Kako sačuvati vezu ili brak (u ova kurvinska vremena)

I tako vi meni kažete, da se zahvaljujući raznim civilizacijskim dostignućima život promijenio iz korijena ali da je porodica i dalje osnovna ćelija društva te da se za sklapanje braka plaća matičaru, crkvi, salonu za vjenčanje itd. umjesto da se od njih dobijaju pare, plakete sa natpisom „KONJ“, ilegalne psihoaktivne supstance itd.

U redu, nećemo odmah ići tako daleko, valja krenuti od početka: žena i muškarac, dvije anatomski kompatibilne jedinke, po svemu ostalom nekompatibilne. [Bože, to si dobro napravio, svaka ti čast, prim. aut.] Nakon što stasaju, gledaju jedno drugo, vide potpuno različite stvari: on nju – malo više – vidi s vana (guzica ili sise), ona njega – malo više – vidi iznutra (konj). Pomisle kako i nije loše to što vide. Uz pomoć interneta, velike magije ili pak strndžanja dođu u bliski kontakt, obostrani faul njihovih anatomski kompatibilnih dijelova. Bude lijepo. Nakon tog lijepo dolazi ono kritično, SUTRA.

E, znaš, mogli smo otići negdje za vikend…

To SUTRA je naplata za JUČE, počesto veoma bukvalno, u skladu sa idejom najstarijeg zanata X izjave kako su sve žene kurve (izvini, mama). Taj vikend će se platiti, ne nužno parama ali parama. Nije sporno, to tako mora biti, svaka usluga se plaća. Međutim, problem je kad je njen džudo dobar pa se konj navadi, onda bude i idući vikend rezervisan. Ide se na drugo mjesto, zna ona dobru foru. A onda naredni vikend neko treće mjesto. Ispostavi se da ona zna dosta tih mjesta. Ispostavi se da ona zna dosta toga. Neke baš znaju puno nekih stvari. Konju, bolje ne pitaj, to je priroda. Žena je more, more je izvor života. Ti si konj. Ipak, nakon nekog vremena, ponestane tih ideja za romantični bijeg…

Kada ste posljednji put uradili nešto po prvi put?

Nakon što se ispucaju sva ta zanimljiva mjesta, šta ostane? Ona druga. E, tad nekako presuše ona spontana sportsko-zabavna popodneva na parkingu kod firme jer se treba ići sa njenom sestrom i onim njenim retardom na ručak, ako nije to onda su ko zna koje po redu babine kod one njene drugarice koja je još u šestom razredu bila toliko debela da su svi mislili da je trudna, tu je obavezno i biranje pločica (jer je kupatilo baš bilo ZRELO za renoviranje), ukratko, onda se sve nešto MORA. Ona, naravno, ima sve te ideje, svija gnijezdo, oblikuje. On ima potencijalnu energiju koja se teško mijenja u kinetičku, uglavnom ne bi ništa a svakako ne bi to njeno, radio. Razlike izbijaju kao gejziri, on ima kladionicu/pivo/informatiku/69 sa jaranom uz obostrano udaranje šakama u mošnice/štagod, ona ima njega kao jedinu zanimaciju: od konja napraviti magarca. U zavisnosti od broja ispucanih/preostalih vikenda, doći će do skrivenog/neskrivenog negodovanja. Baš tad nekad se sve češće i češće javlja jaran koji ima pecanu i u autu sluša grupu Brkovi…

Naravno, sa druge strane je drugo ovaj isto. Ona ćuti i trpi i psuje mu majku, kači sve više slika na instagram, gdje, naravno, nema njega. Njen inboks (DM) sve više liči na Kočićev zbor – dosta veselih osoba muškog pola na jednom mjestu. Za sve njih ona je mačka i po jer gledaju laž a ne njeno lice ujutru… [Digresija: Metaverzum već postoji – nije bitno kako ko izgleda, bitno je kako izgleda na instagramu. Isto tako, ukinut taj prevaziđeni komunistički pojam „prijatelj“, sad ljudi imaju pratioce a oni koji imaju najviše pratilaca, oni više i nisu ljudi. U suštini, hijerarhija – to je sasvim prirodno, prim. aut.] Čitava ta njena armija našiljenih neolovaka je udaljena samo jedan poziv, među njima je vjerovatno neki jaran od jarana od onog jarana što ima pecanu… Crvovi sumnje kopaju punom parom, ona sprema ofsajd zamku sa idejom sigurno ga spopada neka mlađa, on je duboko u kontu sigurno je spopada neki gluplji…

Kolotečina žabokrečina

Dakle, ne odnosi se to samo na veze već i na život generalno: dok Darkwood Dub kaže da život počinje u tridesetoj, zapravo, za većinu staje malo prije. Ne prestaje već staje: dotad idu školovanje i odrastanje u raznim zabavnim etapama, zadaci u zoni narednog razvoja (svašta čovjek nauči u vojsKi i zatvoru) a onda slijedi zaposlenje koje za većinu ljudi znači prestanak razvoja. Sve je lako kad si mlad, kad si stariji teže, pronalaziti nove izazove, čuvati stare živce, učiti – da ne istruneš. To je, isto tako, period ozbiljnih veza, analogno braka i sticanja potomstva koji su ponekad elementi razvoja (ne nužno razvojnog tipa) ali češće i razdora. Ko je prethodno imao ozbiljne i duge veze, ili je pukao, ili je pukao iznutra.

Odmaklo se vrlo daleko od pećine odnosno od početnih pozicija pomenutih u prvoj rečenici: „ona da rađa, on da brani“ zonfić nije realna priča jer to, na taj način, ne treba nikome… a posebno njoj. Naravno, majčinski instinkt je realnost kao što je i odlazak u banku sperme – ponekad to djeluje jednostavnije nego oplodnja uz pomoć živog konja. Dok je u modernom svijetu vrlo validna ideja „što gore – to bolje“, nakaznost toga ne mijenja činjenicu da svako ima pravo na mišljenje što bi trebalo poštovati. S obzirom da žene više nisu građani drugog reda, dostupni su im poslovi kao muškarcima [finansijska nezavisnost, naizgled, sve rješava, prim. aut.], potpuno je otvorena opcija eliminisanja konja iz ultimativnog cilja svake veze, stvaranja potomstva. Naravno, i tu postoji analogija i reciprocitet: nasuprot onom malom (ali sve većem) procentu žena koji uopšte nije zainteresovan za majčinski instinkt je jednako tako mali procenat muškaraca koji ozbiljno žele da budu očevi te ih ne zanima apsolutno sve sa dvije noge i razdjeljkom među njima.

Obaveze ubijaju veze a nema veze bez obaveze.

Dakle, crno je na kraju a mučno tokom sredine, u najgoroj hipotezi. Zašto to mora tako, kad nekad nije moralo? Ono kad je bilo može a i ne mora – skontaćemo za neki drugi vikend – nema veze. Tad je bilo lijepo, najljepše. Ta neka bezbrižnost, neobaveznost, gdje svako ima svoju zabavu, nakon toga grub hrišćanski seks sa vulgarizmima bez zajedničke migrene poslije… Kako postati izuzetak od „Brak je kad dvoje ljudi rješava probleme koje ne bi imali da nisu zajedno.“? Pitanje za gaženje tenkom milion seksualnih pomagala koja se solo koriste. Lakonski bi bilo reći da samo treba napraviti inverziju korijena problema: on da gleda iznutra, ona da gleda s vana. Te ptice nikad ne polete. Razlike su konstanta a uslovi igre se mijenjaju. Kurvanja je bilo otkad je svijeta i vijeka, za to je potrebno dvoje. Ili ona sama a njih dvojica i slične varijante [„Ajao!“, riknu konj, prim. aut.]. Veza se može uništiti na razne načine, brzo, lako, jednostavno, čak i kad su ljudi pametni – što je rijetko…

Vrijedi napomenuti, ovdje se ne zastupa nihilistička priča usmjerena protiv porodice. Ipak, ako naredna pokoljenja stasavaju u sve većem broju iz monoblok varijanti, koliko se još može tvrditi da je normalno da mama i tata moraju da se vole i da budu zajedno? Iz tog krajnjeg položaja korak unazad, zašto da se trpe? Zašto i za šta da se (zajednički) bore? Zašto da ona i on pokušavaju očuvati vezu umjesto da podlegnu urođenoj gluposti koja će pri prvom kamenu spoticanja ubaciti u glavu ideju da je trava zelenija drugdje… Kako sačuvati romantičnu vezu uz sve te izazove, održati strast, sačuvati mentalno zdravlje i fizičko i ostala pitanja naslovnih strana? Najteži su jednostavni odgovori…

LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj je ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

Ljubav je… I

… kad u tri noći pješke ideš kilometar i po da gladnoj kučki odneseš smoki jer u kući nema ni koricu hljeba, a onda te ona mrzi 10 godina kasnije.

Svježe mudrosti VII

„Kad nekoga voliš, voliš ga i kad prestaneš da ga voliš i počneš da ga mrziš, intenzivno.“

PRETHODNO: SM VI

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Ako bismo morali jednom riječju opisati teretanu Sokolskog doma i njenu misiju, to bi morala biti neka jaka riječ. A nema jače riječi od riječi jačanje. Ta riječ je maksima teretane Sokolskog doma. Jačanje kapaciteta, jačanje u svakom pogledu, jačanje tijela, jačanje duha, jačanje da čoek bude spreman za vlakanje, ovog i onog tipa…

Zarad jačanja, onog koje se ne tiče fizičkih sposobnosti, trener Sale svakodnevno za mlade i stare vježbače priprema različite izazove i provjere opštenarodne spremnosti. Dok se neki izazovi tiču domena opasnosti zapadanja vježbača u stanja emotivne pomjerenosti prema osobama ženskog pola (što je već spomenuto na nekim časovima Seksualnog vaspitanja), velika se pažnja posvećuje i psihičkoj pripremi za situacije opasnosti u sigurnosno-bezbjednosnom domenu na širem planu.

Dok čitav svijet pod čizmom zapadne propagande kleca od tzv. prijetnje islamskog terorizma (a za to vrijeme teretana Sokolskog doma proslavlja 11. septembar kao „Dan savezničkog napada na SAD“), trener Sale se drži stare škole i metoda ispitanih kroz milione i milione šamara zadatih pravilno osumnjičenim licima u mračnim podrumskim prostorijama stanica milicije širom SFRJ… Pored unutrašnjeg neprijatelja, postoji još samo jedan dostojan protivnik – Švabe!

Opet, trener Sale ne bi bio trener Sale da ne integriše neka nova iskustva u zadatke, efektivno unaprijeđujući iste na nivo dostojan vrhunskih tajnih službi današnjice. Pri tom se koristi svim sredstvima, ne preza ni od tabu tema zarad izazova, pa makar svi znali gdje su granice odgovora na pitanje „može li čoek jebati čoeka?“ (i varijacija na tu temu). Jedan takav tipičan izazov ovako izgleda u praksi:
– Kažem ja ovima danas, sad da nas ovdje napadnu i okruže Švabe i da kažu, strijeljaćemo vas ili da nam popušite, šta biste vi uradili? I kaže onaj jedan blentavi da bi rekao da ga ubiju, a drugi kaže kako bi on odgrizao [penis kletom Švabi, prim. aut.]… – trener Sale objašnjava ukratko postavku hipoteze koja se obrađuje.
– Ja ne bih da me ubiju! – jedan će od razumnijih prisutnih vježbača.
– Tako je! To je dobro razmišljanje! – pohvali ga trener Sale i potapša po ramenu.
– E, ja bih rekao da me strijeljaju! – uzvrati kontrom Rus Adem zvan Bonđi.
– Pa jes’ ti blentav?! – brecnu se trener Sale, dižući nivo tenzije testiranja.
– Bolje da me ubiju odmah, nego da me ubiju nakon što im popušim! – rezonuje Adem svoj izbor.
– Ma je li, al’ ti tako izgineš odmah a ja im lijepo popušim i ostanem živ, pa tebi dođem na čorbicu [misli se na čorbu na daći – sahrani, prim. aut.], a ono mater briše onaj grob i kuka, pa što ga ne popuši, crni Ademe, i ja sam ih popušila iha-haj pa mi ništa nije bilo! Jaooooj, jaoooooj! – zaključi trener Sale jedan krak razvoja hipotetičke situacije veoma vjernom imitacijom klasičnog narikanja.

I dok su svi prisutni zastali na trenutak da analiziraju svoje bilješke nakon iznešene završne riječi, mladi Mitar se prvi presabra i prelomi tišinu:
– Ja bih im rekao da me ubiju!

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić otužnog pogleda se obrati radnici u prodavnici obuće: „I ove su mi velike, dajte mi broj 40 da probam…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII

Pažljivo mjeri ako misliš jednom sjeći sjeći sjeći sjeći sjeći

Dođe tako vrijeme u životu svakog mladog čoeka kad mora pljunuti pogledati istini u oči, pa makar ga ogledalo lagalo kako je zgodan i nabildan, da sebi saopšti činjenicu da više nije tako mlad. Da je život jednostavan kao što nije, baš u tom momentu težini trenutka se ne bi pridružio faktor pritiska okoline sugestijama kako da taj mladi čoek živi svoj život. A pridruži se. A onda mu još kažu da se oženi…

Eventualno se taj napad panike završi, a onda mladi čoek kreće u razmišljanje, onaj tajni sastojak zbog kojeg svaki zajeb ispada još ukusniji. Razmišljanje je, kako su to još stari Latini ustvrdili u njihovom šovicentričnom društvu, veoma neprirodna aktivnost za muškarca koja se dešava u trenucima kad isti, iz ovog ili onog razloga, nema u agendi dovoljno muških poslova kojima bi se okupirao (brza vožnja motornih vozila pod dejstvom alkohola, ilegalna sječa bukove šume, čvrsto i pažljivo držanje daljinskog upravljača TV, provaljivanje u fejzbuk naloge kučki i sl.). Ipak, vremenom je prihvaćeno i kao muška djelatnost, u nekoj mjeri takmičarska disciplina, doduše, rezervisana za one koji se ne ističu u treniranju tegova i srodnim sportskim djelatnostima („Ko nema u glavi… nogama… reciprocitet.“).

Razmišljanje je samo po sebi pećina hobotnica sa stotinu različitih špiljopipaka u koje se može upasti, u stotine različitih pitanja. Šta, kako, s kim, zašto, na koji način, sva ta leksika sa upitnikom može mladom čoeku, ukoliko ne bude čvrst i nadasve stamen, povratiti onaj spomenuti napad panike te izazvati osjećaj izuzetne težine na čvrstim mladim grudima, da se usljed hipotetike desi hipertenzija. Ipak, u sudaru teorije i empirije potonja uvijek izađe kao pobjednik te je sama sebi prigodno skovala krilaticu „Na greškama se uči!“, stoga je mladom čoeku logično i prirodno da se u nekom trenutku okrene istoriji i forenzičkom analizom kostiju nj. predaka stradalih u pošasti braka pokuša pronaći odgovore na pitanja koja ga proganjaju. No međutim…

Patrijarhalna strana je tvrda. Rijetki se usuđuju pričati o tome. Pravilo službe, jebem ti ženo maiku princip i indoktrinacija, težak pogled, ćutanje i brzo paljenje cigarete na takva pitanja ne ostavljaju mnogo prostora mogućnostima drugačijim od ja sam moro moro. Stoga se mladi čoek počesto okrene svjedočenju žena, majki, kraljica… usmenom i pismenom, putem časopisa, publikacija, interneta, sjedenja na kafama, u frizerskim salonima i sl. A žene vole da otvore dušu kao (i) košulju, pa to ti je.

I ne bi tu nikakvih problema ni bilo… da nije problema. Sakupljajući različita iskustva o tome „kako su se njih dvoje skuvali smuvali“, teško je konstatovati da tu, bogtejebo, nikakve selekcije nema. Nekim djevojkama nije potrebno ni prići, nego ih samo pogoditi kamenom u glavu (iz daljine) a za muškarce vrijedi analogno uz opasku da ih je lakše pljunuti…
„Ja sam njega zapazila kad je ispucao čitav šaNžer na svadbi kod moje rodice.“, „Znala sam da je on pravi onog trenutka kad me je iz popodnevnog sna probudilo turiranje golfa popraćeno psovanjem.“, „Vrijedilo je čekati da se vrati iz Foče nakon služenja pune kazne.“, „Upoznali smo se tako što me je u prodavnici udario kolicima u kojima su bile tri gajbe piva.“, „Vidjela sam da je dobar čoek kad je iskreno žalio zbog toga što je prevario moju sestru.“, samo su neke od rečenica iz bajki koje nas okružuju a da toga nismo ni svjesni. Opet, sa već pomenute druge strane se mogu naći brutalni izlivi iskrenosti…

Sumiranjem sume, nije čudno što je naš narod još davno izrekao narodnu izreku „Jebô te halo efekat da te jebô halo efekat“, budući da je teorija istog, usljed upornosti našeg naroda, znatno izvitoperena u stvarnosti. Protivno nj. pravilima (a i prirodnim zakonima), sklapaju se bilateralne unije bez ikakvog ispitivanja mentalne kompatibilnosti [što je i logično za područje siromašno mentalnim kapacitetom, prim. aut.], a kasnije će se ispostaviti i fizičke što dovodi do nadasve koincidentalno koitusnih situacija tipa „A ispod njega moja najbolja prijateljica!“…

Usljed svega, mladi čoek se može naći u upitnosti vrtloga sive zone pomračenja logike koja mu se, plimom bez oseke, nameće. Ako se ne snađe na vrijeme i taj vrtlog ga odnese, veoma lako se može naći u situaciji da u potpunosti shvati ono moro moro, na osnovu tehničke lične greške, prve, pete ili trinaeste, nebitno je. U slučaju dvaneste, može se naći na meti osuda zbog mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja, sem ako se navedeno ne obavlja izuzetno tajnovito, po noći, sa povezom preko očiju (lisicama na rukama, bičem, lancima…). Dakle, opasnosti vrebaju i lijevo i desno a kao i uvijek, između krajnosti se nalazi sredina, samo je problem što je zlatna sredina nepoznanica ove sredine – nije dosad naročito precizno izmjerena.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII

Iako je u teretani Sokolskog doma vrijeme relativan pojam, neki dani su bitno drugačiji od nekih drugih. Tako se skoro svakoj godini – ko ih još broji – dese oni dani u mjesecu, dani opasnog življenja/treniranja bez stručnog nadzora, jer je trener Sale na moru. Na pažljivo odabranoj tajnoj lokaciji – okružen minimalnim obezbjeđenjem – on svojim briljantno izvajanim i pažljivo održavanim tijelom nezadrživo privlači pohotne poglede dobrostojećih 32-godišnjakinja (≤100 kg) dok, osupnut kvalitetom usluge (između ostalog), umjesto standardne srpske psuje crnogorsku majku.

Tih ljetnih dana a i večeri, u teretani Sokolskog doma – iako su disciplina i moral na zavidno visokom nivou – život se organizuje na drugačiji način, priređuju se seminari gdje se otvoreno i kritički raspravlja o najrazličitijim temama. Diskutuje se o upitnom kvalitetu njemačkih automobila naspram italijanskih, taktički se analiziraju akcije Specijalne policije RS na Bihaćkom ratištu 1994/95. godine, članovi izdajnici-pokajnici se ispovijedaju iznose svoja iskustva o treniranju tegova u raznim „fitnes centrima“, a nerijetko se nadasve filozofski dotakne i pitanje nad pitanjima: „Ljubav prema osobama ženskog pola: realnost ili nuspojava seksa?“

Dok je opšti svehrišćanski stav teretane Sokolskog doma izričit i eksplicitan u tom pogledu, te se često – podignuta kažiprsta – ističe čednost trenera Saleta i podsjeća na mjere predostrožnosti u slučaju masivne erekcije prilikom nošenja bijelih hlača tokom romantične šetnje sa osobom suprotnog pola, diskusije ovih ljetnih seminara srdačno prihvataju i drugačija mišljenja te se razmatraju i neortodoksna iskustva, stavovi i pristupi, sa potpunom otvorenošću, bez osuđivanja i podozrivih pogleda.

Naime, u teretani Sokolskog doma ima članova koji nisu uspjeli iz prvog pokušaja da pronađu sreću u bračnom životu sa osobom suprotnog pola (naravno, suprotnog, jer ne može čoek da jebe čoeka!). Ni iz drugog, pa ni trećeg… desetog… A život je more: mnogo ljubavnih plovidbi, isplovljavanja na pučinu, uplovljavanja u luku, iskrcavanja putnika, iskrcavanja tereta… ali i mnogo slijepih putnika koji (se) trpaju sa strane, mnogo brodoloma. Možda tek 13. plovidba bude srećna – nikad se ne zna! Zato, nadasve je bitno ta – mukotrpnom empirijom stečena – saznanja prenijeti današnjoj mladeži u ovom otužnom instant vremenu bez strpljenja, tolerancije i iskrenih emocija prema bratu čovjeku suprotnog pola…

– Baćo moj, kako sam se ja jednom bio zaljubio, pa to je bilo strašno! A onda kad je to puklo, nisam znao šta ću! – pripovjeda jedan iskusni član, višestruki moreplovac kojeg je harmonika odvela u krevete na svim dijelovima planete, od Maslovara do Malage.
– Ma zar tako?!
– Jest, bogami! Kad je puklo… Pomišljao sam i na ono najgore.
– Da je ubiješ?
– Ne nju nego sebe!
– Uh, pa to je još gore!
– Tad sam ti ja radio tamo u [cenzura] i jedan dan kad sam došao na posao, popnem se na halu, ima tu nekoliko metara visine, i da skočim…
– Što da skočiš?
– Pa da se ubijem!
– Lele… – prekrsti se jedan polaznik seminara, stežući brojanicu.
– Popeo se ja gore, a radni kolege se okupili, svi gledaju. Oni misle da sam se ja popeo da treniram, a meni crno pred očima. Mislim se, nema tu šta, skačem! Ako poginem – zbog nje je, ako preživim – sudbina…
– I šta bi?! – izgubivši kontrolu povika jedan mlađi član razrogačenih očiju.
– Jebi ga, nekako se na noge dočekam! Al’ sam dobro up’o u zemlju, do koljena!

Čuvši to, neki prisutni se refleksno uhvatiše za noge, a za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić je hodao ulicom sa dvije zamamne 22-godišnjakinje, članice „fitnes centra“, koje su se čvrsto ali nježno držale za njegove gigantske mišice. „Šta kažete, vas dvije sve radite zajedno? BAŠ SVE?“ Na njihov kikot kao odgovor, on šeretski spusti naočale na pola nosa, pogleda u kameru i namignu. Rez!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII

Trenutak sudara svjetova vrijedan 7.464 pjesme Crvene jabuke

Boro iz Dervente je moj stari ratni drug sa filozofijade u Herceg Novom. Godina je bila 2002, fakulteta sam bio prva godina, a Boro je bio prvi lik kojem sam se – nadasve kurtoazno – obratio u autobusu. Nikoga od saputnika nisam znao, te sam njega prvo upoznao, pitanjem „koja je godina?“. Boro je bio „godina sedamdesetšesta“, obzirom da u tom trenutku uopšte nije studirao; na filozofijadu je krenuo onako, sa četkicom za zube u jednom džepu vijetnamke i kupaćim gaćama u drugom. Rajko, Sanjin, Boro, Keki i još neki… tada, upoznašmo se. A organizator izgubljeni Ilija, čovjek kojem je nakon te filozofijade zabranjen pristup u SOFF (Studentska organizacija Filozofskog fakulteta). Šta reći pored činjenice da je fudbalski tim našeg fakulteta, na onu jednu utakmicu kad su zapravo našli gdje je stadion, izašao u „dresovima bez dresova“, sa brojevima napisanim karminom na leđima. A jebem ti život.

Nego, ovo nije priča o toj filozofijadi, a ni nekvalitetu naredne. Boro je, na žalost, jedini kojeg sretnem od tih ljudi, ostali su završili ko zna gdje. Uvijek se rado prisjetimo tih par dana sile i slave, ovoga i onoga. Nego…

Neki dan se zadesili, idemo buvljakom i zagledamo sitnice, prebacujemo pokoju, kad on ugleda cipele, brodarice. Kao onomad što je Midži imao i nosio kad nije išao na časove rep plesa u „Mjuzik Hol“. Fine brodarice, smeđa koža, očuvane. Proba ih Boro, pa nešto okreće glavu…
– Koji broj ti nosiš? – upita me.
– Pa, 44 uglavnom.
– Nisu ni za tebe…
– Tebi ne odgovaraju?
– Velike.
– Kako velike? – upita ljubazna prodavačica, postarija žena a pomlađa baba.
– Velike mi za broj… – snuždeno će Boro.
– Pa to je 42. Koji ti broj nosiš?
– Pa 41…
– Čuj 41! Pa to nisam vidjela, muško da nosi 41! Tako mali broj! Jedini kojeg znam da je nosio 41 je bio moj pokojni muž…
U tom trenutku Boro pogleda pomlađu babu, a pomlađa baba pogleda njega. Takoreći se zgledaše. Prisutnima nije bilo svejedno. Osjetilo se tu nešto u zraku… ali na kraju cipele ipak ostadoše na prodaju.

Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Strip ali ne i tiz

Tajna konstantnosti pite ili što sad ljubav ima s tim…

Mnog(aj)e vojske su prolazile ovuda, padale glave careva, smjenjivale se bijeda i još veća bijeda, al’ jedna stvar je stajala postojana, bez razloga, smisla i izgovora: kvalitet domaće pite u mojoj porodici (od izvora prema ušću sa majčine strane).

Sa babine babe na babu, sa babe na staru (majku), sa ognjišta na mladu (snaju), tradicija se prenosila i kvalitet. A nije da je babina baba znala nešto po kuhinji. Nije ni da je baba znala. A nije, vala, ni da stara (majka) zna. Štaviše, svaki njen ulazak u kuhinju je nova avantura i novi eksperiment. Provjeri da li je slano? Nije? Malo sam drugačije stavila nego prošli put, pa zato nije. A treba biti slano. Realno. Nego!

Da nema ćevapa i pomfrita, pita bi bila najbolje jelo ikad. Al’ eto. Nego, kad se kaže pita, ima raznih pita, a ima i terminoloških barijera. Ono, burek – pita. U Bosni je pita (sa ___), u Srbiji burek (sa ___). A i jedno i drugo, pita. A može biti motana ili slagana. A može biti slana ili slatka. A može biti od domaćih ili kupovnih jufki. A ja kad kažem pita, mislim na sirnicu, prevashodno, moja omiljena, kao Frodi buljavom onaj prsten maj prešs.

Baba je savršeno motala pitu, šta jes’ – jes’. Al’ je baba napustila Dolinu suza prije par godina, upokojila se i zaputila se ka Velikoj tepsiji na nebu, da odatle posmatra svijet. Na seoskom ognjištu rodne kuće ostao je ujak moj, pripadajuća mu porodica sa ženom odmilja zvanom snaja. I vraća se stara onomad sa sela pa onako, s neskrivenim ponosom: „Dobro je snaja naučila kuvat’ pitu.“ Nakon cirka oko 50 godina života, 25 godina braka, 5 godina bez babinog stručnog nadzora. Što b’ se reklo, polož’la je.

A moja stara (majka) je to davno položila. Da kvalitet pite nije konstantan kao što jeste, ko zna u kojem po redu nesretnom braku bih ja bio danas, mršav i indisponiran. Al’ eto. Međutim, i pored tog neospornog kvaliteta koji kvantitativno prevodim kao pite su uvijek od 3 do 5 na skali od 1 do 5, stara zna da iznenadi, u smislu, je li, kako da to kažem, da probije skalu… zgornje strane. (Blog trpi što papir ne može, da ja hvalim moju staru.)

Tako ti je neki dan stara, da dočeka omiljenu tetku i prihrani je, ukuvala pite dvije, sirnicu i krompirušu. I sad, krompir volim u svakom obliku sem u tom gdje je umotan u jufke pa sam krompirušu preskočio. Al’ sirnica. Što b’ Ćiro Blažević rek’o, SINEMOJ. Već nakon prvog zalogaja sam plakao znajući da je mršavost moja prošlost te da će me zaustaviti samo tupi zid tepsije. U ti boga, samo reče, pa nastavi da jede. Pita bila k’o zmaj zmajeva, vrh vrhova. Znači, Šako u Trokaderu je naspram ove pite bio kao Motajica naspram Kilimandžara. Veleodlična pita, i to sa kupovnim jufkama. Uskličnik! Iako je 100% domaća uvijek 100% bolja, nekad zbog nezgodne konstelacije vremena i prostora mora se pribjeći kupovnim jufkama. Tako je. Jeste. Al’ odlična pita, da naglasim, kulturno.

I tako, ne samo na blogu, pohvalim ja moju staru (majku), kako joj je odlična pita. Vjerovatno najbolja ikad u kategoriji „kupovne jufke“. Volim ja pohvaliti moju staru (majku), a posebno kad zasluži. A zasluži. A lijepo je dati kompliment, pa priložim isti.
– A, daj nam reci, u čemu je bila tajna? Da li je to zato što si ovu pitu pravila s ljubavlju?
– Ma kakva ljubav, to sam ja na brzinu smotala.

I, eto, drage moje, odgovora na pitanje iz naslova. Ljubav nema ništa s tim, dovoljne su samo brzina i kupovne jufke, a pri tom ne mislim samo na pitu.

TEDDY UČI NAŠ JEZIK

Zagledao se Teddy u drugaricu Daru, koja je obavljala neki posao u sanitetu pri štabu korpusa.
Dara je bila krepka, zdrava seljačka djevojka, vrlo zgodna. Teddy sve obilazi oko nje, milo je gleda, pa joj se smješka, te se kod nas propituje kako da je oslovljava i šta da joj lijepo kaže.
– Teddy, reci joj: Daro, janje moje – predlažemo mu mi.
Onda on pita šta je to janje.
– Eno, ono tamo što pase.
– A ono veliko janje, kako se ono zove?
– Zove se ovca.
– Aha.
I eto ti Dare, a Teddy joj prilazi nježno:
– Daro, ouco moja!
Razumije se, Dara se razgoropadi:
– Sram te i stid bilo, ti da mene nazoveš ovcom, ouca je tvoja mater, da znaš – i izgrdi ga na pasja preskakala.
Teddyju smo jedva objasnili da je ovca nešto sasvim drugo od janjeta.

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987)

Još na blogu: „O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

Patološka ljubav prema lubenici

Pojaviše se na vratima kao fantomi, dva studentska drugara sa dva kraja srpskih zemalja. Jedan subverzivan a drugi diverzivan, bila je to izuzetna kombinacija za izazivanje averzija. Učionica je bila prepuna studenata engleskog jezika, uglavnom studenata ženskog pola, kao aleja prepuna podobnog probranog cvijeća u proljeće uređena za defile pred najvećim drugom naših naroda i narodnosti. Iznenađen i oduševljen zatečenim aranžmanom, onaj subverzivni se u svom stilu nalakti na diverzivnog te mu na uho reče: „A koja od ovih je najgora i najprljavija kurva?“ Odgovor je bio instantan i neverbalan, diverzivni oštro ispruži svoju višemetarsku ruku na kraju koje se nalazio višemetarski ispružen prst prema jednoj od manje lijepih pripadnica grupe koja je u tom trenutku iščekivala čas Morfologije. Direktnost uperenog prsta je, za razliku od značenja, bila očigledna pripadnici te se ista šarmantno i postiđeno nasmija, kako vjerovatno nije još od šestog razreda osnovne škole…
I tako su se njih dvoje smuvali. Istinita priča.