Tastaturu pregriz’o! :P

O fejzbuku imam mišljenje koje nije naročito pozitivno. Nije ni negativno. Jednostavno, to je foto album, sredstvo za gubljenje vremena i privatnosti. Imao sam profil nekoliko puta, posljednji put prije dvije godine; nisam mogao razdvojiti dobro od lošeg, korisno od beskorisnog, pa sam obrisao profil. Radije bih da to ne gledam, što sam gledao tamo.

Realno, blogeri (ovaj uključen) su jedna nefotogenična banda koja je oduvijek obitavala po budžacima interneta šiljeći tastaturu, pa ako su na fejzbuku onda to ili nisu „istinski“ blogeri ili su tu samo zbog „Slagalice“ odnosno špijuniranja nekog. A realno, super je „Slagalica“, samo što se ljudi uglavnom ljute kad ih pobijediš, a ja uglavnom nisam gubio. Nego, ima na tom fejzbuku još par dobrih stvari ali…

Danas je na fejzbuku „svako i njegova tetka“ a u albumu tetkino unuče i lajkovi. Blog spisateljice i spisaoci, kao malo napredniji oblik internet života, teže elitizmu. Naravno, taj elitizam je „elitizam“ i smiješan je, ali i nije, kad se uzme čega sve ima danas. Opet, fejzbuk je, usljed već pomenute činjenice, jednom nogom na vratima i čeka se sljedeća nova stvar… koja nikako da dođe. A za to vrijeme…

To je sve sem društvena mreža. To je 1984, knjiga, ne Van Halen album. Korporacije i keš upravljaju podacima. Algoritmi su takvi, zid, objave, poruke, blokovi… Reče Doc Pomus: „Ukoliko si dovoljno glasan, neko će te, nekad, možda i čuti.“ Možda, ali kad se dernjaš na vrhu brda, a do njega se valja popeti. Na fejzbuku će te zatrpati portali sa istim sadržajima, guzice, slike beba i mačaka, glupani…

I, imajući sve prethodno u vidu, mogu da prisutne i neprisutne obavijestim da blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odnedavno ima fejzbuk stranicu! O tempora! O mores!

Moj plan prije dvije (odnosno sad već tri) godine je bio da napravim stranicu za blog, ali sam, usljed boravka na fejzbuku (i analiziranja M.O. mase) odustao od toga. Tako da je nisam napravio. A ni sad je nisam napravio: stranicu vodi jedna mlada dama koja ima volje i snage za to jer ne gubi vrijeme po frizerskim salonima. Ja se tu ne pitam puno, pitam se malo, a i kad se pitam, ne pitam se.

Stranica će, kroz plan i program mlade dame koji podrazumijeva selektivan retroaktivni pristup, pokušati da približi sadržaj ovog bloga nekim novim ljudima. Realno, teško, usljed svega prethodno navedenog a i materijalnog sadržaja bloga, koji nije baš „širokomasan“. Nemam pojma. Iskreno, poprilično mi je svejedno. Hoću li ja nešto napisati, hoće li to neko pročitati… jesmo li sretniji, jesmo’l pametniji.

Ipak, šteta je nastala a sad mi samo ostaje da nekako fejzbuk плуг (kao ovaj na slici) prikladno ubacim na blog, ali dosad nisam našao zadovoljavajuće rješenje jer je wordpress (kad ne plaćaš harač) ekstremno neljubazan prema modifikacijama, shodno tome čačkam po temi odnosno tražim prikladnu, međutim, svakoj nešto fali… O, wordpress temo, zašto li si od tvrdoga ženskog roda…

Projekat prekinut… neki drugi put. 🙂

Remont!

„U nedostatku napretka, potrebna je bilo kakva promjena.“

Priča prva
U kući bez fasade živjeh čitav život i ništa mi nije falilo, sem stvari koje su očigledne svima sem meni. I onda dođe fasada. Mjesec dana skele oko kuće, snijega od stiropora, šuta i fleka svih vrsta na površinama svih vrsta. I ode skela prije ima eto onoliko malo dana. Ima još par elektro-radova da se odradi, ostalo je još malo nekih fleka, šuta za otkantati, fasada nije savršena ni nakon nekoliko sitnih popravki, ali je gotova. To je, što je. Pomalo mi nedostaje sivi soc-realizam siporeks blokova koji su sad sakriveni debelim slojem stiropora i plastične mase, međutim, realnost je realna naspram romansiranih sjećanja: kao što nisam naročito provodio vrijeme gledajući u siporeks, tako se nisam ni pošteno zagledao u ovu veliku breskvu. To je posao za komšije i prolaznike.
Inače, boju je odabrao moj brat, selektivni daltonista: razlikuje boje, ali ne razlikuje kombinovanje lijepog od ružnog u tom domenu. Na moj komentar kako sad kuća izgleda kao sve ostale on replicira da je to baš dobro. Elementarna razlika u mišljenjima.

Priča druga
S vremena na vrijeme zađem u neki frizerski salon, unatoč izrazitom nepovjerenju prema toj sorti ljudi, frizerkama, inače poštenom ženskopolnom stubu srpskog društva (muškopolni stub srpskog društva su konobari). Skratiti kosu zarad redovnog održavanja. Iako dugu kosu praktikujem više od polovine svog mladog i neiskusnog života, smatram da treba postojati neka mjera: dužine, čistoće, urednosti. Svačija kosica = slobodica, međutim, estetski posmatrano, kose duže „od pola leđa“ uglavnom ne izgledaju dobro. Kosa ipak raste iz glave i vezana je za nju, treba biti mobilna sa njom i kompatibilna. Vući kosu za glavom…
A ja sam se bio poprilično opustio, dosta je kose izraslo, izlomilo se. Problem dodatni je da kosu rijetko nosim puštenu, što za istu predstavlja stres i bol. Pa da joj pomognem skraćivanjem. Prilikom ulaska u frizerski salon morao sam napomenuti da ne ulazim greškom. Rekoh da se skrati 20-25 cm, na šta ljubazna frizerka zgrabi jedan pramen. Pitanje: Ovoliko?, odgovor: Može još 5 cm na to. Brzo je to išlo, već nakon nekih 7-8 minuta ustajem iz stolice i gledam leševe pramenova na podu. Tu je ogledalo ali kao da nije. Prolazim rukom kroz kosu, „lakši sam za 100 kila“. Dolazim kući i razmišljam šta sam to uradio. Stižem i pred ogledalo. Konstatujem da sad izgledam kao mladi Rade Šerbedžija ili, ako skinem šešir i erotično pustim šiškopramen sa jedne strane, kao mladi Neša Galija. Kao i obično, opet sam se zajebao. Iz već navedenih razloga (R. Šerbedžija i N. Galija) ne objavljujem sliku.

Priča treća
Prva žrtva jesenjeg nedostatka napretka je bio upravo moj rođeni. Blog. Ovaj ovdje. Mada je bilo još ljeto kad sam krenuo čačkati po istom. Vizuelni aspekat je pretrpio inverziju, sad je „bijelo na crno“… zapravo, slova su siva. Zaglavlje je modernizovano u modernističkom stilu a možda najbitniji detalj modernizacije je (veoma vidljiva) crvena boja koja sad označava veze ka sadržajima na drugim lokacijama odnosno hiper-linkove. Volim crvenu boju i generalno crvena-crna-bijela… DEJO GENIJE! Čini mi se da nije naročito naporno po oči u slučaju dužeg zadržavanja. O tome sam dosta razmišljao, ali džaba razmišljanje kad se ne zadržavam duže na istom.
Što se posla „ispod haube“ tiče, i tu je urađeno ponešto. Modernizovane su stranice koje se nalaze sa strane, i to ne samo slikama. Stranica Domaćin sada sadrži moju najkraću moguću smislenu biografiju (moja najduža moguća biografija je čitav ovaj blog). Stranica O blogu je donekle skraćena u odnosu na prethodnu verziju, ponekad valja malo skratiti. Sa druge strane, stranica Sadržaj je brutalno unaprijeđena i proširena, ona sad nudi pomoć pri pokušaju opštesnalaženja na ovom blogu. Na kraju je, sasvim zasluženo, stranica Dodatne aktivnosti domaćina bloga koja nije doživjela nikakve pozitivne promjene, pošto sam „spao sa radara“ u tom nekom domenu. Generalno sam mišljenja da smo, što se kolumnizma i novinarstva tiče, „mala bara sa puno krokodila“, a pisao/ne pisao, teško da ću pomoći nekome da bude pametniji… mada, to nije razlog da batalim blog. Čitamo se.

II < X

Kaže mi WordPress neki dan kako je dvije godine otkako sam se registrovao na isti. Dvogodišnjica. Kao što većina redovnih posjetilaca bloga zna, ovaj blog je prethodno bio unutar sistema mojblog.rs. WordPress sam registrovao, eto, prije dvije godine kad su se pojavile prve laste zlosutnice mojblog.rs arapskog proljeća odnosno raspada sistema. Kolega imenjak Nabokovski je sondirao teren i probrao WordPress za nastavak rada (nekolicine nas) mojblog.rs blog korisnika… Hvala mu.

Ipak, taj datum nije baš početak mog blogovanja ovdje. Gašenje mojblog.rs servisa je uslijedilo nakon nekoliko mjeseci, jun/jul/avgust/lijen sam da provjerim. Tko će mu ga znati. Kao da je bitno kad je. Isto tako, kao da je bitno kad se u toku 2005. registrovah na mojblog.co.yu koji je kasnije postao mojblog.rs. E, to je bilo prije 10 godina. E, to je nešto. Realno, većina mojih blog unosa iz tog vremena je apsolutno bezvrijedna ali broj 10 nije naivan. Što valja, prenijeću dok stignem. Prenosim polako.

Usput, malo prije samog nestanka mojblog.rs servisa sam obišao mnoge blogove koji su tad već bili po nekoliko godina napušteni. U neobično dragom sjećanju su mi ostali Hollowood (nepodnošljiva lakoća genijalnosti), seriozni Branko te Bozza, Vampir iz Zemuna (i nj. avanture). Bilo je tu još dosta zanimljivih blogova, svako je imao neke svoje favorite. Neki još postoje na nekim drugim mjestima, možda ih i nađem nekad. Možda ne. Ko zna zašto je to dobro. Možda se vrate kao Lesi.

Elem, deset godina. Puno, a i dosta. Al’ biće još koliko bude. Realno, inspiracija je potanka od mog boravka u Njemačkoj; sa druge strane je tu i auto-cenzura što se tiče obrade nekih opštih tema, jer koliko puta treba reći da smo tragično glup narod koji je oduvijek zatirao svoju pamet? Na lijep način to nema smisla govoriti, a nema ni dovoljno efikasne šok-terapije. Stoga, bez naročitih konstruktivnih prijedloga nema smisla kritikovati, a šta je uopšte konstruktivno? Pored toga, tu je izbjegavanje aktuelnih i očitih stvari…

Bilo kako bilo, blog neće stati dok ne stane. Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je dogurao do svog 11. nastavka – nadam se da će ih biti još makar toliko, a u planu su neke priče o životu kao i recenzije filmskih hitova. Vjerovatno da će biti i teških tema ali nadam se manje u odnosu na humor… I, naravno, biće tu i velike sise. Naime, one su navedene kao tag u nekolicini tekstova i redovno se zakocenem kad vidim da je neko pretragom tog divnog pojma došao na blog. Pa, da ne bude lažno oglašavanje…

Za narednih 10 godina, živjeli!

To je! Razlog propasti blogova!

Mi zarez blogeri smo ugrožena vrsta. Nekad je internet bio za izabrane, a danas je za sve – čak i za ljude koji ne znaju čitati. I šta mi onda da pišemo koji k.

Pored svih vrsta ataka na prirodno stanište nas zarez blogera, mislim da sam pronašao onaj udar koji će biti fatalan: internet stranica ispovesti tačka kom.

To je. Nema šta. Tzv. fatality potez blogovima. Ultimativan manifest anonimne lažne nesigurnosti u samozaljubljenost.

Zato sam i ja prestao pisati na blogu. Ma koga to još briga. Samo ispovesti tačka kom. Napisao sam dvije ispovesti tačka kom:

1. Не пијем ракију, не једем сланину, знам како се користи кондом, немам окачен крст на ретровизору… а на попису становништва сам се изјаснио као Србин.

2. Ја сам потпуно нормалан.

Ako ih neko uoči na stranici ispovesti tačka kom da zna da to vjerovatno nisam ja već da me neko kopirao blatantno što je frapantno.

Red drugih blogova

Ti imaš drugi blog?! A đe ti je?

A ono, eno ga u Dodatnim aktivnostima domaćina bloga, solidan prvi. Elem, drugi blog je rezervisan za politiku i probleme, pa sam sretan kad na njemu nemam šta pisati, iako je politike i problema većini preko glave, svakodnevno, neumorno… i meni. Isto tako, paralela je neka da je ovaj blog više za lične i univerzalne a onaj za lokalne i dnevne teme. Mada, ko tu šta čita.

Elem, započeo sam serijal kratkih tekstova na drugom blogu, Red kratkih rezova, sviđa mi se format, kao neka „kolumna malena“, pa možda se na vrijeme zaustavim na ovom trećem nastavku a možda ih bude još. Primjerak broj 3, kako to izgleda…

Red kratkih rezova – III

Aprilska nagrada grada u kojem živim. Banjaluka. U aprilu je dan grada, daje se nagrada. Grad je nagrđen svakako, nagrada je devalvirana. Velikaši – proklete im duše – časte se ordenjem, na stolu svinjetinom a ispod stola maloljetnim kurvama. Zaslužni građani. Jebem im ja mater.

Nego, povela se inicijativa, iz naroda, maltene grassroots, da čika Ale dobiju Aprilsku nagradu grada. Čika Ale, simbol čistoće (duše), simbol dobrote. Cvijet sa francuskom beretkom u cvjetnoj aleji na bulevaru, nema veze što nema više te cvjetne aleje. Čika Ale, saobraćajac amater. Saobraćajac amater? Počeo tako što je nakon sudara nekakvog tamo prije 40 godina počeo da stoji na raskrsnici i da maše rukama. Stoji na raskrsnici i maše rukama? Da li je on lud? Jeste. Inače ga zovu i ludi Ale. Ipak, treba čika Ale, Alija Mahmutović, da dobije aprilsku nagradu, zbog svoje dobrote. Zbog toga što zna napamet čitav album Životinjskog carstva. Zbog toga što po čitav dan hoda okolo u gumenim čizmama sa dva cekera. Zbog toga što djeci dijeli čokolade i miluje ih. NE TAKO KAKO ZVUČI.

I sad, čekaj malo, saberi – oduzmi – provjeri (ne znam apsolutno nikoga kome je čika Ale dao čokoladu, prim. aut.), čika Ale je i dalje lud. Aprilska nagrada je i dalje… žalosno reći, bezvrijedna. To ne mijenja činjenicu da je čika Ale lud. Mada, neki to ne vide pa kažu da svi treba da budu kao čika Ale (!), a ovi što ne vole čika Alu su fašisti, oni nemaju pojma o Banjaluci. Dakle, ode ovo u nacionalne vode. Može i tako. Kandidat muslimana za Aprilsku nagradu, čika Ale, lud čovjek. Dobar, ali lud… a boljeg nemamo.

Prethodno:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2014/03/red-kratkih-rezova-i.html
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2014/03/red-kratkih-rezova-ii.html

Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Poluzlo

Juče je bio izuzetan dan… po broju pregleda. Slučajnost? Nimalo. A još da sam pisao nešto…

Get to the choppa!!!

U prethodnim epizodama:
Gost kod grofice na večeri: Dečko se odomaćio
Sluh za duh: Mojblog arhiva

Kao što je već nekoliko puta rečeno, konstatovano i opšte prihvaćeno, iz Maroka se moralo dalje. Posljednje vezano za naš stari sistem, mojblog.rs, jeste da se isti više ne javlja pri google pretrazi. Nema više. Ključ u bravu. Gotovo je. Plaču redom svi Topalovići.

Elem, istraga je dovela do stavke da je domen bio uredan, te da je za nestanak servisa odgovorna odgovorna stranka, firma Mojblog Grupa d.o.o. iz Zagreba, koja je bila vlasnik „sestrinskih“ mojblog.hr i mojblog.rs. Dotična firma je koristila svoje servere koji su, k’o što vidimo, ugašeni.

Daljim interesovanjem, kontaktirao sam Anju Liker (zaposlena u firmi Mojblog Grupa d.o.o. do 9/2012), putem fejzbuka – bez odgovora, te navodnog novog vlasnika Zvonka Zemljića, putem džmejla – bez odgovora. Prije dana nekoliko, da su htjeli, odgovorili bi. Bio sam kulturan.

Ko je propustio, upute za spašavanje materijala (što hitrije, to bolje):
– Google Cache, najlakše putem preglednika http://cache.nevkontakte.com/, gdje valja navesti da cache nije sveobuhvatan, tako da će neki linkovi biti nedostupni, stoga može pretraga po OVOM PRINCIPU;
– Internet Onomad Mašina, http://archive.org/web/web.php, ista stvar kao i sa Google Cache stranicama, šta se nađe – nađe se;
– cache memorija različitih pretraživača, npr. Yahoo, pretraga a zatim klik na natpis cached desno od adrese, možda je tu ostalo sačuvano nešto što nije na prethodna dva mjesta.

E, sad, bila je ideja, koju smo dijelili Oloriel i ja (a možda još i neki), da se ovdje na wordpress servisu napravi blog koji bi služio kao registar deložiranih sa mojblog.rs servisa…
– mojblog.wordpress.com – zauzeto od strane nekih poljaka;
– mojblogrs.wordpress.com – „The authors have deleted this site.“;
Prijedlozi (lista veoma željna proširivanja):
– mojbl0g.wordpress.com;
– m0jblog.wordpress.com;
– mojblog1rs.wordpress.com;
– nasblog.wordpress.com.

Dakle, povodom ovog posljednjeg, koliko ima zainteresovanih, ideje za adresu, vizuelno oblikovanje stranice? E, sad, neki su ljudi napustili mojblog.rs tek kada je potonuo, neki mnogo ranije, al’ valjda im ne bi smetalo da budu uvršteni kao u stilu „sa 13 sam otvorio prvi blog, poslije njega odmah i drugi, jer tad…“; sa druge strane, wordpress je međunarodni servis (među mnogim narodima), tako da se (prilikom kreiranja mojblog.rs registra) može stvoriti i baza blogova koji su na primitivnim slovenskim jezicima, za one koji vole da čitaju blogove na primitivnim slovenskim jezicima; itd.

Post od bloga

Blog je blog a post je post. Post je kad postiš odnosno ne jedeš normalno, a ta se riječ može koristiti i za kojekakva druga suzdržavanja. To uglavnom nije dobro. Nego!

Blogova ima raznih, na raznim sistemima. Mojblog sistem na kojem je ovaj blog je stariji od same starosti. Ne znam kako sam uopšte došao na nj. Originalno, postojala je tema na jednom forumu gdje sam zapis(iv)ao neke svoje misli, a onda je ta tema otišla u penis zarad loše administracije foruma, te sam ja odlučio da se prebacim tamo gdje ću biti sam svoj administrator. Mislim da u tom trenutku prije sedam i po dugih, sedam i po teških godina, nije bio nikakav bosanski blog sistem. A i da jeste bio, teško da bih se tamo udomio, jer imam blagu fobiju od bosanskih „blogera“. Zapravo, imam fobiju od same riječi „bloger“, ali bosanski, prva mi je asocijacija neka „Duda mahaluša“, a ja iako mnogo volim Bosnu (zemlju, ne državu), imam solidan problem sa nekim stvarima tipa „čuj, bona“, Plavi orkestar, Audicija, babo-daidža-amidža, golf 1-2-7. Nego!

Pored mojbloga, tu su i sistemi blogspo(r)t, wordpress, blogoye, i tako dalje, i tako dalje. Oni su uglavnom napredniji od mojbloga, tehnološki, ovako-onako, imaju neke napredne mogućnosti, zajednice su veće, drugačije, i tako dalje, i tako dalje. Neki od tih sistema imaju mogućnost tzv. rebloga odnosno jednostavnog kopiranja tuđeg blog sadržaja na svoj blog. U tome se ističe blog sistem tumblr, gdje svi samo klikću na „reblog“. E, sad, iako je tumblr uglavnom značajan po ogromnoj količini slika obnaženih hipsterki, to ovdje nije tema. Nego!

Jedan od blogova koje redovno obilazim je upravo na servisu tumblr. Radi se o strip blogu „Hi, I’m Liz“. U pitanju je blog Liz Climo, djevojke/žene kojoj je osnovno zanimanje rad na razvoju likova i razradi scenarija za crtanu seriju The Simpsons. Liz u slobodno vrijeme crta kratke humoristične basna-stripove koje otprilike tri puta sedmično kači na blog. Strip po kojem je postala poznata, odnosno, koji joj je donio najviše „pratilaca“ je Rokenrol ježevi, koji sam i ja vidio negdje, da li na 9GAG ili slično, pa sam nakon toga ukucao adresu koja stoji pri dnu sličice i oduševio se zatečenim. Nego!

Mojblog nema reblog mogućnost, bar ne koliko ja znam, ali to me ne sprečava da ovdje okačim nešto sa bloga „Hi, I’m Liz“ u nadi da će se to nekome svidjeti i nasmijati ga. Ekskluzivno za čitaoce bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari, sa zvaničnim prevodom na srpski, nakon duge i mukotrpne selekcije zasnovane na proučavanju psiho-demografske tipologije šireg regiona, jedan pažljivo izabran strip Liz Climo…

Čemu blog ako nema ovog!

Danas sam tužan zbog jer zato:
– Plaćenici 2 više ne igraju u kinu, a DVD izdanje još uvijek stiglo na kioske;
– gledam seriju „Kako sam upoznao vašu majku“ znajući da Ted Mouzbi neće završiti sa Robin Šerbacki a ima izdržati još 130 epizoda;
– finim djevojkama se sviđaju loši mladići kojima leden vjetar miluje ulje na kosi dok jezde kroz noć na motorima marke „Tomos“ vraćajući se iz diska u četiri sata ujutru;
– godišnjica savezničkih avio napada na Ameriku nije obilježena na adekvatan način, masovnim slavljem na ulicama svih srpskih gradova uključujući Čikago;
– plastična hirurgija i fotošop još uvijek nisu našli rješenje za lice Keri Bredšo;
– pada kiša iako ne pada kiša;
– i još mnogo, mnogo toga…

Lako je tuđim kocem bloginje mlatiti

Ustao sam, oprao zube. Seo na bicikl pa do Ade.
Ustala sam, skuvala kafu. Pustila onu pesmu.
Ustao sam, krenuo na posao. Opet gužva u saobraćaju.
Ustala sam, upalila komp. Ništa novo na fejsu.
Ustao sam, razmaknuo zavese. D. je još spavala.
Ustala sam, otišla po lubenicu. Volim lubenice.
Ustao sam, vidio da nemam cigareta. Život je okrutan.
Ustala sam, na mobu 10 poruka. Sve od m:tel-a.
Ustao sam, došao na mojblog. Gordana Č(mar) mi je izbrisala komentar.
Ustala sam, zapalila poster grupe Queen. Podseća me na bivšeg, pederčinu.
Ustao sam, razmišljao. Slabo mi to ide.
Ustala sam, razmišljala. Napisala na blogu da sam razmišljala.
Ustao sam, vruće je. Zašto je leti vruće?
Ustala sam, otišla u prodavnicu. Miriše sir.
Ustao sam.
Ustala sam.

O ZAŠTO STE USTALI?!
O JEBEM TI MOJBLOG DA TI JEBEM MOJBLOG.

Ako neko bude pitao…

Desilo se onomad da smo nešto gurali u nešto drugo, gdje je jedno predviđeno za drugo. I neće da uđe. A kompatibilnost predviđena stopostotna. Upotreba logike je odlagala upotrebu brutalne sile, no, jalovost pokušaja sam prekinuo rečenicom Gurao sam i šire stvari u uže stvari, a zatim stavio stvar tamo gdje treba. Istinita priča.