Srećna Nova 67. godina!

Dok određen manji broj ljudi danas slavi ulazak u 2020. godinu (mjereno po nekom bradatom hipiku koji je očigledno bio pod uticajem psihoaktivnih supstanci čim se sunčao na krstu), za Halidove pravovjernike ovo je početak 67. godine… Tim povodom, Halidov kalendar!

Jaranuar – prvi mjesec u godini je nazvan po najvažnijoj stvari u životu, jaranima: osnovna škola, pišanje u dalj i drkanje u krug, obijanje kioska, utakmice Želje i Sarajeva, burek, Bentbaša, bauštela… Ništa to ne bi bilo zanimljivo bez pravih jarana (dobre jarane para kupit’ ne može, jarane – ne može!).

Fadiluar – po najboljem jaranu Fadilu: zajedno bili u JNA i bježali kroz rupu na ogradi pa fasovali polnu bolest od jedne zrelije gospođe iz Niša zbog koje ste usrali i mislili da ćete umrijeti (a ono se riješilo antibioticima, nije čak trebalo ništa odsjeći!)… Tad se vidjelo da ćete biti jarani do groba.

Mater – najvažniji jaran sa one strane jarana: prala, peglala, kuvala, tukla, lagala za tebe, čupala iz govana, mater je čitavog života bila pravi jaran sa velikim J.

Armija – onaj mjesec kad si otišao u JNA pa vidio kakvih sve kokuza ima iz svih vukojebina SFRJ, ali i upoznao masu dobrih jarana, spoznao da je vrijednost dinara relativna ali šteke cigara nije, naprao se WC-a gore nego Fikreta, naučio šta je to „redaljka“ i kako se ponašati u toj prilici te još mnoga korisna životna iskustva stekao.

Titoar – rodio se i umro u petom mjesecu, bio i ostao Tito, i onima tad a i ovima sad, svakog jarana je tretirao isto (sem baš nekih njegovih dobrih jarana) čast ti je bila da budeš jaran pod njim, rado si ga se sjećao i kad odeš u Njemačku, plak’o k’o kiša kad je umro, a još njegovu sliku čuvaš u garaži za nedajbože, ovaj, dajbože.

Miljacka – mjesec kad sa jaranima ideš na Miljacku, voda k’o zmija al’ nema veze, nosite gitare i pjevate o beharu i kurcu dok gledate kako Pimpek kupi štihove i sprovodi u šumicu na časove poznavanja poriječne botanike (tako je nastao Dino Merlin, mutna voda bila a piva mlaka).

Makarska – kad fićom ideš na Jadran, šator, dvoje gaća i pun ceker paradajza i paštete, žena debela a dlake nema gdje ne vire, djeca vrište ne mo’š ih našamarat’ dovoljno, sunce piči, nos gori, a nemaš za jogurta da se namažeš, ružne Čehinje golih sisa paradiraju po plaži dok im muževi prodaju pegle i limene autiće na autobuskoj stanici, što se sruši taj Berlinski zid, jebo mater svoju.

Arbajt – ono kad propadne zadruga a ti nisi završio ni upravnu ni kurs pa nema posla, pa te se sjeti jedan jaran iz armije i zovne te da dođeš kod njega u Minhen da mu pomogneš malo, a ono nije baš Minhen nego blizu jedno 230 kilometara al’ nije loše, ne radi se puno – 16 sati dnevno, a i sve su jarani oko tebe, spavate u istoj kući, njemački i ne čuješ sem kad šef viče pa te i ne jebe puno nostalgija.

Šljivembar – mjesec kad pomažeš daidži iz Gradačca da pokupi šljive, radiš duplo jače nego što si radio u Njemačkoj, da naredne godine bude prvo mjesto na sajmu šljivovice, gumena čizma ti postane kao živi dio organizma a donji dio leđa čist granit.

Ženidbar – tad se ženiš jer počinje solidno da duva a valja se stisnuti uz neku guzicu preko zime, pa se tradicionalno slučajno dogodi ljubav na prvi pogled kad Amorova tandžara opali pa maksuz vidiš koja će naložiti dobru vatru od drva koja joj doneseš. Možda ne izgleda dobro, ali dobro kuva i dobra je sa djecom, ako je ona prava biće ti jaran i u Foči a i na Marij’nom dvoru.

Mazijar – mjesec kad u Saraj’vu bude hladnije nego u Han P’jesku, međedi kucaju na prozor i gore od cigana prose za pive i bureka, al’ ne treba im otvarati ako lijepo ne zamole ili ako nisu rod (makar treće koljeno); mjesec kad si napravio Halida juniora, Senada, Senadu, Gorana, Zorana, Željka, Vladu i Ipeta, vazda bude slab TV program a nema se šta raditi oko kuće…

Da Vam bude berićetna, Halidova ova!

Napomena: Halidov kalendar ima 11 mjeseci, jer puno je, brate, 12. Ako se fudbal može igrati sa 11 igrača (a i manje kad jaran fasuje crveni što je pljun’o sudiju šupka), može i godina sa 11 mjeseci…

Pederi su jedini pravi muškarci

Tehnologija i emancipacija su opasno stale na put prirodnoj selekciji. Narod više ne vjeruje narodnim izrekama. Đavo je ušao u ljude, sa zadnje strane.

Ipak, nije sve tako crno u svemu. Opšta progresija – da to tako nazovemo – stavlja neke stvari na svoje mjesto. Nakon ko zna koliko vijekova – ničim opravdanog – patrijarhata, sve je više i više jednakosti među polovima, sa svim njihovim nejednakostima… koje se pokušavaju izjednačiti (uočićemo kasnije). Ultrabrzi kanali komunikacije su sve više otvoreni za onaj pol koji ultrabrzo komunicira, žene. Žene piju kafu, puše, pričaju na mobilni… odjednom! Muškarci turiraju motore dok ono malo trče za ženama a onda ono malo više bježe od njih, traljavo i nadasve neuspješno. Takve scene u prirodi… pa to je materijal za dokumentarni film.

Kako žene sve više imaju pravo glasa, tako su i sve glasnije. Izražavaju se slobodno. Slobodnije. Nejasno i glasno, izražavaju se žene po mnogim pitanjima, kao što je npr. pitanje „Šta žene žele?“ u zagradi od muškarca života. A, realno, ne znaju šta žele.

„Ti bi htjela da ja pušim marihuanu do šest ujutru a ustajem u pet!“ – Rambo Amadeus

Prije svega, jedino činjenično je to da žene žele da budu voljene željene i shvaćene. Taj fakat je opšta kultura, odgovor u Slagalici. Samo, kako shvatiti neshvatljivo, kad u jednoj sekundi žele da budu nježni cvijet a u drugoj surova alpska lavina koja po običaju oduzima živote siromašnim istočnoevropskim turistima. Uspješna majka i poslovna žena koja pronalazi vremena za pilates, fitnes, nes, prljavi ples; onaj stub „iza svakog uspješnog muškarca“; simultano Džek Nikolson i Hit Ledžer… u ulozi Džokera. I to muškarci treba da shvate… razumiju. Da tačno znaju kad ne treba (ništa) nešto reći, vještina na višem nivou od aikida, shinobi.

Kako to muškarci treba da shvate, tako to treba i da isprate. Pravovremenom reakcijom, na… Tad budi takav; tačno takav; ne takav, majku ti jebem. Obrij brkove; pusti brkove. Slušaj me; tlači me. Cvijeće, bombonjera; šamarčina. Daj pare; daj pare. (Ne, to se ne odnosi na bijedni materijalni segment uloge [nedostatka] finansija u moralnom urušavanju lokalnom, već na jednostavne ženske svakodnevne ekonomske operacije spičkavanja para.) Poštuj moje drugarice; sve su to kurve; ne gledaj nijednu; utroje može samo sa nekom ružnijom od mene. Nisam ti rekla; to si trebao da znaš. Usljed svega toga, imamo znatne varijacije u kvalitetu proizvedenih muškaraca. Ni zbog čega drugog, svakako ne zbog njihove pameti, jer pameti nemaju. Već zbog utapanja u sumanutom vrtlogu konfuzije gdje se žene odmaraju na dušeku uz koktel.

Misterija je to, šta biti, činiti (ponoviti), za ženama se svidjeti, za muškarca. ŠTA?! KAKO?! Agonija. I kako žene ne znaju šta žele da budu po postavkama – a neke npr. žele da budu muškarci (samo bez rada u šumskom gazdinstvu) – tako muškarci ne znaju kako da se postave kao adekvatan kontrapunkt tim željama. Zato se i neki npr. ponašaju kao žene (samo bez rada u kuhinji). Naravno, vrijedi spomenuti kako je suština ovog izlaganja činjenica da su – anatomski verifikovane, je li – žene izvor života, ah, to slatko davljenje. Jebi ga. Realno.

„A meni je do plivanja… u njoj.“ – Momčilo Bajagić Bajaga

Međutim, tu se sad miješa ona stavka kako žene žele da budu željene, da se pridoda malo paradoksa (uočićemo ubrzo) u vrtlog. Žene žele da ih žele. Da budu potrebne, korisne, upotrebljene, zloupotrebljene. Jer to je najprirodnija priroda žene, uloga, da bude majka. Da bude majka djetetu, da bude majka beteru, volusini, debilu (daj šta daš), samo da bude majka. Da bude zamjenska majka nesrećniku koji čitav život oko sebe sije samo bijedu usljed neke Frojdologije i da joj isti upropasti život, ekstreman slučaj ali na žalost ne tako rijedak. A „ima samo jedna mama“. Nezamjenjiva, jedina, potrebna… neophodna. Dakle, željena. I ženama najteže pada kad ih ne žele. Od toga polude. Protiv toga se bore, jer ne mogu to podnijeti. To žele da promijene. Džaba što ih milioni žele ako ima samo jedan da ih ne želi… to ih privlači više nego išta. NE MOŽEŠ TI DA ME NE ŽELIŠ, posebno ako ja želim tebe, prva je linija u programskom kodu žene.

„Poješću sve kolačiće, tebi u inat postaću debela!“ – Marina Perazić

A ko je to potpuno imun na tu ljepotu, prirodnu, vještačku, Instagram, L’oreal i ostalo? Ko to začepljava nos kad zamiriše sir, miriše sir? Ko može samo da okrene glavu na treptanje *trep, trep* i namigivanje *mig, mig* (za strano tržište *wink, wink*), ko to ne reaguje na poruku „cao + :)“? Ko to zna više od žena o lubrikantima, dijetama, odnosima sa javnošću i domaćinstvu? Ko to može ići na aerobik i jogu i ostati potpuno hladan na vagone guzica u helankama? Ko je to nepopravljiv toliko da (po ženskoj logici) mora biti popravljen? Ko to ne želi žene toliko da žene to ne mogu podnijeti i moraju da ga se dočepaju? Peder.

„Ima nešto u tom što me nećeš.“ – Željko Joksimović

I tu je sav kuršlus, zato što ono što žene ultimativno žele – od pokretne imovine, je li – su pederi. Jer je njihovo ponašanje nedopustivo, a pri tom se ne misli na homoseksualnu sodomiju. One moraju to popraviti. Majčinski instinkt, izazov EXPERT LEVEL HARD. Ma kako oni to sebi mogu da dopuste, da ih žene ne zanimaju?! Pa šta oni misle?! Čupanje kose, ludilo, stres, cigareta za cigaretom, podočnjaci, pala sam ispit, mamu mu jebem. A pederi ultimativno nezavisni, jer ne pate za pičkom. Nisu pičkopaćenici, takoreći. Boli ih briga. Slobodni, potpuno, da turiraju motor do mile volje. Neograničeni naponskom ogradom konvencija, neopterećeni oblikovanjem svog lika i djela prema potrebama suprotnog pola. Kad odu kod automehaničara nimalo ih ne zanima kalendar na zidu. Nesputani kontriranjem ženama, shvatanjem neshvatljivog. Hladnokrvni, urednih obrva, željeni uzaludno. Oni se tapšu po dupetu i kad izgube poen u odbojci, a one kip(t)e na tribinama… Pederi su, u ultimativnom zbiru svih prava i sloboda, jedini pravi muškarci… sem onih pedera koji se ponašaju kao žene.

„Nekad je 90% ljudi živjelo dobro a 10% odlično, a danas je obratno… Čekaj, šta sam ja rekao?“ – neimenovani prodavač sa pijace

Tačno tako.