Kako je ženska kriza srednjih godina postala majka krize nad krizama budućnosti…

Tragično je da u ovom dobu i vremenu psiholozi i psihijatri imaju više posla nego ikad, ali je od toga još poraznija činjenica da će im u budućnosti posao napredovati, samo će se mijenjati uvodno – Kakav je Vaš odnos sa Vašim konjem? – pitanje na seansi…

Sa izuzetkom aktuelne (A.D. 2020) pandemije korona virusa koji je efikasniji nego prošlih par sličnih eksperimenata, svijet je postao izuzetno lako mjesto za život. Čovjek je na većini planete riješio problem prirodnih neprijatelja a tehnologija olakšala život u toj mjeri da nam samo preostaje čekanje Idiokratije. Transport informacija, roba i ljudi je lakši nego ikad, pa kako je moguće da život ostaje jednako „težak“, kako je uopšte nastao taj „stres – ubica modernog vremena“ (da zamijeni međeda iz šume koji će te ubiti namrtvo) i zašto da ljudi koji zapravo rade i privređuju nešto na ovoj planeti, pored svog smeća birokratije još moraju na svojim plećima da nose i psihologe i psihijatre čija je fizička aktivnost tokom rada ekvivalentna sportskim dometima biljaka lončanica?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da otkako je napravljen Jugo 45 žene jako malo jašu konje a puno više rade u kancelarijama. Nedostaje ženama to jahanje konja, a pri tom mislim na jahanje konja. Ta, jednostavno, fizika. A žene su majke, a bez majke nema ničega. Ni pedera.

Počesto a više nego često, muškarci znaju biti ti konji, što je počesto uvreda za te impresivne životinje. Kad za muškarca kažemo da je konj, pri tom najčešće mislimo na izostanak intelektualnih kapaciteta, s tim da vrijeme pokazuje da je izostanak fizičkih sposobnosti („On može kao konj!“, prim. aut.) podjednako opasan – uočićemo, po potrebi, kasnije. I onda žene, ta predivna i nježna stvorenja, zapadaju u nedoumice, dileme i preispitivanja: „Kako i zašto je on takav konj? Gdje griješim?“

I eto, sad tu njoj treba neki tamo ili neka tamo da joj to objašnjava, odnosno, da je za novac sluša i zatim joj nakon seanse sažeto ponovi sve izrečeno, uz određene napomene i objašnjenja. Nekako je to tako postalo danas norma, jer se jbg brt/sstr ne može pričati sa prijateljima, a i danas se nema prijatelja. Ovom prilikom je jasno vidljiv potcjenjivački odnos prema Psihologiji kao nauci ali, iskreno, kompletna Medicina danas sa nadasve razgranatom hiperdijagnostifikacijom ne zaslužuje previše poštovanja. Do izuzetnih se otkrića došlo, u to nema sumnje, ali se i dalje problemi ne rješavaju efikasno. Štaviše, stvari se samo komplikuju.

Ipak, pored psihologa i psihijatara koji ipak imaju diplome iza svog imena što je još uvijek, cijenio to neko ili ne, kakva-takva validacija njihovog znanja i vještina, tu je danas jedno divlje polje „životnih trenera“ odnosno lajf kaučeva koji ženama izgubljenim u krizi srednjih godina i muškarcima sa manjkom testosterona koji se osjećaju slično kao prethodno navedena grupacija objašnjavaju da pas laje a mačka mjauče. Među tim kaučevima svakako da ima zanimljivih ličnosti, impresivnih govornika, vrhunskih prodavaca magle ali i dobrih ljudi, međutim, problematika je ta – ista kao i sa teretanama danas gdje nema trenera – da je sve to zapravo negdje nekako trebalo biti logično i objašnjeno i već uključeno u cijenu života, a ne dostupno uz doplatu (pay to win).

Sve u svemu, ovaj problem je dosad već parcijalno izložen na mnogo mjesta, ali posebno precizno kod gospodina Orvela koji je napisao i 1984. a i Životinjsku farmu, pa se sabiranjem samo ta dva izuzetna elementa te prevođenjem na jezik potonjeg može doći do sljedeće formulacije: DANAS JE, VIŠE NEGO IKAD, ŠIŠANJA OVACA JER KONJI NE RADE SVOJ POSAO. Napomena malim slovima jeste da su razni razlozi: neki konji bi htjeli da rade ali im ne daju, drugi koji bi mogli – ne dobijaju priliku (iliti vic sa studentom i penzionerom)…

I sad, stvari su trenutno takve, a kakve će biti, vjerovatno još gore, evo i zašto: pored aktuelnog eksperimenta sa korona virusom koji je efektivno uspio da čitav svijet tjera „u četiri zida“, to isto nam se indirektno nameće preko dvadeset godina kroz tehnološki razvoj odnosno informatički. Romansirana prisjećanja na neka druga vremena su uzaludna jer mladi koji zapravo znaju ko je Miloš Biković to ne mogu da shvate, kod njih je potpuno drugi način razmišljanja, a i ta romansirana prisjećanja su – o, ironije – uglavnom u elektronskoj formi.

Imamo, dakle, tu pojavu virtuelnih života koji su sve bliže znaku jednakosti sa „stvarnim životom“ a uskoro će i preteći isti znakom više ili jednako. Instagram nam nudi izobličene slike koje postaju parametar kojem se teži, u muzici više nema glasa bez auto-tune filtera, a novo radno mjesto za mlade i manje mlade jeste „igrač igrica“ odnosno e-sportista, gejmer. Industrija video igara je polje u kojem se danas vrti ogroman novac (veći nego i u filmskoj industriji), postoji video igra za svakoga, sve je više online igara i postoji avatar za svakoga, što izuzetno doprinosi ugroženosti nadasve bitne uloge konja u stabilnosti društva – isti sve manje i manje ima prilike da radi u polju, a pri tom mislim na rad u polju…

Neko bi nakon čitanja mogao reći da je ovdje mnogo toga napisano a opet nije na pravi način izvučena suština a to je da KONJI SAMO TREBA DA DOBRO JEBU KRAVE I ONDA NE BI BILO TIH PROBLEMA, s tim da vidimo da to ipak jeste napisano (Ha!, prim. aut.). Frojde, Srbine.

Dakle, vremenom će se ono uvodno pitanje pretvoriti u „Kakav je Vaš odnos sa Vašom virtuelnom ličnošću?“, ali će seansa, unatoč svemu, opstati.

 

P.S. A kako tog konja iskandžijati da radi u polju, o tome ćemo razmišljati kad kriza prebaci kritični nivo…

Isus Hrizantemostos

Iako sam kršten (istini za volju, naknadno), Crkva i ja imamo jako loš odnos. Nije zato što ja ne vjerujem u bradonju na oblaku koji se upitno češe po bradi pitajući se ko je zajebao stvar pa izostavio dinosauruse iz Biblije, ne. Problem je lične prirode. Kad sam bio mlađan lovac ja…

Vremena su teška iza nas, a kako je krenulo, još teža ispred nas. Elem, ta teška vremena IZA su u fokusu danas. Zanimljivo je kako su tokom rata mnogi radili na pijaci. Sjetim se interne pošalice da su u jednom trenutku svi prosvjetni radnici katedre bili zamijenili tezgama. Na žalost, ta praksa odnosno odnos prema praksi je i danas prisut(a)n(a) na njihovim radnim mjestima…
Nije tad bilo hipermarketa, na pijaci se trgovalo i živjelo. Cigare(te) i žvake, i tako to. I sad, ponekad sam i ja radio… samo, nisam prodavao ni cigarete ni žvake. Ni devize. Ni ne znam ni ja šta. Ja sam prodavao cvijeće („Ferdinand je voleo cveće…“ trep, trep). Moja majka možda nije do kraja usavršila vještinu spremanja hrane tokom nekih 40-50 godina prakse (svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura), al’ žena zna sa cvijećem, šta jes’ – jes’, odnosno, vaistinu.

I prodavao sam ja cvijeće. Za 8. mart, prije i poslije 8. marta, a ponekad svijeće uz cvijeće, jer se cvijeće nosi na groblje. Prodavao sam cvijeće najčešće u Maloj čaršiji (gdje je nekad bila zelena pijaca), a nekoliko puta sam išao pred obližnju crkvu, kad su Zadušnice. Zadušnice su značile dobar posao.

Desilo se jednom da sam došao pred crkvu, stao par metara od crkvene kapije sa svoje dvije korpe buketa i počeo da razmišljam o protoku vremena i života i dotoku monetarnih jedinica u moje džepove. Buketi su bili rudimentarni ali solidni, bez ubačenog zelenila, znači, čista krtina, za prihvatljivu cijenu (radio sam to više zbog slave a manje zbog novca). Mušterija je bilo, vrijeme je bilo normalno, i sve je bilo u redu dok se iz crkvenog dvorišta nije pojavio čiko sa brkovima koji me je kulturno zamolio da svoj posao malo udaljim sa te lokacije. S obzirom da sam bio pristojno dijete (kaže meni stara majka neki dan: „Ti kad si bio mali, nikad nisi opsovao, a sad…“, na šta ja njoj kažem da je to bilo iz neznanja), nego, bez pogovora poslušam čiku sa brkovima pa pređem na drugu stranu ulice, 20-ak metara dalje. Tu se zadesi neka žena kolegica cvijeća takođe prodavačica pa me ona upita koji je razlog relokacije. Spomenem kako me je čiko usmjerio, te da nisam ni razmislio o tome. Tad mi ona objasni da je to tako otkad je pop Pero preuzeo cvjećaru koja se nalazi unutar crkvenog dvorišta… Postavim izuzetno inteligentno pitanje (s obzirom na bradatost popova):
-Pop Pero? Jel’ to onaj s bradom?
-Ma da, onaj [cenzura].

Ipak, tog dana sam prodao sve bukete i sa praznim korpama se vratio kući, no, nisam zaboravio čiku s brkovima i njegovog zlog gospodara. Srešćemo se, Pero, srešćemo se, mislio sam kao neki strip junak u borbi za pravdu (po mogućnosti neki sa velikim mišićima i gustim brkovima).

S obzirom na kvalitet scenarija (Gurao sam i šire stvari u uže stvari ® garancija kvaliteta), naravno da smo se sreli. I to na mom terenu. Kao što to zna biti, ide pop po kućama da osvešta vodicu. Bio je to radni dan tako da sam bio ja zadužen da istog dočekam, ostali su bili na poslovima i kud koji. Na vratima se pojavio, ko drugi, nego pop Pero sa svojim trabantom koji nosi rakiju. Pustim ih u kuću, pustim da obave svoje, pa da ih ispratim:
-Pope, da ja tebe nešto pitam…
-Izvoli?
-Šta je tebi smetalo mojih dvadesetak buketa hrizantema onomad, pa me tjeraš od crkvene ograde? Da li ti je to ugrožavalo promet u cvjećari?
-Ne znam o čemu se radi…
-Znaš ti dobro… Nisam ja tako neprepoznatljiv. Izvolite izaći napolje, obojica, malo brže.

I od tad, kad god ide pop i osveštava vodicu, mene moja majka na vrijeme obavijesti, kaže mi tačan termin i napomene da tad ne izlazim iz sobe. Al’ ja hrizanteme pamtim.

Što se tiče onog zajeba sa dinosaurusima, ne smeta mi previše – oprostio sam, jer ja, i pored popa Pere, poprilično poštujem naše religično usmjerenje. Od 10 zapovijesti, šest je odličnih, one sa rednim brojevima od 5 pa dalje, jer to znači biti čovjek sa velikim Č. A treba biti Čovjek.