevapi na Kozari…