Ni Olova, ni Trnova

Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.

Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.

Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.

Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.

U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.

 

Brutalno plavetnilo brutalnih plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

Prethodno: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Naravno, taksisti zagrebačkog aerodroma su odmah krenuli da negoduju kad su se naša dva vozila preparkirala ispred samog ulaza dolaznog terminala, ali, drugačije nije moglo, s obzirom na golemost Džontrine brutalne torbe i stotinjak metara udaljenosti od parkinga P1. Na torbi je veliki natpis Breitling a lako je moguće da je u istu bio naguran čitav mali avion, ili rezervni dijelovi za veći… Dok se prtljag pakuje u vozila, Džontra putem mobilnog uređaja sa znakom jabuke kontaktira trećeg pilota. Naime, u avionu su bila četvorica, ljudi: mladić inicijala D.T., porijeklom sa naših prostora a već dugo u Americi – nekako upao (!) na besplatan let, pilot u pilotskom plavom odijelu i Džontrin lični pomoćnik Kris, drugi (treći) pilot kojeg vidjeli nismo te posljednji i prvi kao u numeri Zdravka Čolića, sam plavooki plesni bog sa rupicom na bradi. Džontra objašnjava Krisu da će drugi (treći) pilot, kad to vrijeme dozvoli, Challenger 601 preletjeti u Sarajevo, a za to vrijeme nas ćemo se po četvorica gužvati u Audiju!

Nakon par trenutaka, gepek Audija je brutalno pun a viškovi razmješteni na zadnje sjedište drugog vozila, te razmatramo mogućnosti i donosi se odluka o rasporedu sjedenja. Neba buraz, čovjek koji inače zna engleski ali se stidi da ga koristi (!), dobija zadatak da vozi (i zabavlja) pilota Krisa, a mi ostali se pripremamo za smještanje u sjedišta napravljena od veoma zdravih i debelih smeđih krava. Pitam Džontru šta preferira, počasno suvozačko prednje sjedište ili pak zadnje. Odlučuje se za prednje, što meni više odgovara jer volim da me voze na zadnjem sjedištu kao Led Zeppelin u MSG 1973. godine, tako da sjedam iza njega, do mene se smješta D.T. a šef Nevenko pali automobil s ciljem napuštanja okupirane teritorije. (Razgovaraju onomad Ž. Bebek, onomad pjevač Dugmeta a tada i sada nastanjen u Zagrebu i B. Aranđelović, onomad pjevač Smaka a tada i sada nastanjen ko zna gdje. Na Bebekovo pitanje kad će ga Aranđelović posjetiti u Zagrebu, ovaj odgovara: „Čim oslobodimo Zagreb, eto mene prvog!“)

Džontra već u prvim minutama vožnje demonstrira nepripadnost nebeskom narodu tražeći da mu klima duva (!) hladno, što je bila odluka koju sam toplo pozdravio. Ima tu nešto. Šef Nevenko namjesti da mu duva hladno, i problema više nema. Inače, lijepo se ponašao tokom vožnje, mislim, Džontra, a jedini uslov koji je bio postavio za nas osoblje jeste da nema jakih parfema, što nije bilo teško ispoštovati. Kako je Audi gutao početne kilometre, Džontra je neko vrijeme pisao u balončiće na mobilnom uređaju sa znakom jabuke, a zatim je malo osmotrio gdje se nalazi te počeo sa pitanjima tipa A kako je kod vas u Švedskoj?… Naravno, nakon par nadasve kratkih i nepotpunih odgovora sam prešao u ofanzivu pa progurao pitanje tipa A šta ti koji moj radiš ovdje?, na koje je on pošteno odgovorio. U pitanju je bilo istraživanje za film: radi se o ratnom veteranu koji živi miran život u Apalačkim planinama i ne sanja da će mu se život izvrnuti naopačke kad mu jednog dana zakuca na vrata jedan duh njegove prošlosti – srpski vojnik kojeg je držao u zatočeništvu. Tu Džontra doda kako će mu partner (!) u filmu (!) biti Robert De Niro koji će glumiti Amerikanca, što je analogno ukazalo da će Džontra glumiti Srbina. Obradovan, kažem: „Aha, ti ćeš biti NAŠ!“, što mu nije baš bilo najjasnije, jer on, kao i svaki prosječan konzument američke pop kulture, nije bio načisto sa činjenicom da u Bosni žive Srbi. Blago mu pojasnim NAŠOST pa prepustim riječ.

„A šta vi jedete ovdje?“, uslijedilo je. Prepuštam riječ šefu Nevenku pa se bacam u obrazlaganje izrečenog i objašnjavanje šta su to ćevapi. „Kakve filmove gledate?“, ne ustručava se gost, te mu odgovorim kako sam njegov veliki obožavalac (!) (Vaistinu?, upita me, na šta zaklimah glavom gore-dole), te kako su mi među omiljenim filmovima Fenomen i Majkl. Duboko uzdahnu na pomen Fenomena, te reče kako je to jak film, sa jakom porukom. Na to se nadovezah kako smo baš na putu prema Zagrebu Neba Buraz i ja razgovarali o nj. filmovima te da je Nebi među omiljenim filmovima Operacija: Sabljarka, po meni bezvezan u film u kojem je jedina dobra stvar neobično dug kadar dojki crnopute glumice Hali Beri. Džontra se ugodno nasmija (!) na to. Dodao sam da je meni vjerovatno najdraži film Američki grafiti, na šta su Džontra i D.T. bili blago neobično iznenađeni. Uslijedilo je istovjetno kontra-pitanje pa Džontra počinje da nabraja neke francuske filmove za koje nikad nisam čuo a ja na osnovu toga počinjem da sumnjam da je on peder. Nakon što me je brzo iznurio (!) francuskim filmovima, nastavlja sa pitanjima. „A šta vi jedete ovdje?“ Šef Nevenko i ja se zgledamo, jer to pitanje djeluje kao déjà vu, a i jeste bilo. Ovoga puta, akcenat sa ćevapa prenosimo na sarmu, svinjetinu i slično. Tu kreće neka priča o osobinama i običajima naroda, a onda Džontra postavlja jedno od najpopularnijih pitanja u posljednjih 20 godina: „A kako je ovdje počeo rat?“ E, moj druže Džontra, lako. Sad ću ti ja ispričati…

Slijedi: Finalna brutalna Džontranizacija