Uticaj osnovnoškolskog znanja o ovcama na ponašanje u životu…

Uvijek se radujemo kad se u školi uči o nekoj životinji. To je sto puta ljepše nego čitanje i pisanje. Odmah svi živnemo i načuljimo uši.
Jednog dana, tako, eto ti učiteljice u razred, lupi šibom po katedri i objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o jednoj vrlo zanimljivoj i korisnoj životinji, koju svi vi poznajete. Bi li se neko mogao sjetiti koja je to životinja?
– Lav! – raspali Iketa kao iz puške.
– Kakav lav, Iketa. Zašto bi lav bio koristan?
– Pa lav riče i trči – mudro objašnjava Iketa.
– Slon! – grmnu Joja Parip.
– A otkad je, opet, slon svima poznat, kako sad to?
– Poznat je po tome što ima red i sprijeda i pozadi.
– Tebi treba rep, Joja, kad tako lupetaš.
– Noj! – viknu Rasim. – On snese veliko jaje pa se svi najedu kajgane.
– Ali, djeco, učićemo o jednoj našoj domaćoj životinji – naglasi učiteljica – Ostavite lavove i slonove na miru.
– Međed, međed i vuk! – zabrza Iketa da se prvi pokaže.
– Ej, kuku meni, zar su međed i vuk domaće životinje?
Obrni-okreni, baš niko ne pogodi. Ja sam se i sam domišljao i mozgao šta li to kod nas ima domaće pa sam se sjetio samo jedne vrane za koju je moja mama govorila da se odomaćila blizu naše kuće. Već sam htio da je pomenem, ali sam se onda sjetio da vrana, možda, i nije životinja, jer je krilata. Tako i oćutah, ali zato je stric Iketa proslavio i mene i sebe kad je najzad rekao:
– Kola! Na njima domaćin vozi drva i slamu pa je to korisno.
Učiteljici najzad dosadi to dječje nagađanje i ona svečano objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o ovci.
– Ovci?!
Čitavim razredom zaori se smijeh. Kakvoj sad ovci kad se o njoj nema šta učiti? Pa ovca samo pase i bleji, ništa drugo. Šta ima da učiš kad se o njoj sve zna.

(Iz knjige Glava u klancu, noge na vrancu, Branko Ćopić; Rad Beograd, 1990. [1971])

Miroljub protiv Miroljuba

Pričamo nešto stara i ja, razvuklo se tematski poslije mog citata citiranja sa pijace recitovanja; sjedi čoek isti moj ujak samo duplo deblji te onako, više za sebe, kazuje:

„Umrla mi žena, mili pobro!
Crna zemljo, pritisni je dobro…“

(Naravno, interpretacija je slobodna, stare narodne.)

I otišlo je to u nekom generalnom smjeru, opštefilozofskom metafizičkom pa stara u jednom trenutku kaže:
– Pijaca, to je škola! A ne ovo što si ti išao!
– One debilane!
– Da, debilane!

Inače, u neposrednoj porodici nas je 75% prosvjetnih radnika.

Nekad je za sreću bilo potrebno samo 8

„U moje vrijeme…“ tamo prije, jebotebog, zamalo 20 godina, stvari su bile drugačije. U školu se išlo da bi se naučilo nešto. Posebno u onu osnovnu. Dalje, kako kome. I sad, da li je bilo bolje (za vrijeme druga Tita) moje djetinjstvo ili ovo sad, bespredmetno je raspravljati, ali, suština razlike se odražava u činjenici da sam ja u osnovnoj školi imao predmet Domaćinstvo, a ovi sad, umjesto tog istog, imaju Demokratiju. Zluradi bi rekli, isto je to, dva predmeta na D, oba beskorisna, al’ sjetiće se toga kad im više ne bude imao ko smotati pitu.

Nego, onomad je i Tehničko vaspitanje bilo znatno drugačije. Danas na nastavi Tehničkog vaspitanja maltene ne prijeti nikakva opasnost od povrede alatom, a nekad: srp, čekić, škrip, pila, šperploča, utičnica… bio je to Rambo 3 izazov u školskom kabinetu. Ipak, da spriječe krv i suze tu su bili prisutni izuzetno obučeni i školovani nastavnici, svaki od njih poseban, da ne kažem specijalan. I dok ću Seniju H. upamtiti po tome što me je za svog mandata vječito zvala Vlajniču, gdje to nije bilo moje prezime, ona nije tema ove emisije.

Paralelno sa Senijom, tamo nekad malo poslije smo dobili drugog nastavnika, kojeg se sjetim svaki put kad (na internetu) pročitam riječ awesome. Riječ je to iz engleskog jezika, pridjev, u knjiškom značenju strašan, užasan, ali koju mladi ljudi koriste u obrnutom smislu, da kažu kako je nešto jako dobro (kao što je onomad Majkl Džekson učinio sa pridjevom bad). Ta ista riječ se izgovara približno osom (срп. осом), približno kao što je to naš nastavnik tehničkog izgovarao… broj 8 (срп. осам). Goran je ime čovjeku, koliko se sjećam, stariji je bio malo onako, malo onako je došao sa strane – nije bio iz Banjaluke već negdje malo dalje od Banje Luke, ‘aj znaj. S tim u vezi, izgovor mu je malo bio kriv, a Klara Šuman te parabole izgovora bila je upravo u slučaju broja 8 (Hej, šoferu, kondukteru…).

Da li baš zbog numere Atomskog skloništa, ili ko zna čega drugog, ali to njegovo osom je nama djeci (što smo čučali ispod jorgana) bilo, u današnjem žargonu, vrh, ekstra. Svaku priliku smo koristili da ga navedemo da kaže osom. Na žalost, mjesečno 8. dođe samo jednom, u 8 smo dolazili u školu, nije nas bilo 8 u grupi (nego više), tako da smo morali smišljati alternativne metode navođenja. Jednom se desilo da smo, u iščekivanju nastavnika kojeg su i njegove kolege prozvali osom, kompletnu tablu (i okolni region zida) išarali sljedećim sadržajem: 8 8 8 8 888 88 88 8 888 8 88 8 88 88 8 8 (zamalo pa 666). Nakon prigodno smještene „zamke“, smjestili se u klupe i čekamo nastavnika. Isti ulazi. Osmatra. Zbunjeno konstatuje: „Šta ste vi ovo čitavu tablu ispisali sa osom?“ Na to kreće kanonada smijeha gdje su se neki morali pridržati za škripove da se ne bi srušili sa stolica, jedan onako pošten dječiji smijeh kao refleksna kontrateži školovanju koje je tuga, a nastavnik će na to, onako više za sebe: „Ma šta je toliko smiješno sa tim osom…“

Ni dan-danas ne znam šta je toliko smiješno bilo… al’ me smijeh uhvati kad god se sjetim. Za nas je osom bilo awesome.

Iz riznice narodnih mudrosti sa pik.ba 2

Ne tako novi projekat na blogu! Ne tako novi segment! Ne tako novo, novo, novo!

Iz riznice narodnih mudrosti sa pik.ba je rubrika koja će predstavljati simpatične i humoristične stvari sa bosanske online pijace, pik.ba. Kao i na pravoj pijaci, na pik.ba se može naći sve, od igle do lokomotive, a ni prodavcima nema mane. Svako reklamira svoj artikl kako zna i umije…

Iako je pik.ba prepun bisera, jedan me je artikl brutalno ponukao da očistim prašinu sa ove rubrike:

pik.ba: PRODAJEM RADION (model radijon)

Detaljne informacije
PRADJEM RADION ISPRAVNA 100% MOZE SE UKLJUCITI U NJEGA DVA ZVUCNIKA …NA NJEMU IMA DA SE POJACAVAJU BASOVI ITD …RADION PRODAJEM SA ZVUCNICIMA I MOZE BEZ ZVUCNICIMA ..CJENA SA ZVUCNICMA JE 60 KM A SAMO RADIJON JE 40 KM

Pravopis i gramatika su relativan pojam, a ovdje mi je posebno simpatično „može i bez zvučnicima“ negiranje padeža à la Džole Džogani, te što je artikl asocijacija na jednu pričicu koju čuh svojevremeno…

Kaže kolegica prosvjetna radnica kako njena kolegica prosvjetna radnica predaje srpski jezik u školi u Banjaluci ili okolini. Stanje je loše do očajno, a stanje se odnosi na znanje. I ona pred tablu pa na tabli napiše rečenicu:

Ovaj radio neradi.

Riječ radio je tu da asocijativno ukaže da prilikom radnje nešto… ne valja, je li. Nakon rečenice kritičko-analitički ostane pred tablom pa saopšti učenicima da rečenica nije dobro napisana, pravopisni je problem tu negdje, samo gdje, ne želi da otkrije. Pita učenike da li je neko dovoljno pametan, hrabar, jak, poseban, samo svoj, Cane iz Partibrejkersa, da smije izaći pred tablu, uzeti stvar (kredu) u svoje ruke i ispraviti rečenicu. Ima ih. Izađe učenik komada jedan i popravi stvar. Njegova rečenica je glasila:

Ovaj radijon neradi.

I šta ćeš. Ako neradi, neradi, šta da seradi.

Pročitajte još:
Iz riznice narodnih mudrosti sa pik.ba 1
Iz riznice narodnih mudrosti sa pik.ba 3