Samo malo iskrenosti… i kakve to veze ima sa kurvama

Šta nas to tjera da lažemo? Zašto laž sa sobom vuče i krađu? Otkud fascinacija izvrtanjem istine?

Sve laži sveta je naslov solo albuma „večitog dečaka“ beogradske scene, Vlade Divljana, kojeg je nešto mučilo u datom trenutku. Simpatična fraza i meni prva asocijacija, a nije on jedini koji se bavio tim pitanjem kroz istoriju. Čitava armija filozofa, psihologa i antropologa je pokušala odgonetnuti zašto ljudi lažu, pri tom konstruišući takve teorije da bi najbolje bilo nešto slagati da se uopšte izbjegne kontakt/rasprava sa njima…

Laži se koriste u različite svrhe, najčešće radi nezasluženog sticanja različitih oblika prava, usluga ili statusa, ali kako je u životu ipak najbitnije pronaći sreću u vidu adekvatnog životnog partnera, tako se laži najčešće koriste na tom polju. Ponekad su to inspirativne i šmekerske „efektne fraze“, ali većinu vremena to je brutalno i bezočno laganje. Bezočno, zato što je teško pogledati onoj drugoj osobi u oči. Usljed opštenarodne informatizacije, bezočnost je sve lakša i lakša…

Budući da sam stigao u godine pozne, na koncertima najčešće stojim maksimalno udaljen od bine, da što slabije vidim i čujem izvođače za koje najčešće nisam platio da ih gledam. [Izuzetak su događaji na kojima Mladi Z. Delić i ja izazivamo šutke, prim. aut.] Tako se obično nađem u društvu ljudi koji su tu došli iz tisuću razloga, ali među kojima svakako nije obraćanje pažnje na dešavanja na bini.

Elem, onomad stojim, a onaj neki ispred mene visok dvocifren broj metara stoji, i nije što stoji i tako mi blokira pogled na binu, video bimove, rasvjetu, nebodere u daljini, planete Soko, Vardar i Pelješac na zvjezdanom nebu, nego što puši, pije i šalje poruke mobilnim uređajem (nadam se da je to isto radio – neuspješno – i za volanom motornog vozila nakon kulturno-umjetničkog događaja). S obzirom da njegov mobilni uređaj ima ekran veličine desetak centimetara dijagonalno i pri tom sija kao sunce, nisam mogao da ne vidim sadržaj prepiske.
Ona: ♥♥♥♥
On: ♥♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥
On: ♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥♥♥♥♥♥

Naravno, ona je u mobilnom uređaju ubilježena kao „ljubav moja jedina“, ovaj što puši, pije i šalje poruke se prilikom prolaska čete malih ali sisatih djevojaka veoma patetično namješta ne bi li se patetično otrljao od njih, valjda što mu srce tako jako kuca pa ima tih otkucaja (sa ekrana) za sve. A, vaistinu, njih pet prolaze, prosječne visine metar, drže se za ruke i samo što ne pjevaju haj-ho, haj-ho! dok prolaze kroz masu. Elem, nedugo poslije mojom srećom, ovaj što puši, pije i šalje poruke se maknuo a meni se pridružio drugar kojem je ubrzo nakon pridruživanja stigla poruka na mobilni uređaj. Poruku mu šalje „beba moja“, te on odgovara srcatim manirom. Dok gledamo neke malo veće ali malo manje sisate djevojke, kažem mu kako nam svima nedostaje malo iskrenosti…

Jer svi ovi navedeni fini mladići su redom članovi fejzbuk grupe „Kurve, janjetina i Vuco“. Garantujem. Samo što ne smiju javno da kliknu palac gore na nekoj objavi te grupe, da ih „inspekcija moja [njihova, hvala bogu, prim. aut.] jedina“ ne pokosi.

II: Podrška kurvama koje se ne kurvaju

Elem, bavim se sportom, hodam po uzbrdicama kao mladi vrli svijet (bez stručnog nadzora!), znojim se da budem kao muževni – manje dlakavi – muškarci sa naslovnih strana Men’s Health i to. Samo, hoda ih tako hiljade, plus što su hiljade od tih hiljada upravo kao (faktički nacrtani) muškarci sa naslovnih strana Men’s Health, a ja star propo i debo, trbušnjaka ni u priči. Šta’š.

Nego, ide mi u susret poznanik koji je zapravo rođak poznanika. Status „zdravo-zdravo“ kad se vidimo u banjalučkoj Rekreativnoj zoni, gdje se jedino i vidimo, nekih tri puta godišnje. On ide sa djevojkom odnosno, kako sam ja u nježnim godinama a on još u nježnijim, to bi već mogla biti i žena a ne samo djevojka [da sad ne ulazimo u tehničke razlike između istih, prim. aut.].

I, pozdravimo se. Ja kažem šta ima a on kaže zdravo. I to šta ima je bilo neko onako prosječno šta ima (red veličine dvije marke – kafa od 20 minuta), ali to zdravo… Nije što je bilo neobično tiho, nego što je to bilo posve u onom frekventnom opsegu gdje ta djevojka/žena pored njega nije u tom zdravo nimalo mogla da čuje da je taj lik pored nje nekad bio muškarac. A nije rijetkost, kod oba pola, takvo sakrivanje tragova.

Simpatično mi bilo. I prisjetim se koječega. Prvih djevojaka (kod drugara) onomad i uslova ponašanja sa njima [prve djevojke su zapravo i prvi razlozi za promjene ponašanja, odnosno prvi razlozi za laganje, prim. aut.], i kako taj „neki“ zdravo tako zamijeni đe si, šta ima, buraz i sve ostale heteromaskulinizirane izraze, želje, čestitke i pozdrave. Pa onda muški počnu nositi torbice, kaže, nije to pederuša, to se nosi sa strane. Ma da.

A onda se sjećanje okrene za 360 pa nazad u Budvu: prominentni M.Z. Delić (iz ere prije krosfit zglajza) i ja sjedimo u prominentnom BL lokalu sa jednom go-go plesačicom kad ono dolazi još jedna go-go plesačica. Grle se i ljube, za junačko pitaju se zdravlje riječima – citiram bez zareza zarad tačnosti realističnog stila pjesničke slike – đe si kurvo jebo te konj. Prigodno, „ja nisam bio odavle“ a M.Z. zamišlja tog konja.

Druga je to situacija, drugi su to ljudi, druga je prilika, sve je drugo pa i taj pristup… samo što je on odličan. Otvoren. Iskren. Bez foliranja. To je to. Kontam to nešto. I sad, iskrenost brutalno ogoli čoeka. Ostane suština. Nema maske, nema šminke, nema pakovanja. Ostane golotinja. A sve najbolje stvari u životu se rade bez odjeće. [Kog kurca se uopšte i oblačimo, nameće se pitanje koje ima svoj odgovor o kojem ćemo nekad, prim. aut.]

I nije što te plesačice plešu bez odjeće odnosno sa veoma malo iste. Mada jeste i do toga, golotinja, realno. Nego je to ta uzročno-posljedična veza, pa se može reći i „profesionalna deformacija“, iako to deformacija zvuči jako ružno. Raste nekako ta iskrenost obrnuto proporcionalno količini odjeće za rad/aktivnost/neaktivnost (subliminalna poruka: ne vjerujte ljudima koji nose kravate), a ko nosi najmanje odjeće za rad?

I zato bi bilo dobro da smo svi kurve. One su uglavnom gole. Tak’a profesija. Profesionalno iskrena, a još kad je iskreno profesionalna… to je jako lijepo. Uz manje laži, više bi se gledali u oči, sem povremenog skretanja pogleda usljed vizuelno-anatomskih refleksa [opravdano, prim. aut.], te bi (progone me, progone me tvoje) OČI radile punom parom – gdje pri tom ne mislim na funkciju plakanja već kao na kanal najpreciznije moguće komunikacije na planeti – tako da bi usta mogla da se bave drugim stvarima. Kad čoek malo bolje razmisli, to je veoma ekonomično; ekonomija = pare; pare pokreću svijet. Hm. ‘Ajmo svi na kurve, ovaj, u kurve.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII

„It’s a Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll)!“ – Bon Scott, 1975.

I u teretani Sokolskog doma se zna: dug je put do uspjeha! Niko se nije nabildao preko noći (sem nekih), zaradio Mercedesa (sem nekih), nabavio dobar telefon (Samsung) ili postao dobar fudbaler. Za sve je trebalo vremena, promišljanja, procjene, pripreme. Improvizacija je nešto što može proći u amaterskom pozorištu ili na džem džez sešnu, ali u svim ostalim situacijama… ne baš.

Iako smo na prethodnim časovima Seksualnog vaspitanja naučili da su blud i nemoral nedopustivi za čvrste momke teretane Sokolskog doma, to pravilo nekad može malo da se iskrivi, što je po svim prirodnim zakonima fizike: kao šipka za benč kad se na njoj nalazi 130 kg. Naime, blud i nemoral su dozvoljeni kad se muškarac nalazi na udaljenosti većoj od 20 metara od svoje, nesrećnom sudbinom i nedostatkom pameti, izabrane partnerke.

U skladu s tim, dođu tako ponekad vremena da trener Sale svoje vitalno 49-godišnje tijelo 30-godišnjaka obuče u veoma uske hlače i napravi krug po lokalima sa polovnom robom polovnjačama, pa im pokaže šta bi mogle imati… mogle! Takvi povremeni izleti reklamnog karaktera su fiziološka potreba, kao što ptice moraju da lete, izbacivači da tuku ljude, političari da kradu… Ipak, i u tim situacijama se zna: ništa na brzaka, ništa na kvarnjaka.

– Jednom ono kad smo bili u „Posljednjoj šansi“, zagledala se ona neka plavuša u mene, polovnjača, ali ‘nako dobra… – pripovjeda trener Sale mladim članovima – ja se mislim, da li ona gleda u mene ili u koga, a kažu mi ovi da u mene gleda… Trebao sam ja to tad, ali đe ćeš, oko nje sve neke rospije, ne možeš ti tu prići, šta da ja odem tamo, a ona meni da kaže šta ‘oćeš ti? a rospije crknu od smijeha, k’o što je ona jedna u teretani „4life“ Mitru rekla puši kurac kad joj je htio pokazati kako se rade trbušnjaci…
– Pa dobro, treneru, nije to valjda bila jedina šansa u „Posljednjoj šansi“?
– Ma bježi, to i nekako, bolje nego ono kad je onaj blentavi ____ [cenzura, prim. aut.] htio da jebemo neke Slovenke. Pa đe ćemo ih jebati (geografski; zna se da se pičke jebu u pičku, prim. aut.), pitam ga ja, a on kaže da one imaju neku sobu – negdje u gradu iznajmile, pa da ja na jedan krevet a on će na drugi pored… Pa đe ću ja tako, meni trebaju savršeni uslovi! Povoljna temperatura, vlažnost vazduha, atmosferski pritisak, pa da možemo sjesti, malo se upoznati, da pitam odakle je, kako joj se zovu roditelji, ima li braće i sestara, čim se bavi, koliko je dugo na birou… Ne mogu tek tako jebavati! Ej, a ovaj htio da jebemo na dva kreveta, jedan do drugog… Pa bi vjerovatno još poslije htio da se i zamijenimo! – zaključi trener Sale priču o stativama koje nemaju veze sa fudbalom…

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnjem pobratimu sokolašu Arnoldu „Alenu“ „Lexingtonu“ Anikiću nisu bile potrebne nikakve posebne pripreme: plodio je nemilice (što uključuje i neke Milice), samo sa kraćim prekidima za treniranje tegova, dok je to sa strane posmatrao Herr Žika i komentarisao: „Pa ovo nije bilo ni u mojoj dinastiji…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Za čvrste momke teretane Sokolskog doma, brojevi su sve. Brojevi pokazuju napredak, velik ili još veći, jer u toj ustanovi nema onoga što je suprotno od napretka. Brojevi pokazuju rast obima bicepsa, obima grudi, dužine ku…, maksimalan izbačaj na benču, količinu kučki koje su okusile 101% testosteron u terminu 0-25… ponekad i do 26, ali ne i do 27 jer to znači da je novi dan i vrijeme za trening.

Takođe, u teretani Sokolskog doma se uči da se brojevi moraju brzo obrađivati. Recimo, Boris BMW (u telefonskim imenicima mnogih kučki upisan i kao „Boki BMW“) je uvijek spreman da pruži prvu pomoć brojem telefona neke od njegovih mnogih pristojnih i poštenih drugarica, ali će on, kao Mišel iz Pokreta otpora, taj broj reći samo jednom (npr. Marija +38765654xxx), a zatim se sve odvija po principu „ko nabije nazove taj dobije nabije“…

Naravno, tu su još i standardne aritmetičke igre sa brojevima (sabiranje tegova na šipci za benč, sabiranje tegova na z-šipci, prebrojavanje tegova pri slaganju…), sve u svemu, puno je tu matematike (a kao što znamo iz nekih drugih izvora, matematika je egzaktna nauka – nisu to priče babe Joke i babe Stoje, prim. aut.) tako da se i najiskusnijim čvrstim momcima teretane Sokolskog doma desi da se malo „zabroje“…

– Baćo moj, vidi ovu jednu što sam dogovorio za sutra! – jedan istaknuti član pokazuje poruke primljene putem popularne ljubičaste aplikacije za instant komunikaciju… Prisutni članovi su imali uvid:
‘cao ljubo jesili sutra slobodan popodne jasam mislila da idemo kod mojih kumova na rucak pa poslije malo nasamo poyy’
– Auh, pa to je gotova stvar! – ushićeno će jedan od prisutnih.
– Nego šta, baćo moj! To je moja stara ljubav!
– A kakva je (dušom, prim. aut.)? – upita trener Sale kojeg je ova priča za trenutak podsjetila na to kako mu dobro stoje uske hlače koje nosi kad ide u „Posljednju šansu“.
– Dobra, baćo moj, zgodna! Al’ smo mi imali nešto i prije… Ja sam nju jebao kad je imala 17 (hemijskih olovaka, a godina dovoljno da bude punoljetna = sve legalno, pozdrav Odjeljenju za visokotehnološki kriminal MUP RS, prim. aut.)…
– Pa dobro, koliko sad ima?
– Ima jedno 35, ne znam ni ja… – iskreno će član koji se sprema za ručak. – Evo, ima slika na Viberu, pa pogledaj…
Prisutni se približiše malom visokotehnološkom uređaju i nakon što su pogledali sliku, jedan mlađi član prvi omete tišinu:
– Pa čekaj malo, bogtejebo, ja imam 35 godina a ova mi i nije baš za 35…
– Samo malo, baćo moj, samo malo, samo malo… da izračunam… ja sam nju jebao ’82. (1982. godine, prim. aut.)… osamdes’druga i 17… koja je sad godina… 2016… hmmm… [obrada podataka u toku, gori lampica crveni fenjer iznad glave]… ček, ček, samo malo… baćo moj, mislim da ona ima malo više od 35 godina! – zaključi član koji će sutradan da omasti brke, ne nužno ručkom.
Prisutni članovi klimanjem glave odobriše tu ispravku omanje greške, jer… moglo se desiti svakome.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „potentan“ „kurat“ „diže 190 na benču“ Anikić je jebao pičke u pičku… bar tako on kaže.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Za neupućene žene: kako smuvati mlađeg muškarca bez puno muke

Dođu tako, ponekad, vremena, kad pamet zaćuti, budala progovori a starije ženske počnu ganjati mlađe muškarce… Keri Bredšo je pobijedila. Blud i nemoral su postali olimpijski sportovi.

o-majko-stiflerovaRealno, kurvanje očijukanje (pokr. zagledanje) je staro koliko i sami muškarci, od davnih dana, što samo po sebi ne znači da je ijedno od pomenutih evoluiralo u proteklom vremenu. Ipak, jedno jeste, a to nisu muškarci. Elem, sad je drugačije. Žene preuzimaju inicijativu, po novim prozapadnim standardima kojima smo uhvatili priključak (bar nešto, ako ne već ekonomski standard, prim. aut.).

Ne radi se više o onoj pukoj frazi „[ovaj ples] dame biraju“ koju Brega lopuža prevali preko usana i onda se upusti u zlatni tuš i slične napredne tehnike zabave za odrasle, već je to činjenica da usljed narastajućeg samopouzdanja i podrške sa svih strana žene počinju aktivno da rade na pronalaženju partnera, a to je nešto što bi možda moglo spasiti svijet… kad bi žene znale šta žele. Ipak, to je neka druga tema a ovdje će biti riječi o jednoj specifičnoj aktivnosti unutar te djelatnosti: kako da (zgodna, zrela, taman, MILF, kokara…) starija ženska nađe mlađeg muškarca.

Šta?! Grozno? Bu! Neprihvatljivo? Prestajete čitati? Brišete iz prijatelja? Čekajte malo, rođaci. Ko je Sekuli udario veto kad je najrumeniju snašu, naravno ilegalnu, poveo za ruku? Tito je svaku pionirku stigao pomilovati, nisu se baš čuli prigovori? Koja mlada i perspektivna sekretarica nije prošla štender tender kod debelog direktora zarad napredovanja u službi? Pa da, uvijek su se cijenile te sposobnosti, nemojte da se lažemo. „Tišina! Sad malo ona…“ (da svira). Ravnopravnost, bajo moj. Baki. Nećete? E, pa hoćete… u Evropu. Sad će i žene tako… a njima ne trebaju vijagra i kamagra.

Bazično, postoji jedan univerzalan obrazac:
1. Spremiti kolače.
2. Spremiti alkohol.
3. Levat nasjeda.
4. Sodomija.
5. Restart.

Djeluje lako jer… jeste. Žene su stvorene za to, urođeno im je. Ne, to nije šovinistička opaska, ne moraju ti kolači nešto valjati… realno. („Nisam ja ovdje došao zbog kolača, no sam došao zbog…“) Međutim, kako su nam nova vremena donijela i nove standarde, muškarci se sve više ponašaju kao žene – pičkasto nepredvidljivo, tako da je, na žalost, povremeno potrebno učiniti i nešto više, a ovi sve mlađi (ciljna grupa) su sve gori. Zato je tu ovaj tekst kao ispomoć, gdje će specifične taktike biti obrazložene po primjerima najčešćih muških vrsta…

Sportista
Vjerovatno najpopularnija vrsta mlađih muškaraca za lov, sasvim logično. „Prazna glava dobro jebe ima potencijala da se napuni.“ Mladost u kombinaciji sa kondicijom (corpore sano), ubitačna kombinacija… za te neke određene potrebe. Kao i kod svih vrsta o kojima će biti riječ, ukoliko se mora raditi van gore navedenog obrasca, vrijedi pristupiti pronalasku zajedničkog interesa, što je u ovom slučaju prisustvo sportskim susretima, imati odgovarajući šal, naučiti šta je het-trik, tapšati za naše a psovati njihove i ponijeti kolače sa manje šećera ali ne zakidati na orasima.

Teretanista
Podvrsta koja se razvila iz sportiste i vremenom dobila punu autonomiju. Sport radi sporta radi izgleda, „moj voljeni bicepsu“ čuprica, samosvjesnost (češće nedostatak iste) usljed ogledala sa svih strana, znoj i ljutina od proteina. Najlakše ga je uloviti u njegovom prirodnom staništu, teretani. Adekvatno se prištekati blizu, na neku spravu za noge, a zatim izrazito nepravilno raditi neku od vježbi. Ukoliko ne uspije iz prve, ponavljati. Ukoliko ne uspije iz nekoliko pokušaja, mogućnost da postoji tehnički problem, kako kod sive mase tako i na testosteronskim cjevovodima.

Kladioničar
Vrsta koja je djelimično naslonjena na vrstu Sportista, ponekad u smislu propali sportista a ponekad samo kao gledalac emisije „Sportska subota“. Prirodno stanište su mu kladionice i kafane sa teletekstom, stil oblačenja izrazito sportski (trenerka), izražavanje mladalačko („burazdruže“), tako da zadatak nije naročito težak ali se treba adekvatno logistički pripremiti, uz pažnju da se iz sportskog ne pređe u hip-hop stil. Bonus poene je lako moguće zaraditi upotrebom matematičke kladioničarske terminologije („kvota je…“, „iz ovoga u ono“).

Srednjoškolac
Kategorija koja je ilegalna za lov i zapravo spada u domen seksualno-psiholoških poremećaja, međutim, ista je dio tradicije i mnogih vlažnih snova tako da bi bilo nepravedno je zaobići. Spremiti specifične kolače (krofne), ponijeti ih u korpi i prodavati ispred škole na velikom odmoru. Dati džaba. Krofne. Isto tako, postoji mogućnost različitih naprednih tehnika u slučaju da je isti loš učenik, gdje se vraćamo na na prethodno spomenuto „Prazna glava…“. („A šta biste Vi, gospođo, za te pare? Šofera?“)

Štreber
Radije pogledajte neku od drugih kategorija i sačekajte da ovaj završi školu i obogati se.

Šalu na stranu, vrsta štreber je, iako počesto vizuelno neugledna, možda i najzahvalnija vrsta za lov, usljed nagomilane frustracije želje koja može buknuti kao brutalni ponirski vulkan zbog dugogodišnjeg druženja sa knjigom (a bez druženja sa djevojkama), sem u slučaju da knjiga nije prerasla u surogat žene, gdje žena sa svim svojim neknjiževnim kvalitetima postaje nezanimljiva. Tematika je svakako književno-naučna, članska karta biblioteke znatno pomaže.

Gledalac Evrovizije
Gejpeder. Može se koristiti za konsultacije tokom priprema za lov na neku drugu od pobrojanih vrsta.

Vegetarijanac
Simpatična i rijetka vrsta koja može biti zanimljiva usljed toga što je rijetka. Pripadnici te vrste počesto boluju od specifične vrste weltschmertza koja se manifestuje posebnom brigom za makrozajednicu, odnosno za šumama u Brazilu i tuljanima na Antarktiku. Logističku pripremu izvršiti korekcijom frizure na gramatički i geometrijski nepravilnu, ukinuti šminku (što je potencijalno pogubno, prim. aut.), iz autfitova izbaciti poliester i ubaciti jutu, redovno konsultovati mladoljevičarsku literaturu… i puno truda. A onda, u pravom trenutku, skuvati dobru teleću čorbu.

Muzičar
Muzičari kao i generalno umjetničke duše imaju veliku želju da se izraze te da ti izrazi budu shvaćeni. Zato ih je potrebno shvatiti, odnosno, hiniti da ih se shvata, bez obzira koliko su neshvatljivi u pojedinim trenucima. U većini slučajeva je potrebno adekvatno održavati vrat (zbog klimanja/mlaćenja glavom u ritmu), stavka 1 (kolači) će vjerovatno biti skrajnuta zarad stavke 2 (alkohol), mada to nije dobro, štaviše, dobra teleća čorba će sigurno u jednom trenutku biti prijeko potrebna. Takođe, pored logističko-psihološke podrške (shvatanja), ovdje je često potrebna spremnost na logističko-finansijsku podršku.

Mladi političar
Političari su jedine rok zvijezde na ovim folk prostorima, ljudi gladni novca moći i huka mase koju će povesti, istorija nas uči, najčešće u pizdu materinu. Oko političara u razvojnom stadijumu ne bi trebalo biti puno problema, pošto su bazično svi istog kova: jednostavna priprema u vidu konzervativnog vizuelnog pristupa (punđa, komplet sa suknjom ispod koljena), strastvena upotreba standardnih fraza i tehnika polit-govora (MI umjesto JA; futur I, futur II, potencijal…) pri aktivnom učešću u diskusijama, uz visok nivo korupcije kolačima trebalo bi da donesu uspjeh.

Menadžer
Vrsta koja sa vrstom Mladi političar dijeli neke korijenske vrijednosti (ambicioznost, imperativ moći) kao i geneaologiju (samo što se nekad zvala drugačije), s vremenom je stekla izuzetnu masovnost pa mora posebno biti pomenuta. Menadžeri teže upravljanju tako da se za njihovu obradu treba pripremiti za submisivni položaj prilagodbom službenom stilu oblačenja, dobrom komunikacijom uz minimalnu latenciju, sistematičnom pravljenju kolača i izvršavanju inih radnih zadataka na zadovoljstvo žrtve. Naravno, dovoljno smekšanog menadžera u pravom trenutku treba iznenaditi smrtonosnom polugom i meč završiti odbrojavanjem.

Dakle, to su neke od osnovnih vrsta sa jednostavnim uputama za hvatanje istih. Naravno da postoje još mnoge vrste i podvrste (nastale ukrštanjem pobrojanih) i mnogi trikovi i napredne tehnike, međutim, budimo realni, to su muškarci, nije to Matematika 3 na ETF-u. Tehnike se mogu kombinovati, a isto tako aplicirati na muškarce koji se po godinama ne bi mogli svrstati u grupu mladih ali se usljed različitih problema (kriza srednjih godina, pisanje bloga ili neka teža mentalna oštećenja…) objektivno ili subjektivno mogu, sa tačkom*, svrstati u neku od navedenih kategorija.

Ukoliko se kod žrtve nalazi makar i tračak začetka Edipovog kompleksa, to će svakako pomoći pri prevodu i obradi ali se onda mora imati u vidu da ishod naknadnih djelatnosti može imati dugosežne posljedice što ponekad nije poželjno. Vrijedi napomenuti i da se upornost i konzistentnost isplate jer slabiji [muškarac] popušta, tako da se prilikom lova taktika ne mijenja uludo (samo presija, fudbalskim riječnikom rečeno „u kost!“), a vremenom dolazi iz guzice u glavu (što se pokazalo kao izuzetno reverzibilna operacija, prim. aut.).

Naravno, da bismo bili krajnje politički korektni moramo napomenuti da se navedene tehnike mogu upotrijebiti i u pogrešnom smjeru uz napomenu da ne može čoek da jebe čoeka… Zato, drage dame, sretno i bogtipomogo!

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII

Ljeto, još jedno. Teško vrijeme, prijatelju moj, đavo ga odnio. Gdje god pogledaš guzice u helankama sijevaju, lagane haljine lepršaju na vjetru, a malo slobodnije raspuštenice i rospije – one kojima se matere kupaju gole – bogami i šorceve nose! Požuda i razvrat mame na sve strane. Teško je čvrstim momcima teretane Sokolskog doma odoliti svim tim čulnim izazovima, vida, dodira a i mirisa, posebno u autobusima linija sa dvocifrenim brojevima.

Ipak, odolijeva se nekako, uz snagu vjere. Na usta ulaze proteini i česnica a izlaze molitve. Da, da. Pored Seksualnog vaspitanja, jedan od najvažnijih predmeta u teretani Sokolskog doma je Vjeronauka, a u ljetnom periodu navedenih izazova – kad je najvažnije sačuvati od grijeha čistoću tijela i duha – broj časova tog predmeta je poduplan (i još dodatno praksa), a teretana se redovno kadi tamjanom sa Ostroga zarad istjerivanja zloduha i religijske dezinfekcije đavolomanisanih članova.

Naravno, teretana Sokolskog doma je prosvjetna ustanova sa dugom tradicijom u slobodnom razmišljanju, tako da je pristup vjeronauci svestran i otvoren. Tako se počesto može čuti kako se vodi ljubav sa nekim od najistaknutijih lica SPC (Grigorije, Irinej, Kačavenda…) tako što ih se jebe na česnici, što je najviši oblik ljubavi prema crkvenim vjerodostojnicima, maltene direktno priključenje na izvor religije. Da se pojasni uz pomoć ilustracije: to je kao što je muškarac najpametniji tokom seksa, jer je direktno priključen na izvor inteligencije (tako su neke žene dobile nadimak „punjač“, prim. aut.).

Ipak, poput mnogih iskrenih vjernika (pa i vjeroučitelja), i čvrsti momci teretane Sokolskog doma znaju da povremeno izgube vjeru, pa se začuju i kritike na račun boga kao i dublje analiziranje same Biblije („A šta je sa dinosaurusima, pičke?“). Tako se jednu veče došlo do značajnih naučnih dokaza o nepostojanju boga…
– Ma šta?! Pa taj bog može meni da popuši kurac! Kakav bog? Pa jebem ti sve! Da ima boga, ne bi se sve ovo dešavalo! Šta mi sve rade, ja sigurno neću ostati normalan, na kakvim sam mukama, pod kakvim sam stresom! E, da hoće onaj Vasilije Ostroški sve da nas skajiša… – indisponiran je trenutnom životnom situacijom najčvršći od svih čvrstih momaka teretane Sokolskog doma, vjera mu na veoma niskom nivou, niz loših situacija ga naprosto slomio pa doživljava emotivno pražnjenje kroz glasno i oštro preispitivanje bazičnih postavki hrišćanske religije…
Za to vrijeme u ćošku jedan stari moreplovac je slušao i saosjećao se, jer je tačno znao o čemu se priča budući da se i sam nekoliko puta našao u sličnim situacijama pa se, nakon što je pažljivo saslušao izlaganje, nadoveza prigodnom replikom…
– Bog… koji bog? Ama koji bog, baćo moj?! Slušaj, ja neku veče treba da jebem jednu ženu a ne mogu… Ne može mi se dići! Ej! Pa nema boga! NEMA BOGA, BAĆO MOJ, NEMA BOGA!
Prisutni članovi teretane Sokolskog doma zapisaše to u sveske kao posljednju bilješku za taj čas Vjeronauke, a zatim se začu melodičan klang-klang iz svi cijevi teretane Sokolskog doma, u savršenoj harmoniji sa zvonima obližnje crkve…

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Bull“ Anikić je driješio neku rospiju pred njenim uplakanim suprugom. Njemu se mogao dići. Njemu se uvijek može dići.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI

Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je naučna studija koja kroz niz raznovrsnih primjera od strane eminentnih stručnjaka treba da uputi svakog mladog vježbača – bio on iz teretane Sokolskog doma ili ne – u to kako da obavi posao. Kao što postoji razlika između djevojke i žene (karmin i širina bedara), tako postoji razlika između mladog vježbača koji je samo platio članarinu teretane Sokolskog doma i mladog vježbača koji je redovno bio na predavanjima te položio ispit odnosno jebao.

Da bi se to desilo, brine se niz uglednih naučnika na polju Seksualnog vaspitanja od kojih su neki neimenovani a neki samo anonimni, koji iz različitih uglova obrađuju problem. Dok se jedni drže minimalizma uvijek imajući spreman podozrivi pogled prema rospijama (trener Sale: „Jednom sam jeb’o i zajeb’o se.“), drugi im lete u naručje i ginu sa pjesmom na usnama. Naravno, to nije tako teško kad se u imenicima modernih mobilnih telefona preko kojih prelaze svježe nalakirani nokti nalaze upisani pod imenima poput „BorisBMW“…

Ipak, današnja lekcija nije o „BorisuBMW“, nego o jednom starom iskusnom vježbaču koji je mnogo prije te moderne – danas već ofucane ali veoma uspješne – metode (BMW) trčao sprint u naručje rospijama i ginuo sa pjesmom na usnama, dok je počesto i harmonika letjela u nebo. Da, to je čovjek iz vremena kad se sve moralo ručno, prije nego što je bacanje ključeva X6 (kad nije na servisu) na sto disko kluba izričito značilo „kurvo, ulazi u kola da te jebem negdje pored puta“, već su bili presudni ljepota, šarm, kvalitetna laž i pravilno plasiran šamar.

Današnjoj fejzbuk generaciji će to možda djelovati arhaično, čudno, nepotrebno, međutim, takvo viteštvo se i danas pamti i prepričava, a isti ti vitezovi su još uvijek među nama i nisu za staro gvožđe… naprotiv! Doduše, ponekad dolazi do problema…
– Sale, majku mu, ja što više idem ovdje [u teretanu], mene sve više boli! – žali se treneru iskusni vitez vježbač.
– Pa kako, majku mu? – trener replicira u čudu jer su u pitanje dovedene njegove šampionske metode i stručni nadzor.
– Ma ćuti samo, uhvatilo me u leđima. Radio neki dan ovdje [klupa za trbušnjake], ne znam da li je od toga, malo sam se istegao… A još boli rame, bole me i listovi. Doduše, a gdje i ne bio sav bolan, kad jebem po deset žena!
– Pa jel’ to i sad tako jebeš? – upita trener Sale zadivljen spremnošću viteza vježbača koji nije baš u cvijetu mladosti.
– Ma ne sad, juče!
– Kuku! – zakuka trener Sale kao starica majka Uroša i Gostimira.
– Ali vidiš… – zamisli se iskusni vitez vježbač – da to nije zbog toga… MOŽDA SAM SE PREJEB’O?!
Prisutni kvorum čvrstih momaka teretane Sokolskog doma bez riječi uz maltene neprimjetno klimanje glavom gore-dole odobri ovaj odgovor kao najrealniji mogući, a zatim se vrati iskonskoj borbi sa ljutim čelikom…

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić nije jebao.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Prateći dosadašnje časove Seksualnog vaspitanja, neko sa malim kvocijentom pažnje, zlog jezika (i namjera!) ili pak jednostavno neupućen – u šta su male šanse – bi mogao ustvrditi da su nastupila neka naopaka vremena, da je zlo ušlo u ljude (pa čak i u velečasnog trenera Saleta!) i da se priča samo o poganim stvarima: seksu, politici, kriminalu… a nekad je bilo drugačije, pričalo se o sportu, patriotizmu, slavnoj istoriji…

Ipak, to nije tako. Ni blizu. Teretana Sokolskog doma – sa cjelinom pripadajućeg Sokolskog doma – je nadasve hram sporta i zdravog života. Članovi raznih uzrasta i društvenih statusa su prevashodno tome posvećeni, te daju sve od sebe, kako na zvaničnim sportskim takmičenjima (boks, fudbal, atletika…), tako i pri praktičnoj primjeni stečenih sportskih znanja i vještina (održavanje reda u ugostiteljskim objektima, usluge prinudne naplate potraživanja…).

Doduše, povremeno sportski ciljevi izgube prioritet. To, naravno, nailazi na nepodijeljene osude javnog mnjenja teretane Sokolskog doma i nikakvi izgovori ne mogu biti prihvaćeni kao validni. Ipak, to ne sprečava sportiste takmičare članove teretane Sokolskog doma da, uz iskreno pokajanje, iznesu razloge svog podbačaja…
– Baćo moj, sjećam se jednom na takmičenju ____ [cenzura, prim. aut.], trčim zadnji krug i padam u tempu, ne mogu, gledam kako gubim prvo mjesto ali džaba… Iscrpio se prethodnu noć – čitavu noć jebao bacačicu diska! Trener pored staze mi psuje majku… – ispovijeda se jedan stariji član sportista takmičar.
– Pa šta bi?
– Drugi bio na kraju, jebi ga.
– Ma sa tom bacačicom diska, kakva je bila? – ispravlja se potpitanjem član netakmičar.
– A ona je bila kao anđeo… Čim smo se vidjeli prvi put, to je sijevnulo! A onda kad sam je dograbio, uhvatim ja nju, pa kad ona uhvati mene… KAO DVA SVECA KAD SE UHVATE! Čitavu noć! – pristojan je bio u opisu član takmičar tako da članovi puritanci nisu morali da napuste čas.
– Pa dobro, ali ako si ti završio drugi, kako je ona prošla na takmičenju? Ko je tu koga… izjebao bolje?
Na to se član takmičar nasmija, te odgovori sa neobičnom sjetom u očima:
– Ona je završila negdje peta ili šesta, baš se dobro bila izmorila… baćo moj.

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić se bavio nadasve sličnom aktivnošću – kod mehaničara je posmatrao zamjenu diskova na njegovom nepouzdanom nenjemačkom automobilu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII

Iako je u teretani Sokolskog doma vrijeme relativan pojam, neki dani su bitno drugačiji od nekih drugih. Tako se skoro svakoj godini – ko ih još broji – dese oni dani u mjesecu, dani opasnog življenja/treniranja bez stručnog nadzora, jer je trener Sale na moru. Na pažljivo odabranoj tajnoj lokaciji – okružen minimalnim obezbjeđenjem – on svojim briljantno izvajanim i pažljivo održavanim tijelom nezadrživo privlači pohotne poglede dobrostojećih 32-godišnjakinja (≤100 kg) dok, osupnut kvalitetom usluge (između ostalog), umjesto standardne srpske psuje crnogorsku majku.

Tih ljetnih dana a i večeri, u teretani Sokolskog doma – iako su disciplina i moral na zavidno visokom nivou – život se organizuje na drugačiji način, priređuju se seminari gdje se otvoreno i kritički raspravlja o najrazličitijim temama. Diskutuje se o upitnom kvalitetu njemačkih automobila naspram italijanskih, taktički se analiziraju akcije Specijalne policije RS na Bihaćkom ratištu 1994/95. godine, članovi izdajnici-pokajnici se ispovijedaju iznose svoja iskustva o treniranju tegova u raznim „fitnes centrima“, a nerijetko se nadasve filozofski dotakne i pitanje nad pitanjima: „Ljubav prema osobama ženskog pola: realnost ili nuspojava seksa?“

Dok je opšti svehrišćanski stav teretane Sokolskog doma izričit i eksplicitan u tom pogledu, te se često – podignuta kažiprsta – ističe čednost trenera Saleta i podsjeća na mjere predostrožnosti u slučaju masivne erekcije prilikom nošenja bijelih hlača tokom romantične šetnje sa osobom suprotnog pola, diskusije ovih ljetnih seminara srdačno prihvataju i drugačija mišljenja te se razmatraju i neortodoksna iskustva, stavovi i pristupi, sa potpunom otvorenošću, bez osuđivanja i podozrivih pogleda.

Naime, u teretani Sokolskog doma ima članova koji nisu uspjeli iz prvog pokušaja da pronađu sreću u bračnom životu sa osobom suprotnog pola (naravno, suprotnog, jer ne može čoek da jebe čoeka!). Ni iz drugog, pa ni trećeg… desetog… A život je more: mnogo ljubavnih plovidbi, isplovljavanja na pučinu, uplovljavanja u luku, iskrcavanja putnika, iskrcavanja tereta… ali i mnogo slijepih putnika koji (se) trpaju sa strane, mnogo brodoloma. Možda tek 13. plovidba bude srećna – nikad se ne zna! Zato, nadasve je bitno ta – mukotrpnom empirijom stečena – saznanja prenijeti današnjoj mladeži u ovom otužnom instant vremenu bez strpljenja, tolerancije i iskrenih emocija prema bratu čovjeku suprotnog pola…

– Baćo moj, kako sam se ja jednom bio zaljubio, pa to je bilo strašno! A onda kad je to puklo, nisam znao šta ću! – pripovjeda jedan iskusni član, višestruki moreplovac kojeg je harmonika odvela u krevete na svim dijelovima planete, od Maslovara do Malage.
– Ma zar tako?!
– Jest, bogami! Kad je puklo… Pomišljao sam i na ono najgore.
– Da je ubiješ?
– Ne nju nego sebe!
– Uh, pa to je još gore!
– Tad sam ti ja radio tamo u [cenzura] i jedan dan kad sam došao na posao, popnem se na halu, ima tu nekoliko metara visine, i da skočim…
– Što da skočiš?
– Pa da se ubijem!
– Lele… – prekrsti se jedan polaznik seminara, stežući brojanicu.
– Popeo se ja gore, a radni kolege se okupili, svi gledaju. Oni misle da sam se ja popeo da treniram, a meni crno pred očima. Mislim se, nema tu šta, skačem! Ako poginem – zbog nje je, ako preživim – sudbina…
– I šta bi?! – izgubivši kontrolu povika jedan mlađi član razrogačenih očiju.
– Jebi ga, nekako se na noge dočekam! Al’ sam dobro up’o u zemlju, do koljena!

Čuvši to, neki prisutni se refleksno uhvatiše za noge, a za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić je hodao ulicom sa dvije zamamne 22-godišnjakinje, članice „fitnes centra“, koje su se čvrsto ali nježno držale za njegove gigantske mišice. „Šta kažete, vas dvije sve radite zajedno? BAŠ SVE?“ Na njihov kikot kao odgovor, on šeretski spusti naočale na pola nosa, pogleda u kameru i namignu. Rez!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]

Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Duboki udah, izdah. Minuta ćutanja za nestalu braću. Možemo početi.

Iza nas je još jedan 8. mart, praznik koji najteže od svih pada čvrstim momcima teretane Sokolskog doma; tad je posla više nego inače, posla kojeg ne treba… posebno imenovati. Iako i nakon skoro dva mjeseca još uvijek traje potraga za nekim članovima teretane Sokolskog doma koji su posljednji put viđeni kako učestvuju u bizarnim seks ritualima (organizovanim za „Dan žena“) po šumama u okolini Doboja, većina je stameno u stroju te u standardnom hajho, hajho režimu trenira tegove i bavi se metafizikom.

Ipak, na mladalačkom licu trenera Saleta, kremiranom najmodernijim kremama, uočljiva je sjena brige. Svako proljeće donosi nove žrtve koje odnosi pošast zvana street workout. „Sve one sprave pored Vrbasa, treba otići tamo i bonsekom posjeći! Tamo oni rade kojekakvi, rade kojekakve vježbe… bez stručnog nadzora!“, objašnjavao je onomad trener Sale zaprepaštenim članovima teretane Sokolskog doma od kojih mnogi nisu mogli povjerovati u podatak o treniranju u prirodi (!) bez tegova (!!) bez stručnog nadzora (!!!)…

Međutim, postoje i takvi. Da, da. Postoje i takvi koji treniraju bez stručnog nadzora, isto kao što postoje [cenzura] koji ne slušaju savjete trenera Saleta, najpametnijeg živog Srbina i jednog od najpametnijih u istoriji (zajedno sa Teslom)¹. Dugogodišnja sociološka i kulturna istraživanja, te proučavanje antropologije i geneaologije Srba, trener Sale je pretočio u mudrost nesagledive širine jezgrovito fermentisanu u rečenicu „NEMOJ SE ŽENITI!“. Ipak, neki od članova teretane Sokolskog doma se kreću u tom pogrešnom pravcu…

Jedan dugogodišnji član, koji će ostati anoniman ovom prilikom, siva eminencija [cenzura], negdje u doba najtežeg od svih praznika je uplovio u vode ozbiljne veze… sa osobom ženskog pola, što se kosi sa strastvenom vezom… sa teretanom Sokolskog doma. Tim tužnim povodom, trener Sale se sa iskrenom muškom suzom u oku osvrnuo na neke svjetlije trenutke iz biografije dotičnog člana…
– A sad, šta je – tu je, vidjećemo šta dalje. Možda bude kao sa „makaronkom“…
– Ko je „makaronka“? – upita jedan neupućen član teretane Sokolskog doma.
– Ne znaš ko je „makaronka“?
– Jel’ to nešto kao „bataljonka“?
– Slično, slično. To ti je jedna, što je nekad tu… studirala, a ovaj [cenzura] joj pomagao u učenju…
– Ih! Pa jel’ bilo tu još šta sem učenja?
– Pa jeste, on je nju jebao, a ona njemu pravila makarone.
– Eis, makarone! Pa kakva je to hrana za sportistu Sokolaša?! Sramota! – bio je komentar neupućenog člana na objašnjenje.
– Pa kad nije bilo ništa drugo! – usprotivi se blago unelagođeni prisutni konzument spomenutih makarona, tvrdnjom, na koju trener Sale reagova smirenim pedagoškim tonom…
– Ih, nije bilo ništa drugo… to ti samo misliš! Imala je ona pun frižider kojekakve mesine što joj je mater slala iz [cenzura], samo što je to čuvala za pravoga jebača!

Nakon te rečenice, pogledi teži od 1000 psovki biše razmijenjeni i jedna članarina zamalo da završi u nekoj drugoj teretani… A za svo to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić je svojim nježnim prstima tapkao po ekranu na dodir malog mobilnog uređaja. Na ekranu su bile ženske grudi a on je dodirivao ekran da ispita tvrdoću istih… i činile su mu se neobično tvrde. „Garant silikoni“, mislio je.

¹ Jojić, R.: „Trener Sale – Tarabić koji to nije htio biti“, diplomski rad, Fakultet sokolologije i treniranja tegova, Banjaluka, 2011.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Banjaluka, 6. januar 2051. godine.
Hladno zimsko veče u gradu koji je nekad bio poznat kao Krajiška ljepotica, a danas je, nakon Trećeg bosanskog rata koji je bio „rat svih ratova“, jedno od svega četiri naseljena mjesta unutar granica nekadašnje geografski Bosne i Hercegovine (ostala tri su Cazin, Ljubuški i Foča). Danas tu nema više ni Bosne ni Hercegovine, a skoro ni kamena na kamenu. Najcrnje je to otjelotvorenje pojma „apokalipsa“, prostor lišen svakog oblika uređenja na kojem vlada bezvlašće u svom praiskonskom obliku – oko za oko, zub za zub, a nestašica je i zuba i očiju. Po ulicama su barikade od ostataka zapaljenih automobila, ulične bande ratuju najprimitivnijim hladnim oružjem, horde bijesnih pasa su zadužene za sklanjanje leševa sa ulica…

Jedna od rijetkih građevina koja je preživjela sve bosanske ratove jeste zgrada Sokolskog doma sa teretanom u kojoj se članarina, kao ni sprave, nije mijenjala još od kraja prošlog vijeka. Teretana Sokolskog doma danas je mjesto na kojem se okupljaju umjetnici, naučnici, sportisti i ostala elita, a Sokolski dom je, usljed rušenja objekata te namjene, postao i crkva, glavna gradska sportska dvorana kao i prostor za razne kulturno-umjetničke manifestacije.

U prazničnom duhu, dobro izolovani od prljavih ulica, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su tegovima od 1,25 kg i 2,5 kg kitili stalak za tegove i smišljali božićne želje, kad se najednom ispred Sokolskog doma začu škripa kamionskih kočnica a zatim i zvuk metalne lomljave. Tragom praska, neki od članova izađoše da vide šta je posrijedi te ugledaše kako je u kontejnere ispred zgrade Sokolskog doma udario veliki kamion sa prikolicom na kojoj je natpis „Sinalko“, iz kojeg izađe neobično vitalan 84-godišnjak. Vidjevši ga, jedan od istaknutih članova teretane Sokolskog doma, ugledna starina Mitar, trgovac antikvitetnim mobilnim telefonima, poče bježati u kupatilo, ali ga stiže psovka vitalnog 84-godišnjaka:
– Kud bježiš, majku ti jebem, sigurno nisi platio članarinu!

Da, bila je to božićna čarolija, vitalni 84-godišnjak je bio niko drugi do trener Sale, koji je došao prvi put nakon više od 20 dugih i ugodnih godina u Americi. Naime, on je u jednom trenutku, umoran od glupih Srba, spakovao kofere i zapalio „preko bare“ kao i mnogi istaknuti članovi teretane Sokolskog doma prije njega. Tamo ga je, pored ostvarenja nekih snova, sačekalo i razočarenje u vidu činjenice da Amerikanci nisu znali šta je to Sinalko! Svi su pili Koka-Kolu, i tu se moralo nešto učiniti. Prvo je otvorio podružnicu firme „Sinalko“ u Las Vegasu, zatim u Čikagu, i ubrzo je uz slogan „Šta piješ to američko govno, pij Sinalko, pička ti materina!“ osvojio američko tržište, a nedugo poslije toga je kompanija Koka-Kola proglasila bankrot. Nakon gaziranih sokova, uz pomoć stečene slave i novca, trener Sale je svoju misiju nastavio uvodeći srpski jezik u američke škole kao obavezan predmet, zatim popularizujući fudbal umjesto priglupih američkih sportova, a onda je prešao u političke vode i postao guverner Mičigena gdje je amnestirao Roda Blagojevića te su zajednički počeli rad na izgradnji Knina pored Čikaga. Nezvanično, treneru Saletu se pripisuje i odluka NATO pakta o bombardovanju Fiatove fabrike u Torinu, ali ti dokumenti neće biti otvoreni još 50 godina…

Ipak, prokleta je Amerika i zlato što sja, tako da se trener Sale zaželio da posjeti mjesto gdje sve počelo – ponovo je bio na pragu drevnog hrama treniranja tegova, a zbog toga su žene u krugu od 3 km osjetile čudne vibracije u njihovim [cenzura]. Midži, šef obezbjeđenja Sokolskog doma a ujedno i direktor agencije za obezbjeđenje Soko-Marjanović, uz duboki naklon otvori vrata starom ali vitalnom treneru, a ovaj obrisa svoje Diadora patike o otirač pa zakorači…
– Lijepo, lijepo ovo izgleda, vidim, redovno krečite… Šta ima novo?

Vječito mladi Arnold „Alen“ Anikić, koji se u međuvremenu od treniranja tegova smanjio na 181 cm visine tako da je sada bio tačno 1 cm niži od trenera Saleta, savladan emocijama briznu u plač:
– Nedostajao si nam, treneru! Nedostajale su nam tvoje psovke! Nedostajale su nam tvoje priče! Otkako je general Veljko uništio sve primjerke zbirke priča o Seksualnom vaspitanju u teretani Sokolskog doma, ostala su samo tiha sjećanja na te legendarne anegdote, a sjećanja polako blijede…
– General Veljko?
– Da.
– Čekaj, naš Veljko, srpski ratnik?
– On, ko bi drugi.
– Eto vidiš – nastavi se trener – nikad se nije prestao ljutiti na sedmi dio Seksualnog vaspitanja, al’ nisam baš tako nešto očekivao… da to uništi.
– Zato što se stidi svojih skromnih početaka, a čovjek je svojeručno (svojekitno) obnovio natalitet srpskog naciona… trenutno ima 3264 djeteta, koje priznaje kao svoje!
– De, Alene, ne zajebavaj me.

Ipak, Arnold „Alen“ Anikić je bio veoma ozbiljan. Iz ormara izvadi požutjeli primjerak novina sa pričom o generalu Veljku i njegovih (u tom trenutku) 2877 djece … Trenera Saleta obli hladan znoj takoreći gola voda.
– Eto vidiš! Ma sjećate li se vi kakav je on bio… A to je sve krenulo od one jedne…
– Koje, treneru? – upitaše neki mlađi članovi koji nisu upoznati sa pričom.
Trener skide torbicu i okači je na prozor, sjede na plavu stolicu pa poče…
– E, ta jedna je sve ovo započela. Ne znate vi kakav je on nekad bio! Mlad, mršav, stidljiv… ali uvijek uzoran srpski ratnik. Pošten, častan, pristojan. Nije htio da zgriješi prije braka, mi ga jedva nagovorili!

Na to neki prisutni krenuše vrtjeti glavama u čudu, a trener Sale nastavi:
– Da, da. On je želio da oženi neku poštenu, pristojnu, časnu… neku što nije kurva, što se ne kupa gola! Na žalost, bila je nestašica takvih, a nečim se moralo baviti, pa smo mu našli jednu konobaricu. Malo se on stidio, pa sam ga morao sokoliti. Govorio mi je tad: „Treneru, ne znam kako ću ja to uspjeti!“ Objašnjavao sam mu fudbalskim riječnikom: „Veljko, nemaš mnogo utakmica u nogama, zato moraš igrati kad god imaš priliku“, a on je samo klimao glavom. Ipak, nije tu bio kraj nedoumicama: „Ali, treneru, kako ću se ja snaći? Da li ću znati šta treba, hoću li biti dobar?“ Tada sam mu rekao: „Pa jeste ona malo iskusnija, prošla je svuda – Norvešku, Švedsku, Podgradce i Lamince, al’ nema to veze… Nema ona brojčanik, samo ti to udri, srpski ratniče!“

Teretanom Sokolskog doma prozuja neka čudna jeza, kao da se i duhovi predaka nasmiješiše na to toplo sjećanje na taj junački dan… Trener Sale nastavi:
– Da, da, tako sam ga ubijedio, i otišao je da jeb… igra u gostima, u Gradišku! Na tom teškom terenu je izborio pobjedu od 2:1, s tim da je on bio strijelac jednog gola… ali je asistirao drugom! I, eto, otvori se dizna. Poslije je naučio svirati harmoniku, pa kad je krenuo da jebe po okolini Čelinca, nezaustavljiv je bio! Al’ opet, niko nije mogao ni slutiti ovu masovnu pojavu, prvi ja! Gdje je uopšte danas, zna li se? Nego, Dado, šta misliš, radi li još ona kurva iz Gradiške? Sad će Mitru rođendan, sjećaš se šta smo pričali onda… A vi, jebem vas blentave, ostavljajte te bučice, idemo u podrum po prangiju, jel’ Božić il’ nije?!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX

Saopštenje za širu i užu javnost!

Poštovani,

ovim putem Vas obavještavamo da će sedmi nastavak popularnog serijala Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma (sa podnaslovom „Božićna čarolija u teretani Sokolskog doma“) biti objavljen u redovnom terminu 7. januara 2014. godine.

Budući da će tim nastavkom kvantitativno biti nadmašen i veliki Roki Balboa, uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. se veoma temeljno sprema za svečanu premijeru: štampaju se rokovnici, majice, plakati, upaljači, tegovi i ostali promo materijal.

Sedmi dio će biti najpoučniji dosad, ponudiće odgovore na suštinski bitna pitanja poput „koja je razlika između žene koja se kupa gola i žene koja polno opšti sa stotinama muškaraca?“, a isto tako, to će biti prvi nastavak serijala u kojem je neko nešto jebao…

U međuvremenu, ako ste nestrpljivi i željni seksualnog vaspitanja, možete ponoviti dosad obrađene lekcije, a posebnu pažnju obratite na prvih šest:

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Ne mijenjajte blog koji pobjeđuje!

S poštovanjem,
uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Stigao je oktobar u naš grad. Šetajući niz obalu mosta, Zdravko Čolić tužno šuta kestenje dok po njemu padaju kiše jesenje, što, naravno, ne utiče na neuništivu teretanu Sokolskog doma gdje se tegovi treniraju punom parom. Kao gratis, u ovom periodu čvrsti momci teretane Sokolskog doma primaju vrišteće pozive, prijetnje, želje, čestitke i pozdrave djevojaka (i nj. rodbine) koje su ostale gravidne nakon užarenih sudara strasti u dugim ljetnjim noćima na bazenima i plažama širom svijeta sa brižljivo njegovanim testosteronskim tankovima koji su ugrađeni u zmijska tijela čvrstih momaka teretane Sokolskog doma. (Prethodna rečenica će vjerovatno biti nedokučiva mnogim mladićima koji vježbaju u nekim drugim teretanama.) Ipak, to ne smije ugroziti početak predavanja u novom semestru… O, da.

Kao što je već poznato, teretana Sokolskog doma je mnogo više od teretane. Ona je mnogima i dom (posebno onima koji nemaju toplu vodu kod kuće), ali i škola, osnovna, srednja, visoka, životna. Pored nadasve poznatog Seksualnog vaspitanja, jedan od najvažnijih predmeta u toj obrazovnoj ustanovi je i Političko obrazovanje koje drži šef Katedre trener Sale koji ne može mirno da posmatra trenutno stanje Srba, silaznu putanju niz spiralu kroz devet krugova. Kivan je na to, kao i na istoriju Srba koja obiluje takvim momentima („Ovi Srbi, od Cara Lazara naovamo, uvijek birali najveću budalu za vođu!“), tako da kroz predmet Političko obrazovanje prenosi nagomilano životno iskustvo, razbija u paramparčad istorijske zablude, te propovijeda usmjeravanje ka umjerenosti i lukavstvu kao i zdrav preispitujući opozicioni duh.

Ipak, trener Sale je nadasve dobar Srbin i hrišćanin, tako da on u hrišćanskom duhu oprašta grijehe mafijaškim vladajućim strukturama u srpskim zemljama i poziva na vođenje ljubavi sa njima odnosno jebanje, pa se časovi Političkog obrazovanja veoma često prepliću sa Seksualnim vaspitanjem. (Svi hrišćani koji prave razliku između vođenja ljubavi i jebanja mogu ovdje slobodno stati sa čitanjem.) Pored toga što je dobar Srbin i hrišćanin, trener Sale je i pro-evropski orijentisan, unaprijed u skladu sa svim konvencijama i propozicijama EU i modernog svijeta, tako da on ne diskriminiše isto(s)polnu ljubav, štaviše. Kako to izgleda, najlakše je pokazati na praktičnom primjeru jednog predavanja…

Gasi se muzika, sati je 19:30, vrijeme je za dnevnik. Trener Sale daljinskim upravljačem pojačava ton na TV prijemniku i počinje sa časom…
– Sad ću vam pokazati koga ću sve jebati! – objašnjava dok na ekranu prolaze slike glavate gospode iz vladajućih struktura koja svojom pohlepnošću i kriminalom zatire generacije i generacije Srba. Počinje prilog o otvaranju nekog objekta, gdje se skupio sav trenutni politički vrh Republike Srpske…
– Oho! Vidi ovog Dodika, majku mu jebem! Njega treba jebati, ovdje se slika a milione je pokrao, ovo je moglo biti napravljeno prije sto godina! A sinu daje kredit od tri miliona! I onog njegovog sina treba jebati, i to u voćnjaku! A vidi mu kuma, jebem li mu sve! Kod kuma sat na ruci vrijedi kao ova zgrada!
– Treba li i njega jebati, treneru?
– Naravno da treba! Dok mu sat ne spadne!
U tom trenutku se mijenja postava, te se pojavljuje neki brko…
– A vidi brke, majku mu jebem, što je namazao brkove! I njega bih jebao! Vidi mu kose što se ofarbao, šiške k’o iz njemačkog kataloga, a brkovi masni… I on je neki njihov, i njega treba… Ma sve ih treba jebati! Pogledaj ih što su se skupili, sva banda na jednom mjestu, samo im još fali onaj vladika lopov iz Trebinja…
– A ne bi valjda i vladiku?
– I vladiku! I to na česnici! Lopovčina jedna! Voza se u autu od 200.000 maraka, a ljudi nemaju hljeba da jedu! Jebati ga, i to na č-e-s-n-i-c-i!
– Pa dobro, Sale, a da li bi jebao Željku Cvijanović? [Trenutno premijer Republike Srpske, prim. aut.]
– E, nju ne bih! Ona je ružna k’o pas, majku joj jebem!

Kraj priloga je kao školsko zvono označio kraj časa, te se čvrsti momci teretane Sokolskog doma, nakon obaveznog krštenja i molitve, posvetiše sportskim aktivnostima u vidu treniranja tegova.

Dakle, i hrišćanska ljubav zna za granice, i to u slučaju kad je ružna k’o pas, majku joj jebem.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V

Znala je da nije trava

Siguran seks nije uvijek i siguran seks, ali je najbolje kad je siguran seks istovremeno i siguran seks, makar u onom nekom životnom dobu kad je čovjek mlad a brkovi mu masni. Dok još može, iza zgrade, ispred zgrade, na brdu, u liftu, u kukuruzima, na balkonu, na stolu…

Valja napraviti razliku: siguran seks je kad je sigurno da će biti seksa a siguran seks je kad makar jedno lice ima osiguranje, životno. To nije osiguranje osiguravajuće kuće, sem ako se pod tom kućom ne misli na Durex, Romed, Trojan, Crown, Trayal, Tigar… Ipak, od svih tih markiranih osiguranja najdraža su ona bezimena gratis što dolaze u kutijama od ~144 komada, a posebno kad ne smrde na Indiju i lateks već na zelene jabuke, banane, mango, marelice, papaju…

E, sad, kako ima raznih osiguranja, tako se ista primjenjuju na različite partnerke kojih ima raznih. One se primarno razlikuju po boji, veličini, količini, ukusu i mirisu. Dok su razlike po boji i veličini vidljive i prostom oku slučajnog prolaznika, neke suptilne nijanse su obično skrivene i rezervisane za druga čula. Tako neke mirišu na jorgovan, neke na vodopad; tu su i arome tropska svježina, planinska, koja sve ne; neke mirišu na bijele ruže, bademe i tajnu orijenta; a neke, boga mi, ne mirišu. A opet, osjeća im se miris. Štaviše. Ukus, pak, nije analogan sa mirisom, nego je izuzetno diskutabilan, ali to je već neka druga tema…

Šta se beli pod suknjicom Vašom,
Jestel’ ribu oprali (sa) Tašom?

Kako to zna biti, a tamo nekad kad to i nije znalo tako biti već tek počinjalo bivati, dešavaše se neke aktivnosti o kojima se ne uči u katoličkoj gimnaziji: dvoje mladih se upuštaju u odnos intimne prirode koji gradualno postaje sve intimniji; trenutak je u koji se vraćamo. Od tih dvoje, jedno sam ja, a meni izuzetno milo. Nakon uvoda po svim pravilima iz ženskih časopisa, spremajući se da guram (neke) stvar(i) u (neke) stvar(i), poučen iskustvima iz mnogo pogledanih njemačkih filmova u kojima uglavnom nisam razumio nijednu riječ, a počesto ni palio ton, grabim za donji dio tuđeg donjeg rublja, silinom i odlučnošću kojom se trudna žena ostrvljuje na poklopac tegle kiselih krastavaca, isti taj donji dio tuđeg donjeg rublja efikasno uklanjam a milo postaje još milije. Osupnut milinom, približih se za detaljnu inspekciju, kad tamo…

Tajna orijenta? Ako je tajna orijenta takva, onda je bolje da ostane sakrivena. Vodopad? Možda, ali rijeke Hoang Ho. Bijela ruža? Ta je odavno uvenula sa narcisom belim. Jorgovan? Sjeme mu se zatrlo. Tropska svježina? Nisam išao dalje od Bečića, al’ ni tamo nije bilo ovako. Planinska svježina? Pa, miriše sir, miriše sir (al’ nema prepečene rakije). Problem je samo što je to bio onaj sir koji ne miriše. Nakon refleksnog udaha na nos, u oku mi se pojavi iskrena muška suza te momentalno odlučih da preskočim onaj jedan dio koji sam vidio u njemačkim djelimično nijemim filmovima. Kupiću sebi sladoled poslije, pomislih.

Na kiosku:
-Teto, dajte mi taj jedan Step sok!
-Sine, nije ovo Step sok.
-A šta je to onda?
-To je za kad muškarac i žena rade one stvari…
-O, izvinite onda.

Gdje je, gdje je, gdje je… tu je. Otvorih to što je k’o Step sok al’ nije, a ono miris ispuni nozdrve moje i okolinu. Mmmm, jagoda. Udahnuh duboko. Mmmm, jagoda. A što lijepo miriše ova jagoda, baš lijepo. Mmmm, jagoda, mirišem i udišem, pa u jednom trenutku shvatim da me partnerka raširenih nogu čudno gleda. Ferdinande, ne ljuti matadora. (Nisam previše.) Al’ miriše ona jagoda… Bilo kako bilo, stavih ono na ono a zatim i ono u ono. To je bio jedan drugi mmmm. Problem je samo što to ne može tako ostati, nego moraš vaditi pa stavljati opet, jagode u sir, da budem piktoreskno slikovit.

Trajalo je to čitavu jednu mjernu jedinicu za seks (ime jedinice je ALBANDI, trajanje dva minuta), a zatim stadoh pa pokazah na virtuelni sat na mojoj ruci. -Jel’ dosta? -Nije! Tu nastade kraća rasprava nakon koje pristajem na nastavak započetih aktivnosti u trajanju od jednog ALBANDIJA, što je podrazumijevalo još lučenja tjelesnih tečnosti, prvo znoja i suza, a pri kraju ALBANDIJA i nekih drugih. Po isteku, izvadih ono iz onoga, kad me zapljusnu miris. Mmmm, jagoda. A, majku mu, što miriše ova jagoda, ne mogu vjerovati, posebno nakon svega što je preživjela. Mmmm, jagoda. A partnerka krajnje neoduševljena, jagodom, valjda.

I tako je ostalo to mmmm, jagoda. Pa i kad kupujem sladoled, nimalo slučajno, Rumenko (najjeftiniji!). A još onda mogu da ližem (Rumenka!) i mmmm, jagoda istovremeno. I u kafiću kad nema soka od kruške. -Ima jagoda. -Može. I ono naspe konobar a ja uzmem da njušim. Mmmm, jagoda. A onda se ovaj misli da sam ja lud. Al’ eto, jagoda. A sad je baš sezona jagoda. Valjalo bi otići na tržnicu vidjeti ima li ih, omirisati, a ko se zmije ljute ne plaši, u polje pa brati…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III

Sumorna atmosfera u teretani Sokolskog doma. Tužno odzvanja klang za klangom, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su u žalosti. Zastava je na pola koplja, Saletova psovka u pola glasa, jer umro je najjači Jugosloven, prikladnog jugoslovenskog imena, Naser El Sonbati. S obzirom da se Majkl Džekson još ranije preselio na večna lovišta, samo je još Majkl Dudikof ostao kao usamljeni svjetionik na obali pravilnog fizičkog i duhovnog razvoja ličnosti mladih momaka koji treniraju tegove u teretanama Sokolskih domova širom svijeta.

I dok su neki istaknuti članovi skrhani gubitkom, drugi se, opet, sjetno sjećaju sjećanja na velikog Jugoslovena. Bio je jak, uz uzdah kažu, bio je ogroman. Nepravda je bila na takmičenju Mister Olimpija 1997. godine kad je bio drugi iza Dorijana Jejtsa, nezasluženo, samo zbog zastave pod kojom se borio, slažu se svi. Treći opet ističu Naserovu otvorenost i iskrenost. On je o svemu pričao bez tabua, posebno o lošim stranama sporta, ovisnostima i nuspojavama koje donosi prebildanost, što je čest problem za momke iz teretane Sokolskog doma koji počinju otvoreno i iskreno da pričaju o nekim drugim stvarima…

– Ej, ja sam gled’o na internetu, bio onaj lik, bilder, što nije mog’o sam da se obriše poslije…
– Ma znam, i Naser je pričao o njemu, kako se ono zvao?
– Kovač, Emil mislim da je ime… [Greg Kovač je ime, prim. aut.]
– E, taj.
– Kaže, lik sjedi i znoji se, dok ga žena hrani na kašiku, k’o dijete. A on ne može dići ruke…
– Ma da, strašno.
– E, a ja sam čuo da je bio tako jedan, što kad treba da radi ono sa ženskom, ne može ništa. Kažu, on se samo skine i legne, a ona onda na njega, a on dole ništa.
– On samo legne, a ona na njega?
– Da.
– Pa šta tu ne valja? Jel’ to treba nekako drugačije?

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II

Kao što znamo, teretana Sokolskog doma je mnogo više od teretane (Sokolskog doma). To je mjesto koje od dječaka pravi muškarce, gdje će i onim najženstvenijim izrasti dlake na mošnicama. Transformacija iz normalnog u brutalno se u teretani Sokolskog doma ne dešava isključivo kroz treniranje tegova već i kroz mnoge druge aktivnosti koje razlikuju muškarce od dječaka. Uz brižan nadzor šefa sale Saleta, tu su generacije potencijalnih delinkvenata izvedene na pravi put sa uspješnošću od cirka 50%, uz prijateljski savjet i psovku. To je mjesto gdje se sreću istorija i filozofija, mjesto gdje se sreću vene i strije. To je mjesto gdje mladi Mitar pronalazi žrtve za pik.ba transakcije koje neće biti evidentirane. To je mjesto gdje se sreću mladost i iskustvo, gdje mladost često negira iskustvo. To je mjesto velikih životnih otkrića…

Uz karakteristične zvuke klang-klang, „JAAA!“, „Dobro veče, Banjaluko!“ i slične, tekao je još jedan dan u teretani Sokolskog doma. Pritisnuti siromaštvom, krizom u zemlji i stotinama kilograma tegova, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su iznojavali svoj put ka grčkom idealu muške ljepote Mikelanđelovom Davidu kad se najednom pojavi jedan istaknuti član teretane Sokolskog doma, izuzetno neprikladno obučen za vježbanje. Nakon razmijenjenih cirkularnih diplomatskih pozdrava sa prisutnima, neprikladno obučen istaknuti član počinje da pruža izgovor zašto je neprikladno obučen. Vrijedi spomenuti i to da čvrstim momcima teretane Sokolskog doma nisu naročito strani odjevni predmeti poput somotnih hlača, cipela i košulja, ali takve stvari su ipak rezervisane za subote, krštenja, svadbe, pojavljivanje pred sudom i sl. Ovo nije bila jedna od tih situacija…
– Ma neću vježbati danas, nemam vremena, imam ugovoren neki snošaj – pojašnjava istaknuti član dok nekim mladim vježbačima ispadaju tegovi iz ruku.
– A šta ti je to snošaj? – usuđuje se jedan da pita, ne tako mlad, ne tako vježbač.
Kao reakcija na pitanje, teretanom Sokolskog doma prozuja jeza hladna kao glečeri jezera Mičigen iz čelično plavih očiju istaknutog člana razočaranog neiskustvom koje je podstaklo prethodno upućeno pitanje. Ipak, njegov odgovor se zadržao u neverbalnom okviru, dok je šef sale Sale u kratkim crtama objasnio prisutnima šta je to snošaj. Istaknuti član nastavlja sa izlaganjem:
– Samo ne znam hoću li prvo u pičku ili normalno…
Neki mlađi vježbači ostaše u čudu a onaj ne tako mlad, ne tako vježbač nezadovoljan prvim odgovorom i dodatno zbunjen nastavkom izlaganja, skupi snage pa uputi još jedno pitanje:
– Čekaj malo, a kako je normalno?
Nakon par sekundi, Bob Dilan mirno rasklopi svoj kišobran jer poče teška kiša, teška kiša psovki da pljušti…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I

Praznično je vrijeme, doba darivanja, a takvo raspoloženje nije zaobišlo ni neuništivu teretanu Sokolskog doma. Šef sale Sale i neki istaknuti članovi žele da mladog Mitra daruju plaćenim snošajem. Našao se tu posrednik makro, čije će ime ostati van domašaja ovog bloga a samim tim i organa reda i zakona, koji trenutno u ponudi ima tri dame koje nude usluge. Razlikuju se po veličini i kvalitetu.
Mladi Mitar trenira tegove a istaknuti član ga bodri:
– Mitre, ja ću platiti, ti samo treba da jebeš. Al’ mi ćemo gledati!
– Oh, neću ja to, da vi gledate!
– Ma šta te briga, sve ti je plaćeno. Ti samo treba da jebeš. Ej, to nema nigdje!
– Snimaću ja telefonom, može li tako?
– Ne može. Moramo mi gledati. Šta se stidiš?
– Neću!
Na to neki članovi pokušaju da pomognu mladom Mitru da krene u pravom smjeru opaskom kako će ljudi samo gledati, neće se smijati pri tom. Ne pomaže. Šef sale Sale, razočaran slabošću svog pulena ulaže dodatnu dobru volju…
– ‘Ajde, Mitre, platićemo ti onu najbolju, Jovanu. Ej, mi plaćamo a ti samo jebeš. [U tom trenutku makro šapće nešto Saletu.] E, ne može! Mislili smo u ponedjeljak, ali ne može Jovana tad. Dobila je.
Mladi Mitar na to uzvraća pitanjem šta je to dobila Jovana, a šef sale Sale, knjiški primjer kolerika, iznenađen i uvrijeđen elementarnim neznanjem mladog Mitra o ženskom reproduktivnom zdravlju, reaguje kao brutalni Ponirski vulkan i obasipa dotičnog epitetima inače rezervisanim za visoko rangirane političke i vjerske ličnosti:
– O, jebem ti pola familije, pa ti si k’o vo, ništa ne znaš! Pitaš šta je dobila?! Volu jedan, dobila je na lotu, eto šta je dobila!

Pročitajte još:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma X
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Grašak koji nije iz porodice mahunarki…

ČLANAK KOJI SLIJEDI NA BLOGU SE NE PREPORUČUJE ČITAOCIMA MLAĐIM OD 18 GODINA JER SADRŽI EKSPLICITAN OPIS SEKSUALNIH AKTIVNOSTI POTKRIJEPLJEN STRUČNIM OBJAŠNJENJIMA I DIJAGRAMIMA.

I sad, kako to već zna biti kod intimnog druženja mladih ljudi suprotnog pola, desi se situacija da je ona na koljenima, iza sam ja i tu se dešava šta se dešava već, zamisli život drugačiji od ovog i igraj, igraj, igraj, igraj. U ritmu, muzike za ples, doduše ne tako sumanutom ritmu kao kod Masima i Jure – ipak valja uzeti u obzir moju starost, škripi krevet u gluvo doba noći i ometa san svim glodarima nastanjenim u zidu, što onomad reče ona neka baba „Ne zviždi, prizivaš stavore!“, al’ kontam da su oguglali (od engleskog glagola google, prim. prev.). Nego, solidna je vrućina a samim tim i količina znoja koja nas obliva i u jednom trenutku se bez upozorenja isključujem sa izvora inteligencije*.
– Šta radiš, što ga vadiš?
Odgovor je bio bez riječi jer već u narednim sekundama demonstrativno pokazujem prethodno dalek peškir koji je bio razlog mog isključenja, isti koristim za uklanjanje najintruzivnijih grašaka graška, al’ bogme i graha oliti pasulja zarez znoja. U tim momentima senzacije dubljih uzdaha nakon dubokih uzdaha stiže replika:
– Ti si se, kao, oznojio? Ti tu, kao, nešto radiš?

Slika 2.1 Šema položaja karakterističnih crta lica u trenutku replike

Sasiječe me to dok značajno smanjujem preprodajnu vrijednost peškira i razmišljam o tome kako sam otkrio neke nove detalje o svom tijelu odnosno dodatne lokacije manifestacija znojnih žlijezda. Kritička vrijednost replike, nailazeći na privremenu mutavost, u prvi mah dovodi do neverbalne reakcije – izraza bijesa na licu, s tim da je veoma upitno kakav je to izraz lica zapravo bio s obzirom na lokalnu atrofiju koja je zaobišla samo Ekvatorijalni pojas…

Slika 2.2 Približan dijagram prvobitne neverbalne reakcije

Nakon nekolicine trenutaka iznenadjenosti i uvredjenosti™, dok sam peškir pružio za zloupotrebu protivničkoj strani a doza krvi krenula prema glavi zarad odbrane časti na polju polemike, spontano stiže i verbalna reakcija, jednako nekvalitetna:
– E, sad ću ti… Ja ću… Ja ću…
Čak i nakon par pokušaja, mjerenje elokventnosti situacije je pokazalo negativnu vrijednost, što je naišlo na zdušno odobravanje i oduševljenje protivničke strane. Usljed toga, odustajem od izražavanja riječima te donosim odluku da posljednje atome snage utrošim na ponovno priključivanje na izvor inteligencije zarad napajanja daljnjih aktivnosti. Kako se to desilo, tako je kritička vrijednost replike na volšeban način postala irelevantna i protivnička strana je bez daljih uslova ratifikovala svoj potpis na sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. A nisam ništa posebno uradio. Mislim, samo sam nastavio, da ne radim ništa. U ritmu, muzike za ples, kao Jura i Masimo, poslužujući desert…

Slika 2.3 Korigovano očitovanje nakon ponovnog priključenja na izvor inteligencije

* Iz pitalice: Kad je muškarac najpametniji? Tokom seksa, jer je tad direktno priključen na izvor inteligencije.

Nema stajanja sve do kajanja!

U sklopu blog serijala Kucamo na vrata s razlogom zaboravljenih asova sam se sjetio jedne osobe koja svakako zaslužuje dužnu pažnju. To sam ja. Mnogo prije nego što su na TV ekranima obavezno ispisivane poruke “Program koji ćete upravo vidjeti sadrži opasne scene koje su izveli profesionalci. Ne pokušavajte ovo kod kuće.”, ja sam krčio put samovoljnom amaterskom ugrožavanju sopstvenog života. U sklopu tog projekta sam hodio mnogim neispitanim stazama od kojih su neke bile jako zarasle…

Bora Čorba je imao običaj reći kako je prvo onesvesti pa joj onda mirno smesti, a ja sam ponekad smatrao nužnim da se zamijene uloge pri tim radnjama (da se onesvijestim prije nego ga smjestim). To su neke situacije koje objašnjavam diplomatskom frazom Život me natjer’o, a znate kako se kaže Jebem ti život (kaže se “Jebem ti život.”). Ipak, malčice je drukčije u praksi, i u nesvijesti usljed sukoba svijesti i podsvijesti ostane aktivan minimum moždanih resursa, taman da čujem njeno AH kad ga smjestim. To i nije tako loše, nego se kod te jedne vala baš čulo AH. Mislim, svako od nas cijeni dobar AH, ali ovo je bio pretjeran AH. Kad ga smjestim malo dublje ono opet AH. Hm. Malo pliće, AH. Kako god, AH. Pitao sam može li da se ugasi ton ili utiša, kaže ne može. Kojem organu tu čovjek da se žali? Bilo kako bilo, tada sam tražeći ugodan smještaj slušao AH za AHom potajno misleći kako sam seksualni superheroj al’ je srećom preuranjena ejakulacija sprečavala da svemir čuje dužeg intervala nemir. Nego, nekad se znalo zakomplikovati…

Zalomi se tako jednom standardna postavka stvari, na patosu krevet, na krevetu ona, ja mu dođem kao šlag na tortu. A i bila je slatka k’o aspartam. Ja na nju odnosno u nju, a ona AH. Ja malo manje, ona opet AH. Drž’, ne daj, naprijed-nazad, pronađem neki ritam odgovarajući spor al’ neumitan, ona udara po AH a ja ćutim k’o riba, i da hoću ne mogu progovoriti, popustila membrana u vratu, krv se preselila u ekstremitete a posebno jedan. Vani lišće opada, djeca se ubiše crtajući akvarele u blok #5, a ja nabadam, odnosno, nab’o sam pa zabadam, druga strana izrabljuje AH dok taj kardio trening prijeti da postane Memorijal Hajle Selasije. Išlo je tako sve dok nisam spao 3% tjelesne masnoće, pa obustavim da priupitam može li malo neka kadrovska rotacija po ustavnim principima. Opozicija je tvrd pregovarač, ne odstupa od svoje pozicije. “A je li? E, sad ću ti j. mater!” mislim se u sebi a na licu osmijeh k’o Big Lale kad izvuče zeca iz šešira. Isturim se na rezervni PVO položaj pa u drugom otvaranju idem dva polja pješakom. Ona još glasnije AH. Vidim ja da nema druge nego da probam da okončam stvar probijanjem zvučnog zida rušenjem nosećih. Nakon početnog zagrijavanja sa manjom kilažom idem na ozbiljan trening za masu, zalijećem bolji dio svojih tadašnjih stotinjak kilograma, i bivam nagrađen sa progresivno glasnijim AH. Jedna serija, druga serija, treća serija – svako normalan bi prešao na drugu vježbu, al’ se ja i dalje borim nesmanjenom žestinom a protivnička strana uspješno amortizuje udare. Već popizdio od pizde, nije mi svejedno. Nije to tako česta situacija u životu mlada čovjeka, kad želi što prije da svrši, ali, dotle je bilo došlo. Nisam vidio drugog načina da zaustavim AH. U tom trenutku sam već pao na 1% tjelesne masnoće, umro bih da je hladan vjetar dun’o. Tad se mentalno očeličim melodijom najvećeg hita grupe Europe pa duboko udahnem, zatvorim oči i pustim da moje kukove vodi praiskustvo predaka ugrađeno u podsvijest. U finalnom pokušaju ugrožavanja slobode govora svom silinom pokušavam da dužim putem dođem do njenog govornog aparata ne bih li zaustavio AH, toliko da mi znoj sa čela u vidu grašaka graška, al’ bogme i graha oliti pasulja, njojzi pada po licu. Nije to bilo bez efekta, u jednom trenutku ona zaustavi produkciju AH pa me upita: “A što se ti znojiš toliko?”

A ja stao pa gledam. Ne bi to bilo tako čudno pitanje da mu nije prethodila vremenski neodređeno preduga agonija gdje sam ostavio srce na terenu ne štedeći nijednu hrskavicu u svom mladom tijelu. Da me je tad vidio bilo ko iz korporacije Caterpillar ne sumnjam da bi nazvali svoju liniju pneumatskih nabijača po meni: garanciji za krevet ubrzano ističe rok trajanja dok pronalazim izgubljenu vezu između čovjeka i kengura, pri tom lupam koljenom o stranicu kreveta od tvrde bukve, noga kreveta udara o gole pločice na patosu, goli zidovi funkcionišu kao rezonantna kutija gdje od buke pršti malter, vani komunalna policija ispisuje čitav paragon blok a hodža na minaretu pojačava zvučnik da zaguši nečastivu zvučnu kulisu bacajući fatve okolo ubijeđen da je opet počela turneja grupe Ruž, i ti me pitaš što se znojim… Zato što suze nisu dovoljne da izlučim sve što mislim o tebi.