Zapravo, po nekoliko istinitih događaja ali aktuelni se odnosi na moju bivšu srednju školu koja zbog očuvanja, kako moje tako i njene, reputacije, neće biti pomenuta imenom. Mislim, nije nikakva tajna da ne konkurišem u prosvjeti već godinama (a taj sam neki prof. engleskog jezika zarez prosvjetni – po definiciji – radnik) i ne zanima me to ali sam morao prekinuti taj zimski san i ispoštovati nevjericu gospođice/gospođe sa biroVa koja me je juče nazvala i bila vidno (preko telefona) iznenađena kad sam rekao da me zanima da radim kao zamjena u gimnaziji…
Nego, na stranu sva ta priča, meni je više bilo da uđem u tu zgradu, pošto je ove godine 20 godina kako sam je napustio nakon četiri godine četiri čemera. Jeste to izgubljeno vrijeme ali pamtim lijepe trenutke a čak i oni ne-tako-lijepi koje pamtim nisu nelijepi. Sve je to dobro, bilo – prošlo, ne ponovilo se.
U mojoj negdašnjoj učionici (a bili smo odjeljenje #8 kao ona djevojka iz pjesme Atomskog skloništa) su sada, piše na vratima II7 i III7, a ista se nalazi u „hodniku Vlade Miloševića“, sve sa plavom tablom na fasadnom zidu, jebem ti kru krvavi, što bi rekao Veljko Milanković. Kako nisam uhvatio mali/veliki odmor, nisam imao priliku da osmotrim unutrašnjost učionice i da pogledam da li se možda, ispod nekoliko slojeva bijele boje koji su – sasvim sigurno – u međuvremenu nanešeni na zidove, vidi još uvijek moja poruka Bogdanu Zecu: DANAS IMAM SPRAVE…
Elem, obišao sam i drugu bitnu lokaciju: mokri čvor, da prostite, posebno ženski. Isti se sad nalazi na hodniku Jovana Surutke, pa sam pomalo razočaran što sami toaleti nisu dobili prigodne nazive, iako je to možda iz obrnute nužde [sic] pošto nam je u narodu mnogo kandidata čije bi ime tu bilo prikladno… Bilo kako bilo, ljuta bolest koja hara je ostavila svoje tragove u vidu postera na zidovima gdje se objašnjava da nema sjedenja na klupama, sviranja gitara, pušenja, ljubljenja i slično a i na ciglama nema više od dva-tri potpisa što je dokaz da je krečenje neki naš najviši umjetnički domet danas…
Mojih profesora tu više uglavnom nema, neki su otišli u penziju a neki ka nebu, čitaonica je sva neka u nekim stolovima koji mi ne djeluju naročito pogodni za igranje rauba (mada mislim da bismo se snašli), aparat za kafu stoji na hodniku, pored njega akvarijum, hol škole je „Trg Gaudeamus“ i sve u svemu, nisam nešto srećan što sam je završio, ali sam svakako srećniji što sam je završio tad a ne sad…
I da, možda je ovo posljedica gimn… srednje škole a možda emotivnih problema, ali, najzanimljiviji momenat je vjerovatno bio onaj na ulazu: mjerenje temperature laserskim (beskontaktnim) toplomjerom ali ne u (filmski u) čelo već na ruku. Nema dežurnih učenika, čistačice. Mjere. Prvo neće da očita a zatim pokazuje temperaturu… Potrebno se upisati, temperaturu, pa i potpisati. Tako za današnji dan na listi gostiju stoji „Bojan Vlajić“, „32,5“… slagao sam tih pola stepena, da izgleda da sam manje mrtav.
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 