Recenzija: Heaven Rain – Evolution EP (2010)
Generalno, čudne stvari se dešavaju u životu i po tom principu ova recenzija. Heaven Rain su moji sugrađani, u pitanju je melodični metal sa prog elementima, sa njihovim djelovanjem sam upoznat putem njihovog bubnjara a mog poznanika, mladog Nebojše Lakića koji je stara metalna glava, novinar, web majstor i promoter metala u nas, a u slobodno vrijeme pijanac i nesreća. Tamburaju oni od ljeta 2006. godine, no, s obzirom da se radi o melodičnom metalu evropskog kova a ne o SPID METALU, nisam previše obraćao pažnju… No, to sad nije bitno, pa da stvari postavimo na mjesto: osnivač benda i glavni autor je Goran Baštinac, fin momak kojeg bi svaka majka poželjela za zeta, inače vlasnik diplome sa muzičke akademije, u bendu za klavijaturama. Iza njega i benda je par izdanja, prvi singlovi koji su nagovijestili čudo u malom gradu, zatim LP Far and Forever iz 2008. za izdavačku kuću Moonwolf Records iz Holandije, nakon toga singl „Dva“ (numera sa kompilacije Vreme brutalnih dobronamernika, 2009), i sad ovaj EP od tri numere, više singl nego EP, ali eto, može proći nekom crnogorskom logikom (Sreću se na ulici mp3 folder i kaseta: „Đe si, LP pločo!“ „Đe si, boks setu!“). Pomenuh ova izdanja s razlogom: postava. Jezgro grupe je od početka ozbiljnijeg rada neizmjenjeno, pored navedenih Baštinca i Lakića, tu je na bas gitari Jokšić Bojan, dok sa gitaristima i pjevačima nije bilo sreće tako da se na LP izdanju može čuti jedan tandem, na singlu „Dva“ drugi, dok je trenutno u igri treći tandem: gitarista Igor „Igor JNA ♥ Brkovi“ Dragelj i pjevač Miona Graorac. S tom razlikom što je Miona žensko, od glave do pete, ali i između. Posebno između. E, tu stvari postaju zanimljive. Ženski vokal, melodični metal… već počinje da smrdi, zar ne? Štetu koju je bend Nightwish nanio nedužnom čovječanstvu teško je zaboraviti (a nemoguće oprostiti), ali, Miona je zapravo najmuževniji pjevač Heaven Raina dosad i to toplo pozdravljam. Ukoliko bih morao da podrobnije opisujem njen glas, rekao bih da zvuči kao Viktorija sa kitom Klausa Meinea u ustima nakon litre vinjaka. Što je kompliment. Zanimljiv je to obrt u priči benda, novo poglavlje koje počinje upravo sa ovim izdanjem…
Na omotu se sa prednje strane nalazi slika fudbalske lopte koja je provučena kroz silne Photoshop filtere tako da ne liči na fudbalsku loptu već na ljubičastu disko kuglu sa brojnim oštećenjima (to valjda predstavlja evoluciju čovječanstva, propast sporta usljed porasta popularnosti disko klubova), dok se sa zadnje strane nalazi slika benda gdje se jasno vide ograničenja Photoshopa po pitanju uljepšavanja već lijepih mladića i djevojke, i podaci vezani za EP. Dotični je snimljen u oktobru 2010. godine, miks, mastering i produkcija su potpisani od strane Marjana Mijića (Fabrika za masovnu proizvodnju teškometalnih atrakcija, Chainroom Studio, Senta) i to se dobro čuje. Znatan sonični napredak u odnosu na LP: tvrđe, ozbiljnije, švedskije… nadasve solidno. Kao što rekoh, tri su numere prisutne, dve autorske, „Dreamless“ i „My Only One“ i obrada grupe Bolero, legendarni hit đačkih ekskurzija koji kao rđav ekser sa Halfordovog mudobrana probija tanke balone nesretnih platonskih ljubavi, numera „Golubovi“. S obzirom ko je glavni u bendu, nije ni čudo što nas u EP uvodi kriptični zvuk klavijatura koji se nedugo nakon toga upetljava sa klavirskim dionicama i tu se veoma brzo vidi da je Baštinac vrhunski majstor svog zanata. Klavijature su u prvom planu a malo ispod njih je gitara sa rifovima i finim detaljima na tragu Richa Warda (Stuck Mojo, Fozzy), dok ritam sekcija stabilno vodi svoju „Skadar na Bojani“ politiku. Uvodna „Dreamless“ je poskočica ugodnog tempa sa malo duplog bas gužvanja pri kraju koje podsjeća na metal i nekim zanimljivim ritmičkim rješenjima (klavirskih) dionica zbog kojih bi Yanni zadovoljno zagladio brk nakon što bi se pojavila neugodna mrlja na spajanju nogavica njegovih savršeno ispeglanih bijelih hlača. Sa druge strane, „My Only One“ spušta loptu, pardon, disko kuglu na zemlju. Tempo je sporiji i prisutno je mnoštvo različitih melodijskih elemenata, kao kompilacija najzanimljivijih trenutaka sa takmičenja evrovizije: u jednom trenutku mi se čini da čujem keltsku melodiju, malo poslije toga nekakav bliskoistočni sevdah, a sve to naslonjeno na zid new age klavijatura. Obe numere su izuzetno kvalitetne i, dok se meni prva više doima i zvuči originalnije, rekao bih da druga zapravo posjeduje veći hit potencijal usljed jasnije aranžiranog refrena sa himničnim prizvucima. Naravno, tu je i obrada „Golubova“ u strojevom koraku odsvirana iz srca, testament neuništivosti bosanske pop-rok škole i dokaz postulata „Jednom hit za igranke – uvijek hit za igranke!“ koja bi trebalo da obezbijedi poziv za nastup u diskoteci „Grodonia“… ako bude sreće.
A kad smo već kod toga, bend od svog nastanka nije bio previše koncertno aktivan „zbog radi“ kombinacije nenormalnosti mjesta i vremena gdje živimo i nekih stvari vezanih za bivše članove, ali, nadam se da će ovo poglavlje u njihovom radu donijeti promjenu po tom pitanju. Prvi datum je već zakazan, nastup u klubu DFK u Banjaluci 01.12.2010. godine (inače, to je Dan Oružanih snaga BiH – slučajnost?), i tom prilikom će se Heaven Rain predstaviti domaćoj publici cjelovečernjim nastupom: nova postava, neke nove pjesme, neke stare, neke specijalno pripremljene za tu priliku, neke plave, neke polovne, itd. Ko preživi – pričaće, u međuvremenu, ako imate viška 11 minuta i 20 sekundi, toplo preporučujem.
http://www.myspace.com/heavenrain
Bojan Vlajić
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 