I tako vi meni kažete, da se zahvaljujući raznim civilizacijskim dostignućima život promijenio iz korijena ali da je porodica i dalje osnovna ćelija društva te da se za sklapanje braka plaća matičaru, crkvi, salonu za vjenčanje itd. umjesto da se od njih dobijaju pare, plakete sa natpisom „KONJ“, ilegalne psihoaktivne supstance itd.
U redu, nećemo odmah ići tako daleko, valja krenuti od početka: žena i muškarac, dvije anatomski kompatibilne jedinke, po svemu ostalom nekompatibilne. [Bože, to si dobro napravio, svaka ti čast, prim. aut.] Nakon što stasaju, gledaju jedno drugo, vide potpuno različite stvari: on nju – malo više – vidi s vana (guzica ili sise), ona njega – malo više – vidi iznutra (konj). Pomisle kako i nije loše to što vide. Uz pomoć interneta, velike magije ili pak strndžanja dođu u bliski kontakt, obostrani faul njihovih anatomski kompatibilnih dijelova. Bude lijepo. Nakon tog lijepo dolazi ono kritično, SUTRA.
E, znaš, mogli smo otići negdje za vikend…
To SUTRA je naplata za JUČE, počesto veoma bukvalno, u skladu sa idejom najstarijeg zanata X izjave kako su sve žene kurve (izvini, mama). Taj vikend će se platiti, ne nužno parama ali parama. Nije sporno, to tako mora biti, svaka usluga se plaća. Međutim, problem je kad je njen džudo dobar pa se konj navadi, onda bude i idući vikend rezervisan. Ide se na drugo mjesto, zna ona dobru foru. A onda naredni vikend neko treće mjesto. Ispostavi se da ona zna dosta tih mjesta. Ispostavi se da ona zna dosta toga. Neke baš znaju puno nekih stvari. Konju, bolje ne pitaj, to je priroda. Žena je more, more je izvor života. Ti si konj. Ipak, nakon nekog vremena, ponestane tih ideja za romantični bijeg…
Kada ste posljednji put uradili nešto po prvi put?
Nakon što se ispucaju sva ta zanimljiva mjesta, šta ostane? Ona druga. E, tad nekako presuše ona spontana sportsko-zabavna popodneva na parkingu kod firme jer se treba ići sa njenom sestrom i onim njenim retardom na ručak, ako nije to onda su ko zna koje po redu babine kod one njene drugarice koja je još u šestom razredu bila toliko debela da su svi mislili da je trudna, tu je obavezno i biranje pločica (jer je kupatilo baš bilo ZRELO za renoviranje), ukratko, onda se sve nešto MORA. Ona, naravno, ima sve te ideje, svija gnijezdo, oblikuje. On ima potencijalnu energiju koja se teško mijenja u kinetičku, uglavnom ne bi ništa a svakako ne bi to njeno, radio. Razlike izbijaju kao gejziri, on ima kladionicu/pivo/informatiku/69 sa jaranom uz obostrano udaranje šakama u mošnice/štagod, ona ima njega kao jedinu zanimaciju: od konja napraviti magarca. U zavisnosti od broja ispucanih/preostalih vikenda, doći će do skrivenog/neskrivenog negodovanja. Baš tad nekad se sve češće i češće javlja jaran koji ima pecanu i u autu sluša grupu Brkovi…
Naravno, sa druge strane je drugo ovaj isto. Ona ćuti i trpi i psuje mu majku, kači sve više slika na instagram, gdje, naravno, nema njega. Njen inboks (DM) sve više liči na Kočićev zbor – dosta veselih osoba muškog pola na jednom mjestu. Za sve njih ona je mačka i po jer gledaju laž a ne njeno lice ujutru… [Digresija: Metaverzum već postoji – nije bitno kako ko izgleda, bitno je kako izgleda na instagramu. Isto tako, ukinut taj prevaziđeni komunistički pojam „prijatelj“, sad ljudi imaju pratioce a oni koji imaju najviše pratilaca, oni više i nisu ljudi. U suštini, hijerarhija – to je sasvim prirodno, prim. aut.] Čitava ta njena armija našiljenih neolovaka je udaljena samo jedan poziv, među njima je vjerovatno neki jaran od jarana od onog jarana što ima pecanu… Crvovi sumnje kopaju punom parom, ona sprema ofsajd zamku sa idejom sigurno ga spopada neka mlađa, on je duboko u kontu sigurno je spopada neki gluplji…
Kolotečina žabokrečina
Dakle, ne odnosi se to samo na veze već i na život generalno: dok Darkwood Dub kaže da život počinje u tridesetoj, zapravo, za većinu staje malo prije. Ne prestaje već staje: dotad idu školovanje i odrastanje u raznim zabavnim etapama, zadaci u zoni narednog razvoja (svašta čovjek nauči u vojsKi i zatvoru) a onda slijedi zaposlenje koje za većinu ljudi znači prestanak razvoja. Sve je lako kad si mlad, kad si stariji teže, pronalaziti nove izazove, čuvati stare živce, učiti – da ne istruneš. To je, isto tako, period ozbiljnih veza, analogno braka i sticanja potomstva koji su ponekad elementi razvoja (ne nužno razvojnog tipa) ali češće i razdora. Ko je prethodno imao ozbiljne i duge veze, ili je pukao, ili je pukao iznutra.
Odmaklo se vrlo daleko od pećine odnosno od početnih pozicija pomenutih u prvoj rečenici: „ona da rađa, on da brani“ zonfić nije realna priča jer to, na taj način, ne treba nikome… a posebno njoj. Naravno, majčinski instinkt je realnost kao što je i odlazak u banku sperme – ponekad to djeluje jednostavnije nego oplodnja uz pomoć živog konja. Dok je u modernom svijetu vrlo validna ideja „što gore – to bolje“, nakaznost toga ne mijenja činjenicu da svako ima pravo na mišljenje što bi trebalo poštovati. S obzirom da žene više nisu građani drugog reda, dostupni su im poslovi kao muškarcima [finansijska nezavisnost, naizgled, sve rješava, prim. aut.], potpuno je otvorena opcija eliminisanja konja iz ultimativnog cilja svake veze, stvaranja potomstva. Naravno, i tu postoji analogija i reciprocitet: nasuprot onom malom (ali sve većem) procentu žena koji uopšte nije zainteresovan za majčinski instinkt je jednako tako mali procenat muškaraca koji ozbiljno žele da budu očevi te ih ne zanima apsolutno sve sa dvije noge i razdjeljkom među njima.
Obaveze ubijaju veze a nema veze bez obaveze.
Dakle, crno je na kraju a mučno tokom sredine, u najgoroj hipotezi. Zašto to mora tako, kad nekad nije moralo? Ono kad je bilo može a i ne mora – skontaćemo za neki drugi vikend – nema veze. Tad je bilo lijepo, najljepše. Ta neka bezbrižnost, neobaveznost, gdje svako ima svoju zabavu, nakon toga grub hrišćanski seks sa vulgarizmima bez zajedničke migrene poslije… Kako postati izuzetak od „Brak je kad dvoje ljudi rješava probleme koje ne bi imali da nisu zajedno.“? Pitanje za gaženje tenkom milion seksualnih pomagala koja se solo koriste. Lakonski bi bilo reći da samo treba napraviti inverziju korijena problema: on da gleda iznutra, ona da gleda s vana. Te ptice nikad ne polete. Razlike su konstanta a uslovi igre se mijenjaju. Kurvanja je bilo otkad je svijeta i vijeka, za to je potrebno dvoje. Ili ona sama a njih dvojica i slične varijante [„Ajao!“, riknu konj, prim. aut.]. Veza se može uništiti na razne načine, brzo, lako, jednostavno, čak i kad su ljudi pametni – što je rijetko…
Vrijedi napomenuti, ovdje se ne zastupa nihilistička priča usmjerena protiv porodice. Ipak, ako naredna pokoljenja stasavaju u sve većem broju iz monoblok varijanti, koliko se još može tvrditi da je normalno da mama i tata moraju da se vole i da budu zajedno? Iz tog krajnjeg položaja korak unazad, zašto da se trpe? Zašto i za šta da se (zajednički) bore? Zašto da ona i on pokušavaju očuvati vezu umjesto da podlegnu urođenoj gluposti koja će pri prvom kamenu spoticanja ubaciti u glavu ideju da je trava zelenija drugdje… Kako sačuvati romantičnu vezu uz sve te izazove, održati strast, sačuvati mentalno zdravlje i fizičko i ostala pitanja naslovnih strana? Najteži su jednostavni odgovori…
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 