Edin Van Halen (1955-2020)

filter mi je totalno moderan, slika za nepostojeći Instagram.

Jedna od prvih ploča koje sam kupio neke 1993/94. godine (nisam siguran ali mi se čini logičnije da je u pitanju kasnija godina – znam samo da nije bilo struje) je… ta ispod, Diver Down, izašla godine kad sam rođen. Prvi album je prvi album ali i na njemu ima nekoliko numera koje bih preskočio pri slušanju, a na Diver Down ne, i toliko o tome što je kritika nepodijeljena u mišljenju da je Diver Down najgori VH album. Tačno je, „Where Have All the Good Times Gone“, „Pretty Woman“, „Dancing in the Streets“, „Big Bad Bill (Is Sweet William Now)“ su obrade, čitav album traje 31 minut ali tu apsolutno ništa ne fali: svi su pokazali da znaju svirati i pjevati a usput se dobro zajebavali… koncept davno izgubljen u prevodu.

Elem, nekad je to bio odličan bend, posljednjih 35 godina ne toliko ali svejedno malo ko ne umre na koljenima do guše u sopstvenoj mokraći. Originalni Van Halen je bio muzička sila koja je postavila parametre u skoro svim kategorijama a Edi je gitaristima zadao domaći zadatak koji se i dan-danas rješava.

Pokoj mu duši.

Životne brige, muke i problemi… I

Ženim se, hvala na pitanju. Bila je to ljubav na prvi, drugi, treći i svaki naredni pogled. Inače, da Vas upoznam, Dual Golden 1, u svoj svojoj 24-karatnoj slavi.

Ruku na srce, vinil mi nije primarni nosač zvuka, već CD (vršnjaci smo). Stoga imam tek nekih stotinjak ploča i održavam taj kvantitativni okvir: rješavam se manje bitnih komada kako nabavljam bitnije. Beskrajna je to zanimacija koja je počela ljeta 1994. godine kad sam u Gospodskoj ulici na pločniku kupio 12″ Anthrax – Make Me Laugh/Friggin’ in the Riggin’ – još uvijek u kolekciji…

Inače, ploče imaju taj zvuk… koji jeste to što jeste, međutim: problem je očuvanost ploča na koji se veže (tehnički) nekvalitet domaćih ploča, te sa druge strane kvalitet uređaja za reprodukciju koji opet utiče na stanje ploča. Takođe, na pločama dobro zvuči ono što je producirano, snimano i masterizovano za ploče u vrijeme kad je vinil bio glavni medij, a to isključuje gro kvantiteta posljednjih 25 godina muzičke produkcije.

Ali… Dual Golden 1. Ali… sve ono prije nekih 25 godina. Ali… šta da se radi.

Šta to radiš, Buldožeru jedan?!

– Šta ima, komšija?
– Evo, oprao sam ploče pa čekam da se osuše.
– Kakve ploče?
– Kako kakve, gramofonske…
– Zar se to može prati?!
– Ploča je komad plastike, što se ne bi mogla prati…

Kao što se već dalo zaključiti iz uvodnog priloga, u današnjoj epizodi emisije „Htio sam i ja u JNA!“ na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. predstavljamo jednu retroaktivnost idealnu za dokolicu i tihovanje u ovim hladnim zimskim danima: pranje gramofonskih (vinilnih*) ploča.

Zašto, pitate se kao i pri svakom izboru teme emisije, zaboga zašto. Naime, pored toga što je to odličan vid treninga za mlade Nirvaniste, pranje ploča ima i veoma prozaičnu praktičnu vrijednost: poboljšava zvuk. Veoma jednostavno, većina šuštanja koja se čuje prilikom reprodukcije gramofonskih ploča je zapravo zvučni odraz prljavštine u rilnama, te se jednostavnim hidro-mehaničkim uklanjanjem prljavštine odnosno šuštanja zvuk poboljšava. Dakle, višestruko korisna aktivnost za sve siromašne studente koji kupuju ploče na buvljaku i generalno nemaju sreće u životu. Naravno, ploči sa ozbiljnim fizičkim oštećenjima u vidu ogrebotina i stopljenih dijelova nema puno pomoći, ali sa nagomilanom prljavštinom se da izboriti.

Rilna (zapis na ploči) uvećana 1000 puta

Sredstva za rad su bazično priručna i sveprisutna: deterdžent za suđe, šampon, tečni sapun… Logično, ništa (previše) abrazivno, dovoljno je sredstvo koje ima mogućnost otapanja masnoće; lavor komotan za ploču, mlaka do topla voda (ali ne i vrela), fina krpa odnosno spužva odnosno sunđer, po mogućnosti nov – garantovano bez ostataka ribanja tave u kojoj je isprženo mnoštvo svinjskih dijelova te magična krpa odnosno krpa sa mikrovlaknima zarad finalizacije procesa čišćenja.

Jedna od glavnih prepreka za ovu aktivnost jeste ideja: pa đe da močim ploču?! Ista je bezrazložna, jer ploča može bez problema da se uroni u vodu neko vrijeme, bez, primarno, straha za papirnu etiketu – ista je aplicirana bez ljepila direktno na ploču u toku proizvodnog procesa i tek bi žestoko izlaganje vreloj vodi ili hemikalijama ili neki nebulozan kontakt sa istom prouzrokovao otkidanje ili oštećenje. Dakle, bez straha, ploča zna plivati, te je pažljivo – kao i pri standardnom rukovanju, izbjegavajući dodir sa narezanom površinom – uroniti u lavor sa mlakom vodom a zatim prati kružnim pokretima – prateći rilne. Moguće je kretati se u oba smjera, da se iznenadi prašina koja se našla u rilnama. Nije potrebno biti naročito nježan, spužva/krpica se smije pritisnuti, a dovoljno je napraviti par krugova pa ispiranje sapunice mlakom vodom i sušenje.

Primitivna varijanta sušenja – puno posla za magičnu krpu

Što se sušenja tiče, najbolje je prirodno – bez ikakvog dodira krpama i ručnicima. U tom slučaju, najduže će se sušiti sama etiketa, a pri nekoj sobnoj temperaturi i vlažnosti vazduha, sam vinil će rastjerati vodu sa sebe u roku od dva-tri sata, čak i brže. (Koristiti metodu vizuelne inspekcije.) Bitno je, kao i kod skladištenja ploča, da sušenje ne bude previše blizu pri/u/na nekom izvoru toplote (ne! u rernu, ne! na radijator), a najjednostavnije bi bilo ploču postaviti na neku konzervu/čašu/generalno valjak površine otprilične veličine etikete na ploči, tako da narezana površina obe strane bude otkrivena za strujanje vazduha odnosno sušenje. Takođe, moguće je ploču i položiti na običan ručnik, s tim da to bude neki primjerak koji se davno olinjao, te istu rotirati nakon nekog vremena. Doduše, nije ni to nužno, jer je poželjno nakon sušenja dobro ploču prebrisati magičnom (neki je zovu i tragičnom) krpom, da se makne sva prašina koja se usputno ugnijezdila na ploču tokom sušenja. U iste svrhe može, naravno, poslužiti i neka specijalizovana četkica za čišćenje ploča…

Bolji rezultati pranja se obično postižu na kvalitetnijim pločama sa boljim zapisom – tzv. „audiofilskim“ 180-gramskim vinilima. Kako prepoznati iste? Po debljini i težini. Kad vidite da je deblja i teža, to znači da je bolja, a to se ne odnosi nužno samo na gramofonske ploče [tokom rada na emisiji uočavam neobičnu količinu sličnosti između ploča i žena, prim. aut.]. Isto tako, vrijedi spomenuti da je 180-gramsko štampanje u inostranstvu bilo rjeđe nego kod nas (uslovno rečeno – široko je inostranstvo), jer su kod nas (SFRJ) sve kuće koje su izdavale ploče sporadično (odnosno, nepoznatom logikom) štampale serije 180-gramskih vinila. Ipak, da kod nas nije bilo sve tako briljantno govori i činjenica da je počesto u proizvodnom procesu korišten veći nego dozvoljen procenat recikliranog vinila (dozvoljeno je 5% a korišteno je do 20%), te da su u jednom periodu ploče polirane do visokog sjaja što je, logično i tragično, uzrokovalo fizička oštećenja rilni te imalo loše posljedice na zvuk, posebno u visokim registrima…

Ipak, vratimo se na samo pranje ploča. Ukoliko ono ne podari željene (čujne) rezultate, moguće je ponovno pranje te nakon toga profesionalnije varijante poput čišćenja ploča uz pomoć medicinskog benzina, zatim tzv. lepkiranje (ljepilom za drvo se prekrije čitava narezana strana ploče, zatim se po sušenju prekrivač od ljepila skine jednim potezom i sa sobom povuče sve sem rilni), kao i upotreba uređaja koji istovremenu peru i usisavaju površinu ploče (ako vam već ne trebaju novi 17″ točkovi za Calibru – jer se otprilike radi o tim parama). Isto tako, vrijedi spomenuti da u svijetu gramofonskih ploča ne postoji konsenzus oko jedinstveno efikasnog i bezopasnog načina čišćenja ploča, tako da vrijedi razmisliti o prelasku na audio kasete…

I, to je to, za neki početnički nivo održavanja gramofonskih ploča – uz pravilno skladištenje i rukovanje pri slušanju – pranje ploča učiniće znatno ugodnijim uživanje u hitovima vaše i tuđih mladosti… Šuštanje i pucketanje možda ne nestane u očekivanoj mjeri, ali, ovaj proces pažljivo izveden ne može da škodi, a izgubićete vrijeme koje ste mogli izgubiti na nešto drugo.

***

U narednom nastavku emisije „Htio sam i ja u JNA!“ detaljno o drevnoj metodi čišćenja ploča medom:

* Nisu sve gramofonske ploče od vinila, a i sam sastav vinila je tajna; međutim pranje, za razliku od nekih drugih metoda čišćenja, može se upotrijebiti na svim vrstama gramofonskih ploča.

Literatura:
– Razni autori: Čišćenje ploča; Hi-Files forum; 2007-2013.