U suštini, muškarci su oduvijek pičke, počesto ali ne isključivo, zbog pičke… Samo su danas postali previše pičke.
Lijepo nam je danas, svima. Imamo automobile sa stotinama konjskih snaga koje ne možemo voziti KAKOBOGZAPOVIJEDA jer gdje nije kamera tu je lik koji vozi 27 km/č ili žena koja dok vozi još razgovara na telefon/šminka se/slika za instatok/sprema ručak/polaže ispit/očima na potiljku ti unaprijed i duplo jače jebe mater nego što ti njoj jebeš mater jer sporo vozi. Opet, alkohol je još uvijek vrlo i veoma legalan ali nasilje u porodici ne. Ni u kom smjeru. Hrpa je tu nekih novih ideja o slobodama koje su zabetonirane vrlo retrogradnim ograničenjima. Bajaga prije 286 godina pjevao o 21. vijeku ali zasad umjesto letećih auta imamo vrlo kvalitetne mobilne telefone da možemo praviti odlične slike kurca koje prije adresa na koje su upućene stižu u centrale obavještajnih agencija. Terminator, kažu, zapeo u saobraćaju. Ok.
Opet, tu je virtuelni svijet. Makar tu nema ograničenja, svako može da bude šta hoće. Samo, zašto mnogi biraju da budu glupi? [Javna pohvala neznanom junaku – autoru izjave u kurzivu, živ i zdrav bio, prim. aut.] Bazično, ako izuzmemo svakodnevni grajnd (koji je jedini realan), život se pretvorio u amaterske PowerPoint prezentacije. Divno je i krasno i prazno i sa generičkim pozadinama i puno grešaka. Postoji li danas provod radi provoda ili je sve trka ko će imati ljepše lažne slike u albumu a ono što (s)provodnika zapravo baca u sevdah/merak je broj „palčeva“ i „srdašaca“ upućenih sa svih strana svijeta od ljudi koji listaju društvene mreže sjedeći na WC šolji. Ima li više ikakve draži u jebanju ili je, pak, radost radost sreća u romansiranom floskuliranju o epskom opštenju čija naracija djeluje kao troglavi hibrid Bitke na Sutjesci, Legende o jeseni i Marša pingvina a zapravo je, realno, bilo slabo do loše gdje nije bilo skidanja čarapa a ni gašenja Grand parade na 48″ Vivax televizoru.
Mislim, da se razumijemo, nisu svi problemi od juče. Neki su od postanka vremena. A neki su svježi.
– Ej, princezo, došao sam da te spasim! Vidiš, ovo je moj bijeli konj, odličan je, išli smo po njega u Pakrac, dali smo Golfa dvicu i 300 evra pride. Spleti posteljinu da se spustiš sa posljednjeg sprata te visoke kule, ja te čekam ispod pendžera da pobjegnemo u slobodu pored ljutog zmaja!
– Halfe moj, ne znam ko te poslao ali si dobro zalutao: em što imam lift, em što imam kola, ne pada mi na pamet da se penjem na to tvoje jebeno kljuse. Bolje ti je da razguliš dok se zmaj nije vratio s posla u gradskoj upravi [ful „izmišljeno“ radno mjesto, prim. aut.], jebaće te ako te vidi ovdje…
U ovom kratkom izvodu iz komada „Frau Rosalinda čvrsta četvorka iz Čardačana“ vidimo neke negativne elemente izjednačavanja jednakosti i ravnopravnosti polova. Ima ona svoja kola, ima stan u penthausu visoke kule sa liftom, ima dobru platu, ide sa drugaricama na more, jaran na konju je u startu sveden na nivo tog istog konja. Žena može sve što može muškarac. Zašto onda uopšte biti muškarac? („Eto ti kurac pa se jebi sama.“) Osupnuti smo nadasve, sva ta lijepa demaskulinizacija, serijsko prepravljanje malih ljubitelja fusbala u osobe koje šalju SMS poruke na izboru za pjesmu Evrovizije. Half je na kraju glasao za nebinarnog ali konj je, sjećajući se boljih dana i galopa po božurima, potrošio 360 dinara na glasove Tejodori. Duvaj ga, Evropo. Sjeća se konj, ako se ne sjeća half. Pričao mu je deda konj kako je to nekad bilo…
DIREKTIVE:
– ZADOVOLJITI ŽENU
– ODGOJITI DIJETE
– ODBRANITI DRŽAVU
A onda je došla depresija. Stres. Napadi panike. Anksioznost. Svi se brinu. Brinu u pičku materinu. Pored svih apsolutno neljudskih kao što su LBGTKU propaganda i „život slobodan od djece“, jedan od aktuelno dominantnih narativa se odnosi na dekonstrukciju muške psihe kroz opštu promociju i pohvale slabosti. I onda imamo istupe kojekakvih kockoglavaca koji svaki dan IMAJU DA JEDU MESA gdje oni govore kako pate, kako ih niko ne razumije, kako se bore, kako tu nema pomoći. TEŠKOE. Naravno da je priča sranje, slika u ogledalu glupe priče o silovanim glumicama gdje se zapravo ne postiže ništa da se pomogne pravim žrtvama silovanja i nasilja u porodici. Na stranu što je globalno sistem truo pa se zakoni i porezi odnose samo na sirotinju, kod nas femicid cvjeta uz tradicionalne pozdrave poznanika i prijatelja „on je bio tako miran, niko to nije mogao očekivati“… Digresija. Ok. Tako o stresu i anksioznosti ne stižu da pričaju ljudi koji zapravo imaju posla na poslu. Ono kad legneš u kadu pa zaspiš jer si 15 sati bio na nogama. [Pozdrav za Njemačku, prim. aut.]
Bilo kako bilo, akcentovanje ovog aspekta muškog mentalnog zdravlja je samo još jedan način urušavanja „tradicionalne“ uloge muškarca gdje je već upotreba riječi „trad“ vrlo opasna i nepoželjna, politički nekorektna. Tradicionalna uloga muškarca je danas označena kao „toksična muževnost“ za koju je određena hemijska kastracija a za gospodina sa mentalnim problemima tu su antidepresivi… da se poravna.
E, sad, kao što svijet nije ravna ploča, tako ni čovječanstvo nije u ravni. Pa se ravna. Oduvijek i svakako. Nekad je dizanje tegova bilo muška stvar, teretane nisu smrdile na bijelo pranje, međutim, helanke već odavno nisu samo za žene, a dreč je opšteprisutan. Ostao je rat. [Odlična tranzicija, prim. aut.] Jedini preostao dominantno muški sport, gdje muškarci bivaju muškarci, gdje nema vremena za pitanja o zdravlju, kako mentalnom, tako fizičkom. I ratni romani koji ostaju. Tako u „Životu čoveka na Balkanu“ Stanislava Krakova – usputna referenca ‘nako – imamo odličan presjek osnovnih ratnih aktivnosti koje su, zapravo, osnovne muške aktivnosti: ratovanje/ubijanje švabe, ranjavanje/gubljenje dijelova tijela, kartanje/gubljenje vremena, zabava sa prostitutkama/super zabavno gubljenje vremena i alkoholisanje/gubljenje razuma. E, ovo, posljednje, to je tradicionalno ravnanje. [Odlična tranzicija, prim. aut.] Jeftina mjuza, teška cuga. Pije se da se zaboravi, da se prebrodi, da se ubije bol… do oduzimanja, kako svijesti, tako i kontrole nad udovima. Jer je teško. Jer su muškarci intrinzički pičke. Plaši ih taj rat. Plaši ih taj život. Krhki su. Tanko im je mentalno zdravlje. I tako je oduvijek… Ponekad zbog pičke.
Nego, kako onda da je sramota da se priča o muškom mentalnom zdravlju, kad su muškarci pičke otkad je svijeta i vijeka, ispada da samo na silu muškarci bivaju muškarci, „ravnaju se“ čim stignu, koja je razlika između alkohola i antidepresiva i koja je poenta svih ovih linija, pitate se? Sramota je u tome što je razgovor o mentalnom zdravlju muškaraca zapravo jedan mali paravan za drugi problem, kao mini tanga gaćice za čupavu pičku iz ’70-ih godina XX vijeka. [EHHHH, prim. aut.] Sve je to samo dokaz da smo unatoč svemu danas usamljeniji nego ikad, NEMA PRIJATELJA. Sve je to usljed toga što ljudi nemaju prijatelje, kako – za početak – u samim(a) sebi, tako isto i u nekom nasumičnom liku koji se deus ex machina pojavljuje i usuđuje da bez bilo kakvog računa i bilo kakve koristi postavi pitanje: „Buraz, kako si?“
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 