Mlaćenici 4: Ojadne plastične sise u čipkastom bodiju protiv Majke Rusije (recenzija filma)

Filmski serijal „Plaćenici“ (ne baš najsrećniji prevod originala Expendables), to okupljanje holivudske akcione gerijatrije na setu u Bugarskoj umjesto u dječijoj igraonici u tržnom centru, doživio je četvrti dio predugih devet godina nakon trećeg… Šta JE se čekalo toliko?

Prethodno sam napisao recenziju za drugi dio:
https://bojan5150.wordpress.com/2012/08/25/kino-utisak-expendables-2-placenici-2/

Kad vidim da je to bilo prije čitavih 11 godina, nije svejedno. Jesmo li sretniji, jesmo l’ pametniji… Ta recenzija sadrži neke opšte tačke o ovom tipu filmova, tako da one neće biti ponovljene ovdje s tim da čitanje iste nije esencijalno.

Bilo kako bilo, Pl4ćenici je biografski film o životu Megane Foks, sa pridodatih devedesetak minuta pucnjave i PlayStation 2 grafike. Debeli radnik RTRS je kao izvidnica bio u kinu te podnio izvještaj da je film jako loš tako da smo ovoga puta recenzentsku postavu činili Mladi Z. Delić i ja i složni smo u ocjeni da je ovo jedan od najboljih filmova ikad a Debeli radnik RTRS je opravdao svoju reputaciju kupca Skechers patika koje su efektivno manje patike a više pretposljednja linija odbrane od artritisa, išijasa i slučajnog pušenja kurca od strane neke ženske osobe.

Iako film zvanično ima oznaku R (nešto guzica i psovanja i dosta kečap siđi-npin-gaj krvi), kino sala je bila neobično popunjena najmlađom populacijom koja zna čitati kod nas (13-15 godina) i ovaj iskreni prikaz života Megane Foks im je bio naznaka mračne budućnosti koja ih čeka kad počnu da prestanu razmišljati glavom koja služi za matematiku i automehaniku u potjeri za moćnim ženskim trokutom koja efektivno vodi do zakupljivanja svadbenih salona u okolini Banjaluke, tetoviranja imena umjesto tribala i ugradnje plina u auto/kupovine dizel automobila od punca i/ili njegovog kuma. Megana Foks je odlično prikazala Meganu Foks tako da je ovo upoznavanje muških dječaka sa izgledom, karakteristikama i taktikama protivničke vrste vrlo značajno. Megana Foks vrlo ubjedljivo demonstrira klasične primjere ponašanja Megane Foks poput histerije, znatne histerije, turbo histerije, mega histerije, Fukušima histerije i kratkih pauza među histerijama. Pored toga, Megana Foks nudi prikaz tradicionalne odjeće koju nose Megane Foks za sve prilike: helanke, hlače helanke i gola guzica bez helanki. (Posljednje je jako opasno i treba biti oprezan.) Takođe, Megana Foks demonstrira kako se snaći u svakoj nezgodnoj situaciji koju život u Švedskoj nosi: bitno je samo imati 20.000-40.000 miligrama pudera na licu da se ne vidi znoj kad se upali alarm na izlazu iz robne kuće zbog Massimo Dutti jakne koja ima ušivenu zaštitu protiv krađe. Zbog svega navedenog, ovaj film treba cijeniti kao nastavno učilo u zaštiti najmlađe, srednje i starije muške populacije od stradavanja u kandžama Megana Foks… No, vrijedi se osvrnuti i na sporedne likove.

Silver Testelone vozi avion pa se slupa i pogine. To mu se dosad nije dešavalo. Jebi ga, tako je kad se vozačka produžava *khm, khm* crvenom novčanicom. Jarane, takvom vožnjom samo praviš problem nama ostalima koji hoćemo da stignemo na odredište DANAS, makni tu olupinu aviona negdje sa strane.

Navijač Liverpula Džejson Stanković prebije dosta nekih ljudi, nijedne krivične a ni prekršajne prijave. Ono, niko fol ne zna da ima službenu a svi mu auti zatamnjeni uključujući šajbu, uvijek ima neke dobre tablice tipa 333 ili 007. Neslužbeno, valjao je i šećer za Brkića a bio i na nekim misijama vani.

Rendi dr Velibor biva ranjen u tijelo i zamalo da ostanemo bez njega a plava tetovirana rospija ni te teške trenutke ne shvata kao signal da je vrijeme da se čovjeku pruži neka lijepa riječ i popuši kurac. Neke žene stvarno nemaju takta. To su one što miješaju šećer i so kad kuvaju hljeb, jednom u 12 godina kad kuvaju.

Plava tetovirana rospija ometa tajlandskog Raku juniora u tuči sa nećakom Tong Poa, njih dvojica se šaketaju noževima a ona vitla lancem, simpa omaž serijalu video igara Double Dragon. Na kraju djeluje kao da će pomilovati Rendija dr Velibora po onoj nezgodnoj rani ali nismo vidjeli da se to desilo.

Tajlandski Raka junior se bori sa tamnom stranom tako što bježi u Laktaše da peca, međutim, u pravom trenutku se pojavi našminkan kao rakun da pomogne u ubijanju ljudi koji nisu na strani dobra, nisu na strani Sjebanjenih Američkih Država. Efektivno, njegova plišana figura će više ličiti na čovjeka od njega.

Magistar i olimpijac Dolf nam, kao i obično, nudi nivo glume kakav nismo zaslužili. Razlika između ljudi koji su čitali knjige sa vrlo malo slika i onih koji igraju Candy Crush Saga će uvijek biti nepremostiva. Dolf je izdolfovao i sa minimalnom minutažom i vrlo malim brojem asistencija od saigrača.

Crnom reperu umjetničkog imena Imaš 20 feninga, treba mi za pivu je, kao u jednom sličnom filmu, dodijeljena uloga intelektualca što je dokaz da i u 21. vijeku postoji prostor za rasistički humor. Ono, lik u par navrata objašnjava neke stvari, vjerovatno i učestvuje u tehničkim forumima na internetu i piše tutorijale za iFixit. LMAO.

Banderas junior sa AliExpressa je značajan kao i prvi muzički album Nikole Pejakovića – Kolje, u smislu eksplicitnog prikazivanja alternativnih stilova u određenim životnim aktivnostima. S obzirom na sve ono iza nas, pitanje je kad će (hoćemo li u pičku ili) normalno postati novo normalno a staro normalno prestati da bude normalno.

Pikaso Garsija je ovoga puta svoju inspiraciju pronašao u velikanu sedme umjetnosti, nošenja oficirskih brkova i pojavljivanja u magazinu Ven, Aljoši Vučkoviću. Čačkalica koja se pojavljuje u njegovim ustima 36% vremena je sponzorisana besplatnim ručkom u restoranu „Kod Bore“ u kanjonu gdje se slikao sa osobljem i potpisao točilicu za pivo.

Sve u svemu, film je sasvim nezasluženo okarakterisan kao loš od strane filmski neukih osoba [kakvih je isuviše danas što je jedna sprega koja se dotiče teorija zavjere kako produkcijske kuće prave sve lošije filmove da se f.n. osobama može lakše podvaliti bilo šta, prim. aut.]. Pored standardnih stvari koje se odnose na sve dijelove, kao minus se može navesti oslabljena ekipa, kao plus se mogu navesti dijalozi koji nisu tako daleko od dobrih, po prvi put u serijalu. Realno, film je priglup ali je zabavan, nešto kao školska lektira samo potpuno suprotno. Samo što je to danas vrlo nepoželjno jer se forsiraju filmovi koji su kao biografski filmovi Megane Foks samo bez ovih devedesetak minuta pucnjave i PlayStation 2 grafike… Šta da se radi, uvijek će čangrizave stare budale govoriti kako su oni jebali po tri sata kad su bili mladi, samo što će preskočiti onaj dio kako je tad sat imao 14 minuta.

Za neupućene žene: konačni odgovor na pitanje „Kad će ljudi prestati lagati?“

Još od starih Latina izriču se izreke tipa „Što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste.“, gdje se to prije svega odnosi na a) tehnološki napredak i b) ljudsko ponašanje. Realno, ne idemo naprijed iako idemo. Isto tako, nikome nije u interesu da izrekne konačni odgovor na neko krucijalno pitanje jer u tom slučaju ostaje bez posla… Ali ima nas besposlenih i nezaposlenih i zato odgovor na pitanje iz naslova na kraju teksta… A duži put će biti da se pročita isti.

Svi mi nekako nekad tenemo i venemo i tonemo i plutamo i život nas nosi i donese na pustu obalu odakle opsujemo život i zapitamo se neka retorička pitanja. Stvarno svi. I bogati plaču a imaju igračke. I voljene žene plaču a imaju ljubav i pažnju. I onda se zapitaju, zašto ljudi lažu – kad će prestati lagati? Pitanje staro koliko i sam život. ‘Ajmo sad realno, priča o Evi i Adamovom rebru? DAAAJ. Što kažu mladi, DA L’ SI IKADA MENE VOLJELA REALAN? Ali dobro, samo kažem. Osnova je osnovana na laži.

Kako je tada bilo, tako je sada. Laž postoji u svim segmentima ljudskog života ali jedan je nekako najbitniji i najzanimljivi – odnosi suprotnih polova u nekom ljubavnom životnom partnerskom odnosu. Dok postoje razne opsesije i, shodno tome, različite vrste libida, libido sa određenim članom (the) i prioritetom nad svim ostalima je onaj seksualni gdje muškić hoće da opšti sa ženkicom a i ženkica hoće da opšti sa muškićem ali postoji taj teret generacija pretočen u ideju „muškarac koji hmmm hmmm (sa) mnogo žena je jebač* a žena koja (se) hmmm hmmm (sa) mnogo muškaraca je kurva*“. Na stranu sam prirodni paradoks da muškarčeva muška snaga iznosi 180 sekundi a ženskinskinjska ženska snaga 180 x 180 sekundi, čak ni serija Seks i grad nije uspjela da skine oreol sa pojma „jebač“ i stigmu sa „pojma“ kurva…

I onda žene neće da budu kurve. Sem ako to hoće. Ali uglavnom neće, onako javno, jasno, glasno, na sva zvona. Zato „igraju igrice“ i smišljaju smicalice odnosno, kako to kaže stari narod, tvrde pazar. Za to vrijeme muškići troše mobilni internet na porniće čitanje Blic Žene odnosno proučavanje protivnika. Međutim, taj protivnik je najkompleksniji sistem u univerzumu i ne postoji ENIAC koji mu može osoliti rep stoga muškići pribjegavaju jednostavnom i ekonomičnom rješenju: LAGANJU.

Usput, i u prirodnoj prirodi sa emisija o prirodi sve je isto tako laž. Sem onoga što nije. Laž je ono što nije pravo, što je simulacija. Životinje se tako praksaju, potuku se pa se pomire. Sve dok nema leševa, sve je igra. Životinje su neobične slične ljudima, samo puno manje troše novca na psihologe i antidepresive. Razmislite o tome.

Elem, da se ne lažemo, svijet nije spreman za prestanak laganja. Jeste ovo vrijeme poprilično brutalno, mediji i pop kultura stvarno nemaju mjere u potrazi za konačnom šok vrijednošću, nameće se sumanuta ideja ženske emancipacije kao indigo pandan muškoj neotesanoj gluposti ali nije zlato sve što sija. Da, može muškić prići ženkici i reći HOĆU DA TE HMMM HMMM A ONDA IDEM IGRATI FIFU 23 I ZABOLI ME HMMM HMMM ZA SVIM ŠTO TEBE INTERESUJE JER TO MENE NE INTERESUJE i to može upaliti… u vrlo malom broju slučajeva, zasad.

No, da bi uspjeh dospjeća do moćnog ženskog trokuta bio veći, ta priča – iako istinita – mora biti umotana u sedam oblandi šarenih neistina. Moćni ženski trokut, taj anatomski čudan sklop koji je suštinsko otjelotvorenje ideje ružno a lijepo, taj (globalni) MŽT je kao i Bermudski, mjesto gdje nestaju briljantne ideje, ambicije, nade, snovi, želje, potezi i slično… ali je slatko. A nije ni slatko zapravo ali je slatko. I taj MŽT i njegov slador su izvor života i to u najbukvalnijem smislu. Odatle smo svi došli [doduše, neki su došli iz pičke materine*, prim. aut.]. A da bi došli dotle, služimo se laganjem. Od „18 cm“, preko „X5 mi je na servisu“ do „volim te“ postoji ta gradacija koja u konačnici vodi do nastavka života na zemlji, tih nekih malih ljudi koji trče i viču i ne shvataju da dubinsko čišćenje automobila nije uopšte jeftino i da mačke ne vole da ih se vuče za rep. Ali, to je taj krug: muškić sreće ženkicu – muškić laže ženkicu – moćni ženski trokut usisava sve muškićeve nade i snove i apoene i valute – pjesma „Devet meseci“ nepoznatog izvođača – svijet biva bogatiji za još jedan par koji prestaje da ima intimne odnose.

I to je to. Znate i vi da jeste tako. Uglavnom. I kad će onda ljudi prestati lagati? Kad se izgubi ta suština života, kad nestane goriva za intergalaktički let ka moćnom ženskom trokutu. Kako stvari stoje, nismo daleko a, eto, to će vam biti tad.

* izvinjavam se na vulgarizmima ali NAŠI SMO

Guzica Sanje Vučić iže jesi na nebesi opet ponovo

Koliko god da mi grozno zvuči ova guzica Sanje Vučić, originalni tekst o Demofestu je sadrži u naslovu pa će tako i ovaj radi kontinuiteta… Dakle, tema je Demofestov „trijumfalni povratak“ 2023. pa ćemo da vidimo koliko je primjenjiv moj tekst o Demofestu iz 2016. godine…

Inspiracija za blog je potanka jer isuviše razgovaram sa poznanicima putem aplikacija za instant poruke i tu razmjenjujemo razmjene te uglavnom i ne razrađujem ideje u nekom blog formatu. Sa druge strane, tu je i neki politički momenat gdje se osjećam pojadno jer je dugo željena promjena u mom gradu – pobjeda ne-SNSD kandidata na izborima za gradonačelnika vrlo Pirova pobjeda. Inicijalno, bilo mi je drago a danas bih, da mogu, poništio taj listić. S tim u vezi, mlađani gradonačelnik je, između ostalog, briljirao glupošću i na temu Demofesta:

„Od početka moje dužnosti na čelu grada uvijek sam vjerovao u koncept nove Banjaluke. Nova Banjaluka znači novi projekti, novi duh grada, novi razvoj, ali nema nove Banjaluke i nema napretka ako ne vratimo duh Banjaluke koji svi volimo. Taj duh ogledamo i kroz staru fontanu koju smo obnovili, kroz izgradnju Sokolskog doma koji je nekada bio duh i duša ovoga grada. Dakle, ne možete ići naprijed ako zaboravimo i ne obnovimo one stvari koje su odlikovale Banjaluku„, rekao je Stanivuković na početku obraćanja novinarima.

(https://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Demofest-se-vraca-u-Banjaluku/759271)

OVDJE PO ŽELJI KOLUTATI OČIMA

E, sad, ja možda jesam imao neku tricu (ili slično) iz Logike jer mi je istu predavala Vita Malešević, tragično glupa žena [danas, vrlo simptomatično, direktor-ica BL Gimnazije, prim. aut.] ali sam nekad u međuvremenu kvalitetno položio taj neki test inteligencije i ova Draškova izjava mi nanosi egzistencijalni bol po cijelom tijelu. Naravno da on nije mislio ništa loše ali u posljednje vrijeme na političkoj sceni jedini siguran pobjednik je tišina i njemu bi, ako misli da ima nastavak karijere, bilo bolje da ćuti.

Elem, tako je nekad u februaru najavljen povratak Demofesta nakon pauze od pet godina od kojih su neke i bile opravdane (korona)… Demofest uz pomoć svih i svega. Trule države i trulog grada. Za neku muziku koja je muzika, to je već jedna crvena zastava. Mislim, nije da danas ima neke muzike ali eto, nekad je bilo a neki se i sjećaju toga…

Mada, brojevi me demantuju, ima i sad muzike: najavljeno je bilo 18 demo bendova i 32 revijalna izvođača (izvor).

OVDJE PO ŽELJI KOLUTATI OČIMA

Ja 2016. godine: „Samo je problem što je Demofest pogrešan ili u imenu ili u konceptu.“ E, sad, ne znam da li se to može nekako povezati sa činjenicom da su demo bendovi i ove godine imali priliku da izvedu po jednu pjesmu po večeri (plan je bio prve dvije večeri po devet demo bendova i treće večeri finale) a da ih je zamalo duplo manje nego revijalaca pa da se, matematički gledano, na Demofestu demo bendovi pojavljuju na jednoj (od dvije) bine ukupno oko sat i po dnevno, sve sa motanjem kablova. Mada, matematika je precijenjena a i šta ja znam o tome…

A revijalci, pa ono, dosta onako rokenrol, gitare, bunt, mladost, nosioci spomenica gitarijada i ORA, da spomenemo neke: Morcheeba, Dub FX, Laibach, Parov Stelar, Roni Size, Femi Kuti, Kiril Džajkovski; Sajsi MC, Bojana Vunturišević, Đorđe, Koi Koi, Stereo Banana, Nipple People, Sunshine…

OVDJE PO ŽELJI KOLUTATI OČIMA

Kao i uvijek, olovka piše srcem a čovjek iz svog ugla i tako nije problem što ja ne slušam većinu ovih izvođača već je problem što ovo sve pobrojano minimalno ima veze sa živom muzikom i svježinom koju treba da nose demo bendovi koji su, usudiću se reći, muzički sastavi pop ili rok ideologije koji komponuju pjesme da bi promovisali svoje ideje. Šlager pjevači, elektroničari, reperi i ne znam ni ja šta već, imaju drugačiji razvojni put od neke te pop/rok provenijencije i nisu dio te priče te su nabrojani revijalci (većinom), bez ikakve ironije ili sarkazma, samo još jedan dokaz da je Demofest promašen u imenu ili konceptu.

Otprilike, ideja revijalaca za glavnu binu je bila „čilamo da se ne bismo opustili“ dok je malu binu karakterisao duh „prašak za pecivo da šmrču mali gangsteri“. Tako je nekako i bilo samo ono ALI što sreću kvari… Loše vrijeme, meteorologija se uroti protiv Demofesta te je drugo veče, nakon izuzetno slabo posjećene prve večeri, bilo prekinuto nakon nastupa demo bendova. Tada slijedi ono zbog čega pišem ovaj tekst, jedan apsolutni VRH DNA, kojeg je u međuvremenu negativno prokomentarisalo mnogo ljudi koji apsolutno nemaju veze sa demo bendovima, što mi je još jedan dokaz da nisam lud…

Demofest otkazao nastupe demo bendova i pojačao revijalni program

Kako je cijena karte bila van mog nekog budžeta samozaposlene osobe na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, tako sam Demofest pratio po naslovima na portalima ali za ovaj naslov stvarno nisam bio spreman. Smisao da se tako jasno i glasno izgubi pred očima sviju, svaka čast. U redu, revijalci su unaprijed plaćeni za nastupe pa da se ne baci, neki od revijalaca nisu mogli da nastupe dan kasnije zbog unaprijed dogovorenih obaveza, nagrade za demo bendove su podijeljene preko Vibera, neki su demo bendovi negodovali, održano je to treće veče sa, koliko znam, relativno slabom posjetom i stade jedna nedjelja da se nastavi maj avgust.

Organizatori kažu sjajna posjeta, sjajna zabava, sjajno sve, palčeva nagore na zvaničnim stranicama nikad manje, komentara isto tako, a od tih malo komentara većina je bila negativna… Foto-video materijali su pažljivo birani za prezentaciju preko zvaničnih kanala ali nema te državne službe a ni opozicionog medija koji bi ovdje potpisali „hiljade posjetilaca“…

OVDJE PO ŽELJI KOLUTATI OČIMA

Ovaj Demofest kako se desio i kako ga ja vidim (CRNO) više spada u domen mog (jednako mrtvog) drugog bloga ali originalni tekst je ovdje pa da i nastavak bude… Nedostaje mi nerazvedeni pijani Bajaga bludnik iz 1993. i tadašnja postava Instruktora da zasviraju „Gde si (Bože)“ punom snagom pa da idem tražiti neku svadbu da ispucam u vazduh svu municiju koju čuvam nakon pada Krajine jer se danas ne smije tek tako pucati u vazduh – mora biti makar povodom tako nekog tužnog događaja kao što je ujedinjavanje dvoje ljudi da zajedno rješavaju probleme koje ne bi imali da nisu zajedno…

Bilo kako bilo, guzica Sanje Vučić danas sija još jače i hvala Demofestu na tome. Vjerovatno sam promašio i sve ostalo što sam pisao 2016. Možda i nisam. A možda i ta Sanja Vučić nije trebalo da bude dio Demofesta… ko će mu ga znati. Ali dobro, ne vidimo se ni dogodine.

OVDJE PO ŽELJI KOLUTATI OČIMA

RECENZIJA: Top Gunj, Petar Mihajlović – Jaran (2022), posljednji leteći Srbin na američkom nebu zemalja koje ugrožavaju savezničke zemlje…

Još jedan dokaz da protok vremena ne donosi nužno napredak… ali dobro je, kako je moglo biti („sine, nakon one žurke dobro je da ne laješ“ zonfić).

Misli o predračunu servisa mene gone sve do kraja vasione.

Let je civilizacijsko dostignuće. Svi mi rođeni tamo nekad neke u nekoj državi sa vazduhoplovstvom koje je uključivalo špicaste aparate sa fiksnim krilima smo željeli da budemo piloti istih. Oni gluplji među nama su sanjali da budu fudbaleri. Opet, sanjali su – valjda – da budu muževni brkati fudbaleri što bludniče sa ženama po šumicama pored plaže a ne prokleti Dejvid Bekam (praotac fudbalskog pederluka) i nj. nasljednici. Sa te strane je prvi film značajan. Jeste, imali smo prije toga Partizansku eskadrilu i Daleko nebo ali audio-vizuelna prezentacija Ray-Ban naočala, homoeroticizma i austrijsko-američke narodne muzike je baš puno učinila na promociji Ray-Ban naočala, homoeroticizma, austrijsko-američke narodne muzike i tjeranja mlaznih aviona pun gas u krivinu… Realno, na stranu određene gluposti tipa F-5 = MiG-28, prvi film je jezgarno bio poprilično apsurdan ali je dobro izgledao, što je nijezlatosveštosija zapravo bitnije od suštine…

Godina kasnije 36 eto ga snimili smo, napokon, nastavak, „Tom Kruz nije ostario ni dan“, naslovi su propagandni na osnovu retuširanih promo fotografija. Zaboga. Nemam ništa protiv da starija omladina masturbira na Lidiju Vukićević ali… stara je. U kategoriji oglasa „za dijelove“, da ne kažem nešto gore. Isto tako, niko ne želi da vidi Ninu Badrić u kupaćem. Ne znam da li je iko ikad i želio da je vidi, s obzirom da je sa 14 imala 480 godina. Analogno, Tom Kruz je star. Ono što je dobro je što je to prihvatio, u ovom slučaju.

Film počinje parodično-omažno: Tom Kruz čekića po oldtajmeru u svojoj garaži, po broju prisutnih igračaka je lako moguće zaključiti da se nije ženio (PAMETAN!), svaki udarac čekićem nas pogađa tamo gdje smo najtanji – u mošnice nostalgiju: tu su stara jakna, stari motor, stare slike, stare pjesme… Ipak, starim motorom u staroj jakni mora se na novi posao: Tom je sad testni pilot za prototip Novog (modela) Stojadina koji treba da probije magičnu granicu krstarenja brzinom od 100 km/č bez otpadanja dijelova. Naravno, ne bi film bio film da nema scenario [Hmmm, prim. aut.], stiže priča da hoće da ukinu projekat Novog Stojadina (uz obrazloženje da ćemo voziti Mercedese tužni emotikon) ali Tom sjeda, veže pojas, namješta retrovizor, prva-druga, pun gas ode u crveno na 4.500 obrtaja a hladan motor, postiže ciljane parametre testa a onda mu se javlja duh dede Živadina Mihajlovića, prvog srpskog pobjednika trke u Monte Karlu, duh koji mu govori „vozi ga kao da si ga ukrao“ (što je u dedinom slučaju bilo vrlo tačno jer nikad nije imao auto registrovan na svoje ime), Tom ne pušta gas, desna traka šleper, kasno se prestroji, kamenčić u šajbu, zakuca se u drvo pored puta, šteta milijardu dinara („Starih dinara!“ viče sa druge strane deda Milan), ribanje od strane nadređenih koji imaju toliko godina da ne znaju šta je štimanje glave na C64 i onda opet scenario: „DA SE JA PITAM TI VIŠE NIKAD NE BI VOZIO KAMION NI ZA JEDNU FIRMU IZ SLOVENIJE ALI TE ZOVU NA AKADEMIJU DA TAMO NEŠTO RADIŠ JER JE MAJKA SRBIJA VITALNO UGROŽENA…“

U ovom trenutku su mošnice već ispolirane od udaraca nostalgijom, tamo negdje porodica Balašević traži nadoknadu zbog upotrebe ideje „Neki novi klinci“, stare slike se mijenjaju novima ali Tomov potpis je još uvijek na zidu WC-a gimnazije, njemu lik ono e, druže a ovaj reci, druže u fazonu kaže znaš, druže ono kolut očima a čovjeka ovaj kontaš, buraz, ukratko, sve gola štela kao posao preko Ujedinjene Srpske, jaro Ajsmen mu je sredio ove neke instrukcije da daje preko raspusta, ono, ima ta neka misija TEK TAKO, moraju se razbucati PONOVO NEIMENOVANI zlikovci jer žele da otmu i čine nedopustive stvari američkom ćelavom orlu što je nedopustivo. Misija je na nivou misije sa helikopterićima iz GTA: Vice City, ideš pun gas kroz kanjon Vrbasa a ono zatvoreno zbog prvenstva u raftingu, onda moraš stati da ukradeš pečeno jagnje iz pecane kod lika na broju 236 u Karanovcu, s tim da ispred djeca voze bicikliće pa je malo frka, opet pun gas i guliš preko mosta dok ovaj nije skontao i zvao rođaka koji radi u MUP-u… Lakše reći nego učiniti. Tu je Tom, tu su neki novi klinci, među njima Guskov sin koji ima najapsurdnije čičak brkove ikad, tu je kafana koju drži stara simpatija, još malo starih pjesama, neloše šale na račun Tomove starosti, scena na plaži gdje mladići golih nauljenih torzova igraju plažni sport, s tim da su ovaj put imali i nekih žena u ekipama pa je OK, te se tu negdje završava prvi dio filma, po tonu.

E, sad, ipak je ovo skup film na kojem je bilo puno rada, te je simpatično da se poštuju ta neka pravila igre koja su klasika za ratne filmove (što ovaj i jeste i nije): nakon žovijalnog uvoda uslijedi ta neka promjena, kad se muzička podloga promijeni iz Cecinih ratnih albuma sa Futa bendom „Koka Kola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki“ zonfić u „Your body has parts your country can spare, by the way, son, here’s your wheelchair“…

Drugi dio filma je klasična priča o nekoliko isprepletenih priča o prijateljstvu (svi smo prijatelji sem neprijatelja) te pokušaju stupanja u telefonski kontakt sa mrtvim ljudima. Val Kilmer u svoju scenu u par ispisanih i izgovorenih rečenica sabija mudrost 1224 knjige samopomoći, nadasve dominantno i sa stilom, pomalo podsjećajući na govor Mikija Rurkija o „opasnim Srbima“ u prvom dijelu filma Plaćenici. Taj neki rad, samo neseljačka varijanta, Kilmer ipak nije dileja lik. Tu negdje Tom smekša srce svoje stare ljubavi pipničarke Peni, omladinci što idu na instrukcije djelimično popeglaju svoj unutrašnji Top Gunj i shvate da je sudbina Majke Srbije iznad svega, prelaz sa retrospekcije na introspekciju, nema više muzike za vožnju sa otvorenim prozorima na autu, sve više se osjeti na vratu toplohladni zadah neimenovanih zlikovaca… To sve dok ih Tom uči kako da bolje voze avion, ono, likovi ne vjeruju kako lik vozi, nerealno, taj neki tim-bilding mejl-bonding ejč-ar pi-ar NWO one more for the good guys. Usput ispadne situacija da stari Tom mora da leti misiju, pošto je sensei velikim falusom izudarao omladinu po usijanim glavama… Naravno da smo to očekivali, lik ga baš dobro vozi, ono, iako je stariji model koji nije Euro 5 standard a neimenovani zlikovci imaju avione sa E5 (EGR/DPF OFF), malo tu ima te neke dramaturgije, ćelavi orao štedi na Topu Gunju, da suzicu pusti i Sirogojno dok jede komad hljeba star 34 dana…

Treći dio filma je (uspješno) izvođenje same misije, na dvije-tri granice nevjerice: prvo što ga lik vozi ali ono baš ga vozi a drugo je kompjuterski generisana PVO zbog koje bi dobro bilo zaboraviti sve što se zna o PVO da bi se moglo koliko-toliko uživati u filmu bez ruke na čelu. U suštini, vraćamo se u duboki apsurd koji je temelj priče: projektant zgrade Gradskog odbora NEIMENOVANIH ZLIKOVACA je dr Zlo, lično. Koncept, bez da pokvarimo film (unaprijed) PREVIŠE: drveni šporet za koji se očekuje da će raditi dok pluta u bazenu i Tom sa 12 metara ubaci drvo u isti a zatim čičak-brko Gusak, nakon imaginarnog razgovora telefonom sa mrtvim ćaćom, sa 16 metara udaljenosti žmireći ubacuje upaljenu šibicu. Sreća pa nisu izmišljeni internet mimovi inače bi se ljudi nasmrt zezali na taj račun. Naravno, nakon tog krešenda slijedi još jedan krešendo gdje Tom pokida sajlu od ručne da bi Gusku spasio život, ovaj njemu uzvrati spašavanjem života, Tom zatim osvoji Jahorina Trejl trku po snijegu dok dotrči do Guska i u prikrivanju duboko neheteroseksualnih osjećanja se sporječkaju ono kao druže, jesam ti rekao, druže, da to ne radiš a ovaj će njemu ali, druže, rekao si, druže, ali si rekao i ono drugo, druže, pa se ovaj prekonta ono jesam, druže, bolje mi je da ćutim, to neko rvanje u blatu u bikinijima u pilotskim kombinezonima na snijegu a još ovaj lik ima baš loše brkove ono transfer blama tipa „šta će djeca reći“… I tu još onda ta dva druga u jedinom neuništenom kaponiru neimenovanih zlikovaca nađu F-14 MAČORA, ono, taman mu likovi odradili keramičku zaštitu, čipovan na 215 KS, prešao STVARNIH 250.000 KM, NOV NOV NOV. Oko njih sve gori u toj nekoj bazi neimenovanih zlikovaca, devojke plaču, ginu im mladići, F-14 upali na pola ključa i gas, pri tom obori i znatno bolji avion neimenovanih zlikovaca (popravio ga limar iz Cazina, nije prošlo ni sedam dana bio je na oglasima), zamjenski Ajsmen obori drugi taj avion da bi pokazao da, kad je Majka Srbija u pitanju, dva mala penisa čine jedan prosječan, Tom i Gusak slete na palubu nosača aviona, sve se dobro završi, Tom odleti u sumrak sa pipničarkom Peni u svom oldtajmer avionu kojeg je čekićao na početku…

Dakle, istorija se ponavlja, što nije toliko loše¹, na žalost². Uočićemo. Postavka filma je, kao i u prvom slučaju, apsurdna, sama realizacija filma korektna. Da nema dijelova sa avionima to bi bilo još bolje AL’ ‘AJ. Film je sa jedne strane reciklaža i omaž a sa druge strane je vrlo decentno ažurirana reciklaža i omaž. Zadržano je VRLO dovoljno elemenata da se zadovolje ljubitelji starog filma a opet je napravljen iskorak u današnje vrijeme ali u zadatom okviru, nije napravljen nijedan pogrešan korak, uspješno su zaobiđena sva opterećenja političke korektnosti današnjeg vremena, tih gluposti nema u filmu jer su piloti dobri momci, njihov posao je da bace bombu tamo gdje im se kaže da je bace da bi u prodavnicama bilo dovoljno čokolada i bombona po prihvatljivim cijenama i to svi cijene. Bukvalno, ovaj obrazac herojskog filma sa avionima radi posao još od starog Egipta pa do danas i samo ne treba previše pametovati i pare su naše. Tako je i učinjeno.

Sve u svemu, film je dobar… za školsku ocjenu dobar (3). Problem je što je taj prosjek pao. Ovi što su danas vukovci, nekad bi jedva bili odlikaši ali ovaj je dobar i za danas i za nekad, (š)to je taj ključ opšteg uspjeha. Danas je taj neki PROSJEK ZLATAN i to je ono na žalost². A zašto to nije toliko loše? Zato što je moglo biti puno gore sa – danas krajnje popularnim – restartom serijala sa nekom „novom vizijom i tonom“… Ovako je to pristojna filmska zabava, što nije toliko loše¹.

Kako sačuvati vezu ili brak (u ova kurvinska vremena)

I tako vi meni kažete, da se zahvaljujući raznim civilizacijskim dostignućima život promijenio iz korijena ali da je porodica i dalje osnovna ćelija društva te da se za sklapanje braka plaća matičaru, crkvi, salonu za vjenčanje itd. umjesto da se od njih dobijaju pare, plakete sa natpisom „KONJ“, ilegalne psihoaktivne supstance itd.

U redu, nećemo odmah ići tako daleko, valja krenuti od početka: žena i muškarac, dvije anatomski kompatibilne jedinke, po svemu ostalom nekompatibilne. [Bože, to si dobro napravio, svaka ti čast, prim. aut.] Nakon što stasaju, gledaju jedno drugo, vide potpuno različite stvari: on nju – malo više – vidi s vana (guzica ili sise), ona njega – malo više – vidi iznutra (konj). Pomisle kako i nije loše to što vide. Uz pomoć interneta, velike magije ili pak strndžanja dođu u bliski kontakt, obostrani faul njihovih anatomski kompatibilnih dijelova. Bude lijepo. Nakon tog lijepo dolazi ono kritično, SUTRA.

E, znaš, mogli smo otići negdje za vikend…

To SUTRA je naplata za JUČE, počesto veoma bukvalno, u skladu sa idejom najstarijeg zanata X izjave kako su sve žene kurve (izvini, mama). Taj vikend će se platiti, ne nužno parama ali parama. Nije sporno, to tako mora biti, svaka usluga se plaća. Međutim, problem je kad je njen džudo dobar pa se konj navadi, onda bude i idući vikend rezervisan. Ide se na drugo mjesto, zna ona dobru foru. A onda naredni vikend neko treće mjesto. Ispostavi se da ona zna dosta tih mjesta. Ispostavi se da ona zna dosta toga. Neke baš znaju puno nekih stvari. Konju, bolje ne pitaj, to je priroda. Žena je more, more je izvor života. Ti si konj. Ipak, nakon nekog vremena, ponestane tih ideja za romantični bijeg…

Kada ste posljednji put uradili nešto po prvi put?

Nakon što se ispucaju sva ta zanimljiva mjesta, šta ostane? Ona druga. E, tad nekako presuše ona spontana sportsko-zabavna popodneva na parkingu kod firme jer se treba ići sa njenom sestrom i onim njenim retardom na ručak, ako nije to onda su ko zna koje po redu babine kod one njene drugarice koja je još u šestom razredu bila toliko debela da su svi mislili da je trudna, tu je obavezno i biranje pločica (jer je kupatilo baš bilo ZRELO za renoviranje), ukratko, onda se sve nešto MORA. Ona, naravno, ima sve te ideje, svija gnijezdo, oblikuje. On ima potencijalnu energiju koja se teško mijenja u kinetičku, uglavnom ne bi ništa a svakako ne bi to njeno, radio. Razlike izbijaju kao gejziri, on ima kladionicu/pivo/informatiku/69 sa jaranom uz obostrano udaranje šakama u mošnice/štagod, ona ima njega kao jedinu zanimaciju: od konja napraviti magarca. U zavisnosti od broja ispucanih/preostalih vikenda, doći će do skrivenog/neskrivenog negodovanja. Baš tad nekad se sve češće i češće javlja jaran koji ima pecanu i u autu sluša grupu Brkovi…

Naravno, sa druge strane je drugo ovaj isto. Ona ćuti i trpi i psuje mu majku, kači sve više slika na instagram, gdje, naravno, nema njega. Njen inboks (DM) sve više liči na Kočićev zbor – dosta veselih osoba muškog pola na jednom mjestu. Za sve njih ona je mačka i po jer gledaju laž a ne njeno lice ujutru… [Digresija: Metaverzum već postoji – nije bitno kako ko izgleda, bitno je kako izgleda na instagramu. Isto tako, ukinut taj prevaziđeni komunistički pojam „prijatelj“, sad ljudi imaju pratioce a oni koji imaju najviše pratilaca, oni više i nisu ljudi. U suštini, hijerarhija – to je sasvim prirodno, prim. aut.] Čitava ta njena armija našiljenih neolovaka je udaljena samo jedan poziv, među njima je vjerovatno neki jaran od jarana od onog jarana što ima pecanu… Crvovi sumnje kopaju punom parom, ona sprema ofsajd zamku sa idejom sigurno ga spopada neka mlađa, on je duboko u kontu sigurno je spopada neki gluplji…

Kolotečina žabokrečina

Dakle, ne odnosi se to samo na veze već i na život generalno: dok Darkwood Dub kaže da život počinje u tridesetoj, zapravo, za većinu staje malo prije. Ne prestaje već staje: dotad idu školovanje i odrastanje u raznim zabavnim etapama, zadaci u zoni narednog razvoja (svašta čovjek nauči u vojsKi i zatvoru) a onda slijedi zaposlenje koje za većinu ljudi znači prestanak razvoja. Sve je lako kad si mlad, kad si stariji teže, pronalaziti nove izazove, čuvati stare živce, učiti – da ne istruneš. To je, isto tako, period ozbiljnih veza, analogno braka i sticanja potomstva koji su ponekad elementi razvoja (ne nužno razvojnog tipa) ali češće i razdora. Ko je prethodno imao ozbiljne i duge veze, ili je pukao, ili je pukao iznutra.

Odmaklo se vrlo daleko od pećine odnosno od početnih pozicija pomenutih u prvoj rečenici: „ona da rađa, on da brani“ zonfić nije realna priča jer to, na taj način, ne treba nikome… a posebno njoj. Naravno, majčinski instinkt je realnost kao što je i odlazak u banku sperme – ponekad to djeluje jednostavnije nego oplodnja uz pomoć živog konja. Dok je u modernom svijetu vrlo validna ideja „što gore – to bolje“, nakaznost toga ne mijenja činjenicu da svako ima pravo na mišljenje što bi trebalo poštovati. S obzirom da žene više nisu građani drugog reda, dostupni su im poslovi kao muškarcima [finansijska nezavisnost, naizgled, sve rješava, prim. aut.], potpuno je otvorena opcija eliminisanja konja iz ultimativnog cilja svake veze, stvaranja potomstva. Naravno, i tu postoji analogija i reciprocitet: nasuprot onom malom (ali sve većem) procentu žena koji uopšte nije zainteresovan za majčinski instinkt je jednako tako mali procenat muškaraca koji ozbiljno žele da budu očevi te ih ne zanima apsolutno sve sa dvije noge i razdjeljkom među njima.

Obaveze ubijaju veze a nema veze bez obaveze.

Dakle, crno je na kraju a mučno tokom sredine, u najgoroj hipotezi. Zašto to mora tako, kad nekad nije moralo? Ono kad je bilo može a i ne mora – skontaćemo za neki drugi vikend – nema veze. Tad je bilo lijepo, najljepše. Ta neka bezbrižnost, neobaveznost, gdje svako ima svoju zabavu, nakon toga grub hrišćanski seks sa vulgarizmima bez zajedničke migrene poslije… Kako postati izuzetak od „Brak je kad dvoje ljudi rješava probleme koje ne bi imali da nisu zajedno.“? Pitanje za gaženje tenkom milion seksualnih pomagala koja se solo koriste. Lakonski bi bilo reći da samo treba napraviti inverziju korijena problema: on da gleda iznutra, ona da gleda s vana. Te ptice nikad ne polete. Razlike su konstanta a uslovi igre se mijenjaju. Kurvanja je bilo otkad je svijeta i vijeka, za to je potrebno dvoje. Ili ona sama a njih dvojica i slične varijante [„Ajao!“, riknu konj, prim. aut.]. Veza se može uništiti na razne načine, brzo, lako, jednostavno, čak i kad su ljudi pametni – što je rijetko…

Vrijedi napomenuti, ovdje se ne zastupa nihilistička priča usmjerena protiv porodice. Ipak, ako naredna pokoljenja stasavaju u sve većem broju iz monoblok varijanti, koliko se još može tvrditi da je normalno da mama i tata moraju da se vole i da budu zajedno? Iz tog krajnjeg položaja korak unazad, zašto da se trpe? Zašto i za šta da se (zajednički) bore? Zašto da ona i on pokušavaju očuvati vezu umjesto da podlegnu urođenoj gluposti koja će pri prvom kamenu spoticanja ubaciti u glavu ideju da je trava zelenija drugdje… Kako sačuvati romantičnu vezu uz sve te izazove, održati strast, sačuvati mentalno zdravlje i fizičko i ostala pitanja naslovnih strana? Najteži su jednostavni odgovori…

Po istinitom događaju…

Zapravo, po nekoliko istinitih događaja ali aktuelni se odnosi na moju bivšu srednju školu koja zbog očuvanja, kako moje tako i njene, reputacije, neće biti pomenuta imenom. Mislim, nije nikakva tajna da ne konkurišem u prosvjeti već godinama (a taj sam neki prof. engleskog jezika zarez prosvjetni – po definiciji – radnik) i ne zanima me to ali sam morao prekinuti taj zimski san i ispoštovati nevjericu gospođice/gospođe sa biroVa koja me je juče nazvala i bila vidno (preko telefona) iznenađena kad sam rekao da me zanima da radim kao zamjena u gimnaziji…

Nego, na stranu sva ta priča, meni je više bilo da uđem u tu zgradu, pošto je ove godine 20 godina kako sam je napustio nakon četiri godine četiri čemera. Jeste to izgubljeno vrijeme ali pamtim lijepe trenutke a čak i oni ne-tako-lijepi koje pamtim nisu nelijepi. Sve je to dobro, bilo – prošlo, ne ponovilo se.

U mojoj negdašnjoj učionici (a bili smo odjeljenje #8 kao ona djevojka iz pjesme Atomskog skloništa) su sada, piše na vratima II7 i III7, a ista se nalazi u „hodniku Vlade Miloševića“, sve sa plavom tablom na fasadnom zidu, jebem ti kru krvavi, što bi rekao Veljko Milanković. Kako nisam uhvatio mali/veliki odmor, nisam imao priliku da osmotrim unutrašnjost učionice i da pogledam da li se možda, ispod nekoliko slojeva bijele boje koji su – sasvim sigurno – u međuvremenu nanešeni na zidove, vidi još uvijek moja poruka Bogdanu Zecu: DANAS IMAM SPRAVE…

Elem, obišao sam i drugu bitnu lokaciju: mokri čvor, da prostite, posebno ženski. Isti se sad nalazi na hodniku Jovana Surutke, pa sam pomalo razočaran što sami toaleti nisu dobili prigodne nazive, iako je to možda iz obrnute nužde [sic] pošto nam je u narodu mnogo kandidata čije bi ime tu bilo prikladno… Bilo kako bilo, ljuta bolest koja hara je ostavila svoje tragove u vidu postera na zidovima gdje se objašnjava da nema sjedenja na klupama, sviranja gitara, pušenja, ljubljenja i slično a i na ciglama nema više od dva-tri potpisa što je dokaz da je krečenje neki naš najviši umjetnički domet danas…

Mojih profesora tu više uglavnom nema, neki su otišli u penziju a neki ka nebu, čitaonica je sva neka u nekim stolovima koji mi ne djeluju naročito pogodni za igranje rauba (mada mislim da bismo se snašli), aparat za kafu stoji na hodniku, pored njega akvarijum, hol škole je „Trg Gaudeamus“ i sve u svemu, nisam nešto srećan što sam je završio, ali sam svakako srećniji što sam je završio tad a ne sad…

I da, možda je ovo posljedica gimn… srednje škole a možda emotivnih problema, ali, najzanimljiviji momenat je vjerovatno bio onaj na ulazu: mjerenje temperature laserskim (beskontaktnim) toplomjerom ali ne u (filmski u) čelo već na ruku. Nema dežurnih učenika, čistačice. Mjere. Prvo neće da očita a zatim pokazuje temperaturu… Potrebno se upisati, temperaturu, pa i potpisati. Tako za današnji dan na listi gostiju stoji „Bojan Vlajić“, „32,5“… slagao sam tih pola stepena, da izgleda da sam manje mrtav.

 

Revolucija je preskočila moju generaciju

Nismo mi uspjeli, nego klinci… realno, omladinci. Treba prihvatiti to.

Na žalost, na ovim prostorima „politika“ je ozbiljan dio života, odvratna, seljačka politika, njena neraskidiva veza sa odvratnim, seljačkim životima odvratnih seljaka koji žive ovdje ali i ono malo vrijednih ljudi koji ne žive po principu „želim da jebem tuđe žene ali da niko ne jebe moju (uključujući mene)“. Nema baš prostora za ponašati se kao Šveđanin u tom nekom kontekstu, fazon ja to ništa ne znam i mene to ne zanima: ili si glup ili jebeš mater Dodiku/Vučiću/Izetbegoviću/Đukanoviću/Putinu itd. Iako ovaj blog nije politički (onaj drugi jeste) i smatram da bi priču o politici zapravo trebalo zabraniti sem na slavama, vuče me ideja da pokušam spojiti neke stvari…

U mom rodnom gradu i prebivalištu (Banjaluka) se desila zanimljiva promjena: SNSD, stranka „srpskog ustaše“ Milorada Dodika je nakon nekih 20 godina izgubila poziciju gradonačelnika. Izvorni seljak iz Laktaša, Dragoljub Davidović, započeo je teror sa tri mandata i pored svog kriminala koji je počinjen, vidljivi tragovi najviše bole: sjeme urbicida posijano i vrhunski pođubreno (a ko će o đubru znati više od laktaške bande)… U tom nekom periodu je poprilično satrvena i kultura/subkultura te je Banjaluka vraćena poprilično unazad, od grada koji je netom prije rata pretendovao da bude grad, desio se reset na palanku sa čistim centrom ali i dalje jadnim sporednim ulicama, odnosno kako je to nekad rekao Đule Van Gogh: „Obučeš se do jaja i odeš u goste, skineš cipele a smrde ti noge.“, taj neki promašaj suštine/trulež iznutra. Dragoljuba je jednim mandatom naslijedio Slobodan Gavranović, umjeren čovjek koji i nije bio naročito loš, odnosno, nije bio napadno iritantan i ruralan kao njegov prethodnik, a izgleda ni dovoljno kriminalac, tako da je prije četiri godine odlučeno da se ne kandiduje za drugi mandat te se, u kombinaciji sa strahom od napokon ujedinjene opozicije, kandiduje „jak“ kandidat: fin momak, gradska raja, uzoran dečko i student, Igor Radojičić. Ukratko, Igor je jedna „pička od čoeka“, profesionalno klimoglavo smeće koje je u politici od srednje škole, nema ni dana radnog staža provedenog u radu i glatko je uzeo te izbore na gore navedenu kartu „umjerenog lika iz raje“ (a posljednji put viđen sa „rajom“ na koncertu Srebrnih krila 1983. godine). Međutim, tokom mandata se ispostavilo da je čovjek tuplji nego što je to bilo ko mislio, iako je imao svog ličnog fotografa i pratećih milion retardiranih fotografija koje mogu u bilo kakav zbornik komunističke propagande („mi na gradilištu sa uperenim prstom kojeg pogled prati u daljinu: tamo ćemo fabriku a tamo most“ stil), „razvoj“ grada se sveo na izgradnju kružnih tokova (koji nisu neka pomoć ako sve ulice ostanu jednako USKE) i „trim“ staza koje nemoguće smrde na numeru „Guzonjin sin“, građevinska mafija je završila sve velike poslove vezane za otimanje krupnih komada vrijednog zemljišta od grada, izgrađena je „eko“ toplana na kojoj su se direktno uplusali Igor i njegova četa homoseksualnih bradatih pomoćnika te kao šlag na tortu, Igor je devet mjeseci ćutao na proteste na glavnom gradskom trgu zbog nerazjašnjenog ubistva mladog Banjalučanina, da bi, kad je napokon progovorio, otkrio da mu se ispod nosa zapravo ne nalaze usta nego analni otvor… Ako ćemo iskreno, to mu je i došlo glave, ne njegova seljačka stranka nego on sam sebi. I morao je da ode.

A opozicija se ujedinila oko kandidata koji ima milione maraka na raspolaganju koje je njegov otac stekao i… star je 27 godina (r. 1993), Draško Stanivuković. Nježne godine, posebno za lokalpolitička shvatanja, ali regularan tok: odbornik u gradskoj skupštini – poslanik u parlamentu – gradonačelnik. Draško je momak koji ima nekoliko mana, ali ono što mu se ne može poreći je energija. Član je Partije demokratskog progresa, stranke koju je osnovao Mladen Ivanić, vjerovatno najveća politička kukavica i kalkulant na ovim prostorima, međutim, Draško je dosad pokazao da je nešto sasvim suprotno. Glupošću i nizom loših poteza najstarijeg srpskog kriminalno-političkog udruženja na ovim prostorima (SDS) oko prošlih izbora, Draškova stranka postaje oštrica opozicije, na opšte iznenađenje svih, ponajviše njih samih. Međutim, Draško uz kolegicu poslanicu Jelenu Trivić (te nezavisnog saborca iz Trebinja, Vukana) održava duh i djelo opozicije u razjebanom parlamentu RS i nameće se kao kandidat za gradonačelnika Banjaluke na izborima 2020. I, uspio je.

Iako smatram da je Draškova pobjeda na izborima zapravo poklon njemu, najviše zbog lične mržnje dijela građana prema Igoru Radojičiću/stranci iz koje dolazi (klasično srpsko: ne glasamo ZA, već glasamo PROTIV), to svakako nije nezasluženo: Draško je radio na terenu kao niko dosad, čak i u ovim sumanutim uslovima ograničenog normalnog ponašanja i kretanja, te mi se čini da bi u snu mogao da nacrta topografsku kartu šireg rejona Banjaluke, pa je, nakon ubjedljivog poraza SNSD u samom gradu Banjaluci na opštim izborima prije dvije godine, ovaj put promjena stigla i do sela. Pobjeda je bila ubjedljiva, oko 10.000 (zvaničnih) glasova razlike u korist omladinca i kad se uzme u obzir organizovanost vojske SNSD botova i iskustvo u krađi glasova na izborima, realan omjer snaga ide još više u korist promjene. Draško i njegov tim su uspjeli da se izbore sa tom vojskom. A taj pobjednički tim, kako je to rekao jedan uvaženi član teretane Sokolskog doma, Milan Ž.: „Sale, šta je ovo, ovdje sve neka djeca…“

***

Nekad u toku izborne kampanje naletim na fejzbuk objavu gdje je neko kopirao poemu „Ljubavno pismo gradu koji me je jebao i više se ne javlja“, autora Vladane Perlić (r. 1995) uz napomenu da smo dobili i „gradskog pjesnika“. To mi je bilo neobično simpatično, budući da je grad u mandatu Igora Radojičića dobio „pejzažnog arhitektu“. Ono, klasična neka šuplja na nivou likova iz Alana Forda, grad arhitektonski izjeban uzduž i poprijeko, ništa normalno nije urađeno u posljednjih 20 godina i onda će to da riješi pejzažni arhitekta. E, pa kad imamo tog lika, kad gradonačelnik može imati ličnog fotografa, onda jebeno treba da imamo i gradskog pjesnika, neka je kratka misao bila tim povodom ili kako se to kaže na starom srbskom jezik УАЈ Д ФАК НАТ.

Dalje, neki mi je opšti kontrakont da je danas poezija poprilično promašena stvar: ako neko misli biti „pjesnik“, u startu saučešće. Ne kažem to kao neki propali ogorčeni pjesnik (mada smatram da imam još stihova u rukavu, ha-ha), već je multimedija uznapredovala, danas je teško biti (samo) pisac uopšte, a kamoli pjesnik. Naravno, sve u duhu vremena, nije fora pisati sonete kao Šekspir nego idemo kombinaciju šok terapije vulgarizmima u slobodnom stihu, tokovi su koji teku. Dok šok terapiju cijenim u malim dozama pa ni sam nisam imun na vulgarizme, slobodni stih je moćno oruđe u čiju je zamku lako upasti: tako je poema „Ljubavno pismo gradu…“ sačinjena od nekoliko blok elemenata koji su inteligentno uvezani bršljanom klasične ženske šizofrenije (volim te/mrzim te/jebem ti mater, zašto me ne voliš), te se u njoj pored humorističnih malih lokalnih nalazi i niz odličnih opštih pjesničkih slika koje su se učinile tako klasične a opet tako nekako gajnjc nove… Izdvojiću meni najsimpatičniji momenat (obraćanja gradu, koji i nema toliko veze direktno sa ovim gradom, ako ćemo iskreno):

kvragu i ti i tvoje nastavnice srpskog
sa šarenim maramama oko vrata
i obiljem pridjeva u rukavu
one uvijek znaju bolje
one su uvijek nosile tvoje burme
i pljuvale po mojim sastavima
jer sam tvrdila da je najhrišćanskije biti kurva
davati ljubav svima
zauzvrat uzimati samo ljubav
ali one su vidjele samo to
kurva kurva kurva
i nijedan pridjev ispred

Svi mi znamo taj klasični tip nastavnice koji ću sad biti hrabar pokušati imenovati: TUPANA; subjekat/realno više objekat za komunistički ideal prosvjete – nadasve malo prosvjete a jako puno vaspitanja („uspešno sam tamo prevaspitan“), gdje je forma uvijek prije suštine, problem koji je danas možda i dublji nego ranije [tačno se sad zamislih, prim. aut.]. Bilo kako bilo, ta neka identifikacija (pa i mene kao) kreativne osobe sa ovako lijepom univerzalnom slikom kočnice kreativnih osoba je suva klasika, ali ovaj srednji prst direktno uperen toj kočnici je taj neki pank element koji svemu dao svježinu. Da li je to sasvim novo i sasvim svježe? Ne znam. Nemoguće je da znam kad ne pratim poeziju, možda je neka Indijka ovako nešto od riječi do riječi napisala za Nju Delhi prije 20 godina. Ali, činjenica jeste da je ovo NOVO, da se dešava SAD, a moja generacija nema ništa s tim…

***

Žao mi je što moja generacija nema neku ulogu u ovoj promjeni. Lažem, ima. Moja generacija je Srđan Rajčević, šef Glavnog izbornog štaba SNSD na ovim izborima. U gimnaziji smo bili sa jednom učionicom razmaka, ja sam bio matematičko odjeljenje, odmah do nas je bilo jezičko odjeljenje u koje je išla sestra debelog radnika RTRS (kako je tad bila simpatična sa crvenom kosom, ufff) a u učionici poslije nje je bio Rajčević, takođe jezičko odjeljenje. Poslije gimnazije je studirao u Grčkoj na nekakvom nebuloznom fakultetu iz Šefilda [to je nešto kao kad bi se otvorio Apeiron u Čelincu, prim. aut.], zatim mu je još tata sudija/dr pravnih nauka obezbijedio i diplomu pravnog fakulteta, prvo radno mjesto mu je bilo u državnoj agenciji osnovanoj za njega (Agencija za razvoj informatičkog društva) a prvi ozbiljan radni angažman je bio na ovim izborima gdje je uz svu SNSD logistiku uspio da izgubi mjesto gradonačelnika u Banjaluci, za šta je navodno išamaran [šamarima a ne figurativno, prim. aut.] i u narednom periodu će biti primoran da podnese ostavku (i to je navodno – šta bude, biće – dešava se ovih dana). E, to je moja generacija. Neuspjeh. Promašaj. Debelu mješinu Rajčevića su razguzili Draškovi klinci, a meni je žao jer nekako mislim da je ta moja generacija trebala da napravi nešto, da smo još u snazi… Ili sam to samo ja?

Šalu na stranu, nije tu meni nešto do mene (jebeš mene), niti da sam ja pripadnik neke generacije/vezan za istu/da je tu mogao doći neko „moj“ koga bih ja vukao za rukav, da sam naročito vezan za ovaj grad… ne. Lično, ovaj grad smatram jednom pizdom koju jebu seljaci i pri tom se prima samo ono najgore: tehno muzika, krosfit, nezahvalnost. Ovaj grad je solidno napušio većinu ljudi koji su proslavili nj. ime, sramota je nabrajati, ali, to je samo moje mišljenje i nebitno je sa koliko ga ljudi dijelim, da li je taj broj 0 ili 1. Ova apologija je samo ta neka blaga sramota (moj komad kolektivne) prije onog finalnog priznanja (priznajem!) da treba da napustimo scenu jer smo vreće. Kao mi smo neki kurac, posljednja generacija Titovih pionira, rasli u ratu, skupljali metke, igrali fudbal ispred zgrade a ne FIFAU na SONYU… Ma koga briga za tim glupim pričama, dolaze klinci, sa sasvim drugim idejama, nećemo se razumjeti sa njima jer ne možemo (mi fejzbuk, oni instagram), tako da ili da učimo od njih ili da se sklonimo, kako moja generacija, tako i ovi stariji od mene, da prestanu gutati Vijagru i da jebeno sjašu da ovdje OMLADINA [u pravom smislu te riječi jer je sad taj pojam brutalno razvučen, vidi lekciju Čovaburaz, prim. aut.] MOŽE DA ŽIVI…

I, eto, grad je dobio novog gradonačelnika, a u šali i gradskog pjesnika… Neka se nešto dešava! Ko će mu ga znati šta će tu biti ali, istorija se svakako piše svakog dana a čini se kao da slijedi neko drugačije poglavlje… prihvatimo. Omladinci, srećno vam bilo, i ne dopuštajte da vam bilo kakvi stari volovi pričaju nebulozne priče jer i vi ste odrasli ljudi i jebite mater svakom ko vam spomene riječ pripravnik.

Ogledalce, ogledalce, ideš u smeće…

Zanimljiva situacija danas na popularnom banjalučkom brdu nekima poznatom kao Banj Brdo a nama, „starim Banjalučanima“, dražeg imena Šehitluci: grupacija sačinjena od dvije nemlade nestare žene [neodređeno mojih godina, prim. aut.], jedne krajnje male mlade žene (visine metar) i jednog malog psa. Šta rade? Slikaju se, naravno. Razna je tu kombinatorika slikanja, čak se i mali pas veoma uspješno namješta za slikanje, sve dok nije došao red da krajnje mala mlada žena uslika jednu nemladu nestaru ženu i malog psa. Krajnje mala mlada žena je to uspješno izvela ali nemlada nestara žena uzima priručni fotoaparat u vidu telefona da odmah vidi rezultat pa promptno kaže: „Pa zar ja ovako izgledam?!“ a zatim pali prednju kameru na telefonu i na ekranu se pojavljuje njeno lice, bijelo i nježno a nije nimalo bijelo i nježno, te se veoma brzo potom pojavljuje i pravougaonik oko njenog bijelog i nježnog lica koje postaje još bjelje i nježnije a u tom trenutku pored prolazim stari dobri ja i gledam ekran telefona pa onda njeno lice i mislim se kome tu vjerovati… Samo znam da ga je ogledalce popušilo u meču sa prednjom kamerom.

Edin Van Halen (1955-2020)

filter mi je totalno moderan, slika za nepostojeći Instagram.

Jedna od prvih ploča koje sam kupio neke 1993/94. godine (nisam siguran ali mi se čini logičnije da je u pitanju kasnija godina – znam samo da nije bilo struje) je… ta ispod, Diver Down, izašla godine kad sam rođen. Prvi album je prvi album ali i na njemu ima nekoliko numera koje bih preskočio pri slušanju, a na Diver Down ne, i toliko o tome što je kritika nepodijeljena u mišljenju da je Diver Down najgori VH album. Tačno je, „Where Have All the Good Times Gone“, „Pretty Woman“, „Dancing in the Streets“, „Big Bad Bill (Is Sweet William Now)“ su obrade, čitav album traje 31 minut ali tu apsolutno ništa ne fali: svi su pokazali da znaju svirati i pjevati a usput se dobro zajebavali… koncept davno izgubljen u prevodu.

Elem, nekad je to bio odličan bend, posljednjih 35 godina ne toliko ali svejedno malo ko ne umre na koljenima do guše u sopstvenoj mokraći. Originalni Van Halen je bio muzička sila koja je postavila parametre u skoro svim kategorijama a Edi je gitaristima zadao domaći zadatak koji se i dan-danas rješava.

Pokoj mu duši.

Šta će biti kad krenu čipovati ljude? Imaće više konjskih snaga, logično…

Uslovi igre se nepobitno mijenjaju: beskontaktna realnost. 1984. je epizoda humorističke serije naspram morbidnosti koja nas čeka. Virus hara kao da je čitav svijet Harare, glavešine nas ubjeđuju da su problem oni koji ne nose maske, a nisu problem milijarde ulupane u fudbalere, vojne avione i fikus ljude po kancelarijama.

Međutim, i ovaj mračni trenutak istorije valja gledati sa neke vedrije ljudske strane! Kako to rekoše Hubert i Črtomir, treba pokušati otrgnuti iz zaborava neke prave stare stvari koje su nepravedno zapostavljene, poput tradicije sviranja s(v)irenom iz auta gospođicama i gospođama pored puta, a nije im to radno mjesto – mada ne treba biti isključiv. Dakle, izaći im u susret da ostvare svoj puni potencijal suvozačica…

E, sad, vjerujem da su nekim čitaocima u ovom trenutku prošle kroz glavu riječi i izrazi ŠABANE, PAORU, VRATI SE U GLAMOČ, „no međutim“, pažnja…

Sviranje iz auta zgodnim i manje zgodnim damama ne mora isključivo da znači „dobar ti je minić, vidi ti se pička još sa krivine“ – iako nekad baš to znači i nema ništa loše u tome, već i „milostiva, najljepši ste prizor na putu danas, moj duboki naklon – udarac glavom u volan“, to nije samo „hoću da te jebem u mraku na haubi pored Vrbanje pa makar me zmije grizle za noge“ već i „moj automobil bi Vam pružio siguran, brz i udoban prevoz od tačke A do tačke B – a prevoz Vam je, očigledno, potreban“. Vaistinu. Ima muškaraca koji u automobilima ne nose bejzbol palice već zbirke pjesama Desanke Maksimović. Ostroga mi.

Isto tako, za sviranje sirenom je 100% sigurno da ne prenosi nikakve viruse, poštuje se kako fizička distanca tako i lični prostor. To je i jedan od najpoštenijih mogućih načina upoznavanja, iz još jednog ugla. Naime, nalazite se – najčešće – u svom automobilu a automobil je statusni simbol. „Vozim Kadeta skoro bez rđe – siromah sam al’ najlepši (subjektivno što najčešće i nije objektivno, posebno od strane suvozačica)“, „Vozim A6 3.0 TDI na povlasticu – firma dominira na tenderima, druže!“, „Dačija odlično ide na plin… Šta hoćeš, makar nisam na biciklu!“, mnogo je mogućnosti ali je suština da su karte na stolu. Tu se povlači linija između Ajfona i Ajfona Dubaji replike, iako i jedan i drugi jednako služe sa 0,07 KM na računu…

Naravno, tu je i džentlmenski aspekt da dame biraju: odgovora ne mora biti ili se može sastojati od okretanja leđa što je nekad predivno, ili pak aktivnije reakcije, od srednjeg prsta sa jednog kraja do ulaska u automobil na drugom. U potonjem slučaju, Kadet će poslužiti u 75% situacija kad zapravo treba stići od tačke A do tačke B, A6 je odličan i kad ne treba ići nigdje, Dačijom se može i na stvari koje liče na trotoar ali to nisu… Logično, potrebno je određeno poznavanje tržišnih niša ali to većina vozača već zna, samo što se nekako usljed terora političke korektnosti i ubrzanosti pulsa života na asfaltu pomalo se izgubila ova lijepa narodna tradicija…

I zato, zgodnim i manje zgodnim suvozačicama pored puta, kad ste u prilici – svirnite. To je jedan kulturan i nezarazan znak pažnje, odavanje poštovanja kako ženama u cjelini tako i priličnoj opremi dotičnih. Sviranje sirenom je najanalognija moguća beskontaktna i politički korektna preteča današnjeg ustaljenog digitalnog modela „ćao + smajli“, a iako se digitale nikad nećemo riješiti, analogija u nekim stvarima nema alternativu: tačka A i tačka B su uvijek analogne, kao i sve one tačke između…

Večernje doze nervoze V: Nazovi V za virus

Bliži se kraju izbor za Najljepšeg nindžu 2020…

Teorije zavjere divljaju, pravih informacija nema, činjenično je samo da se srednjevjekovnim metodama borimo protiv epidemije gripe. Odgovorno tvrde da je to adekvatna metodologija, dok se prave avioni sa vektorisanim potiskom i nema kamere na telefonu a da nema prepoznavanje lica [nasmiješi se za foto album Velikog Brata, prim. aut.]… U redu, recimo da NE PRIHVATAM. Iliti onako krajnje direktno i nimalo diskretno: medicina je napravila puno dobrih stvari, samo ništa za malu raju – kad Medžik Džonson umre znaću da je ozbiljno.

Kažu, virus ubiva namrtvo, a nije da ne ubiva, pomrlo baba i đedova i u Švedskoj a kamoli kod nas, a još se mi nismo izliječili od tuge za drugom Titom što je možebitno opasnije od korone. Realno, nezanemariv je to broj sada neživih ljudi koji ne trenirahu tegove i ne živjahu za rušenje mostova okruga Medison. Pomriješe oni stari i bolesni nečlanovi teretane Sokolskog doma, sportske ustanove gdje virusi dolaze da ih ubije zdravlje™. Samo, čekajpazividigledaj, ti ljudi umiru i kad je lijepo vrijeme, kad su visoke plate, kad Mile nije na vlasti… Za kog kurca mi onda nosamo krpe preko usta ako ne pljačkamo poštansku kočiju?

Kaže, „nova normalnost“: nosi masku, drži distancu, ne druži se, ne hodaj nikud, ne diraj ništa, ne vjeruj nikome – svi su inficirani dok se ne utvrdi suprotno. Znači, masturbacija i paranoja u Las Vegasu. I na bazenu. Da, otvaraju se i bazeni jer je zdravlje ljudi najpreče ali nije u istoj kategoriji sa ekonomijom. Samo, eto, i u vodi distanca od dva metra, kažu ovi što otvaraju bazene. Ovaj, nemojte me shvatiti pogrešno, mislim, ako onda može i voda da se ne pomjera, hvala… PAJEBOTEBOG, na sve strane odlikaši specijalnog odjeljenja.

Istina današnjih dana

Rokadna rima na jednom zidu u Čelincu…

Uticaj osnovnoškolskog znanja o ovcama na ponašanje u životu…

Uvijek se radujemo kad se u školi uči o nekoj životinji. To je sto puta ljepše nego čitanje i pisanje. Odmah svi živnemo i načuljimo uši.
Jednog dana, tako, eto ti učiteljice u razred, lupi šibom po katedri i objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o jednoj vrlo zanimljivoj i korisnoj životinji, koju svi vi poznajete. Bi li se neko mogao sjetiti koja je to životinja?
– Lav! – raspali Iketa kao iz puške.
– Kakav lav, Iketa. Zašto bi lav bio koristan?
– Pa lav riče i trči – mudro objašnjava Iketa.
– Slon! – grmnu Joja Parip.
– A otkad je, opet, slon svima poznat, kako sad to?
– Poznat je po tome što ima red i sprijeda i pozadi.
– Tebi treba rep, Joja, kad tako lupetaš.
– Noj! – viknu Rasim. – On snese veliko jaje pa se svi najedu kajgane.
– Ali, djeco, učićemo o jednoj našoj domaćoj životinji – naglasi učiteljica – Ostavite lavove i slonove na miru.
– Međed, međed i vuk! – zabrza Iketa da se prvi pokaže.
– Ej, kuku meni, zar su međed i vuk domaće životinje?
Obrni-okreni, baš niko ne pogodi. Ja sam se i sam domišljao i mozgao šta li to kod nas ima domaće pa sam se sjetio samo jedne vrane za koju je moja mama govorila da se odomaćila blizu naše kuće. Već sam htio da je pomenem, ali sam se onda sjetio da vrana, možda, i nije životinja, jer je krilata. Tako i oćutah, ali zato je stric Iketa proslavio i mene i sebe kad je najzad rekao:
– Kola! Na njima domaćin vozi drva i slamu pa je to korisno.
Učiteljici najzad dosadi to dječje nagađanje i ona svečano objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o ovci.
– Ovci?!
Čitavim razredom zaori se smijeh. Kakvoj sad ovci kad se o njoj nema šta učiti? Pa ovca samo pase i bleji, ništa drugo. Šta ima da učiš kad se o njoj sve zna.

(Iz knjige Glava u klancu, noge na vrancu, Branko Ćopić; Rad Beograd, 1990. [1971])

Hiperaugmentacija nihilizma kao legalno sredstvo u borbi za opstanak

U sumraku civilizacija dok sunce zalazi za masonsku piramidu, Zakon jačeg je dominantan diskurs u K1 borbi koju zovemo život. Princip je to pod kojim naplaćuju struju, vodu, telefon, RTRS koje nam, eto, daju, da se razlikujemo od Krapinskog pragospodina. Cane je zaćutao, da bi Đorđe David progovorio. Au, tebra.

Nakon duže pauze, velika radost za praktikante balkonske hortikulture i ljubitelje posmatranja sušenja bezbojnog laka: povratak emisije Poetski je sat na Vaš omiljeni blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. – ponovo s vama, nakon neočekivane i ničim izazvane pauze od četiri godine. Dešperatna vremena od ratnih teža, čini nam se iz izuzetno iskrivljene perspektive, sudba je kleta da se katapultom i Trojanskim konjem borimo protiv distopije… U skladu s tim, danas će biti predstavljena poema jednog autentičnog predstavnika saobraćajne poezije nedžentlmenskog makadamskog smjera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladiću kojem ne treba posebno predstavljanje, jer bi isto u startu bilo pogubno po njegov pjesnički kredibilitet i kreditnu sposobnost. Vlajić je pjesnik zakašnjele reakcije, koji u kočenju pri trepćućem žutom svjetlu na raskrsnicama bez nadzornih kamera vidi crveno oko gospodina iz 1984. poznatog kao T-800. U zanimljivom obrtu, nakon 36 godina nema više metalnog endoskeleta, povratak prirodi se desio preko virusa loše skuvane životinje nepredviđene za jelo, a već pomenuti prirodni Zakon jačeg – koji ne izumire jer je jači od svih dosad smišljenih humanističkih zakona – našao se na udaru najnovijih klipova (ne kukuruz, ne YouTube) ubačenih u točkove prirodne selekcije. Naime, kao nekad trakom oko ruke, u građane drugog reda trećeg svijeta su nedavno sprovedeni oni preko 65 godina, koji su svoje dugove društvu davno sravnili i dali najbolje godine života temeljima današnje propasti. Osuđeni na četiri zida tapetama ukrašenim prošlosti sjenama, EKG je zamalo prestao da ispisuje vunicu i svilen konac… Ipak! Zabrane polako padaju. Oni se vraćaju. Posebno neki od njih. Neke. Oko Petra Lalovića namiguje, odozgo, na prezrelu cvast.

Ekskluzivno za Poetski je sat, crnim mastilom ispisan komad horizontalne signalizacije iz ciklusa Umrijećemo da oni žive, jbg…

Babe samoubice sa cegerima na kolicima (napisao B. Vlajić)

U saobraćaju,
za njih je svaki mjesec,
kolovoz.
Februar, čuj mene februar, trotoar,
ima nula dana.

U saobraćaju,
ne jebu živu silu,
navikle su na braunilu,
službeno ili u civilu, patrole ih ne bole.

Njihova brzina kretanja obrnuto je proporcionalna
količini smetanja,
dok bi neko prošao pored
njima se ne uklapa u raspored.

U saobraćaju,
samo se bogu obraćaju
i crnoj hronici.

Babe samoubice sa cegerima na kolicima
rulaju ulicama.

Fenomen sirotinjske guzice: masivan gluteus kao robna rezerva i emocionalni oslonac u slučaju rata i gladi

Kako je regresija današnji metod progresa, tako je guzica došla na čelo.

Ženska ljepota je jako bitna stvar, posebno u vremenima krize. To je veoma konvertibilna valuta, stabilnog kursa. I dok je izraz „ljepota je u oku posmatrača“ tačan, neke stvari su predefinisane: mjere. Zna(lo) se, „idealnih“ 90-60-90, 89-54-86 neke hodajuće vješalice sa modne revije ili pak realnih 100-100-100, nebitno – uočava se tu određena proporcija… Kako smo onda došli do toga da je ideal ženskog tijela koji se sad forsira masna plastična kruška nabodena na čačkalice odnosno velika guzica nesrazmjerna kako nogama, tako i sisama?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da se Vilendorfska Venera zbog hladnoće, nudizma i renesanse onomad preselila u Brazil, pa dok se taj Brazil prenio u staru kolijevku opšte popularne kulture = Ameriku, desila se DžejLo, kraljica „latina“. Iako je DžejLo vremenom napredovala od simpatične ispodprosječne glumice preko nadasve iritantne multimedijalne ličnosti do 50+ kraljice trbušnjaka, krunski dragulj njene karijere jeste infuzija masivnih guzica u društvene tokove.

Brazil, karneval, samba, tanga

Topla krv, manuelni rad i, analogno, siromaštvo naroda Južne Amerike su nama posebno bliski, tako da nije čudno da je samba Karnevala u Riju znatno umilnija nego sklapanje Nokia telefona („cvrčak legenda, mrav budala“ princip). A ta samba, budimo iskreni prema sebi – guzice. Karnevalski su kostimi uvijek ostavljali dobar pogled na te izuzetne ženske pozadine koje se, „pokrivene“ tanga gaćicama, tresu u vrelim ritmovima. Međutim, nekoliko je faktora zbog kojih krivicu za trenutne tokove treba tražiti drugdje: iako je taj tip građe sa naglaskom na dupe dominantan i izuzetno cijenjen na tom području (sirotinja), ipak su te brazilske guzice nešto posebno, složiće se i oni koji na pitanje „Sise ili dupe?“ promptno odgovaraju „Sise!“ (kao što je potpisnik ovih redova, prim. aut.). Drugi je fakat da je plastična hirurgija sumanuto popularna u Južnoj Americi te je tamo nevjerovatna količina i loše urađenih silikonskih sisa (i ponešto dobrih), u pokušaju da se napravi balans – da se gornji dio izjednači sa donjim. Te gospođice i gospođe su jednostavno takve građe, oduvijek su bile takve (stabilne) a opet prosječnim bijelim kravama ženama ranije nije padalo na pamet da „rade kao da će 100 godina biti mir, a pripremaju se kao da će sutra na izbor za mis BumBum“…

Gvoš derbi Portoriko – Jermenija

Rođena u Njujorku od roditelja porijeklom iz Portorika, bijela žena oker boje Dženifer Lopez je skromno započela glumačku karijeru ali eksplodirala sa pjevačkom/plesačkom/ljubavno tabloidnom, cementirajući privlačnost egzotičnosti „latina“. Nikad nije bila neka ljepotica, posebno ne kao klasične holivudske glamurozne dame, ali je kroz tu pjevačku/plesačku karijeru, nevino rečeno, „vrckanjem“ privukla pažnju na svoju pozadinu koja je blago neprimjerena (dva broja veća)… Ipak, ona makar „riče i trči“ za razliku od najveće promoterke nesrazmjera, gospođe Kim Kardašijan. Američka starleta porodičnog porijekla iz Jermenije (gola sirotinja) se svijetu predstavila izuzetno lošim privatnim porno snimkom (alo, seljanko, jesi li gledala Severinu?!, prim. aut.) a boravak u oku javnosti nastavlja udajom za prebogatog repera te irealnom TV emisijom u kojoj sjedeći na guz’četini prikazuje sunovrat ženske forme i priključenija odnosno dokle ide kič neblistavog uma. Bazično, zgrće pare sjedenjem na guz’četini i povremeno se slika gola. Suštinski, ona je lijepa žena, egzotičnog izgleda, njegovana ali i maksimalno modifikovana sredstvima nedostupnim za 98% populacije…

Netačna konstatacija: tortu krase šlag, trešnje i figurica mladoženje kojoj je otkinuta glava.

I sad, gledaju žene tu njenu guzicu i slične pa misle da to tako treba, a ono uopšte nije tako nego je istrenirana poza + i/ili odjeća koja oblikuje + i/ili fotošop + i/ili plastična hirurgija, ta neka figura neispravnog pješčanog sata koji brza. Usljed toga se rade vježbe za guzicu, a tu je tek more zabluda oko žena i vježbanja, u teretani. Tu su varijante magarećeg udarca, potiska kukovima i svemoćni čučanj pa sad imamo pojam bootybuilder (varijacija na bodybuilder; umjesto izgradnje tijela u pitanju je isključiva izgradnja guzice), samo što tu ima nekoliko problema: primarni je taj što žene nemaju dovoljnu količinu testosterona da lako grade mišiće (a vježbanjem se oblikuju i grade mišići), sekundarni je što da bi se gradio mišić tu mora biti jak stimulus odnosno mora se vježbati sa opterećenjem od čega dobar dio žena bježi, tercijarni je pravilno izvođenje vježbi odnosno pravilna kontrakcija ciljanog mišića – gdje je pri izvođenju tih vježbi najbitnije stiskati guzove (što mnogi ne nauče ni nakon više godina u teretani) i na kraju tu je genetika – vježbanjem se može ispuniti neki genetski potencijal, ali da će guzica rasti kao štrudla, ne. Rast guzice se postiže jedenjem štrudle.

Bilo kako bilo, tu viziju nesrazmjerne guzice koju imamo prezentovanu posvuda, posebno na najpopularnijem svjetskom foto albumu/izlogu prostitutki – Instagramu, za koju je veoma upitno kako ona zapravo izgleda i od čega je (od čučnjeva, plastike ili štrudle), iskoristićemo za povratak u vrijeme od prije nekih 20-ak godina, finalni period razvoja aktuelne verzije čovaburaza, na termin prdara, koji je na neki način bio mračna ali tačna sjena vremenske prognoze crne budućnosti. (Realno, pogadna imenica, posebno za one koji imaju živahan um.) Naši plemenski mudraci su, pak, koristili termin sirotinjske naćve a danas mladi žensku pozadinu još zovu šupa, pak, gepek, kanta, brašnjara, a upravo je ovaj posljednji poveznica sa sirotinjom iz naslova: velika guzica najčešće jeste posljedica loše ishrane/puno bijelog brašna („i mi s njima, na bijelome lebu…“), što je danas privilegija sirotinje, pa je tako velika guzica zapravo refleksno bliska narodu u kojem još tinja duh partizanskih zbjegova, čemera kad se jela kora s drveća a ispod sača nije bilo ni pogače ni kolača. Dakle, ta privlačnost proističe iz primarnog/primalnog instinkta za preživljavanjem – gladi, što je popriličan apsurd („Tuga.“, prim. Lepomir Bakić) da se u vremenu emancipacije, video poziva mobilnim telefonima, interkontinentalnih letova, nebodera od betona i stakla osjećamo kao stanovnici pećine, vođeni onim najprimitivnijim…

Ipak, da diskurs podignemo na jedan viši nivo: sise. Ljepota ženskog tijela je prije svega u skladu i srazmjeri i figura pješčanog sata ima smisla samo ako je sat tačan – da se tu dešava pravilna korespondencija grudi i bokova (što može biti i kod gimnastičarke 85-55-84 ali i kod amazonke 121-72-125) odnosno guzice i sisa kako to rekoše TBF. Međutim, postoji suštinska razlika između ta dva elementa: prosječna genetika je prosječna, a uz pomoć prirodnih metoda (treninga ili štrudle) je moguće znatno više uticati na gluteus odnosno guzicu a puno manje na grudne mišiće koji su osnova za sise. Grudi su uvijek bile „obdarenost“ jer su vaistinu dar: što dobiješ – dobiješ, a ponekad ništa; sa druge strane, guzica se podrazumijevala. Ili, da to prevedemo na potrošački jezik trulog kapitalizma: guzica je osnovni paket, grudi su doplata (koža, klima, ksenon, HBO, Netflix, 10000 besplatnih minuta prema svim mrežama…) – koliko para, toliko muzike.

Opet, XXI je vijek, tu je plastična hirurgija da pomogne, ali i tu postoji oštra podjela između korisnica različitih vrsta usluga. Na stranu nakaze koje su sklone da operišu sve na sebi i to upadljivo, kod žena koje operišu grudi postoji određen procenat koji to čini decentno, gdje te grudi stvarno nisu vulgarne niti za privlačenje pažnje već jednostavno da se nadomjesti izostanak prirodnih resursa. Sa druge strane, ugradnja implantata u dupe je ekskluzivno nedecentna a prečesto i potpuno apsurdna (posebno u kombinaciji sa liposukcijom/sužavanjem struka), te efektno ukazuje na dvocifren kvocijent inteligencije osobe u pitanju koji nadasve korespondira sa istim takvim kvocijentom nj. pratilaca na Instagramu…

Sve u svemu, fašizam demokratije nad tekovinama estetike, kulture i umjetnosti je trenutno na svom istorijskom vrhuncu a to se ogleda nasilnoj primjeni ideje „živjele razlike/svi smo pobjednici“ gdje na kraju niko ni na šta ne liči – a posebno ne na ljude, ni likom, ni djelom. U takvom je okruženju moguće forsiranje jednog ovako ružnog, nepotrebnog a počesto i nezdravog trenda, makar dok se ne smisli neki gluplji…

Kako je ženska kriza srednjih godina postala majka krize nad krizama budućnosti…

Tragično je da u ovom dobu i vremenu psiholozi i psihijatri imaju više posla nego ikad, ali je od toga još poraznija činjenica da će im u budućnosti posao napredovati, samo će se mijenjati uvodno – Kakav je Vaš odnos sa Vašim konjem? – pitanje na seansi…

Sa izuzetkom aktuelne (A.D. 2020) pandemije korona virusa koji je efikasniji nego prošlih par sličnih eksperimenata, svijet je postao izuzetno lako mjesto za život. Čovjek je na većini planete riješio problem prirodnih neprijatelja a tehnologija olakšala život u toj mjeri da nam samo preostaje čekanje Idiokratije. Transport informacija, roba i ljudi je lakši nego ikad, pa kako je moguće da život ostaje jednako „težak“, kako je uopšte nastao taj „stres – ubica modernog vremena“ (da zamijeni međeda iz šume koji će te ubiti namrtvo) i zašto da ljudi koji zapravo rade i privređuju nešto na ovoj planeti, pored svog smeća birokratije još moraju na svojim plećima da nose i psihologe i psihijatre čija je fizička aktivnost tokom rada ekvivalentna sportskim dometima biljaka lončanica?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da otkako je napravljen Jugo 45 žene jako malo jašu konje a puno više rade u kancelarijama. Nedostaje ženama to jahanje konja, a pri tom mislim na jahanje konja. Ta, jednostavno, fizika. A žene su majke, a bez majke nema ničega. Ni pedera.

Počesto a više nego često, muškarci znaju biti ti konji, što je počesto uvreda za te impresivne životinje. Kad za muškarca kažemo da je konj, pri tom najčešće mislimo na izostanak intelektualnih kapaciteta, s tim da vrijeme pokazuje da je izostanak fizičkih sposobnosti („On može kao konj!“, prim. aut.) podjednako opasan – uočićemo, po potrebi, kasnije. I onda žene, ta predivna i nježna stvorenja, zapadaju u nedoumice, dileme i preispitivanja: „Kako i zašto je on takav konj? Gdje griješim?“

I eto, sad tu njoj treba neki tamo ili neka tamo da joj to objašnjava, odnosno, da je za novac sluša i zatim joj nakon seanse sažeto ponovi sve izrečeno, uz određene napomene i objašnjenja. Nekako je to tako postalo danas norma, jer se jbg brt/sstr ne može pričati sa prijateljima, a i danas se nema prijatelja. Ovom prilikom je jasno vidljiv potcjenjivački odnos prema Psihologiji kao nauci ali, iskreno, kompletna Medicina danas sa nadasve razgranatom hiperdijagnostifikacijom ne zaslužuje previše poštovanja. Do izuzetnih se otkrića došlo, u to nema sumnje, ali se i dalje problemi ne rješavaju efikasno. Štaviše, stvari se samo komplikuju.

Ipak, pored psihologa i psihijatara koji ipak imaju diplome iza svog imena što je još uvijek, cijenio to neko ili ne, kakva-takva validacija njihovog znanja i vještina, tu je danas jedno divlje polje „životnih trenera“ odnosno lajf kaučeva koji ženama izgubljenim u krizi srednjih godina i muškarcima sa manjkom testosterona koji se osjećaju slično kao prethodno navedena grupacija objašnjavaju da pas laje a mačka mjauče. Među tim kaučevima svakako da ima zanimljivih ličnosti, impresivnih govornika, vrhunskih prodavaca magle ali i dobrih ljudi, međutim, problematika je ta – ista kao i sa teretanama danas gdje nema trenera – da je sve to zapravo negdje nekako trebalo biti logično i objašnjeno i već uključeno u cijenu života, a ne dostupno uz doplatu (pay to win).

Sve u svemu, ovaj problem je dosad već parcijalno izložen na mnogo mjesta, ali posebno precizno kod gospodina Orvela koji je napisao i 1984. a i Životinjsku farmu, pa se sabiranjem samo ta dva izuzetna elementa te prevođenjem na jezik potonjeg može doći do sljedeće formulacije: DANAS JE, VIŠE NEGO IKAD, ŠIŠANJA OVACA JER KONJI NE RADE SVOJ POSAO. Napomena malim slovima jeste da su razni razlozi: neki konji bi htjeli da rade ali im ne daju, drugi koji bi mogli – ne dobijaju priliku (iliti vic sa studentom i penzionerom)…

I sad, stvari su trenutno takve, a kakve će biti, vjerovatno još gore, evo i zašto: pored aktuelnog eksperimenta sa korona virusom koji je efektivno uspio da čitav svijet tjera „u četiri zida“, to isto nam se indirektno nameće preko dvadeset godina kroz tehnološki razvoj odnosno informatički. Romansirana prisjećanja na neka druga vremena su uzaludna jer mladi koji zapravo znaju ko je Miloš Biković to ne mogu da shvate, kod njih je potpuno drugi način razmišljanja, a i ta romansirana prisjećanja su – o, ironije – uglavnom u elektronskoj formi.

Imamo, dakle, tu pojavu virtuelnih života koji su sve bliže znaku jednakosti sa „stvarnim životom“ a uskoro će i preteći isti znakom više ili jednako. Instagram nam nudi izobličene slike koje postaju parametar kojem se teži, u muzici više nema glasa bez auto-tune filtera, a novo radno mjesto za mlade i manje mlade jeste „igrač igrica“ odnosno e-sportista, gejmer. Industrija video igara je polje u kojem se danas vrti ogroman novac (veći nego i u filmskoj industriji), postoji video igra za svakoga, sve je više online igara i postoji avatar za svakoga, što izuzetno doprinosi ugroženosti nadasve bitne uloge konja u stabilnosti društva – isti sve manje i manje ima prilike da radi u polju, a pri tom mislim na rad u polju…

Neko bi nakon čitanja mogao reći da je ovdje mnogo toga napisano a opet nije na pravi način izvučena suština a to je da KONJI SAMO TREBA DA DOBRO JEBU KRAVE I ONDA NE BI BILO TIH PROBLEMA, s tim da vidimo da to ipak jeste napisano (Ha!, prim. aut.). Frojde, Srbine.

Dakle, vremenom će se ono uvodno pitanje pretvoriti u „Kakav je Vaš odnos sa Vašom virtuelnom ličnošću?“, ali će seansa, unatoč svemu, opstati.

 

P.S. A kako tog konja iskandžijati da radi u polju, o tome ćemo razmišljati kad kriza prebaci kritični nivo…

Ljubavno pismo ujka Džonu: Četiri razloga zašto je Rambo V loš film (i jedan zašto to nije)

Neki ljudi jednostavno ne mogu da pobijede, unatoč tome što su neporaženi. Jedan od njih je Silvester Stalone. Drugi je Džon Rambo.

Kriza srednjih godina ne zaobilazi ni bogate i slavne, pa čak ni one koji se zdravo hrane i imaju redovan hrišćanski emotivni život sa osobom suprotnog pola. Stalone je treniranjem tegova dodatno odlagao tu krizu ali ga je ona ipak pogodila negdje na sredini sedme decenije života tako da sad imamo hrpu akcionih filmova snimanih u Bugarskoj sa njim u glavnim ulogama. To i nije tako loše sve dok se ne radi o…

Džon Rambo je originalni „pobij sve i vrati se sam“ američki superčoek. Rođen kao mašina za ubijanje, američka vojska odnosno pukovnik Trautman su samo morali „malo da obrade ivice“, rezultat je bio sumanut porast cijene crne vune na svjetskom tržištu. Originalno trilogija (1982, 1985, 1988), Rambo je dobio četvrti dio 2008. a peti je snimljen prošle, 2019. godine…

Da li je realno očekivati da bilo ko dostojanstveno umre prirodnom smrću?

Prvi razlog zašto je Rambo V (Last Blood odnosno Do posljednje kapi krvi) loš film jeste što Rambo više nema Rambo frizuru, neku blago podužu – manje ili više isfeniranu – kosicu zbog koje je murija tukla u ’60-im a danas je furaju svi oni koji drže kasete Nervoznog poštara u vitrini. Ta kosa je bila simbol njegovog otpadništva, a u petom dijelu je nema. Rambo konformista.

Drugi razlog je verbalno ispoljavanje emocija, kao i sama količina nehumorističnih dijaloga u filmu. Nakon četiri filma, Džon je odlučio da nam većinu njegovih akcija objasni unutrašnjim monologom. Nije bilo potrebno, sve je jasno, morao si pobiti te ljude a i zaslužili su. Uradio si to kulturno, jesi se malo zabavio ali opet nisi pravio ogrlice od ušiju, sve pet. Uz tebe smo, jarane.

Treći razlog je unekoliko vezan za drugi razlog: 80% scenarija odnosno sve one scene kad ne ubija ljude, namrtvo ili nenamrtvo. U akcionim filmovima nema vremena za gubljenje, scenografija i sporedni likovi su svakako karton i pridavanje pažnje tome je kao upoznavanje supruge prije braka: uzaludno je i svakako si najebao. („Bojane, mi kad smo se vjenčali, ona se potpuno promijenila!“)

Četvrti – posljednji ali i najvažniji – razlog jesu prva tri filma. Rambo je ultimativna akciona trilogija ultimativne akcione dekade. Rambo I je stvarno dobar film po svim parametrima, poprilično realna drama, drugi dio je patriotska limunada gdje čovjek sa 3% tjelesne masti i na pragu dehidracije smogne snage da plače dok mu azijatkinja (garantovano bez penisa) umire na rukama a treći dio posljednji veliki filmski udarac Amerike u Hladnom ratu, tandem komedija gdje Rambo i pukovnik ladniji od Laneta Gutovića šutaju replike (usput, tu je procenat tjelesne masti kod Ramba bliže 2% čemu svakako pomaže trčanje bez majice po pustinji)…

Sva tri filma su imali i politički podkontekst, od kojih je najbolniji i najrealniji bio u prvom dijelu samo što je bilo prekasno za taj sentiment post-ratnih trauma, a ni anti-establišment nije bio naročito popularan kod establišmenta, a teško da će ikad i biti. Veterani svuda prolaze isto, a bar mi sa ovih prostora to znamo – oni koji su dali najviše za Majku Srbiju od nje dobiju najmanje, a umjesto njih se učešćem u ratu hvale ratni profiteri… Politički kontekst drugog i trećeg dijela je prozaičan, patriotizam za očuvanje cijene burgera uz napomenu promašaja u trećem dijelu gdje Rambo pomaže mudžahedine koji će kasnije postati Svjetski neprijatelji #1™ (na stranu sam rasplet situacije u Afganistanu).

E, snimljen je i taj četvrti dio koji je bio podgrijavanje trećeg samo bez pukovnika, brutalizovan u skladu sa vremenom, bez trbušnjaka, Rambo noža, sa hrpom iritantnih likova, dvadeset godina nakon trećeg dijela, dvadeset godina prekasno. Rambo nije preživio grandž eru, ispario je pa vaskrsao… Pa vaskrsao opet, 2019. godine. Dolazimo do onog jednog razloga contra…

Razlog zašto Rambo V nije loš film jeste zato što to nije loš film

Realno, nije. Istina je da ovo nije trebao biti Rambo film, tačni su komentari da je ovo mješavina Otmice (Taken) po zapletu i Sam u kući (Home Alone) po posljednjoj trećini filma odnosno karambolu na farmi, ali ovo je sasvim pristojan akcioni film starog kova, ušminkan novim CGI bojama. Brutalnost je na adekvatnom nivou, kako u pogledu Rambovog proširenog arsenala načina ubijanja, tako i vezano za smrt djevojčice/krah te porodice koja je Džonu trebala da pruži dugo traženi mir. Patetični monolog jeste relativan višak ali u poštenom pokušaju da se zaokruži priča, kljukanje tabletama isto tako jedan simpatičan detalj ali nepotreban („Druže, priznaj da si na steroidima.“), generalno, nema tu puno tehničkih promašaja sem neriješenog statusa lika novinarke koja je tu čisto eto deus ex machina, kad se već Ramo nije mogao sam podići iz jarka pa na bicikl…

Dakle, stavljanje Ramba van Rambo konteksta, u kontekst (surogat) porodice, Meksika, seks-trefikinga (trgovine bijelim robljem), glasne muzike za mlade u disko klubovima je bilo pogrešno, a opet sasječeno od strane kritike iz potpuno pogrešnih razloga i pokušaj da na taj način Džon zatvori krug… nije baš uspio. I ne može uspjeti. I neće nikad uspjeti, a evo i zašto: Rambo je Staloneov kvintesencijalni lik, a ne Roki. Roki je samo imao sreće što je bio glup u pravo vrijeme, pa je i kritika priznala tu priču o autsajderu. Rambo nije nimalo glup, samo je sjeban, a kad se pojavio to nije bilo u modi za razliku od, recimo, danas (vidjeti: Džoker ili bilo koji film sa Kristijanom Bejlom). Originalni Rambo je lik koji je zapravo znatno kompleksniji od Rokija, samo što je to umotano u akciju koja tradicionalno smeta kritičarima, a da je taj film ostao usamljen odnosno da nisu snimljeni nastavci u kojima Rambo maše (sa) M60 kao Ljuba Aličić flašom vinjaka, veliko je pitanje koji bi danas bio odnos snaga kultova…

Isto tako, Stalone je originalni akcioni heroj iz teretane na šta je kritika alergična. Zašto danas cvjetaju franšize superheroja a i akcioni filmovi dobro prolaze kod kritike? Zato što su glavni junaci likovi sa aerobika, kružni trening, salate i proteinski šejk, nabace se trbušnjaci i malo ruku, a leđa nikakve dubine, grudi isto očajne, prednji dupli biceps sramota za čitavu porodicu… I oni žive i dobijaju nagrade, a Stalone to gleda svojim beskonačno tužnim očima, ne tražeći ništa sem da mu priznaju očinstvo. Sa te strane, saga o Rambu je poprilično saga o njegovom tvorcu: Stalone još nije zatvorio krug. Ovo nije bio najsrećniji način da se okonča serijal, ali teško da je moglo bolje jer je ovo iskrena sudbina autsajdera. Roki je davno pronašao svoj unutrašnji mir i prestao da udara (i pored Instagram oznake #KeepPunching), dok Rambo odnosno Stalone nastavlja, do posljednje kapi krvi… a i poslije.

Srećna Nova 67. godina!

Dok određen manji broj ljudi danas slavi ulazak u 2020. godinu (mjereno po nekom bradatom hipiku koji je očigledno bio pod uticajem psihoaktivnih supstanci čim se sunčao na krstu), za Halidove pravovjernike ovo je početak 67. godine… Tim povodom, Halidov kalendar!

Jaranuar – prvi mjesec u godini je nazvan po najvažnijoj stvari u životu, jaranima: osnovna škola, pišanje u dalj i drkanje u krug, obijanje kioska, utakmice Želje i Sarajeva, burek, Bentbaša, bauštela… Ništa to ne bi bilo zanimljivo bez pravih jarana (dobre jarane para kupit’ ne može, jarane – ne može!).

Fadiluar – po najboljem jaranu Fadilu: zajedno bili u JNA i bježali kroz rupu na ogradi pa fasovali polnu bolest od jedne zrelije gospođe iz Niša zbog koje ste usrali i mislili da ćete umrijeti (a ono se riješilo antibioticima, nije čak trebalo ništa odsjeći!)… Tad se vidjelo da ćete biti jarani do groba.

Mater – najvažniji jaran sa one strane jarana: prala, peglala, kuvala, tukla, lagala za tebe, čupala iz govana, mater je čitavog života bila pravi jaran sa velikim J.

Armija – onaj mjesec kad si otišao u JNA pa vidio kakvih sve kokuza ima iz svih vukojebina SFRJ, ali i upoznao masu dobrih jarana, spoznao da je vrijednost dinara relativna ali šteke cigara nije, naprao se WC-a gore nego Fikreta, naučio šta je to „redaljka“ i kako se ponašati u toj prilici te još mnoga korisna životna iskustva stekao.

Titoar – rodio se i umro u petom mjesecu, bio i ostao Tito, i onima tad a i ovima sad, svakog jarana je tretirao isto (sem baš nekih njegovih dobrih jarana) čast ti je bila da budeš jaran pod njim, rado si ga se sjećao i kad odeš u Njemačku, plak’o k’o kiša kad je umro, a još njegovu sliku čuvaš u garaži za nedajbože, ovaj, dajbože.

Miljacka – mjesec kad sa jaranima ideš na Miljacku, voda k’o zmija al’ nema veze, nosite gitare i pjevate o beharu i kurcu dok gledate kako Pimpek kupi štihove i sprovodi u šumicu na časove poznavanja poriječne botanike (tako je nastao Dino Merlin, mutna voda bila a piva mlaka).

Makarska – kad fićom ideš na Jadran, šator, dvoje gaća i pun ceker paradajza i paštete, žena debela a dlake nema gdje ne vire, djeca vrište ne mo’š ih našamarat’ dovoljno, sunce piči, nos gori, a nemaš za jogurta da se namažeš, ružne Čehinje golih sisa paradiraju po plaži dok im muževi prodaju pegle i limene autiće na autobuskoj stanici, što se sruši taj Berlinski zid, jebo mater svoju.

Arbajt – ono kad propadne zadruga a ti nisi završio ni upravnu ni kurs pa nema posla, pa te se sjeti jedan jaran iz armije i zovne te da dođeš kod njega u Minhen da mu pomogneš malo, a ono nije baš Minhen nego blizu jedno 230 kilometara al’ nije loše, ne radi se puno – 16 sati dnevno, a i sve su jarani oko tebe, spavate u istoj kući, njemački i ne čuješ sem kad šef viče pa te i ne jebe puno nostalgija.

Šljivembar – mjesec kad pomažeš daidži iz Gradačca da pokupi šljive, radiš duplo jače nego što si radio u Njemačkoj, da naredne godine bude prvo mjesto na sajmu šljivovice, gumena čizma ti postane kao živi dio organizma a donji dio leđa čist granit.

Ženidbar – tad se ženiš jer počinje solidno da duva a valja se stisnuti uz neku guzicu preko zime, pa se tradicionalno slučajno dogodi ljubav na prvi pogled kad Amorova tandžara opali pa maksuz vidiš koja će naložiti dobru vatru od drva koja joj doneseš. Možda ne izgleda dobro, ali dobro kuva i dobra je sa djecom, ako je ona prava biće ti jaran i u Foči a i na Marij’nom dvoru.

Mazijar – mjesec kad u Saraj’vu bude hladnije nego u Han P’jesku, međedi kucaju na prozor i gore od cigana prose za pive i bureka, al’ ne treba im otvarati ako lijepo ne zamole ili ako nisu rod (makar treće koljeno); mjesec kad si napravio Halida juniora, Senada, Senadu, Gorana, Zorana, Željka, Vladu i Ipeta, vazda bude slab TV program a nema se šta raditi oko kuće…

Da Vam bude berićetna, Halidova ova!

Napomena: Halidov kalendar ima 11 mjeseci, jer puno je, brate, 12. Ako se fudbal može igrati sa 11 igrača (a i manje kad jaran fasuje crveni što je pljun’o sudiju šupka), može i godina sa 11 mjeseci…

Nisu ga primili u crtani, al’ nema veze!

Ponekad stvari nisu kao što se čine…
– Jesi li šta kupio, sine?
– Vidi šta sam kupio!

– Šta je to?
– To je plišani kamion.
– Pa, vidim ja da izgleda kao plišani kamion.
– Da, plišani kamion.
– Plišani kamion…

Čudesno putovanje u središte ženskog uma…

… u jednoj rečenici.