Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXX

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma, planetarno popularan serijal naučno-poučnih tekstova baziran na istinitim događajima je, između ostalog, poznat po specifičnom žargonu koji na liberalan način uključuje i termine koji su poznati kao vulgarizmi te su u prethodnom periodu upućene neke kritike na taj račun. Ipak, mora se shvatiti da forma služi suštini te da je upotreba vulgarizama nadasve primjerena prevashodno jer je adekvatno primijenjena. Na sljedećim primjerima ćemo pokazati gradaciju oštrine izražavanja zarad literarne dramatizacije…

1) „Jebao te hljeb.“ [koristi se u terminu za čaj odnosno oko 17:00]
2) „Jeb’o te kru’!“ [formalna konverzacija, pisana i govorna]

Postoji još jedan stepen gradacije koji je rezervisan za posebne slučajeve, a on glasi:
3) „Jebem ti kru’ krvavi!“ [stanje je kritično]

Ova kratka lingvistička vježba je uvod u predavanje jer je upravo jedan skoriji slučaj trećeg stepena (gradacije) današnja tema… Naime, iako je teretana Sokolskog doma drevan, širom otvorenih vrata za sve, topli hram zdravlja, sporta i hrišćanstva, redovno dizanje tegova i molitva ipak ne mogu jednako pomoći svim članovima. Tako neki imaju manjih zdravstvenih problema pa povremeno moraju na dvije-tri sedmice navratiti u određenu ustanovu „preko Vrbasa“, nekima se javi eksplozivni sindrom iritabilnog crijeva u toku vršenja seksualnih radnji što se loše odrazi na zidove sobe iznajmljene za „dnevni odmor“, a neki pak imaju slabu bešiku pa im nepravedni „čuvari reda i zakona“ pišu kazne za uriniranje na javnom mjestu… Ipak, do prave istine je teško doći, a kako zli jezici nikad ne miruju, tako se svašta pročuje. Srpski ratnik Veljko je bio posebno zabrinut za jednog mladog člana sa slabom bešikom („Sa tim dječakom se mora ozbiljno popričati!“), a kako je S.R. Veljko jedan nadasve ozbiljan i uvažen član teretane Sokolskog doma, čim prije je postupljeno po njegovom naputku…
– Je li, ____ [cenzura usljed neometanja istrage, prim. aut.], šta ono čujem, da si bio drkao na bazenu pa su te izbacili?
– NISAM! Ćuti! Ko ti je rekao?! Nisam!
– Kako nisi, meni su rekli…
– Nisam, lažu!
– Ma, slušaj, možeš meni reći…
– Nisam… hehehe… Samo sam ga malo nategao… hehehe…
– Ma, to je sasvim normalno! Ko ga neće drkati, kad vidi one guzice! Čim dođem na bazen meni se digne kurac, a onda šta ću, drkam ga i ja… samo mene nisu uhvatili, to moraš paziti!

Nakon takvog uspješno obavljenog razgovora sa mladim članom sa uputama za dalje liječenje, gdje mu je još objašnjeno da njegovo medicinsko stanje nije ništa čega se treba sramiti, mnogi sa sličnim problemom su bili ohrabreni da se više ne stide i podijele svoj problem u krugu sokolskog bratstva, tako da je to par dana bila veoma aktuelna tema i ispostavilo se da je broj članova sa slabom bešikom znatno veći nego što se to prvobitno procjenjivalo. Usljed toga, mlađi članovi pitali starije i iskusnije, da li je ta pojava vezana za moderan brzi način života ili je tako bilo i ranije…
– Je li, Ljubo, jesi li čuo da su ____ [cenzura iz medicinskih razloga, prim. aut.] uhvatili da drka na bazenu?
– Kako, kako, baćo moj?!
– Ma, uhvatili ga da drka na bazenu pa ga izbacili! Stajao iza borića i drkao i naiđe čuvar…
– Ma, nije valjda!
– A tako kažu…
– Ma, čekaj, baćo moj, možda je momka nešto zasvrbilo, pa se češao?
– BAĆO MOJ, u pravu si potpuno, to će mu biti odličan ISKAZ…

Kao i uvijek, ovo predavanje Seksualnog vaspitanja je obradilo sve aspekte navedenog problema, ali nije zgoreg navesti navesti distinkciju za nedovoljno upućene čitaoce: NE POMIJEŠATI ovo medicinsko stanje sa rukobludom (koji je obrađen u XIX nastavku Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma), a iako je prethodno već dosta toga rečeno na tu temu vrijedi napomenuti da u slučaju učestalih napada demona (ruko)bluda treba izvršiti adekvatnu pripremu terena za odbranu – postaviti brojanicu ispod jastuka, te prilikom napada demona (u toku odmora i sna) dohvatiti tu brojanicu, dirati one bobe na njoj i misliti na nešto lijepo, npr. ono kad je Srbija pobijedila Njemačku (u fudbalu, a i u ratu)…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIX

Teretana Sokolskog doma se razlikuje od svih teretana igdje, ikad, po više stavki. Ako bismo stvari posmatrali čisto fizički materijalno, prvo se mora pomenuti sama zgrada Sokolskog doma, to drevno zdanje čija se čvrstina kao armatura utkiva u karakter svakog člana; zatim, tu su tegovi i sprave na kojima je vježbao kralj Petar, štaviše, lično ih je prevezao japanerom iz Mrkonjić grada, u dva puta; na kraju, tu je i neuništiva fizička pojava – miris teretane Sokolskog doma, Eau de Faucon, amalgam isparenja svih muških tjelesnih tečnosti, sa naglaskom na krv, suze, znoj, krv, suze, sjemenu tečnost, suze i znoj.

Ipak, sve bi to bilo samo hrpa čelika, betona i slabotransparentnog vazduha da nije ljudi. LJUDI. Tokom godina, mnogo je istaknutih ličnosti prošlo kroz teretanu Sokolskog doma, jakih ljudi, znamenitih ljudi, učenih ljudi, srpskih junaka, ali već četvrt vijeka najznačajniji među njima je trener Sale takođe poznat i kao Trener Sale, ratni heroj specijalnih jedinica policije, trener svih trenera, posljednja pesnica koju vidite nakon što počnete praviti probleme u elitnim noćnim klubovima, fudbaler bez pogrešnog pasa u karijeri i najpametniji živi Srbin… ali, isto tako, trener Sale je kičmeni stub mosta između generacija, prošlih i sadašnjih vremena, analogije i digitale, okorjeli hroničar propasti jednog naroda i sunovrata morala…

Trener Sale nije štedio sebe na putu empirije, te je uz sabrana iskustva drugih istaknutih članova („Hoćeš da najebeš k’o ja? K’o Ćoda? K’o Jeka? K’o Tuša? K’o ovaj? K’o onaj?!“) stvorio disciplinu koja simbiotski spaja filozofiju i religiju a može se opisati u tri riječi: NEMOJ SE ŽENITI (samo se budale danas žene). Naravno, to već znaju oni koji vjerno prate predavanja Seksualnog vaspitanja, ali ovoga puta slijedi prvi od trilogičnih specijala posvećenih treneru Saletu koji objašnjava njegova kretanja kroz vrijeme…

JUTRO
„Jednom ti ja išao u šetnju sa onom B. [klasična cenzura, prim. aut.], šetali tamo pored Vrbasa pa prema „Skali“ [starijim čitaocima nije potrebno objašnjavati dok je mlađima dovoljno reći da se radi o vremenu prije mnogo, mnogo serija benča, prim. aut.], hodamo mi tako, a kako je ona onako slobodnija bila, uhvati me za ruku a meni se odmah kurac diže! A ja bio obukao one neke bijele hlače [legendarne bijele hlače, prim. aut.] pa se to istaklo, a onda brže-bolje pred nju, da ona ne vidi… Idem i vučem nju, pita ona šta je, što idem tako brzo, a ja joj kažem da požuri jer sam baš žedan…“

PODNE
„Mitre, nemoj da bi ga pristavio, ni slučajno! I da ti neka da, nemoj! Nimalo! Jer, ako joj ga staviš, tad si najebao! Tu će ti izvući pamet preko kurca, nećeš znati šta radiš, biće ti lijepo par trenutaka ali kad budeš htio da pobjegneš na trening ona će htjeti još! Pa ti kaže, de još samo malo, a onda te obuhvati nogama… imaju taj potez, TO JE K’O DŽUDO! U polugu te uzme i zaključa, ne možeš se izvući, pa još samo malo, samo malo, a onda u trenutku nepažnje uz zvuk sirene [sportski rječnik, prim. aut.], ona jedna kap! E, ta jedna kap kad ode, gotovo je… Zato, samo drkaj.“

SUMRAK
„Odličan šorc, Hilfiger! Ja uzeo ali meni velik, mogu ja njega nositi sa kaišem ili možda da pomjerim dugme? Ej, ti, ponesi taj šorc ovamo da vidi potencijalni kupac! Vidiš, odličan šorc! I još Boss majica… Eh, kad se obučem, pa kad me rospije vide, šta misliš da misle? Vide Hilfiger šorc, odmah pomisle ‘ovaj ima stila’, Boss majica na meni, ‘uf, ovaj ima para’… A ne znaju da je meni lakše izbiti oko nego marku iz džepa! Sad da mi Ceca [srbska maika Ceca kao žena nad ženama, etalon za ženutivnost, prim. aut.] dođe, ni ona marke ne bi izvukla. Može da izađemo naveče, nije problem, al’ bih joj ja onda rekao, izvini, nisam nešto gladan, pa da preskočimo tu večeru…“

Prethodno: Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Večernje doze nervoze I: Jebači na baterije u pekarama

U trenutnoj postavci ulica i bulevara, uskih i širokih, gdje redom idu kafana, pekara, apoteka, kladionica i ukrug to isto, važno mjesto zauzimaju pekare. Što zbog pečenog peciva, zbog kojeg su djeca sve deblja a njihove mame imaju više vremena za drndanje po telefonima, to i zbog pekarki koje su divne djevojke i žene, uslužne, zdogovorne i znate već kako to ide, svi vi džukele jedne.

Ali, i kad se to ima u vidu, nema opravdanja za jebače na baterije koji dođu u pekaru pa se nalakte na vitrinu i krenu „ćao + smajli“ priču dok iza njih 150 ljudi čeka da kupi hljeb. „A, je li, kakav ti je ovaj sendvič?“, „Da li su ti ove projice svježe [jebem ti majku seljačku, i tebi i projicama, prim. aut]?“, „Stavićeš mi kečap i majonezu…“, „Koji je tebi bolji kolač?“ i slične gluposti slatke riječi ispaljuje vozač golfa dizela, u najboljem slučaju, do treće generacije, iz, u najboljem slučaju, predgrađa – ako već nije pravo iz pizde materine, dok u njega tupo gleda umorna radnica koja na jednoj ruci ima četiri brojanice a na drugoj tetovaže imena članova porodice do trećeg koljena… Nije sporno da su jedno za drugo, ali, jebaču na baterije, jebô ti mater svoju, šalji joj kurac na Instagramu i odjebi od kase da i drugi mogu da kupe nešto.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

Automobil je čovjekov najbolji prijatelj mašina, poslije lat-mašine, naravno. Pored svoje utilitarne vrijednosti, automobil je i statusni simbol te, neraskidivo vezano s tim, produžetak polnog organa. Sukladno, vozni park članova teretane Sokolskog doma je, sa izuzetkom nekih BMW X5 koji su na servisu već godinama [a fejzbuk rospije još čekaju da ih Mitar provoza, prim. aut.], umjeren i neupadljiv… jer nema potrebe za produžavanjem nečega što je samo po sebi dovoljno dugo.

Članstvo teretane Sokolskog doma pri izboru automobila uglavnom slijedi logiku koju koristi i tokom praćenja svjetskih fudbalskih prvenstava, „samo švabo!“ (jaše crnog konja). Tu i tamo se zna desiti i neki nenjemački automobil koji obično biva pozdravljen riječima „smeće“, „troši“ ili pak „sačuvaj nas, bože, rata i fijata!“ što je sve u skladu sa elementarnom logikom ovih prostora. Ipak, i pored te upotrebe zdravog razuma, polemika o automobilima je svakako jedna od najčešćih u teretani Sokolskog doma: kupovina, prodaja, održavanje, užitak u vožnji, te je aksiom da se mora izuzetno paziti pri izboru automobila, jer poslije kupovanja nema vraćanja! Desi se tako jednom neka neobavezna priča o automobilima…
– Eno, i on se razvodi! – poraženo konstatuje trener Sale aludirajući na jednog istaknutog člana – Džaba mu ja govorio, da pazi, da bolje bira, nije vo htio slušati…
– Šta ćeš, Sale, ne mogu svi kao Mate…
– Mate jedini pametan! Nikad se nije ženio, ima onu neku, nekad on njoj, nekad ona njemu, nekad svako sebi… A ovi što ovo rade, kako se žene, propast. Eno, ona budala [cenzura], oženio onu neku, sve se zna ko je jebavao… Sve ove „gazde“ banjalučke se izredale na njoj, nego nije to, nju je jebavao i njegov brat rođeni! Pa đe ćeš to raditi, bogtejebo!
– A čekaj malo, Sale, pa bolje da se zna ko je jebavao, nego da se ne zna ko je sve jebavao! – začu se replika.
– Hm, vidiš… – zamisli se trener na trenutak.
– Pa da, isto kao kad kupuješ auto: da li radije kupuješ od nekog koga znaš ili nekog koga ne znaš?
– Od ovog što ga znaš, normalno!
– Eto! A koga ćeš bolje znati nego brata! I onda kad kupuješ znaš sve, pa bolje i da je 500.000 km prešao, ali PRAVIH, a ne da piše 140.000 km a zamijenjeni volan i koža oko mjenjača, a sat vraćen ko zna koliko…
I ta logika se učini sasvim logičnom u tom trenutku, kako za automobile, tako i za rospije.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Maneken za brade“ Anikić je preturao po džepovima tražeći ključeve svog skoro pet metara dugog nenjemačkog automobila…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI

Ove jeseni, kao nikad dosad, teretana Sokolskog doma blista u sjaju mladosti novih članova. Zahvaljujući renoviranju (vidi: XXV) i instagram marketingu, obilje golobradih budućih čvrstih momaka svakodnevno pravi prve korake u treniranju tegova pod budnim okom stručnog nadzora trenera Saleta koji zahvaljujući tome „cvajama“ briše znoj sa mišićavog čela nakon luđačkih treninga™. Podstaknuta time (po „anonimnoj prijavi“), Poreska uprava prečešljava poslovne knjige u potrazi za utajama ali, naravno, bez uspjeha: evidencija članova na papiru u trenerovom debelom ali izdefinisanom novčaniku je čista kao suza znoja iskrenog sokolskog šampiona.

Među novim članovima je mnogo potencijala, omladinaca koji izuzetno emotivno pristupaju treniranju tegova što biva jezgrovito ali stručno komentarisano: ‘Jesi li vidio onu dvojicu? Juče rade čučnjeve – to pada, to plače, to urla… Zreli su za prvu petorku*!’ Proučavajući tako, pored fizičkog, i psihološki razvoj našeg naroda, trener Sale – već četvrt vijeka – nastavlja rad Jovana Cvijića pokazujući kako se nije mnogo šta promijenilo u posljednjih bliže 150 godina. U nekim naučnim krugovima bi ta hipoteza vjerovatno došla na udar sa primjerima npr. Marije Šerifović i Lepomira Bakića, međutim, naredno govori upravo o konstantnosti suštine…

Kako teretana Sokolskog doma ima sposobnost da spaja nespojivo (npr. istovremeno napredovanje mase i definicije), tako su i rupe na njenim zidovima zapravo (vremenska) crvotočina kroz koju se sažimaju eoni progresa sokolske ideje. Tako se u jednoj prilici desio susret kakav se može desiti samo u teretani Sokolskog doma: dva sokolaša, jedan od 16 a drugi od 60 godina, ali istog srca, istog duha. Mlađi sokolaš je veoma strastveno radio vježbu, unoseći u nju svu svoju snagu, što mišića, što grla, a stariji sokolaš ga posmatra pa se prisjeća…
– Baćo moj, gledam sad njega, pa isti ja, kad sam bio mlad – ovako sam davao sve od sebe… Jednom ti ja jebem jednu pičku ovdje u gradu, ja 18 a ona malo starija, jebem ja nju čitavu noć, a onda ujutru trčim u Stričiće na Kočićev zbor! Bila na zboru trka i ja istrčim do gore, pobijedim na trci, a onda dotrčim nazad u grad i nastavim je jebati…
– Bravo, Ljubo! To, majstore! – čuju se odobravajući nehrišćanski komentari prisutnih.
– Da, baćo moj, čitavu noć, uf! Nešto sam ja to, kao da samom sebi hoću da dokažem, baćo moj, ona ujutru nije mogla na noge, a ja trčim 13 kilometara do Stričića, pa još gore trka, pojeo, popio i dotrčim nazad kod nje!
Jedan prisutni član, izuzetnih analitičkih sposobnosti, uzimajući u obzir zrelost zlatnih godina starijeg sokolaša, uoči jednu otežavajuću okolnost:
– Eee, a još tad nije bilo Viagre, Kamagre i „toga“…
– ŠTA?! BAĆO MOJ, MAKADAM BIO DO STRIČIĆA! – objasni stariji sokolaš o kakvim se (teškim) vremenima radilo.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Karaklajić“ Anikić je svojom kratkom ali tvrdom ‘z-šipkom’ jednoj gospođici držao usmeni (neki bi rekli i oralni) kurs azbuke; specifikum njegove naučne metode je bio u tome da on kreće od kraja: „ZZZini… da ti objasnim.“

 

* prva petorka (Sokolskog doma) je stručni termin koji će detaljno biti objašnjen u XXVII nastavku serijala koji se – sasvim logično – neće baviti košarkom.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV

Teretana Sokolskog doma je dobila! Crveno crno je dole! Naravno, oni djelimično upućeni bi odmah mogli pomisliti da je teretana Sokolskog doma dobila menstruaciju (sjetimo se prvog dijela Seksualnog vaspitanja), međutim, teretana Sokolskog doma je muškog roda tako da nije mogla dobiti menstruaciju već je dobila… vizuelizaciju. Novu.

Naime, trener Sale, pored toga što je najpametniji živi Srbin (i jedan od najpametnijih u istoriji, odmah poslije Tesle), trener šampiona, predavač niza predmeta na Sokolskoj katedri, licencirani life coach za muško-ženske odnose, reiki majstor koji preciznim udarcima iza ušiju prenosi šalje energiju prisutnima u neposrednoj blizini, on je isto tako i Grunf teretane Sokolskog doma: od polovne letve volana Juga 45 i štrika za veš napravi kros-mašinu, njemačku avionsku bombu iz II svjetskog rata prepravi u bojler, uz pomoć kompleta tempera za likovno vaspitanje okreči čitavu teretanu i čini mnoga druga čuda na tragu biblijskih…

S obzirom da je teretana svježe okrečena i sprave ofarbane, ostalo je samo da se stavi šlag na tortu, ali sa donje strane: teretanu Sokolskog doma sada krase i novi itisoni čija je boja pažljivo izabrana u skladu sa naučnim istraživanjima („Radnici u crvenoj kancelariji su pravili manje grešaka od radnika koji su radili u zelenoj kancelariji…“), dok će zli jezici reći da crvena boja itisona (takođe poznata i kao „SNSD crvena“) nije nimalo slučajna jer trener Sale čuva red i mir i svoj kurac da mu neka rospija ne popuši upravo u restoranu „Agape“ koji je u vlasništvu porodice Dodik. Na pitanje o moralu te situacije, kako je moguće da uzima novac od siromašne porodice Dodik a istu je svojevremeno psovao, trener politički odgovara: „To je bilo davno, prije mjesec dana…“

Bilo kako bilo, djelimično renoviranje teretane Sokolskog doma je zadalo glavobolje menadžerima drugih sportskih centara po BL: marketing odjeli i portparoli SRC „Dorian“, fitnes centra 4Life i inih ustanova nisu bili spremni za ovakav Saletov potez i sada samo mogu da čupaju kose dok gledaju kako im se članstvo osipa i prelazi u teretanu Sokolskog doma; za to vrijeme lukavi trener likuje kako ovakvih uslova za treniranje nema ni u Njemačkoj, a svi znamo, Njemačka je obećana zemlja, možda čak i bolja od Amerike. E, upravo na primjeru naprednog njemačkog naroda je najlakše razumjeti opšti društveni uspjeh i visok standard naspram neuspjeha, propasti, ženidbe i sl…
– Taj seks, to je zabava za sirotinju – klasični je lagani trenerov uvod u priču – to je samo za glupe narode poput Srba i slične. Je li, ti mali – obraćajući se jednom mlađem članu – znaš li ti na šta se Švabi diže kurac?
Omladinac sliježe nejakim ramenima u neznanju, iščekujući odgovor od životnog značaja.
– Kad pere svog ES-a [Mercedes Sonderklasse, prim. aut.]! Znaš li ti šta je ES? – nastavlja trener.
– To je, to je… onaj auto? – odgovori mladac uz sufliranje pomoć prijatelja.
– Bravo, tako je, to je auto, nije kurac od ovce! – nastavlja se trener Sale – Švabo uzme onu spužvu pa umoči u šampon, pa je stisne a ona se pjena pojavi, pa kad ga krene sapunjati, samo mu se diže… A to, kad treba jebati, ne gubi vrijeme na te gluposti: lijepo odvede ženu u puff, tamo je jebe neki kao Jeka (Jugo jebe dugo – Švabo jebe slabo), on sjedi ispred, bavi se biznisom, laptop u krilu, mejlovi stižu, milion tamo, milion ovamo… Kad žena završi, pita je da li je bilo dobro, ona mu kaže da jeste, a on ode na recepciju pa kaže: „Molim Vas, nađite mi momka… Evo 50 eura od mene gratis, hvala!“, i opet mu ostane milion… A ovi glupi Srbi, evo ovaj konj (pokazujući na jednog prisutnog medicinskog radnika), on će čim dođe kući reći ženi: „‘Aj da se jebemo!“, a ona će: „‘Aj može!“… čisto gubljenje vremena, ta razmjena tečnosti! Il’ onaj blentavi ______ [cenzura, prim. aut.] kad dođe pa kaže: „Uh, jesam sad mrkn’o jednu!“, a ona k’o romanijski međed! Ima 100 kila a pobliže 150, glava za broj i po veća nego u Debelice! Sunce ti, to tri čoeka trebaju da pripnu kocem na ispašu, a ovaj mrkn’o i još se hvali… Ja to štapom dirnuo ne bih, a ovi neki jebu, a neki i žene, bogtejebo! – zaključi trener Sale izlaganje argumenata ZA „protiv“.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Swarovski“ Anikić je zakopčavao kaiš od ručnog sata. Inače, sat je skidao samo kad jebe, jer mu tad nisu potrebna dva topuza…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV

Najjači kad je najteže! I u vrelim julskim danima, kad oni slabe volje ostavljaju tegove zarad treninga u prirodi ili slanoj vodi, teretanom Sokolskog doma odzvanja neumorni klang-klang! Svaka pukotina na zidovima tog drevnog zdanja, starijeg od same tvrđave Kastel, luči sokolsku limfu u kojoj je zamiješan savršen alhemijski spoj sporta i anatomskog larpurlatizma. Teretana Sokolskog doma nije tek priprosta pučka teretana u koju dolaze momci sa malo kose i još manje pameti da bi imali što veće mišiće na rukama kojima bi tukli što više ljudi, ne. Primarni cilj treniranja je zamamna muška ljepota kao provokacija ženama protiv kojih se vježbač neće oženiti, a sekundarna je sveopšta ideja sportskog pristupa životu…

Ako je atletika kraljica sportova, zna se ko je kralj – fudbal. Drevna manjačka igra loptom izmišljena kao zamjena za dotad nacionalni sport gađanje kamenovima u glavu (nakon što je Ban Tisa Milosavljević uočio da je zbog popularnosti gađanja kamenovima u glavu prirodni priraštaj za samo 20 godina opao za 113%), svakako je omiljeni oblik sokolske sportske razonode, kad se izuzmu aktivnosti koje uključuju tegove i jebanje pičaka u pičku. Na kraju krajeva, sam trener Sale je nadaleko čuven fudbaler od čijih je preciznih pasova (40 godina bez pogrešnog dodavanja!) čuvenije samo njegovo psovanje konstruktivno kritikovanje saigrača (a i protivnika) biranim riječima koje najčešće uključuju likove sa postera okačenih na zidovima crkava. Pod idejom „život je lopta – šutaj!“, fudbal se igra u Sokolskom domu, ali i gleda na malom ekranu priručnog televizora koji je odlično očuvan, maltene nov, ni pet svjetskih prvenstava se na njemu nije gledalo…

Ove godine se svjetsko fudbalsko prvenstvo odigrava u Rusiji, našoj staroj prijateljskoj zemlji koja proizvodi mnoge korisne stvari poput AK-47, MiG-29, S-300 itd. te se u teretani Sokolskog doma sa posebnim žarom pomno prate utakmice i vrše stručne usmene analize u kojima se nerijetko pominju majke igrača i stručnog osoblja reprezentacija zemalja učesnica… Tako jedne od ovih večeri trener Sale sjedi na plavoj stolici i komentariše igru hrvatske fudbalske reprezentacije:
– Uf, što su dobre ove Hrvatice! Što bi’ ja der’o onu Kolindu! (Za razliku od, npr. Željke C., prim. aut.)
– Uuu, Kolinda… – čuje se žamor prisutnih.
– Kako su zgodne, a pristojne i kulturne. Dođe ti poslije utakmice i kaže: „Uf, što sam u euforiji zbog pobjede naše repke, tak ću dobro da ti popušim!“, a ona naša krava kad joj kažeš da ti popuši krene da vrti glavom: „A-A! TU SE ČESNICA MEĆE!“
– Kakva česnica? – upita jedan od prisutnih.
– Ona što je peče Vasilije Ostroški, jebo ti bog majku, kako ništa ne znaš! – na trenutak se deranžira trener pa nastavi – A još one Hrvatice kokete, pa kad vide mene ovako u dobroj formi i spremnog samo kažu: „Kak si zgodan, kak si preplanul…“, a ovdje ti se rospija prodere: „ŠTOS IZGORIJO TAKO, DA NIS ĐE NA MJEŠALCI RADIJO?“

Svi prisutni se nasmijaše na tu imitaciju tradicionalne srpske žene koja ne cijeni mediteranski ten (jer je podsjeća na ljude koji popravljaju kišobrane, prim. aut.) a trener nastavi sa antropološkom komparacijom ne skidajući pogled sa ekrana na kojem je u toku fudbalski dvoboj:
– A i reprezentacija im ima dobro ime, „Vatreni“, takve su i one, vatrene – pune vatre, kad ih jebeš one te bodre: „Tak me dobro jebeš! Zabij ga ko Šuker!“, a ove naše blentare samo vrište k’o da ih nožem bodeš ili kažu: „UĆERAJ MI DO KRAJA! UFAT SE DOBRO DA NE PANEŠ!“… Pa ne jašem rodeo, bog te jebo! Čim mi tako kaže, odmah mi se spusti (teg, prim. aut.)! I kako onda da Hrvati ne igraju ovako dobro, vidiš kakvu podršku imaju… Eno dadoše go, šta sam rekao!

Za to vrijeme, u neposrednoj blizini, dojučerašnji pobratim sokolaš Dejan „Zvijer sa Šehitluka“ „King of Cardio“ Jošić je u zagušljivoj kladionici pratio utakmicu na nekakvom bezveznom tv aparatu sa širokom slikom i digitalnim signalom umjesto da u teretani Sokolskog doma uživa u zimskoj briljantnosti analognog TV signala (ukroćenog pomoću kućne UHF antene) sa ljudima koji su mu do juče otimali tegove i psovali žensku familiju…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIII

Samo malo iskrenosti… i kakve to veze ima sa kurvama

Šta nas to tjera da lažemo? Zašto laž sa sobom vuče i krađu? Otkud fascinacija izvrtanjem istine?

Sve laži sveta je naslov solo albuma „večitog dečaka“ beogradske scene, Vlade Divljana, kojeg je nešto mučilo u datom trenutku. Simpatična fraza i meni prva asocijacija, a nije on jedini koji se bavio tim pitanjem kroz istoriju. Čitava armija filozofa, psihologa i antropologa je pokušala odgonetnuti zašto ljudi lažu, pri tom konstruišući takve teorije da bi najbolje bilo nešto slagati da se uopšte izbjegne kontakt/rasprava sa njima…

Laži se koriste u različite svrhe, najčešće radi nezasluženog sticanja različitih oblika prava, usluga ili statusa, ali kako je u životu ipak najbitnije pronaći sreću u vidu adekvatnog životnog partnera, tako se laži najčešće koriste na tom polju. Ponekad su to inspirativne i šmekerske „efektne fraze“, ali većinu vremena to je brutalno i bezočno laganje. Bezočno, zato što je teško pogledati onoj drugoj osobi u oči. Usljed opštenarodne informatizacije, bezočnost je sve lakša i lakša…

Budući da sam stigao u godine pozne, na koncertima najčešće stojim maksimalno udaljen od bine, da što slabije vidim i čujem izvođače za koje najčešće nisam platio da ih gledam. [Izuzetak su događaji na kojima Mladi Z. Delić i ja izazivamo šutke, prim. aut.] Tako se obično nađem u društvu ljudi koji su tu došli iz tisuću razloga, ali među kojima svakako nije obraćanje pažnje na dešavanja na bini.

Elem, onomad stojim, a onaj neki ispred mene visok dvocifren broj metara stoji, i nije što stoji i tako mi blokira pogled na binu, video bimove, rasvjetu, nebodere u daljini, planete Soko, Vardar i Pelješac na zvjezdanom nebu, nego što puši, pije i šalje poruke mobilnim uređajem (nadam se da je to isto radio – neuspješno – i za volanom motornog vozila nakon kulturno-umjetničkog događaja). S obzirom da njegov mobilni uređaj ima ekran veličine desetak centimetara dijagonalno i pri tom sija kao sunce, nisam mogao da ne vidim sadržaj prepiske.
Ona: ♥♥♥♥
On: ♥♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥
On: ♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥♥♥♥♥♥

Naravno, ona je u mobilnom uređaju ubilježena kao „ljubav moja jedina“, ovaj što puši, pije i šalje poruke se prilikom prolaska čete malih ali sisatih djevojaka veoma patetično namješta ne bi li se patetično otrljao od njih, valjda što mu srce tako jako kuca pa ima tih otkucaja (sa ekrana) za sve. A, vaistinu, njih pet prolaze, prosječne visine metar, drže se za ruke i samo što ne pjevaju haj-ho, haj-ho! dok prolaze kroz masu. Elem, nedugo poslije mojom srećom, ovaj što puši, pije i šalje poruke se maknuo a meni se pridružio drugar kojem je ubrzo nakon pridruživanja stigla poruka na mobilni uređaj. Poruku mu šalje „beba moja“, te on odgovara srcatim manirom. Dok gledamo neke malo veće ali malo manje sisate djevojke, kažem mu kako nam svima nedostaje malo iskrenosti…

Jer svi ovi navedeni fini mladići su redom članovi fejzbuk grupe „Kurve, janjetina i Vuco“. Garantujem. Samo što ne smiju javno da kliknu palac gore na nekoj objavi te grupe, da ih „inspekcija moja [njihova, hvala bogu, prim. aut.] jedina“ ne pokosi.

II: Podrška kurvama koje se ne kurvaju

Elem, bavim se sportom, hodam po uzbrdicama kao mladi vrli svijet (bez stručnog nadzora!), znojim se da budem kao muževni – manje dlakavi – muškarci sa naslovnih strana Men’s Health i to. Samo, hoda ih tako hiljade, plus što su hiljade od tih hiljada upravo kao (faktički nacrtani) muškarci sa naslovnih strana Men’s Health, a ja star propo i debo, trbušnjaka ni u priči. Šta’š.

Nego, ide mi u susret poznanik koji je zapravo rođak poznanika. Status „zdravo-zdravo“ kad se vidimo u banjalučkoj Rekreativnoj zoni, gdje se jedino i vidimo, nekih tri puta godišnje. On ide sa djevojkom odnosno, kako sam ja u nježnim godinama a on još u nježnijim, to bi već mogla biti i žena a ne samo djevojka [da sad ne ulazimo u tehničke razlike između istih, prim. aut.].

I, pozdravimo se. Ja kažem šta ima a on kaže zdravo. I to šta ima je bilo neko onako prosječno šta ima (red veličine dvije marke – kafa od 20 minuta), ali to zdravo… Nije što je bilo neobično tiho, nego što je to bilo posve u onom frekventnom opsegu gdje ta djevojka/žena pored njega nije u tom zdravo nimalo mogla da čuje da je taj lik pored nje nekad bio muškarac. A nije rijetkost, kod oba pola, takvo sakrivanje tragova.

Simpatično mi bilo. I prisjetim se koječega. Prvih djevojaka (kod drugara) onomad i uslova ponašanja sa njima [prve djevojke su zapravo i prvi razlozi za promjene ponašanja, odnosno prvi razlozi za laganje, prim. aut.], i kako taj „neki“ zdravo tako zamijeni đe si, šta ima, buraz i sve ostale heteromaskulinizirane izraze, želje, čestitke i pozdrave. Pa onda muški počnu nositi torbice, kaže, nije to pederuša, to se nosi sa strane. Ma da.

A onda se sjećanje okrene za 360 pa nazad u Budvu: prominentni M.Z. Delić (iz ere prije krosfit zglajza) i ja sjedimo u prominentnom BL lokalu sa jednom go-go plesačicom kad ono dolazi još jedna go-go plesačica. Grle se i ljube, za junačko pitaju se zdravlje riječima – citiram bez zareza zarad tačnosti realističnog stila pjesničke slike – đe si kurvo jebo te konj. Prigodno, „ja nisam bio odavle“ a M.Z. zamišlja tog konja.

Druga je to situacija, drugi su to ljudi, druga je prilika, sve je drugo pa i taj pristup… samo što je on odličan. Otvoren. Iskren. Bez foliranja. To je to. Kontam to nešto. I sad, iskrenost brutalno ogoli čoeka. Ostane suština. Nema maske, nema šminke, nema pakovanja. Ostane golotinja. A sve najbolje stvari u životu se rade bez odjeće. [Kog kurca se uopšte i oblačimo, nameće se pitanje koje ima svoj odgovor o kojem ćemo nekad, prim. aut.]

I nije što te plesačice plešu bez odjeće odnosno sa veoma malo iste. Mada jeste i do toga, golotinja, realno. Nego je to ta uzročno-posljedična veza, pa se može reći i „profesionalna deformacija“, iako to deformacija zvuči jako ružno. Raste nekako ta iskrenost obrnuto proporcionalno količini odjeće za rad/aktivnost/neaktivnost (subliminalna poruka: ne vjerujte ljudima koji nose kravate), a ko nosi najmanje odjeće za rad?

I zato bi bilo dobro da smo svi kurve. One su uglavnom gole. Tak’a profesija. Profesionalno iskrena, a još kad je iskreno profesionalna… to je jako lijepo. Uz manje laži, više bi se gledali u oči, sem povremenog skretanja pogleda usljed vizuelno-anatomskih refleksa [opravdano, prim. aut.], te bi (progone me, progone me tvoje) OČI radile punom parom – gdje pri tom ne mislim na funkciju plakanja već kao na kanal najpreciznije moguće komunikacije na planeti – tako da bi usta mogla da se bave drugim stvarima. Kad čoek malo bolje razmisli, to je veoma ekonomično; ekonomija = pare; pare pokreću svijet. Hm. ‘Ajmo svi na kurve, ovaj, u kurve.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII

„It’s a Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll)!“ – Bon Scott, 1975.

I u teretani Sokolskog doma se zna: dug je put do uspjeha! Niko se nije nabildao preko noći (sem nekih), zaradio Mercedesa (sem nekih), nabavio dobar telefon (Samsung) ili postao dobar fudbaler. Za sve je trebalo vremena, promišljanja, procjene, pripreme. Improvizacija je nešto što može proći u amaterskom pozorištu ili na džem džez sešnu, ali u svim ostalim situacijama… ne baš.

Iako smo na prethodnim časovima Seksualnog vaspitanja naučili da su blud i nemoral nedopustivi za čvrste momke teretane Sokolskog doma, to pravilo nekad može malo da se iskrivi, što je po svim prirodnim zakonima fizike: kao šipka za benč kad se na njoj nalazi 130 kg. Naime, blud i nemoral su dozvoljeni kad se muškarac nalazi na udaljenosti većoj od 20 metara od svoje, nesrećnom sudbinom i nedostatkom pameti, izabrane partnerke.

U skladu s tim, dođu tako ponekad vremena da trener Sale svoje vitalno 49-godišnje tijelo 30-godišnjaka obuče u veoma uske hlače i napravi krug po lokalima sa polovnom robom polovnjačama, pa im pokaže šta bi mogle imati… mogle! Takvi povremeni izleti reklamnog karaktera su fiziološka potreba, kao što ptice moraju da lete, izbacivači da tuku ljude, političari da kradu… Ipak, i u tim situacijama se zna: ništa na brzaka, ništa na kvarnjaka.

– Jednom ono kad smo bili u „Posljednjoj šansi“, zagledala se ona neka plavuša u mene, polovnjača, ali ‘nako dobra… – pripovjeda trener Sale mladim članovima – ja se mislim, da li ona gleda u mene ili u koga, a kažu mi ovi da u mene gleda… Trebao sam ja to tad, ali đe ćeš, oko nje sve neke rospije, ne možeš ti tu prići, šta da ja odem tamo, a ona meni da kaže šta ‘oćeš ti? a rospije crknu od smijeha, k’o što je ona jedna u teretani „4life“ Mitru rekla puši kurac kad joj je htio pokazati kako se rade trbušnjaci…
– Pa dobro, treneru, nije to valjda bila jedina šansa u „Posljednjoj šansi“?
– Ma bježi, to i nekako, bolje nego ono kad je onaj blentavi ____ [cenzura, prim. aut.] htio da jebemo neke Slovenke. Pa đe ćemo ih jebati (geografski; zna se da se pičke jebu u pičku, prim. aut.), pitam ga ja, a on kaže da one imaju neku sobu – negdje u gradu iznajmile, pa da ja na jedan krevet a on će na drugi pored… Pa đe ću ja tako, meni trebaju savršeni uslovi! Povoljna temperatura, vlažnost vazduha, atmosferski pritisak, pa da možemo sjesti, malo se upoznati, da pitam odakle je, kako joj se zovu roditelji, ima li braće i sestara, čim se bavi, koliko je dugo na birou… Ne mogu tek tako jebavati! Ej, a ovaj htio da jebemo na dva kreveta, jedan do drugog… Pa bi vjerovatno još poslije htio da se i zamijenimo! – zaključi trener Sale priču o stativama koje nemaju veze sa fudbalom…

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnjem pobratimu sokolašu Arnoldu „Alenu“ „Lexingtonu“ Anikiću nisu bile potrebne nikakve posebne pripreme: plodio je nemilice (što uključuje i neke Milice), samo sa kraćim prekidima za treniranje tegova, dok je to sa strane posmatrao Herr Žika i komentarisao: „Pa ovo nije bilo ni u mojoj dinastiji…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Za čvrste momke teretane Sokolskog doma, brojevi su sve. Brojevi pokazuju napredak, velik ili još veći, jer u toj ustanovi nema onoga što je suprotno od napretka. Brojevi pokazuju rast obima bicepsa, obima grudi, dužine ku…, maksimalan izbačaj na benču, količinu kučki koje su okusile 101% testosteron u terminu 0-25… ponekad i do 26, ali ne i do 27 jer to znači da je novi dan i vrijeme za trening.

Takođe, u teretani Sokolskog doma se uči da se brojevi moraju brzo obrađivati. Recimo, Boris BMW (u telefonskim imenicima mnogih kučki upisan i kao „Boki BMW“) je uvijek spreman da pruži prvu pomoć brojem telefona neke od njegovih mnogih pristojnih i poštenih drugarica, ali će on, kao Mišel iz Pokreta otpora, taj broj reći samo jednom (npr. Marija +38765654xxx), a zatim se sve odvija po principu „ko nabije nazove taj dobije nabije“…

Naravno, tu su još i standardne aritmetičke igre sa brojevima (sabiranje tegova na šipci za benč, sabiranje tegova na z-šipci, prebrojavanje tegova pri slaganju…), sve u svemu, puno je tu matematike (a kao što znamo iz nekih drugih izvora, matematika je egzaktna nauka – nisu to priče babe Joke i babe Stoje, prim. aut.) tako da se i najiskusnijim čvrstim momcima teretane Sokolskog doma desi da se malo „zabroje“…

– Baćo moj, vidi ovu jednu što sam dogovorio za sutra! – jedan istaknuti član pokazuje poruke primljene putem popularne ljubičaste aplikacije za instant komunikaciju… Prisutni članovi su imali uvid:
‘cao ljubo jesili sutra slobodan popodne jasam mislila da idemo kod mojih kumova na rucak pa poslije malo nasamo poyy’
– Auh, pa to je gotova stvar! – ushićeno će jedan od prisutnih.
– Nego šta, baćo moj! To je moja stara ljubav!
– A kakva je (dušom, prim. aut.)? – upita trener Sale kojeg je ova priča za trenutak podsjetila na to kako mu dobro stoje uske hlače koje nosi kad ide u „Posljednju šansu“.
– Dobra, baćo moj, zgodna! Al’ smo mi imali nešto i prije… Ja sam nju jebao kad je imala 17 (hemijskih olovaka, a godina dovoljno da bude punoljetna = sve legalno, pozdrav Odjeljenju za visokotehnološki kriminal MUP RS, prim. aut.)…
– Pa dobro, koliko sad ima?
– Ima jedno 35, ne znam ni ja… – iskreno će član koji se sprema za ručak. – Evo, ima slika na Viberu, pa pogledaj…
Prisutni se približiše malom visokotehnološkom uređaju i nakon što su pogledali sliku, jedan mlađi član prvi omete tišinu:
– Pa čekaj malo, bogtejebo, ja imam 35 godina a ova mi i nije baš za 35…
– Samo malo, baćo moj, samo malo, samo malo… da izračunam… ja sam nju jebao ’82. (1982. godine, prim. aut.)… osamdes’druga i 17… koja je sad godina… 2016… hmmm… [obrada podataka u toku, gori lampica crveni fenjer iznad glave]… ček, ček, samo malo… baćo moj, mislim da ona ima malo više od 35 godina! – zaključi član koji će sutradan da omasti brke, ne nužno ručkom.
Prisutni članovi klimanjem glave odobriše tu ispravku omanje greške, jer… moglo se desiti svakome.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „potentan“ „kurat“ „diže 190 na benču“ Anikić je jebao pičke u pičku… bar tako on kaže.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Za neupućene žene: kako smuvati mlađeg muškarca bez puno muke

Dođu tako, ponekad, vremena, kad pamet zaćuti, budala progovori a starije ženske počnu ganjati mlađe muškarce… Keri Bredšo je pobijedila. Blud i nemoral su postali olimpijski sportovi.

Realno, kurvanje očijukanje (pokr. zagledanje) je staro koliko i sami muškarci, od davnih dana, što samo po sebi ne znači da je ijedno od pomenutih evoluiralo u proteklom vremenu. Ipak, jedno jeste, a to nisu muškarci. Elem, sad je drugačije. Žene preuzimaju inicijativu, po novim prozapadnim standardima kojima smo uhvatili priključak (bar nešto, ako ne već ekonomski standard, prim. aut.).

Ne radi se više o onoj pukoj frazi „[ovaj ples] dame biraju“ koju Brega lopuža prevali preko usana i onda se upusti u zlatni tuš i slične napredne tehnike zabave za odrasle, već je to činjenica da usljed narastajućeg samopouzdanja i podrške sa svih strana žene počinju aktivno da rade na pronalaženju partnera, a to je nešto što bi možda moglo spasiti svijet… kad bi žene znale šta žele. Ipak, to je neka druga tema a ovdje će biti riječi o jednoj specifičnoj aktivnosti unutar te djelatnosti: kako da (zgodna, zrela, taman, MILF, kokara…) starija ženska nađe mlađeg muškarca.

Šta?! Grozno? Bu! Neprihvatljivo? Prestajete čitati? Brišete iz prijatelja? Čekajte malo, rođaci. Ko je Sekuli udario veto kad je najrumeniju snašu, naravno ilegalnu, poveo za ruku? Tito je svaku pionirku stigao pomilovati, nisu se baš čuli prigovori? Koja mlada i perspektivna sekretarica nije prošla štender tender kod debelog direktora zarad napredovanja u službi? Pa da, uvijek su se cijenile te sposobnosti, nemojte da se lažemo. „Tišina! Sad malo ona…“ (da svira). Ravnopravnost, bajo moj. Baki. Nećete? E, pa hoćete… u Evropu. Sad će i žene tako… a njima ne trebaju vijagra i kamagra.

Bazično, postoji jedan univerzalan obrazac:
1. Spremiti kolače.
2. Spremiti alkohol.
3. Levat nasjeda.
4. Sodomija.
5. Restart.

Djeluje lako jer… jeste. Žene su stvorene za to, urođeno im je. Ne, to nije šovinistička opaska, ne moraju ti kolači nešto valjati… realno. („Nisam ja ovdje došao zbog kolača, no sam došao zbog…“) Međutim, kako su nam nova vremena donijela i nove standarde, muškarci se sve više ponašaju kao žene – pičkasto nepredvidljivo, tako da je, na žalost, povremeno potrebno učiniti i nešto više, a ovi sve mlađi (ciljna grupa) su sve gori. Zato je tu ovaj tekst kao ispomoć, gdje će specifične taktike biti obrazložene po primjerima najčešćih muških vrsta…

Sportista
Vjerovatno najpopularnija vrsta mlađih muškaraca za lov, sasvim logično. „Prazna glava dobro jebe ima potencijala da se napuni.“ Mladost u kombinaciji sa kondicijom (corpore sano), ubitačna kombinacija… za te neke određene potrebe. Kao i kod svih vrsta o kojima će biti riječ, ukoliko se mora raditi van gore navedenog obrasca, vrijedi pristupiti pronalasku zajedničkog interesa, što je u ovom slučaju prisustvo sportskim susretima, imati odgovarajući šal, naučiti šta je het-trik, tapšati za naše a psovati njihove i ponijeti kolače sa manje šećera ali ne zakidati na orasima.

Teretanista
Podvrsta koja se razvila iz sportiste i vremenom dobila punu autonomiju. Sport radi sporta radi izgleda, „moj voljeni bicepsu“ čuprica, samosvjesnost (češće nedostatak iste) usljed ogledala sa svih strana, znoj i ljutina od proteina. Najlakše ga je uloviti u njegovom prirodnom staništu, teretani. Adekvatno se prištekati blizu, na neku spravu za noge, a zatim izrazito nepravilno raditi neku od vježbi. Ukoliko ne uspije iz prve, ponavljati. Ukoliko ne uspije iz nekoliko pokušaja, mogućnost da postoji tehnički problem, kako kod sive mase tako i na testosteronskim cjevovodima.

Kladioničar
Vrsta koja je djelimično naslonjena na vrstu Sportista, ponekad u smislu propali sportista a ponekad samo kao gledalac emisije „Sportska subota“. Prirodno stanište su mu kladionice i kafane sa teletekstom, stil oblačenja izrazito sportski (trenerka), izražavanje mladalačko („burazdruže“), tako da zadatak nije naročito težak ali se treba adekvatno logistički pripremiti, uz pažnju da se iz sportskog ne pređe u hip-hop stil. Bonus poene je lako moguće zaraditi upotrebom matematičke kladioničarske terminologije („kvota je…“, „iz ovoga u ono“).

Srednjoškolac
Kategorija koja je ilegalna za lov i zapravo spada u domen seksualno-psiholoških poremećaja, međutim, ista je dio tradicije i mnogih vlažnih snova tako da bi bilo nepravedno je zaobići. Spremiti specifične kolače (krofne), ponijeti ih u korpi i prodavati ispred škole na velikom odmoru. Dati džaba. Krofne. Isto tako, postoji mogućnost različitih naprednih tehnika u slučaju da je isti loš učenik, gdje se vraćamo na na prethodno spomenuto „Prazna glava…“. („A šta biste Vi, gospođo, za te pare? Šofera?“)

Štreber
Radije pogledajte neku od drugih kategorija i sačekajte da ovaj završi školu i obogati se.

Šalu na stranu, vrsta štreber je, iako počesto vizuelno neugledna, možda i najzahvalnija vrsta za lov, usljed nagomilane frustracije želje koja može buknuti kao brutalni ponirski vulkan zbog dugogodišnjeg druženja sa knjigom (a bez druženja sa djevojkama), sem u slučaju da knjiga nije prerasla u surogat žene, gdje žena sa svim svojim neknjiževnim kvalitetima postaje nezanimljiva. Tematika je svakako književno-naučna, članska karta biblioteke znatno pomaže.

Gledalac Evrovizije
Gejpeder. Može se koristiti za konsultacije tokom priprema za lov na neku drugu od pobrojanih vrsta.

Vegetarijanac
Simpatična i rijetka vrsta koja može biti zanimljiva usljed toga što je rijetka. Pripadnici te vrste počesto boluju od specifične vrste weltschmertza koja se manifestuje posebnom brigom za makrozajednicu, odnosno za šumama u Brazilu i tuljanima na Antarktiku. Logističku pripremu izvršiti korekcijom frizure na gramatički i geometrijski nepravilnu, ukinuti šminku (što je potencijalno pogubno, prim. aut.), iz autfitova izbaciti poliester i ubaciti jutu, redovno konsultovati mladoljevičarsku literaturu… i puno truda. A onda, u pravom trenutku, skuvati dobru teleću čorbu.

Muzičar
Muzičari kao i generalno umjetničke duše imaju veliku želju da se izraze te da ti izrazi budu shvaćeni. Zato ih je potrebno shvatiti, odnosno, hiniti da ih se shvata, bez obzira koliko su neshvatljivi u pojedinim trenucima. U većini slučajeva je potrebno adekvatno održavati vrat (zbog klimanja/mlaćenja glavom u ritmu), stavka 1 (kolači) će vjerovatno biti skrajnuta zarad stavke 2 (alkohol), mada to nije dobro, štaviše, dobra teleća čorba će sigurno u jednom trenutku biti prijeko potrebna. Takođe, pored logističko-psihološke podrške (shvatanja), ovdje je često potrebna spremnost na logističko-finansijsku podršku.

Mladi političar
Političari su jedine rok zvijezde na ovim folk prostorima, ljudi gladni novca moći i huka mase koju će povesti, istorija nas uči, najčešće u pizdu materinu. Oko političara u razvojnom stadijumu ne bi trebalo biti puno problema, pošto su bazično svi istog kova: jednostavna priprema u vidu konzervativnog vizuelnog pristupa (punđa, komplet sa suknjom ispod koljena), strastvena upotreba standardnih fraza i tehnika polit-govora (MI umjesto JA; futur I, futur II, potencijal…) pri aktivnom učešću u diskusijama, uz visok nivo korupcije kolačima trebalo bi da donesu uspjeh.

Menadžer
Vrsta koja sa vrstom Mladi političar dijeli neke korijenske vrijednosti (ambicioznost, imperativ moći) kao i geneaologiju (samo što se nekad zvala drugačije), s vremenom je stekla izuzetnu masovnost pa mora posebno biti pomenuta. Menadžeri teže upravljanju tako da se za njihovu obradu treba pripremiti za submisivni položaj prilagodbom službenom stilu oblačenja, dobrom komunikacijom uz minimalnu latenciju, sistematičnom pravljenju kolača i izvršavanju inih radnih zadataka na zadovoljstvo žrtve. Naravno, dovoljno smekšanog menadžera u pravom trenutku treba iznenaditi smrtonosnom polugom i meč završiti odbrojavanjem.

Dakle, to su neke od osnovnih vrsta sa jednostavnim uputama za hvatanje istih. Naravno da postoje još mnoge vrste i podvrste (nastale ukrštanjem pobrojanih) i mnogi trikovi i napredne tehnike, međutim, budimo realni, to su muškarci, nije to Matematika 3 na ETF-u. Tehnike se mogu kombinovati, a isto tako aplicirati na muškarce koji se po godinama ne bi mogli svrstati u grupu mladih ali se usljed različitih problema (kriza srednjih godina, pisanje bloga ili neka teža mentalna oštećenja…) objektivno ili subjektivno mogu, sa tačkom*, svrstati u neku od navedenih kategorija.

Ukoliko se kod žrtve nalazi makar i tračak začetka Edipovog kompleksa, to će svakako pomoći pri prevodu i obradi ali se onda mora imati u vidu da ishod naknadnih djelatnosti može imati dugosežne posljedice što ponekad nije poželjno. Vrijedi napomenuti i da se upornost i konzistentnost isplate jer slabiji [muškarac] popušta, tako da se prilikom lova taktika ne mijenja uludo (samo presija, fudbalskim riječnikom rečeno „u kost!“), a vremenom dolazi iz guzice u glavu (što se pokazalo kao izuzetno reverzibilna operacija, prim. aut.).

Naravno, da bismo bili krajnje politički korektni moramo napomenuti da se navedene tehnike mogu upotrijebiti i u pogrešnom smjeru uz napomenu da ne može čoek da jebe čoeka… Zato, drage dame, sretno i bogtipomogo!

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII

Ljeto, još jedno. Teško vrijeme, prijatelju moj, đavo ga odnio. Gdje god pogledaš guzice u helankama sijevaju, lagane haljine lepršaju na vjetru, a malo slobodnije raspuštenice i rospije – one kojima se matere kupaju gole – bogami i šorceve nose! Požuda i razvrat mame na sve strane. Teško je čvrstim momcima teretane Sokolskog doma odoliti svim tim čulnim izazovima, vida, dodira a i mirisa, posebno u autobusima linija sa dvocifrenim brojevima.

Ipak, odolijeva se nekako, uz snagu vjere. Na usta ulaze proteini i česnica a izlaze molitve. Da, da. Pored Seksualnog vaspitanja, jedan od najvažnijih predmeta u teretani Sokolskog doma je Vjeronauka, a u ljetnom periodu navedenih izazova – kad je najvažnije sačuvati od grijeha čistoću tijela i duha – broj časova tog predmeta je poduplan (i još dodatno praksa), a teretana se redovno kadi tamjanom sa Ostroga zarad istjerivanja zloduha i religijske dezinfekcije đavolomanisanih članova.

Naravno, teretana Sokolskog doma je prosvjetna ustanova sa dugom tradicijom u slobodnom razmišljanju, tako da je pristup vjeronauci svestran i otvoren. Tako se počesto može čuti kako se vodi ljubav sa nekim od najistaknutijih lica SPC (Grigorije, Irinej, Kačavenda…) tako što ih se jebe na česnici, što je najviši oblik ljubavi prema crkvenim vjerodostojnicima, maltene direktno priključenje na izvor religije. Da se pojasni uz pomoć ilustracije: to je kao što je muškarac najpametniji tokom seksa, jer je direktno priključen na izvor inteligencije (tako su neke žene dobile nadimak „punjač“, prim. aut.).

Ipak, poput mnogih iskrenih vjernika (pa i vjeroučitelja), i čvrsti momci teretane Sokolskog doma znaju da povremeno izgube vjeru, pa se začuju i kritike na račun boga kao i dublje analiziranje same Biblije („A šta je sa dinosaurusima, pičke?“). Tako se jednu veče došlo do značajnih naučnih dokaza o nepostojanju boga…
– Ma šta?! Pa taj bog može meni da popuši kurac! Kakav bog? Pa jebem ti sve! Da ima boga, ne bi se sve ovo dešavalo! Šta mi sve rade, ja sigurno neću ostati normalan, na kakvim sam mukama, pod kakvim sam stresom! E, da hoće onaj Vasilije Ostroški sve da nas skajiša… – indisponiran je trenutnom životnom situacijom najčvršći od svih čvrstih momaka teretane Sokolskog doma, vjera mu na veoma niskom nivou, niz loših situacija ga naprosto slomio pa doživljava emotivno pražnjenje kroz glasno i oštro preispitivanje bazičnih postavki hrišćanske religije…
Za to vrijeme u ćošku jedan stari moreplovac je slušao i saosjećao se, jer je tačno znao o čemu se priča budući da se i sam nekoliko puta našao u sličnim situacijama pa se, nakon što je pažljivo saslušao izlaganje, nadoveza prigodnom replikom…
– Bog… koji bog? Ama koji bog, baćo moj?! Slušaj, ja neku veče treba da jebem jednu ženu a ne mogu… Ne može mi se dići! Ej! Pa nema boga! NEMA BOGA, BAĆO MOJ, NEMA BOGA!
Prisutni članovi teretane Sokolskog doma zapisaše to u sveske kao posljednju bilješku za taj čas Vjeronauke, a zatim se začu melodičan klang-klang iz svi cijevi teretane Sokolskog doma, u savršenoj harmoniji sa zvonima obližnje crkve…

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Bull“ Anikić je driješio neku rospiju pred njenim uplakanim suprugom. Njemu se mogao dići. Njemu se uvijek može dići.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI

Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je naučna studija koja kroz niz raznovrsnih primjera od strane eminentnih stručnjaka treba da uputi svakog mladog vježbača – bio on iz teretane Sokolskog doma ili ne – u to kako da obavi posao. Kao što postoji razlika između djevojke i žene (karmin i širina bedara), tako postoji razlika između mladog vježbača koji je samo platio članarinu teretane Sokolskog doma i mladog vježbača koji je redovno bio na predavanjima te položio ispit odnosno jebao.

Da bi se to desilo, brine se niz uglednih naučnika na polju Seksualnog vaspitanja od kojih su neki neimenovani a neki samo anonimni, koji iz različitih uglova obrađuju problem. Dok se jedni drže minimalizma uvijek imajući spreman podozrivi pogled prema rospijama (trener Sale: „Jednom sam jeb’o i zajeb’o se.“), drugi im lete u naručje i ginu sa pjesmom na usnama. Naravno, to nije tako teško kad se u imenicima modernih mobilnih telefona preko kojih prelaze svježe nalakirani nokti nalaze upisani pod imenima poput „BorisBMW“…

Ipak, današnja lekcija nije o „BorisuBMW“, nego o jednom starom iskusnom vježbaču koji je mnogo prije te moderne – danas već ofucane ali veoma uspješne – metode (BMW) trčao sprint u naručje rospijama i ginuo sa pjesmom na usnama, dok je počesto i harmonika letjela u nebo. Da, to je čovjek iz vremena kad se sve moralo ručno, prije nego što je bacanje ključeva X6 (kad nije na servisu) na sto disko kluba izričito značilo „kurvo, ulazi u kola da te jebem negdje pored puta“, već su bili presudni ljepota, šarm, kvalitetna laž i pravilno plasiran šamar.

Današnjoj fejzbuk generaciji će to možda djelovati arhaično, čudno, nepotrebno, međutim, takvo viteštvo se i danas pamti i prepričava, a isti ti vitezovi su još uvijek među nama i nisu za staro gvožđe… naprotiv! Doduše, ponekad dolazi do problema…
– Sale, majku mu, ja što više idem ovdje [u teretanu], mene sve više boli! – žali se treneru iskusni vitez vježbač.
– Pa kako, majku mu? – trener replicira u čudu jer su u pitanje dovedene njegove šampionske metode i stručni nadzor.
– Ma ćuti samo, uhvatilo me u leđima. Radio neki dan ovdje [klupa za trbušnjake], ne znam da li je od toga, malo sam se istegao… A još boli rame, bole me i listovi. Doduše, a gdje i ne bio sav bolan, kad jebem po deset žena!
– Pa jel’ to i sad tako jebeš? – upita trener Sale zadivljen spremnošću viteza vježbača koji nije baš u cvijetu mladosti.
– Ma ne sad, juče!
– Kuku! – zakuka trener Sale kao starica majka Uroša i Gostimira.
– Ali vidiš… – zamisli se iskusni vitez vježbač – da to nije zbog toga… MOŽDA SAM SE PREJEB’O?!
Prisutni kvorum čvrstih momaka teretane Sokolskog doma bez riječi uz maltene neprimjetno klimanje glavom gore-dole odobri ovaj odgovor kao najrealniji mogući, a zatim se vrati iskonskoj borbi sa ljutim čelikom…

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić nije jebao.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Prateći dosadašnje časove Seksualnog vaspitanja, neko sa malim kvocijentom pažnje, zlog jezika (i namjera!) ili pak jednostavno neupućen – u šta su male šanse – bi mogao ustvrditi da su nastupila neka naopaka vremena, da je zlo ušlo u ljude (pa čak i u velečasnog trenera Saleta!) i da se priča samo o poganim stvarima: seksu, politici, kriminalu… a nekad je bilo drugačije, pričalo se o sportu, patriotizmu, slavnoj istoriji…

Ipak, to nije tako. Ni blizu. Teretana Sokolskog doma – sa cjelinom pripadajućeg Sokolskog doma – je nadasve hram sporta i zdravog života. Članovi raznih uzrasta i društvenih statusa su prevashodno tome posvećeni, te daju sve od sebe, kako na zvaničnim sportskim takmičenjima (boks, fudbal, atletika…), tako i pri praktičnoj primjeni stečenih sportskih znanja i vještina (održavanje reda u ugostiteljskim objektima, usluge prinudne naplate potraživanja…).

Doduše, povremeno sportski ciljevi izgube prioritet. To, naravno, nailazi na nepodijeljene osude javnog mnjenja teretane Sokolskog doma i nikakvi izgovori ne mogu biti prihvaćeni kao validni. Ipak, to ne sprečava sportiste takmičare članove teretane Sokolskog doma da, uz iskreno pokajanje, iznesu razloge svog podbačaja…
– Baćo moj, sjećam se jednom na takmičenju ____ [cenzura, prim. aut.], trčim zadnji krug i padam u tempu, ne mogu, gledam kako gubim prvo mjesto ali džaba… Iscrpio se prethodnu noć – čitavu noć jebao bacačicu diska! Trener pored staze mi psuje majku… – ispovijeda se jedan stariji član sportista takmičar.
– Pa šta bi?
– Drugi bio na kraju, jebi ga.
– Ma sa tom bacačicom diska, kakva je bila? – ispravlja se potpitanjem član netakmičar.
– A ona je bila kao anđeo… Čim smo se vidjeli prvi put, to je sijevnulo! A onda kad sam je dograbio, uhvatim ja nju, pa kad ona uhvati mene… KAO DVA SVECA KAD SE UHVATE! Čitavu noć! – pristojan je bio u opisu član takmičar tako da članovi puritanci nisu morali da napuste čas.
– Pa dobro, ali ako si ti završio drugi, kako je ona prošla na takmičenju? Ko je tu koga… izjebao bolje?
Na to se član takmičar nasmija, te odgovori sa neobičnom sjetom u očima:
– Ona je završila negdje peta ili šesta, baš se dobro bila izmorila… baćo moj.

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić se bavio nadasve sličnom aktivnošću – kod mehaničara je posmatrao zamjenu diskova na njegovom nepouzdanom nenjemačkom automobilu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII

Iako je u teretani Sokolskog doma vrijeme relativan pojam, neki dani su bitno drugačiji od nekih drugih. Tako se skoro svakoj godini – ko ih još broji – dese oni dani u mjesecu, dani opasnog življenja/treniranja bez stručnog nadzora, jer je trener Sale na moru. Na pažljivo odabranoj tajnoj lokaciji – okružen minimalnim obezbjeđenjem – on svojim briljantno izvajanim i pažljivo održavanim tijelom nezadrživo privlači pohotne poglede dobrostojećih 32-godišnjakinja (≤100 kg) dok, osupnut kvalitetom usluge (između ostalog), umjesto standardne srpske psuje crnogorsku majku.

Tih ljetnih dana a i večeri, u teretani Sokolskog doma – iako su disciplina i moral na zavidno visokom nivou – život se organizuje na drugačiji način, priređuju se seminari gdje se otvoreno i kritički raspravlja o najrazličitijim temama. Diskutuje se o upitnom kvalitetu njemačkih automobila naspram italijanskih, taktički se analiziraju akcije Specijalne policije RS na Bihaćkom ratištu 1994/95. godine, članovi izdajnici-pokajnici se ispovijedaju iznose svoja iskustva o treniranju tegova u raznim „fitnes centrima“, a nerijetko se nadasve filozofski dotakne i pitanje nad pitanjima: „Ljubav prema osobama ženskog pola: realnost ili nuspojava seksa?“

Dok je opšti svehrišćanski stav teretane Sokolskog doma izričit i eksplicitan u tom pogledu, te se često – podignuta kažiprsta – ističe čednost trenera Saleta i podsjeća na mjere predostrožnosti u slučaju masivne erekcije prilikom nošenja bijelih hlača tokom romantične šetnje sa osobom suprotnog pola, diskusije ovih ljetnih seminara srdačno prihvataju i drugačija mišljenja te se razmatraju i neortodoksna iskustva, stavovi i pristupi, sa potpunom otvorenošću, bez osuđivanja i podozrivih pogleda.

Naime, u teretani Sokolskog doma ima članova koji nisu uspjeli iz prvog pokušaja da pronađu sreću u bračnom životu sa osobom suprotnog pola (naravno, suprotnog, jer ne može čoek da jebe čoeka!). Ni iz drugog, pa ni trećeg… desetog… A život je more: mnogo ljubavnih plovidbi, isplovljavanja na pučinu, uplovljavanja u luku, iskrcavanja putnika, iskrcavanja tereta… ali i mnogo slijepih putnika koji (se) trpaju sa strane, mnogo brodoloma. Možda tek 13. plovidba bude srećna – nikad se ne zna! Zato, nadasve je bitno ta – mukotrpnom empirijom stečena – saznanja prenijeti današnjoj mladeži u ovom otužnom instant vremenu bez strpljenja, tolerancije i iskrenih emocija prema bratu čovjeku suprotnog pola…

– Baćo moj, kako sam se ja jednom bio zaljubio, pa to je bilo strašno! A onda kad je to puklo, nisam znao šta ću! – pripovjeda jedan iskusni član, višestruki moreplovac kojeg je harmonika odvela u krevete na svim dijelovima planete, od Maslovara do Malage.
– Ma zar tako?!
– Jest, bogami! Kad je puklo… Pomišljao sam i na ono najgore.
– Da je ubiješ?
– Ne nju nego sebe!
– Uh, pa to je još gore!
– Tad sam ti ja radio tamo u [cenzura] i jedan dan kad sam došao na posao, popnem se na halu, ima tu nekoliko metara visine, i da skočim…
– Što da skočiš?
– Pa da se ubijem!
– Lele… – prekrsti se jedan polaznik seminara, stežući brojanicu.
– Popeo se ja gore, a radni kolege se okupili, svi gledaju. Oni misle da sam se ja popeo da treniram, a meni crno pred očima. Mislim se, nema tu šta, skačem! Ako poginem – zbog nje je, ako preživim – sudbina…
– I šta bi?! – izgubivši kontrolu povika jedan mlađi član razrogačenih očiju.
– Jebi ga, nekako se na noge dočekam! Al’ sam dobro up’o u zemlju, do koljena!

Čuvši to, neki prisutni se refleksno uhvatiše za noge, a za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić je hodao ulicom sa dvije zamamne 22-godišnjakinje, članice „fitnes centra“, koje su se čvrsto ali nježno držale za njegove gigantske mišice. „Šta kažete, vas dvije sve radite zajedno? BAŠ SVE?“ Na njihov kikot kao odgovor, on šeretski spusti naočale na pola nosa, pogleda u kameru i namignu. Rez!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]

Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Duboki udah, izdah. Minuta ćutanja za nestalu braću. Možemo početi.

Iza nas je još jedan 8. mart, praznik koji najteže od svih pada čvrstim momcima teretane Sokolskog doma; tad je posla više nego inače, posla kojeg ne treba… posebno imenovati. Iako i nakon skoro dva mjeseca još uvijek traje potraga za nekim članovima teretane Sokolskog doma koji su posljednji put viđeni kako učestvuju u bizarnim seks ritualima (organizovanim za „Dan žena“) po šumama u okolini Doboja, većina je stameno u stroju te u standardnom hajho, hajho režimu trenira tegove i bavi se metafizikom.

Ipak, na mladalačkom licu trenera Saleta, kremiranom najmodernijim kremama, uočljiva je sjena brige. Svako proljeće donosi nove žrtve koje odnosi pošast zvana street workout. „Sve one sprave pored Vrbasa, treba otići tamo i bonsekom posjeći! Tamo oni rade kojekakvi, rade kojekakve vježbe… bez stručnog nadzora!“, objašnjavao je onomad trener Sale zaprepaštenim članovima teretane Sokolskog doma od kojih mnogi nisu mogli povjerovati u podatak o treniranju u prirodi (!) bez tegova (!!) bez stručnog nadzora (!!!)…

Međutim, postoje i takvi. Da, da. Postoje i takvi koji treniraju bez stručnog nadzora, isto kao što postoje [cenzura] koji ne slušaju savjete trenera Saleta, najpametnijeg živog Srbina i jednog od najpametnijih u istoriji (zajedno sa Teslom)¹. Dugogodišnja sociološka i kulturna istraživanja, te proučavanje antropologije i geneaologije Srba, trener Sale je pretočio u mudrost nesagledive širine jezgrovito fermentisanu u rečenicu „NEMOJ SE ŽENITI!“. Ipak, neki od članova teretane Sokolskog doma se kreću u tom pogrešnom pravcu…

Jedan dugogodišnji član, koji će ostati anoniman ovom prilikom, siva eminencija [cenzura], negdje u doba najtežeg od svih praznika je uplovio u vode ozbiljne veze… sa osobom ženskog pola, što se kosi sa strastvenom vezom… sa teretanom Sokolskog doma. Tim tužnim povodom, trener Sale se sa iskrenom muškom suzom u oku osvrnuo na neke svjetlije trenutke iz biografije dotičnog člana…
– A sad, šta je – tu je, vidjećemo šta dalje. Možda bude kao sa „makaronkom“…
– Ko je „makaronka“? – upita jedan neupućen član teretane Sokolskog doma.
– Ne znaš ko je „makaronka“?
– Jel’ to nešto kao „bataljonka“?
– Slično, slično. To ti je jedna, što je nekad tu… studirala, a ovaj [cenzura] joj pomagao u učenju…
– Ih! Pa jel’ bilo tu još šta sem učenja?
– Pa jeste, on je nju jebao, a ona njemu pravila makarone.
– Eis, makarone! Pa kakva je to hrana za sportistu Sokolaša?! Sramota! – bio je komentar neupućenog člana na objašnjenje.
– Pa kad nije bilo ništa drugo! – usprotivi se blago unelagođeni prisutni konzument spomenutih makarona, tvrdnjom, na koju trener Sale reagova smirenim pedagoškim tonom…
– Ih, nije bilo ništa drugo… to ti samo misliš! Imala je ona pun frižider kojekakve mesine što joj je mater slala iz [cenzura], samo što je to čuvala za pravoga jebača!

Nakon te rečenice, pogledi teži od 1000 psovki biše razmijenjeni i jedna članarina zamalo da završi u nekoj drugoj teretani… A za svo to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić je svojim nježnim prstima tapkao po ekranu na dodir malog mobilnog uređaja. Na ekranu su bile ženske grudi a on je dodirivao ekran da ispita tvrdoću istih… i činile su mu se neobično tvrde. „Garant silikoni“, mislio je.

¹ Jojić, R.: „Trener Sale – Tarabić koji to nije htio biti“, diplomski rad, Fakultet sokolologije i treniranja tegova, Banjaluka, 2011.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Banjaluka, 6. januar 2051. godine.
Hladno zimsko veče u gradu koji je nekad bio poznat kao Krajiška ljepotica, a danas je, nakon Trećeg bosanskog rata koji je bio „rat svih ratova“, jedno od svega četiri naseljena mjesta unutar granica nekadašnje geografski Bosne i Hercegovine (ostala tri su Cazin, Ljubuški i Foča). Danas tu nema više ni Bosne ni Hercegovine, a skoro ni kamena na kamenu. Najcrnje je to otjelotvorenje pojma „apokalipsa“, prostor lišen svakog oblika uređenja na kojem vlada bezvlašće u svom praiskonskom obliku – oko za oko, zub za zub, a nestašica je i zuba i očiju. Po ulicama su barikade od ostataka zapaljenih automobila, ulične bande ratuju najprimitivnijim hladnim oružjem, horde bijesnih pasa su zadužene za sklanjanje leševa sa ulica…

Jedna od rijetkih građevina koja je preživjela sve bosanske ratove jeste zgrada Sokolskog doma sa teretanom u kojoj se članarina, kao ni sprave, nije mijenjala još od kraja prošlog vijeka. Teretana Sokolskog doma danas je mjesto na kojem se okupljaju umjetnici, naučnici, sportisti i ostala elita, a Sokolski dom je, usljed rušenja objekata te namjene, postao i crkva, glavna gradska sportska dvorana kao i prostor za razne kulturno-umjetničke manifestacije.

U prazničnom duhu, dobro izolovani od prljavih ulica, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su tegovima od 1,25 kg i 2,5 kg kitili stalak za tegove i smišljali božićne želje, kad se najednom ispred Sokolskog doma začu škripa kamionskih kočnica a zatim i zvuk metalne lomljave. Tragom praska, neki od članova izađoše da vide šta je posrijedi te ugledaše kako je u kontejnere ispred zgrade Sokolskog doma udario veliki kamion sa prikolicom na kojoj je natpis „Sinalko“, iz kojeg izađe neobično vitalan 84-godišnjak. Vidjevši ga, jedan od istaknutih članova teretane Sokolskog doma, ugledna starina Mitar, trgovac antikvitetnim mobilnim telefonima, poče bježati u kupatilo, ali ga stiže psovka vitalnog 84-godišnjaka:
– Kud bježiš, majku ti jebem, sigurno nisi platio članarinu!

Da, bila je to božićna čarolija, vitalni 84-godišnjak je bio niko drugi do trener Sale, koji je došao prvi put nakon više od 20 dugih i ugodnih godina u Americi. Naime, on je u jednom trenutku, umoran od glupih Srba, spakovao kofere i zapalio „preko bare“ kao i mnogi istaknuti članovi teretane Sokolskog doma prije njega. Tamo ga je, pored ostvarenja nekih snova, sačekalo i razočarenje u vidu činjenice da Amerikanci nisu znali šta je to Sinalko! Svi su pili Koka-Kolu, i tu se moralo nešto učiniti. Prvo je otvorio podružnicu firme „Sinalko“ u Las Vegasu, zatim u Čikagu, i ubrzo je uz slogan „Šta piješ to američko govno, pij Sinalko, pička ti materina!“ osvojio američko tržište, a nedugo poslije toga je kompanija Koka-Kola proglasila bankrot. Nakon gaziranih sokova, uz pomoć stečene slave i novca, trener Sale je svoju misiju nastavio uvodeći srpski jezik u američke škole kao obavezan predmet, zatim popularizujući fudbal umjesto priglupih američkih sportova, a onda je prešao u političke vode i postao guverner Mičigena gdje je amnestirao Roda Blagojevića te su zajednički počeli rad na izgradnji Knina pored Čikaga. Nezvanično, treneru Saletu se pripisuje i odluka NATO pakta o bombardovanju Fiatove fabrike u Torinu, ali ti dokumenti neće biti otvoreni još 50 godina…

Ipak, prokleta je Amerika i zlato što sja, tako da se trener Sale zaželio da posjeti mjesto gdje sve počelo – ponovo je bio na pragu drevnog hrama treniranja tegova, a zbog toga su žene u krugu od 3 km osjetile čudne vibracije u njihovim [cenzura]. Midži, šef obezbjeđenja Sokolskog doma a ujedno i direktor agencije za obezbjeđenje Soko-Marjanović, uz duboki naklon otvori vrata starom ali vitalnom treneru, a ovaj obrisa svoje Diadora patike o otirač pa zakorači…
– Lijepo, lijepo ovo izgleda, vidim, redovno krečite… Šta ima novo?

Vječito mladi Arnold „Alen“ Anikić, koji se u međuvremenu od treniranja tegova smanjio na 181 cm visine tako da je sada bio tačno 1 cm niži od trenera Saleta, savladan emocijama briznu u plač:
– Nedostajao si nam, treneru! Nedostajale su nam tvoje psovke! Nedostajale su nam tvoje priče! Otkako je general Veljko uništio sve primjerke zbirke priča o Seksualnom vaspitanju u teretani Sokolskog doma, ostala su samo tiha sjećanja na te legendarne anegdote, a sjećanja polako blijede…
– General Veljko?
– Da.
– Čekaj, naš Veljko, srpski ratnik?
– On, ko bi drugi.
– Eto vidiš – nastavi se trener – nikad se nije prestao ljutiti na sedmi dio Seksualnog vaspitanja, al’ nisam baš tako nešto očekivao… da to uništi.
– Zato što se stidi svojih skromnih početaka, a čovjek je svojeručno (svojekitno) obnovio natalitet srpskog naciona… trenutno ima 3264 djeteta, koje priznaje kao svoje!
– De, Alene, ne zajebavaj me.

Ipak, Arnold „Alen“ Anikić je bio veoma ozbiljan. Iz ormara izvadi požutjeli primjerak novina sa pričom o generalu Veljku i njegovih (u tom trenutku) 2877 djece … Trenera Saleta obli hladan znoj takoreći gola voda.
– Eto vidiš! Ma sjećate li se vi kakav je on bio… A to je sve krenulo od one jedne…
– Koje, treneru? – upitaše neki mlađi članovi koji nisu upoznati sa pričom.
Trener skide torbicu i okači je na prozor, sjede na plavu stolicu pa poče…
– E, ta jedna je sve ovo započela. Ne znate vi kakav je on nekad bio! Mlad, mršav, stidljiv… ali uvijek uzoran srpski ratnik. Pošten, častan, pristojan. Nije htio da zgriješi prije braka, mi ga jedva nagovorili!

Na to neki prisutni krenuše vrtjeti glavama u čudu, a trener Sale nastavi:
– Da, da. On je želio da oženi neku poštenu, pristojnu, časnu… neku što nije kurva, što se ne kupa gola! Na žalost, bila je nestašica takvih, a nečim se moralo baviti, pa smo mu našli jednu konobaricu. Malo se on stidio, pa sam ga morao sokoliti. Govorio mi je tad: „Treneru, ne znam kako ću ja to uspjeti!“ Objašnjavao sam mu fudbalskim riječnikom: „Veljko, nemaš mnogo utakmica u nogama, zato moraš igrati kad god imaš priliku“, a on je samo klimao glavom. Ipak, nije tu bio kraj nedoumicama: „Ali, treneru, kako ću se ja snaći? Da li ću znati šta treba, hoću li biti dobar?“ Tada sam mu rekao: „Pa jeste ona malo iskusnija, prošla je svuda – Norvešku, Švedsku, Podgradce i Lamince, al’ nema to veze… Nema ona brojčanik, samo ti to udri, srpski ratniče!“

Teretanom Sokolskog doma prozuja neka čudna jeza, kao da se i duhovi predaka nasmiješiše na to toplo sjećanje na taj junački dan… Trener Sale nastavi:
– Da, da, tako sam ga ubijedio, i otišao je da jeb… igra u gostima, u Gradišku! Na tom teškom terenu je izborio pobjedu od 2:1, s tim da je on bio strijelac jednog gola… ali je asistirao drugom! I, eto, otvori se dizna. Poslije je naučio svirati harmoniku, pa kad je krenuo da jebe po okolini Čelinca, nezaustavljiv je bio! Al’ opet, niko nije mogao ni slutiti ovu masovnu pojavu, prvi ja! Gdje je uopšte danas, zna li se? Nego, Dado, šta misliš, radi li još ona kurva iz Gradiške? Sad će Mitru rođendan, sjećaš se šta smo pričali onda… A vi, jebem vas blentave, ostavljajte te bučice, idemo u podrum po prangiju, jel’ Božić il’ nije?!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX

Saopštenje za širu i užu javnost!

Poštovani,

ovim putem Vas obavještavamo da će sedmi nastavak popularnog serijala Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma (sa podnaslovom „Božićna čarolija u teretani Sokolskog doma“) biti objavljen u redovnom terminu 7. januara 2014. godine.

Budući da će tim nastavkom kvantitativno biti nadmašen i veliki Roki Balboa, uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. se veoma temeljno sprema za svečanu premijeru: štampaju se rokovnici, majice, plakati, upaljači, tegovi i ostali promo materijal.

Sedmi dio će biti najpoučniji dosad, ponudiće odgovore na suštinski bitna pitanja poput „koja je razlika između žene koja se kupa gola i žene koja polno opšti sa stotinama muškaraca?“, a isto tako, to će biti prvi nastavak serijala u kojem je neko nešto jebao…

U međuvremenu, ako ste nestrpljivi i željni seksualnog vaspitanja, možete ponoviti dosad obrađene lekcije, a posebnu pažnju obratite na prvih šest:

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Ne mijenjajte blog koji pobjeđuje!

S poštovanjem,
uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari.