Fenomen sirotinjske guzice: masivan gluteus kao robna rezerva i emocionalni oslonac u slučaju rata i gladi

Kako je regresija današnji metod progresa, tako je guzica došla na čelo.

Ženska ljepota je jako bitna stvar, posebno u vremenima krize. To je veoma konvertibilna valuta, stabilnog kursa. I dok je izraz „ljepota je u oku posmatrača“ tačan, neke stvari su predefinisane: mjere. Zna(lo) se, „idealnih“ 90-60-90, 89-54-86 neke hodajuće vješalice sa modne revije ili pak realnih 100-100-100, nebitno – uočava se tu određena proporcija… Kako smo onda došli do toga da je ideal ženskog tijela koji se sad forsira masna plastična kruška nabodena na čačkalice odnosno velika guzica nesrazmjerna kako nogama, tako i sisama?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da se Vilendorfska Venera zbog hladnoće, nudizma i renesanse onomad preselila u Brazil, pa dok se taj Brazil prenio u staru kolijevku opšte popularne kulture = Ameriku, desila se DžejLo, kraljica „latina“. Iako je DžejLo vremenom napredovala od simpatične ispodprosječne glumice preko nadasve iritantne multimedijalne ličnosti do 50+ kraljice trbušnjaka, krunski dragulj njene karijere jeste infuzija masivnih guzica u društvene tokove.

Brazil, karneval, samba, tanga

Topla krv, manuelni rad i, analogno, siromaštvo naroda Južne Amerike su nama posebno bliski, tako da nije čudno da je samba Karnevala u Riju znatno umilnija nego sklapanje Nokia telefona („cvrčak legenda, mrav budala“ princip). A ta samba, budimo iskreni prema sebi – guzice. Karnevalski su kostimi uvijek ostavljali dobar pogled na te izuzetne ženske pozadine koje se, „pokrivene“ tanga gaćicama, tresu u vrelim ritmovima. Međutim, nekoliko je faktora zbog kojih krivicu za trenutne tokove treba tražiti drugdje: iako je taj tip građe sa naglaskom na dupe dominantan i izuzetno cijenjen na tom području (sirotinja), ipak su te brazilske guzice nešto posebno, složiće se i oni koji na pitanje „Sise ili dupe?“ promptno odgovaraju „Sise!“ (kao što je potpisnik ovih redova, prim. aut.). Drugi je fakat da je plastična hirurgija sumanuto popularna u Južnoj Americi te je tamo nevjerovatna količina i loše urađenih silikonskih sisa (i ponešto dobrih), u pokušaju da se napravi balans – da se gornji dio izjednači sa donjim. Te gospođice i gospođe su jednostavno takve građe, oduvijek su bile takve (stabilne) a opet prosječnim bijelim kravama ženama ranije nije padalo na pamet da „rade kao da će 100 godina biti mir, a pripremaju se kao da će sutra na izbor za mis BumBum“…

Gvoš derbi Portoriko – Jermenija

Rođena u Njujorku od roditelja porijeklom iz Portorika, bijela žena oker boje Dženifer Lopez je skromno započela glumačku karijeru ali eksplodirala sa pjevačkom/plesačkom/ljubavno tabloidnom, cementirajući privlačnost egzotičnosti „latina“. Nikad nije bila neka ljepotica, posebno ne kao klasične holivudske glamurozne dame, ali je kroz tu pjevačku/plesačku karijeru, nevino rečeno, „vrckanjem“ privukla pažnju na svoju pozadinu koja je blago neprimjerena (dva broja veća)… Ipak, ona makar „riče i trči“ za razliku od najveće promoterke nesrazmjera, gospođe Kim Kardašijan. Američka starleta porodičnog porijekla iz Jermenije (gola sirotinja) se svijetu predstavila izuzetno lošim privatnim porno snimkom (alo, seljanko, jesi li gledala Severinu?!, prim. aut.) a boravak u oku javnosti nastavlja udajom za prebogatog repera te irealnom TV emisijom u kojoj sjedeći na guz’četini prikazuje sunovrat ženske forme i priključenija odnosno dokle ide kič neblistavog uma. Bazično, zgrće pare sjedenjem na guz’četini i povremeno se slika gola. Suštinski, ona je lijepa žena, egzotičnog izgleda, njegovana ali i maksimalno modifikovana sredstvima nedostupnim za 98% populacije…

Netačna konstatacija: tortu krase šlag, trešnje i figurica mladoženje kojoj je otkinuta glava.

I sad, gledaju žene tu njenu guzicu i slične pa misle da to tako treba, a ono uopšte nije tako nego je istrenirana poza + i/ili odjeća koja oblikuje + i/ili fotošop + i/ili plastična hirurgija, ta neka figura neispravnog pješčanog sata koji brza. Usljed toga se rade vježbe za guzicu, a tu je tek more zabluda oko žena i vježbanja, u teretani. Tu su varijante magarećeg udarca, potiska kukovima i svemoćni čučanj pa sad imamo pojam bootybuilder (varijacija na bodybuilder; umjesto izgradnje tijela u pitanju je isključiva izgradnja guzice), samo što tu ima nekoliko problema: primarni je taj što žene nemaju dovoljnu količinu testosterona da lako grade mišiće (a vježbanjem se oblikuju i grade mišići), sekundarni je što da bi se gradio mišić tu mora biti jak stimulus odnosno mora se vježbati sa opterećenjem od čega dobar dio žena bježi, tercijarni je pravilno izvođenje vježbi odnosno pravilna kontrakcija ciljanog mišića – gdje je pri izvođenju tih vježbi najbitnije stiskati guzove (što mnogi ne nauče ni nakon više godina u teretani) i na kraju tu je genetika – vježbanjem se može ispuniti neki genetski potencijal, ali da će guzica rasti kao štrudla, ne. Rast guzice se postiže jedenjem štrudle.

Bilo kako bilo, tu viziju nesrazmjerne guzice koju imamo prezentovanu posvuda, posebno na najpopularnijem svjetskom foto albumu/izlogu prostitutki – Instagramu, za koju je veoma upitno kako ona zapravo izgleda i od čega je (od čučnjeva, plastike ili štrudle), iskoristićemo za povratak u vrijeme od prije nekih 20-ak godina, finalni period razvoja aktuelne verzije čovaburaza, na termin prdara, koji je na neki način bio mračna ali tačna sjena vremenske prognoze crne budućnosti. (Realno, pogadna imenica, posebno za one koji imaju živahan um.) Naši plemenski mudraci su, pak, koristili termin sirotinjske naćve a danas mladi žensku pozadinu još zovu šupa, pak, gepek, kanta, brašnjara, a upravo je ovaj posljednji poveznica sa sirotinjom iz naslova: velika guzica najčešće jeste posljedica loše ishrane/puno bijelog brašna („i mi s njima, na bijelome lebu…“), što je danas privilegija sirotinje, pa je tako velika guzica zapravo refleksno bliska narodu u kojem još tinja duh partizanskih zbjegova, čemera kad se jela kora s drveća a ispod sača nije bilo ni pogače ni kolača. Dakle, ta privlačnost proističe iz primarnog/primalnog instinkta za preživljavanjem – gladi, što je popriličan apsurd („Tuga.“, prim. Lepomir Bakić) da se u vremenu emancipacije, video poziva mobilnim telefonima, interkontinentalnih letova, nebodera od betona i stakla osjećamo kao stanovnici pećine, vođeni onim najprimitivnijim…

Ipak, da diskurs podignemo na jedan viši nivo: sise. Ljepota ženskog tijela je prije svega u skladu i srazmjeri i figura pješčanog sata ima smisla samo ako je sat tačan – da se tu dešava pravilna korespondencija grudi i bokova (što može biti i kod gimnastičarke 85-55-84 ali i kod amazonke 121-72-125) odnosno guzice i sisa kako to rekoše TBF. Međutim, postoji suštinska razlika između ta dva elementa: prosječna genetika je prosječna, a uz pomoć prirodnih metoda (treninga ili štrudle) je moguće znatno više uticati na gluteus odnosno guzicu a puno manje na grudne mišiće koji su osnova za sise. Grudi su uvijek bile „obdarenost“ jer su vaistinu dar: što dobiješ – dobiješ, a ponekad ništa; sa druge strane, guzica se podrazumijevala. Ili, da to prevedemo na potrošački jezik trulog kapitalizma: guzica je osnovni paket, grudi su doplata (koža, klima, ksenon, HBO, Netflix, 10000 besplatnih minuta prema svim mrežama…) – koliko para, toliko muzike.

Opet, XXI je vijek, tu je plastična hirurgija da pomogne, ali i tu postoji oštra podjela između korisnica različitih vrsta usluga. Na stranu nakaze koje su sklone da operišu sve na sebi i to upadljivo, kod žena koje operišu grudi postoji određen procenat koji to čini decentno, gdje te grudi stvarno nisu vulgarne niti za privlačenje pažnje već jednostavno da se nadomjesti izostanak prirodnih resursa. Sa druge strane, ugradnja implantata u dupe je ekskluzivno nedecentna a prečesto i potpuno apsurdna (posebno u kombinaciji sa liposukcijom/sužavanjem struka), te efektno ukazuje na dvocifren kvocijent inteligencije osobe u pitanju koji nadasve korespondira sa istim takvim kvocijentom nj. pratilaca na Instagramu…

Sve u svemu, fašizam demokratije nad tekovinama estetike, kulture i umjetnosti je trenutno na svom istorijskom vrhuncu a to se ogleda nasilnoj primjeni ideje „živjele razlike/svi smo pobjednici“ gdje na kraju niko ni na šta ne liči – a posebno ne na ljude, ni likom, ni djelom. U takvom je okruženju moguće forsiranje jednog ovako ružnog, nepotrebnog a počesto i nezdravog trenda, makar dok se ne smisli neki gluplji…

Romantika… s vihorom

– Komšija, ti si mlad čovjek a opet malo stariji, pun iskustva iz ovog ali i onog vremena, i vezanih sjećanja, daj ti meni reci kako je sve to izgledalo onomad kad mobilni telefoni nisu bili zalijepljeni ženama za ruke?
– Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…
I tako je to bilo. Da.

Najlepše želje: tamna čokolada

Sine moj, sjećam se kad sam prvi put otišao u Njemačku kod svog brata Marijana. On ti je tamo otišao ’60-i-neke, muka natjerala. Sirotinja bila da se nije moglo živjeti. Nismo znali šta je sa njim skoro godinu dana. Kad se napokon javio, rekao je da je našao neki posao u restoranu, i da se čupa nekako. Ništa dalje nismo ni pitali. Nije se javljao često, al’ mater nije dala reći ništa protiv njega. Javiće se on, kad bude mogao, govorila je. I stvarno, nakon nekog vremena, telegram. Piše posl’o sam pare, tebi za kartu, ostalo daj materi.

Išao sam ja vozom i prije, al’ nikad tako daleko. Javili smo telegramom kad ću krenuti, pa da zna da me čeka na stanici. Spremi me mater, pa u kupe. A što je sporo išao voz, sine moj, mislio sam da nikad neću stići. A onda hiljadu puta staje, sve nešto ulaze neki i pričaju, a ja ništa ne razumijem – nisam znao njemački. Ipak, stiglo se nekako. Staje voz, gledam kroz prozor, a moj Marijan mene čeka na peronu. A što se bio sredio, cipele kožne, kaiš široki, karirani sako po posljednjoj modi, da si ti to vidio, sine moj. A meni bilo drago da ga vidim, nisam brata dugo vidio. Izgrlimo se mi, pa u restoran na stanici, nisam ja u vozu jeo. Dok smo ručali, pita on mene:
– Brate moj, gdje bi ti sad išao?
– Marijane, daj ti meni para da ja odem u javnu kuću da vidim imaju li crnkinju kurvu.

Marijan izvadi novčanik, pa objasni kud treba da idem i šta da im kažem. Objasni on meni gdje ćemo se poslije naći, pa ja krenem polako… I nađem iz prve! Uđem unutra, izvadim pare što mi je Marijan dao pa krenem objašnjavati šta hoću, drž’ – ne daj. Nekako se mi tu sporazumijemo, pa me ova sa recepcije povede do sobe. Treća vrata s desne strane bila, unutra mrak, a ona leži na krevetu, samo joj se zubi vide. Crnkinja, ona prava. Ova što me vodila upali svjetlo i ode, a crnkinja ustade da spremi krevet. Sjeo ja i gledam, a ona, da si je vidio samo! Nagnula se, razvlači ćaršav, a guzica k’o dvije rukometne lopte, sine moj!

serena-car