Vrti – đon, vrti – đon, obućar nije…

„Šta će meni arapsko proljeće, jer bez tebe boljeće…“, glasio je čuveni posljednji pozdrav pukovniku Gadafiju upućen od pjesnika kojeg ćemo predstaviti u današnjem izdanju emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. O, da, nakon višegodišnje pauze, sreća, sreća, radost, za sve ljubitelje čašice dobre poetske kapljice, Vaša omiljena emisija ponovo je tu!

Možete svi da odahnete značajno, Poetski je sat se vraća u svoj standardni termin na blogu, bez naročitih izmjena u svom veoma uspješnom konceptu. Ipak, novu sezonu ćemo početi nečim malo drugačijim. Naime, kao što ste zaključili po uvodu u emisiju, koji je adekvatno hronološki određen prema terminu emitovanja i tematici, danas će biti predstavljena jedna socio-politička-antiglobalistička poema lokalnog karaktera sa tvrdim pornografskim aluzijama, jednog socio-političko-antiglobalističkog pjesničkog borca i fajtera lokalnog karaktera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, ne tako mladom i neperspektivnom autoru koji je u proteklih pet godina svojim izražajnim nastupima na susretima i sletovima mladih pjesnika po kafanama i teretanama u prirodi konotaciju bolne proljetne ljubavi u potpunosti preveo u ratnički krik podrške svoj braći svih vjera i boja koji su pali boreći se protiv arapskog i arapskih proljeća.

Ipak, B. Vlajić je prije svega lokalni pjesnik, i on weltschmertz uvijek piše ćirilicom [велтшмерц, prim. ur.]. On uvijek ima u vidu ko je, šta je, gdje je. On uvijek ima u vidu ima humanizam, a ne kapitalizam. On zna cijenu slobode. On zna da ko će kome ako neće svoj svometreba pomoći. On ne može da posmatra s mirom braću i sestre ljude, i to kako im loše bude. On mora da reaguje. On je zato napisao sljedeću poemu, unutar ciklusa Ja sam vama rek’o

Isključivo bez zaštite (napisao B. Vlajić)

Bosno i Hercegovino,
Republiko Srpska,
građani i sugrađani, malograđani u tri boje…
Slovenci, Makedonci, Crnogorci (gratis stih za ino tržište*),
jebite se.

Jebite se olovkom u dupe,
onom mastiljavo plavom
kojom na izborima dokazujete da ste nepismeni.

Jebite se kurcem u čelo,
onim istim kojim pišate po sirotinji,
pa se zapišate.

Jebite se iglom udarničke značke u srce,
one na koju ste se posrali,
jer ste znali da je niste zaslužili.

Jebite se imenom svojim u porijeklo,
onim koje da nemate,
možda biste znali biti ljudi.

Kandidat! Jer neko mora!

Vidi sliku:

8677_o

Novak Đoković – slika propasti naše

Tenis je za mene oduvijek bio pederski sport. Čak i kad ga igraju žene.

172_oDoduše, ima tu brkanja pojmova kao i isteka roka trajanja jedne ljudske jedinke [mene, da ne bude zabune, prim. aut.]. S obzirom da su neki od nas ponosno Titovi pioniri – jubilarna posljednja generacija! – još uvijek vreba temperatura od plamena vječne vatre duha vremena kad je „bijeli sport“ bio okarakterisan kao buržujski, što će reći neprikladan za drugove i drugarice svih naših naroda i narodnosti. Buržujski, pederski, na isto mu dođe. Buržuji su, dakle, pederi u tom nekom smislu koji najmanje veze ima sa seksualnim opredjeljenjem.

A u vezi prethodnog vrijedi spomenuti i ono da su drug Tito i ostali drugovi sa velikim d igrali tenis iza visokih živica ispred visokih kuća, kao svojevrstan primjer apsurda i licemjerja. Bilo kako bilo, nabijem ih, oni su malo kome bili drugovi, mojim roditeljima svakako nisu, što je dovelo do činjenice da smo moji drugovi i ja igrali fudbal (a sad uglavnom kukamo na fejzbuku kako današnja djeca premalo igraju fudbal).

Usput, da li je iko uočio da nam je ova moderna demokratija (ili kapitalizam, ‘aj znaj), donijela to da su kamermani prilikom kadriranja tokom ženskih mečeva postali pretjerano politički korektni odnosno da se ponašaju pederski? Nekad je bilo zanimljivo iščekivati doček servisa (štaviše, bila je to jedina zanimljiva stvar u TV prenosima tog sporta), a danas samo prikazuju gornji dio leđa žene, a ponekad se taj gornji dio leđa žene nimalo ne razlikuje od gornjeg dijela leđa nekog muškarca… Naravno, nekog koji ne ide u teretanu Sokolskog doma.

Nego, tenis je takav-kakav je, a bio je i prije, dok se nije pojavio Novak Đoković. Od tad više nije, isti. I, dok nema smisla bilo šta oduzimati Đoletovoj sportskoj veličini, jer biti najbolji na svijetu je značajna stvar i kad se radi o štrikanju, a kamoli o pederskom sportu u kojem se vrte tisuće tisuća novčanica od tisuću (njemačkih maraka), nuspojava Đoletove pojave je da se od Đoleta „ne može živjeti“. Pored naslovnih strana i malih ekrana, popularni Đole iskače iz praška za veš, praška za pecivo, iz peciva posutog praškom itd., a kako je krenulo, počeće i da se pojavljuje na stranicama sa golim ženskama na internetu (posljednja slobodna teritorija!). Svakodnevno saznajemo kako je igrao, šta je jeo, gdje je bio, šta je rekao, koga je imitirao, koga nije imitirao, šta nije jeo, šta nije rekao… Naravno, sve to saznajemo jer nas to zanima, za razliku od nekih stvari koje direktno imaju veze sa našim životima.

Al’ nije ni to, problem. Igra Đole taj tenis vrhunski, jebe ih on tamo negdje, ne bira, a ‘vamo kod nas bijeda nikad gora. Satire njih Đole, jede Nadale a prdi Federere, a država propade k’o žeton u luna parku. Ruku na srce, nije Đole kriv za to. Štaviše. Đole nema nikakve veze sa tim. Da se nešto države pitalo, ne bi Đoleta bilo nigdje. Đole je sam svoj projekat, unikat u kojeg je puno uloženo, prije svega od strane njegovih roditelja, a to se isplatilo. Debelo isplatilo. Odlična investicija, vrhunski posao. Koliko je to dobar posao govori i to da Đoleta koriste političari za svoju promociju. “Jebi ga, jes’ ovo malo kod nas kriminal i korupcija, nezaposlenost, male su plate, problemi, al’ jeste li vidjeli što onaj mali napuca lopticu!“

Al’ nije ni to, drugostepeno. A ni gledati kako u vrijeme najgore bijede brižni mamice i tatice kupuju rekete dječici. Samo je bljutavo. A i ironično. Bijeda. Buržuji. Bijeda. Buržuji. A revolucije nigdje, giljotine zarđale. Al’ dobro, to je ta moderna demokratija i kadriranje tokom ženskih mečeva. Danas ni zbog skidanja glave ne možeš nikome skinuti glavu, a kamoli zbog reketiranja ili kupovine reketa.

Al’ nije ni to, prevashodno. Nije ni što je buržujski pederski sport, nego više što je individualni. Mislim, i muška odbojka je pederska al’ nekako pretrpim kad vrtim po kanalima pa naiđem kako se „plavi“ međusobno tapšu po pozadinama nakon poena zadatog mrskom neprijatelju (a ako slučajno naiđem kako to isto rade „vatreni“, nasmijem se kikotom). Nego, individualan pederski. I to je suština, što mi liči i podsjeća me na propast našu. Jer, bili smo ekipno – takvi kakvi smo bili, a sad smo pojedinačno, ovakvi kakvi jesmo. I u ovom i onom smislu. U kojem god smislu hoćete. I zato mi ništa ne znači kad pobijedi Đole pojedinac. Štaviše. Svakako hvala Đoletu za sve kolektivne orgazme koje je priuštio dragoj naciji napucavajući lopticu, i naravno da to više cijenim od, npr., euforije onomad kad hermafrodit Šerifović osvoji zlato na pjesmi Evrovizije, ali taj kolektiv u orgazmu je sve manje ekipa, a i taj orgazam je sve više običan grč. To mene boli, taj grč (u onom smislu). Bilo koje Đoletovo tozla rado bih zamijenio za nešto poput iskrenog zagrljaja „plavog“ četverca sa kormilarom nakon osvojenog srebra na „Balkanskim igrama učenika osnovnih škola“ u Donjim Karajzovcima ili zajedničkog osmijeha naše, minimum bronzane, ekipe u navlačenju konopca na srpsko-australijskim „Igrama ljudi sa četiri ili manje zuba“ ili makar „večitog derbija“ na kojem niko nikome ne bi opsovao majku (sem u dobronamjernom seksualnom smislu)…

Nekad nismo mogli bez šljivovice i slaninice, a danas ne možemo bez FitLine suplemenata. A nije Đole kriv za to. Ali je tenis i dalje pederski sport. A ja ne bih da budemo pederi, ni u ovom ni u onom smislu.

Stara zove Selo, Stara zove Selo. Selo, javi se!

„Mnogim nama (na ovim prostorima)“ je poznat termin predizborni asfalt odnosno predizborni putevi. Ako nekome nije, ukratko, to je asfalt koji se, zarad osiguravanja glasova ostanka stranke na vlasti, velikodušno postavi par mjeseci prije izbora i uglavnom traje još par mjeseci poslije izbora a onda „kud koji mili moji“, „kocka do kocke – kockica“ (a to se odnosi na asfaltne zakrpe), „tako ti je, mala moja, kad ljubi bosanac“, „drumovi će se zaželjeti turaka…“, itd. U mojoj maloj državi je tek nešto više od mjesec dana do lokalnih izbora tako da su počele takve aktivnosti…

Stara zove Selo, Selo se javlja. Na telefon. Rodno selo moje majke, ujakova kuća, javlja se mali brat kojem je jako drago da se javi na telefon. Nakon kratkog razgovora on prepušta slušalicu mojoj sestri, starijoj tinejdžerki (starosti oko 25 godina, prim. aut.). U tom trenutku nešto kucam, prolazno vrijeme je rana mladost, trešnja u cvatu, bora dugić igra skakavaca.

S obzirom na akustička svojstva hodnika i otvorena vrata na mojoj sobi, čujem razgovor u kojem se spominje kako se krenulo sa predizbornim asfaltom odnosno predizbornim nasipanjem šljake/asfaltne podloge/ničega u zavisnosti od toga ko je koliko član vladajuće stranke odnosno nije član iste. Ako je član već dugo vremena, onda ide asfalt jer je otprije imao asfaltnu podlogu. Ako je novi član, onda ide prvo nasipanje šljake tj. priprema za asfalt. Ako nije član vladajuće stranke, onda ide ništa. S obzirom da u selu ima i opozicionara, iako je to selo tek tri sela udaljeno od rodnog sela predsjednika Republike Srpske i Svemira, putem telefonske slušalice mojoj majci stižu ekskluzivne informacije čiji se prilaz kući uređuje a čiji ne…
– A onda su došli gore do _____ (imena nećemo navoditi zarad zaštite svjedoka), pa se vratili ovamo sa druge strane i spojili sa _____, a onaj dio tamo obišli…
– Pa kako ih nije sramota?!
– Da, da. A rekli su da će oni tako, i kad im je _____ rekao da to nema smisla, ništa mu nisu odgovorili…

I taj razgovor ide tako, prolazno vrijeme je rana jesen stiže dunjo moja, zlatne godine, plesne cipele, i u tom trenutku se ja odlučim da pogledam epizodu serije, zatvaram vrata da to ne bih slušao. Nakon 20-ak minuta se serija završava, idući prema kuhinji u hodniku uočavam da je stara još uvijek pored telefona, sa druge strane se čuju neka prezimena, nabrajanje, dionice asfaltirane, dionice koje je asfalt zaobišao…
U kuhinji sklopim neki rudimentaran prehrambeni artikl od raspoloživih materijala koji gotovo redom nose etiketu light (realno, margarin sa 50% manje masti je onaj margarin u kojem fali pola margarina – sve ostalo je laž i fotošop), prezalogajim taj artikl pa nazad u sobu kad u hodniku vidim da i dalje traje dalje protok informacija putem telefonske žice…
– Pa da, _____ im je prošle godine tražio pa ništa, a to sve vuče od onog kad nije dao onaj komad zemlje što su htjeli tamo pa im se zamjerio, sad su mu ogradili da ne može prići pa će morati rušiti…
– O, Bože. Pa što nije išao do _____ da to pokuša srediti…
– Ma joj, zavad’li su se njih dvojica tad…

Ulazim u sobu da se spremim za izlazak, rudimentarno ali senzibilno oblačenje – koja crna majica ide sa utorkom, prolazno vrijeme je mladen vojičić tifa jer kad ostariš, velimir bata se liječi na kubi, razgovor i dalje traje, ova je nabrojala čitav jebeni birački spisak, stigla do slova Š pa privodi kraju, slutim, zadržim se na sekund u blizini i fakat…
– I tako…
KLJUČNA REČENICA! I TAKO!
To je kraj, definitivno.

Ode stara svojim poslom, a ja gledam onako, i zamišljam njeno lice kad stigne idući račun „Kad smo mi napravili ovoliko telefona?!“, pa mislim kako bi valjalo uvesti i subvencionisanu kategoriju, predizborno telefoniranje. Doduše, i tu bi bilo problema, šta ako je sagovornik u opoziciji…

Jedna kruška… da se svi najedu.

Napisah članak za drugi blog (LINK), a u njemu nabasah na nešto što mi liči na aforizam, nadam se da isti nije zapisao niko prije mene:

Politika „od danas do sutra“ redovno vodi u juče.

Vrba raste iznad vode, djecu ne donose rode?

Nešto sam razmišljao, valjalo bi dok sam još mladi nezaposleni student (a studenti i treba da budu nezaposleni reče, o, ta ženska osoba), dok još imam snage, aktivno da se uživim u ulogu i maksimalno ozbiljno posvetim rušenju države i ustavnog poretka. Iako bi najbolje bilo to učiniti suptilno, iznutra, prljavo, tendenciozno-maliciozno-kapriciozno, koristeći inteligenciju a ne lopatu, zlomisao a ne srp i čekić, ne valja kao Ikar odmah poletjeti previsoko, preblizu suncu, da se od topline istog ne istopi ljepilo kojim sam popunio rupe u đonu mojih najboljih patika na svijetu™ (septembarski školski popust, 28,90 KM) i da se usljed toga per aspera srušim na astal u punoj bašti kafića punog studenata koji nemaju novca, nemaju posla.

Zato bi valjalo proći redom sve oblike anarhističkog djelovanja, od onih najprimitivnijih pa sve do najprepredenijih. Za početak, pisanje grafita. Ne, nikakve tu veze ne bi bilo sa uličnom umjetnošću crtanja grafita (jer vaistinu ne znam da crtam), zapravo, ovo i ne bi bili grafiti, već parole. E, tako može, parole. Pisanje parola. Pored tradicionalnih parola poput „volim te sanja“ (bez poštovanja bilo kakvih gramatičkih normi) kakvima bih samo narušavao estetski izgled građevinskih objekata, u planu bi bile i lukave opasne zlosutne parole kojima bi se suptilno dalo do znanja „glavatoj gospodi“ da revolucionarna misao nije sasvim zatrta u korpusu tijela naše progresivne omladine. Naravno, kao što je za nekretnine najvažnija lokacija, tako je za parole najvažnija nekretnina na kojoj će se parola nalaziti. I sad, iako rekoh da ne bih da pucam previsoko, smislio sam da nekretnina na kojoj želim da napišem parolu bude, ni manje ni više (a višlje nekretnine realno i nemamo u čitavoj državi), zgrada Vlade Republike Srpske. Divan jedan primjer arhitekture stila koji je nemam pojma iskreno, svijetli u mraku, ističe se u zraku, upravo ta zgrada je projektovano mjesto za moju prvu parolu. A, ako je za parolu najvažnija nekretnina, a dotična nekretnina je najvažnija nekretnina, šta je sa porukom odnosno sadržajem parole? I u to je uloženo dosta truda, konkretno, oko 28 godina teškog razmišljanja i oko 7 sekundi nepasterizovane briljancije. Parola glasi: “Dole opozicija!” (uz poštovanje svih gramatičkih normi sa posebno malim početnim malim slovom druge riječi u paroli). Da, dobro piše, opozicija. Jer, svi znamo da pozicija ne valja. Ne samo zato što je takva kakva jest, nego i zato što je to pozicija. Ali, opozicija želi da postane pozicija, da ni ona ne valja. Zato, dole oni, iako su već donji. Nek’ i njima neko (sem pozicije) nešto kaže. Dakle, pozicija će da me zatvori u zatvor zbog vandalizma, a opozicija da me osudi zbog genijalnosti kojom sam prozreo njihove zle namjere. Sve to se savršeno uklapa u moju lokalnu trodijelnu političku podjelu scene: 1) pozicija, 2) opozicija i 3) buraz i ja.

To je to, za početak revolucionarnog djelovanja, plan razrađen. Skoro sve pripreme su izvršene: pustiti bradu (pustio), generalno izgledati kao propalica (izgledam), jedino još ostaje pitanje nabavke autolak spreja u revolucionarnoj crvenoj boji kojim će dotična parola biti ispisana… Gledao sam u garaži, nema. U prodavnici ima, ali, sprej košta određenu količinu novca. Novac = ono što zaposleni ljudi dobijaju u zamjenu za rad. Nemam. Mama je zaposlena ali mi sigurno ne bi dala pare da ga kupim (već vidim njeno pronicljivo pitanje: “Šta će nam crveni autolak kad nemamo crveni auto?”), a da joj kažem da je za nešto drugo, to bi bilo laganje. Nije lijepo lagati. Možda da ga ukradem? Uh, to je već kriminal…