Hiperaugmentacija nihilizma kao legalno sredstvo u borbi za opstanak

U sumraku civilizacija dok sunce zalazi za masonsku piramidu, Zakon jačeg je dominantan diskurs u K1 borbi koju zovemo život. Princip je to pod kojim naplaćuju struju, vodu, telefon, RTRS koje nam, eto, daju, da se razlikujemo od Krapinskog pragospodina. Cane je zaćutao, da bi Đorđe David progovorio. Au, tebra.

Nakon duže pauze, velika radost za praktikante balkonske hortikulture i ljubitelje posmatranja sušenja bezbojnog laka: povratak emisije Poetski je sat na Vaš omiljeni blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. – ponovo s vama, nakon neočekivane i ničim izazvane pauze od četiri godine. Dešperatna vremena od ratnih teža, čini nam se iz izuzetno iskrivljene perspektive, sudba je kleta da se katapultom i Trojanskim konjem borimo protiv distopije… U skladu s tim, danas će biti predstavljena poema jednog autentičnog predstavnika saobraćajne poezije nedžentlmenskog makadamskog smjera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladiću kojem ne treba posebno predstavljanje, jer bi isto u startu bilo pogubno po njegov pjesnički kredibilitet i kreditnu sposobnost. Vlajić je pjesnik zakašnjele reakcije, koji u kočenju pri trepćućem žutom svjetlu na raskrsnicama bez nadzornih kamera vidi crveno oko gospodina iz 1984. poznatog kao T-800. U zanimljivom obrtu, nakon 36 godina nema više metalnog endoskeleta, povratak prirodi se desio preko virusa loše skuvane životinje nepredviđene za jelo, a već pomenuti prirodni Zakon jačeg – koji ne izumire jer je jači od svih dosad smišljenih humanističkih zakona – našao se na udaru najnovijih klipova (ne kukuruz, ne YouTube) ubačenih u točkove prirodne selekcije. Naime, kao nekad trakom oko ruke, u građane drugog reda trećeg svijeta su nedavno sprovedeni oni preko 65 godina, koji su svoje dugove društvu davno sravnili i dali najbolje godine života temeljima današnje propasti. Osuđeni na četiri zida tapetama ukrašenim prošlosti sjenama, EKG je zamalo prestao da ispisuje vunicu i svilen konac… Ipak! Zabrane polako padaju. Oni se vraćaju. Posebno neki od njih. Neke. Oko Petra Lalovića namiguje, odozgo, na prezrelu cvast.

Ekskluzivno za Poetski je sat, crnim mastilom ispisan komad horizontalne signalizacije iz ciklusa Umrijećemo da oni žive, jbg…

Babe samoubice sa cegerima na kolicima (napisao B. Vlajić)

U saobraćaju,
za njih je svaki mjesec,
kolovoz.
Februar, čuj mene februar, trotoar,
ima nula dana.

U saobraćaju,
ne jebu živu silu,
navikle su na braunilu,
službeno ili u civilu, patrole ih ne bole.

Njihova brzina kretanja obrnuto je proporcionalna
količini smetanja,
dok bi neko prošao pored
njima se ne uklapa u raspored.

U saobraćaju,
samo se bogu obraćaju
i crnoj hronici.

Babe samoubice sa cegerima na kolicima
rulaju ulicama.

Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina…

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.