Uticaj osnovnoškolskog znanja o ovcama na ponašanje u životu…

Uvijek se radujemo kad se u školi uči o nekoj životinji. To je sto puta ljepše nego čitanje i pisanje. Odmah svi živnemo i načuljimo uši.
Jednog dana, tako, eto ti učiteljice u razred, lupi šibom po katedri i objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o jednoj vrlo zanimljivoj i korisnoj životinji, koju svi vi poznajete. Bi li se neko mogao sjetiti koja je to životinja?
– Lav! – raspali Iketa kao iz puške.
– Kakav lav, Iketa. Zašto bi lav bio koristan?
– Pa lav riče i trči – mudro objašnjava Iketa.
– Slon! – grmnu Joja Parip.
– A otkad je, opet, slon svima poznat, kako sad to?
– Poznat je po tome što ima red i sprijeda i pozadi.
– Tebi treba rep, Joja, kad tako lupetaš.
– Noj! – viknu Rasim. – On snese veliko jaje pa se svi najedu kajgane.
– Ali, djeco, učićemo o jednoj našoj domaćoj životinji – naglasi učiteljica – Ostavite lavove i slonove na miru.
– Međed, međed i vuk! – zabrza Iketa da se prvi pokaže.
– Ej, kuku meni, zar su međed i vuk domaće životinje?
Obrni-okreni, baš niko ne pogodi. Ja sam se i sam domišljao i mozgao šta li to kod nas ima domaće pa sam se sjetio samo jedne vrane za koju je moja mama govorila da se odomaćila blizu naše kuće. Već sam htio da je pomenem, ali sam se onda sjetio da vrana, možda, i nije životinja, jer je krilata. Tako i oćutah, ali zato je stric Iketa proslavio i mene i sebe kad je najzad rekao:
– Kola! Na njima domaćin vozi drva i slamu pa je to korisno.
Učiteljici najzad dosadi to dječje nagađanje i ona svečano objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o ovci.
– Ovci?!
Čitavim razredom zaori se smijeh. Kakvoj sad ovci kad se o njoj nema šta učiti? Pa ovca samo pase i bleji, ništa drugo. Šta ima da učiš kad se o njoj sve zna.

(Iz knjige Glava u klancu, noge na vrancu, Branko Ćopić; Rad Beograd, 1990. [1971])

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste II

I desilo se to što se desilo, položio sam onaj test i to se ubrzo pročulo. Ne zato što svaki konj svog konja hvali, već što se nedugo nakon polaganja testa, usljed nedostatka boljih tema, nađoh u novinama u članku naslovljenom „Posla nema ni za genijalce!“ posvećenom uglavnom meni. Elem, pored svih priča o najvećoj krizi (krizama) u ovoj državi još od, pa… ikad, iznošenja prljavog veša raznih političara, prikazivanja čistog veša narodnih pjevačica (ili nedostatka veša) i sličnih stvari, ja sam uspio da tu otmem malo prostora i uguram se u novine. Izvinjavam se, ali, morao sam da napravim malu diverziju od krupnih problema – problema krupnih ljudi. Ne nužno fizički krupnih.

Izašao članak u novinama a u članku piše koliki mi je, i sad, čitaju se novine, stižu komentari sa raznih strana. Zbunjenost, iznenađenost, šok, nevjerica. Oduvijek su mi govorili da sam specifičan samo što nisu znali da sam specifičan na ovaj način. Nisam ni ja znao da sam ovoliko, ako ćemo iskreno. Ali, realno, sve te eksterne impresije su nebitne. Cijenim i plus i minus i jednako, ali porodica je porodica, posebno ova uža, do njih mi je jako stalo, do njihovog mišljenja.

Nakon nekog vremena kad sam uspio da ubijedim roditelje da sad kad sam pametan (a inteligencija i pamet, kao što znamo, nisu isto) neću tražiti neke posebne uslove za život poput redovnih obroka, čiste odjeće, džeparca, počešmo normalno da razgovaramo. Štaviše, više nego normalno. Poče da se čuje i moj glas. Ali, nije to tema.

Desi ti se jednom da mi majka prenese komentare kako me je neko¹ ugledao u novinama pa se iznenadio, prenio to nekome², a taj rekao nekom³ i takvim stepenicama to došlo do moje majke odnosno mene. Imaju ljudi pravo da se čude. Nego, upitam ja majku da li je ona bila začuđena. Kaže da nije. Sad sam ja začuđen. Kaže ona da je to znala još od onog dana u trećem razredu kad sam se puno ranije vratio kući iz škole…

Kao mnogi od nas, i ja sam naučio da čitam sa nepune četiri godine. I volio sam da čitam. Čitao bih sve što mi dođe pod ruku i stalno sam čitao. Za kuhinjskim stolom, u kupatilu, na času u školi. Doduše, malo je bio problem što ja na času u školi prebrzo pročitam ono što učiteljica zada. Pa onda ona kaže da još jednom pročitam. Pa još jednom pročitam. Pa mi ona ne vjeruje. Pa ja onda čitam roman (iliti strip) ispod klupe. Druga djeca još uvijek po prvi put čitaju zadatu lekciju. Pa se ja onda krenem smijati jer mi je roman smiješan, a roman je uglavnom Alan Ford. Pa me učiteljica otjera u ćošak zbog smijanja. Pa se smijem u ćošku. Pa me učiteljica izbaci sa časa. U drugom razredu osnovne škole. Pa se ja onda popnem na sprat da bacam avione, i tako vrijeme leti, a lete i avioni. Eh, te stare učiteljice, one su znale sa djecom. Uglavnom, sad je jasno da sam tako rano naučio čitati zbog ovog viška inteligencije, a eto, taj mi je višak inteligencije donosio cijenjeni višak slobodnog vremena u vidu tog izbacivanja sa časa. Ipak, ni to nije pomoglo da se moj školski prosjek spusti ispod 4,5. Nije da sam se ja trudio, nego, tad može bez truda… Ali, progresija je čudna stvar. Ne zadržava se na mjestu. Tako sam i ja napredovao. Sve sam se glasnije smijao dok bih čitao romane ispod klupe a moja učiteljica je to analitički primjećivala. Nekako je i taj školski hodnik postao premalen, kazneno-nadzorna prva klupa nedovoljna mjera. Incidenti smijanja su bili sve češći i u zraku se osjećalo da će doći do direktnog sukoba, što reče Pejaković: „Doće on, mora on’ doć’, doće on, mora on doć’… Kaže Đuka: Posjeta!“

Da li je to jednostavno bio težak dan, promjene vremena, položaj planeta, moja izuzetna nepodnošljivost ili učiteljic(č)ina tolerancija na minimumu ali se desi jednog utorka utorka dijalog. Iznervirana građanskim neposluhom, u jednom trenutku se direktno obrati razredu a indirektno meni…

UČITELJICA: Kome je dosadno može da ide kući!
MOJ INTERNI MONOLOG: To je to! Ono što sam oduvijek želio! Da, dosadno mi je i mogu da idem kući! Hvala Bogu pa nikad u životu nisam lagao da volim školu i da mi je lijepo tamo. Jer nije. A sad ovo, učiteljica me napokon shvata. Sladoled, romani, humorističke serije… mmm, sve ono što volim, nema više mrske škole… Čekaj malo, ipak je ovo sumnjivo. Mora da postoji neka caka. Lukava je učiteljica, kao lukava lisica iz one basne o lukavoj lisici. Valjalo bi provjeriti koja je cijena…
MOJ EKSTERNI LOG: A hoćete li Vi mene zapisati?
UČITELJICA: Ne.
MOJ INTERNI MONOLOG: PAKUJ STVARI DOK SE NE PREDOMISLI!!!

I spakujem ja stvari lijepo u svoju torbu, ostatak razreda ćuti pod utiskom, učiteljica zbunjena i ljuta, ne znam da li više zbunjena ili ljuta, nije me ni briga. Ustajem, otvaram vrata, kulturno „doviđenja“ i izlazim. Pobjedonosno. Slobodan. Vraćam se kući. Radim sve ono što volim. Generalno se osjećam dobro. Dolazi moja majka i pita me otkud ja kući. Ja sve lijepo objasnim i istaknem da je učiteljica rekla da me neće zapisati. Moja majka je učiteljica. To ne prolazi baš kod nje. Nakon nekog vremena provedenog u dijalogu sa majkom porazi me činjenica da ću sutra ipak morati u školu. Sve što je lijepo… Niko čašu meda… Jedna lasta…

Bilo je to i prošlo, i vaistinu, učiteljica me nije zapisala. U đačkoj knjižici nije bilo izostanaka, ocjene su bile sve one koje sam i dobio, samo je u rubrici vladanje stajalo „dobar“. Meni to nije zasmetalo, ne moram da budem „primjeran“, „dobar“ mi je bilo sasvim dovoljno. Ipak, jednoj drugoj učiteljici se to nije svidjelo tako da sam ubrzo promijenio školu…