Neko lupa po dobošu a neko motikom…

Ekskluzivno, samo na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari., necenzurisana verzija recenzije novog albuma banjalučke grupe Heaven Rain koja otkriva nimalo ugodne detalje o starosti nj. bubnjara… Ne preporučujemo mlađima od 18 godina.

***

Banjalučki milozvučni čelični četverac sa stamenom kormilarkom drugim dugosvirajućim izdanjem daje pun vjetar u jedra plovidbi po nesigurnim morima nježnog metala prepunim pirata, zlih recenzenata, debelih i manje debelih gotičarki te papaka u dubokim bijelim patikama koji sa zlim osmjehom spaljuju postere Džona Travolte i Olivije Njutn-Džon Travolte…

HEAVEN RAIN – SECOND SUN (Music Buy Mail, 2012)

Šta reći o Heaven Rain što već nisu rekli eminentni recenzenti medija poput Metal Sound, Mеталлический Cовок, Radio Hezbollah, Stora Tuttar, μεγλες μαρες ψωλς i drugih? Malo šta, sem sve to ponoviti na srpskom jeziku… ali ne sad.

Bend je od početka svog djelovanja (2006) prošao kroz određene personalne promjene, od kojih je najznačajnija tranzicija sa muškog na ženski vokal, a aktuelnu postavu i pripadajući zvuk su predstavili na mini izdanju Evolution (2010, RECENZIJA), tako da Second Sun ne donosi naročita iznenađenja. Recept prikazan prije dvije godine je ovdje albumski proširen na relativno kratkih 41 minut: tu su metalne stvari, manje metalne stvari, instrumentalni intro/outro, te obrada domicilnog pop-rok hita iz ’80-ih. Ovoga puta, izdavač je njemačka etiketa Music Buy Mail a album je upakovan u atmosferičnu vizuelnu kreaciju iskusnog Alexa Yarborougha (omotao Cage, Metal Church, Solitude Aeternus…) koja nas snježnim plavičastim tonovima priprema za nuklearnu zimu koja počinje pritiskom na play…

Album otvara new age začinjen instrumental „Close to Dawn“ koji tako gradi atmosferu da slušalac očekuje da čuje riječi „Dobro veče, vijesti dana…“, međutim, slijedi numera koja se zove kao sam bend i poprilično dobro definiše isti: razigrana elegija koja melodijom gorskih visova kakve se ne bi postidili ni velikani poput A-ha kao da priziva vilu Ravijojlu da prestane sa branjem ruzmarina i uhvati se da igra u kolu. Nju prati još jedna ritmičnija numera („Dreamless“) da bi se lopta spustila sa slow dance orijentalnim predahom na #4, „My Only One“. Na početku sredine se nalazi živahna „Second Sun“ po kojoj album nosi ime a koja je zapravo najslabiji trenutak istog. Da seciramo… Naime, sa melodičnim metalom je problem što je tu najčešće samo pakovanje metal, a kad se aranžman razmota dobije se „Split ’71.“ (Moj galebe, ne slijeći na obrnute krstove). To se najbolje vidi na naslovnoj, gdje ni Ronald Kumanovska bekovski čvrsta ritam gitara Igora Dragelja ne uspjeva da sakrije žovijalnost melodije festivalskih korijena… Usput, spomenuti brko gitarista nije virtouz kao njegovi prethodnici ali se odlično snalazi sa ritam metalnom gitarom odnosno metalnom ritam gitarom tako da je usljed toga muzika Heaven Raina znatno ritam metalnija u odnosu na debi album… Bilo kako bilo, kao balans nakon naslovne slijedi najmetalnija „Face of Misery“ sa više nego solidnom količinom duplobas žuljanja te ugodnim slomovima ritma. Prati je nešto potpuno drugačije u vidu klavirske „Nowhere“ koja prelijeva kap u čaši prepunoj emocija kod mnogih članova Tolkin foruma širom svijeta i ljudi koji očekuju da Queensrÿche napravi još jedan dobar album… Ipak, metal je metal a metal je podsticaj da nožem bodemo fotelju, tako da nas više zanima ono što slijedi, a to su još četiri numere, solidna višemetalna zamalogotična „Raven in Heart“ sa Gluvi barut začinskim biljem, manjemetalna višeekstranenična spaoremen „When Day Fades to Dark“, odjava programa u vidu outro instrumentala te bonus noćni program u vidu „Vejte snegovi“, obrade grupe Zana koja Heaven Rainu pristaje kao vuneni priglavak seljačkoj nozi punoj kurjih očiju…

Nije li iritantno kad recenzenti redom nabrajaju pjesme? Vaistinu. Međutim, ovdje imamo slučaj da su pjesme jako kvalitetne i unikatne tako da ih vrijedi pomenuti ponaosob, sa jedne strane, a sa druge strane, malo ih je pa se može. To bi bila jedna od mana albuma, 11 – 1 (obrada) – 2 (intro i outro) = 8, a kad se uzme u obzir da su sve numere oko četiri minuta dobijemo da album traje kao jedno prosječno pranje suđa. Ipak, bolje osam dobrih naših nego deset dobrih tuđih, a iste su mogle biti još bolje da je više pažnje posvećeno aranžmanu vokala. Elem, pjevačica Miona je poprilično sposobna (u vokalnom smislu) ali relativno neiskorištena (u vokalnom smislu), tako da je njeno djelovanje na albumu uglavnom pravolinijski hladno, bez naročitih ukrasa i varijacija. No, vrijedi nešto ostaviti i za naredni album. Inače, kao i u slučaju Evolution mini izdanja, produkciju potpisuje Marjan Mijić (Chainroom studio, Senta), i tu nema previše zamjerke, sa zvučne strane. Bend zvuči jednako moderno i aktuelno kao bilo koji svjetski bend iz žanra (Finska bi mahnula zastavicom za 12 poena dok bi od Švedske stiglo makar 10). Idejno, produkcija ima par sitnih mana koje se tiče finog finiširanja albuma: većina pjesama ima uvodne instrumentalne dionice gdje iste ponekad prave neočekivan skok u odnosu na prethodnu numeru (npr. iznenadni upad uvoda „Raven in Heart“ koji je dušu dao za postepeno uključenje elemenata ili fade-in), posebno ukoliko prethodnu krasi prekratak fade-out… bar se na tome ne treba štediti. To su detalji koji utiču na tok slušanja albuma kao cjeline, ali ne oduzimaju od samih pjesama koje čvrsto stoje na svojim nogama. Što se tiče zvučne slike, s obzirom da je glavni čovjek u bendu onaj koji svira gnjustni nemetalni instrument sa crno-bijelim dirkama – keyboard Ph.D Goran Baštinac, logično je da je njegov instrument solidno istaknut, međutim, prisutan je ukusan balans boja i zvukova klavijatura nasuprot kojih se nalazi već spomenuta (metalna ritam) gitara, a ispod njih je ritam sekcija (Bojan Jokšić – bas, Nebojša Bakočević Lakić – bubnjevi) koja svoj posao obavlja drugovimojibiciklevoze radnički, bez previše pametovanja.

Sve u svemu, zreo album zrelih muzičara i zrelih ljudi (bubnjar je duboko zašao u petu deceniju života a borački dodatak teško da može pokriti troškove ljekova za reumu), ostaje da se vidi kako će ga prihvatiti vječito nezrela metal publika, i još važnije, kako će ga prihvatiti bjelosvjetski brke sa repićima (kojima Music Buy Mail bjelosvjetska distribucija nudi album), koji u ovim vremenima krize i recesije imaju dovoljno njemačkih maraka da pokažu da im je zapravo stalo do muzike…

I na kraju, numerička procjena obavezna u digitalnom 01101101 01110000 00110011 vremenu: vrlo dobar (3,75 od 5), što znači da je Second Sun obavezno štivo za ljubitelje žanra a preporučljivo i za prosječnog konzumenta pop kulture. Nož u ruke, fotelja i… s emocijom.

http://www.heavenrainband.com/

Bojan Vlajić

Lako je prati kosu šamponom od koprive i pjevati „Thunderstruck“…

Recenzija: Heaven Rain – Evolution EP (2010)

Generalno, čudne stvari se dešavaju u životu i po tom principu ova recenzija. Heaven Rain su moji sugrađani, u pitanju je melodični metal sa prog elementima, sa njihovim djelovanjem sam upoznat putem njihovog bubnjara a mog poznanika, mladog Nebojše Lakića koji je stara metalna glava, novinar, web majstor i promoter metala u nas, a u slobodno vrijeme pijanac i nesreća. Tamburaju oni od ljeta 2006. godine, no, s obzirom da se radi o melodičnom metalu evropskog kova a ne o SPID METALU, nisam previše obraćao pažnju… No, to sad nije bitno, pa da stvari postavimo na mjesto: osnivač benda i glavni autor je Goran Baštinac, fin momak kojeg bi svaka majka poželjela za zeta, inače vlasnik diplome sa muzičke akademije, u bendu za klavijaturama. Iza njega i benda je par izdanja, prvi singlovi koji su nagovijestili čudo u malom gradu, zatim LP Far and Forever iz 2008. za izdavačku kuću Moonwolf Records iz Holandije, nakon toga singl „Dva“ (numera sa kompilacije Vreme brutalnih dobronamernika, 2009), i sad ovaj EP od tri numere, više singl nego EP, ali eto, može proći nekom crnogorskom logikom (Sreću se na ulici mp3 folder i kaseta: „Đe si, LP pločo!“ „Đe si, boks setu!“). Pomenuh ova izdanja s razlogom: postava. Jezgro grupe je od početka ozbiljnijeg rada neizmjenjeno, pored navedenih Baštinca i Lakića, tu je na bas gitari Jokšić Bojan, dok sa gitaristima i pjevačima nije bilo sreće tako da se na LP izdanju može čuti jedan tandem, na singlu „Dva“ drugi, dok je trenutno u igri treći tandem: gitarista Igor „Igor JNA ♥ Brkovi“ Dragelj i pjevač Miona Graorac. S tom razlikom što je Miona žensko, od glave do pete, ali i između. Posebno između. E, tu stvari postaju zanimljive. Ženski vokal, melodični metal… već počinje da smrdi, zar ne? Štetu koju je bend Nightwish nanio nedužnom čovječanstvu teško je zaboraviti (a nemoguće oprostiti), ali, Miona je zapravo najmuževniji pjevač Heaven Raina dosad i to toplo pozdravljam. Ukoliko bih morao da podrobnije opisujem njen glas, rekao bih da zvuči kao Viktorija sa kitom Klausa Meinea u ustima nakon litre vinjaka. Što je kompliment. Zanimljiv je to obrt u priči benda, novo poglavlje koje počinje upravo sa ovim izdanjem…

Na omotu se sa prednje strane nalazi slika fudbalske lopte koja je provučena kroz silne Photoshop filtere tako da ne liči na fudbalsku loptu već na ljubičastu disko kuglu sa brojnim oštećenjima (to valjda predstavlja evoluciju čovječanstva, propast sporta usljed porasta popularnosti disko klubova), dok se sa zadnje strane nalazi slika benda gdje se jasno vide ograničenja Photoshopa po pitanju uljepšavanja već lijepih mladića i djevojke, i podaci vezani za EP. Dotični je snimljen u oktobru 2010. godine, miks, mastering i produkcija su potpisani od strane Marjana Mijića (Fabrika za masovnu proizvodnju teškometalnih atrakcija, Chainroom Studio, Senta) i to se dobro čuje. Znatan sonični napredak u odnosu na LP: tvrđe, ozbiljnije, švedskije… nadasve solidno. Kao što rekoh, tri su numere prisutne, dve autorske, „Dreamless“ i „My Only One“ i obrada grupe Bolero, legendarni hit đačkih ekskurzija koji kao rđav ekser sa Halfordovog mudobrana probija tanke balone nesretnih platonskih ljubavi, numera „Golubovi“. S obzirom ko je glavni u bendu, nije ni čudo što nas u EP uvodi kriptični zvuk klavijatura koji se nedugo nakon toga upetljava sa klavirskim dionicama i tu se veoma brzo vidi da je Baštinac vrhunski majstor svog zanata. Klavijature su u prvom planu a malo ispod njih je gitara sa rifovima i finim detaljima na tragu Richa Warda (Stuck Mojo, Fozzy), dok ritam sekcija stabilno vodi svoju „Skadar na Bojani“ politiku. Uvodna „Dreamless“ je poskočica ugodnog tempa sa malo duplog bas gužvanja pri kraju koje podsjeća na metal i nekim zanimljivim ritmičkim rješenjima (klavirskih) dionica zbog kojih bi Yanni zadovoljno zagladio brk nakon što bi se pojavila neugodna mrlja na spajanju nogavica njegovih savršeno ispeglanih bijelih hlača. Sa druge strane, „My Only One“ spušta loptu, pardon, disko kuglu na zemlju. Tempo je sporiji i prisutno je mnoštvo različitih melodijskih elemenata, kao kompilacija najzanimljivijih trenutaka sa takmičenja evrovizije: u jednom trenutku mi se čini da čujem keltsku melodiju, malo poslije toga nekakav bliskoistočni sevdah, a sve to naslonjeno na zid new age klavijatura. Obe numere su izuzetno kvalitetne i, dok se meni prva više doima i zvuči originalnije, rekao bih da druga zapravo posjeduje veći hit potencijal usljed jasnije aranžiranog refrena sa himničnim prizvucima. Naravno, tu je i obrada „Golubova“ u strojevom koraku odsvirana iz srca, testament neuništivosti bosanske pop-rok škole i dokaz postulata „Jednom hit za igranke – uvijek hit za igranke!“ koja bi trebalo da obezbijedi poziv za nastup u diskoteci „Grodonia“… ako bude sreće.

A kad smo već kod toga, bend od svog nastanka nije bio previše koncertno aktivan „zbog radi“ kombinacije nenormalnosti mjesta i vremena gdje živimo i nekih stvari vezanih za bivše članove, ali, nadam se da će ovo poglavlje u njihovom radu donijeti promjenu po tom pitanju. Prvi datum je već zakazan, nastup u klubu DFK u Banjaluci 01.12.2010. godine (inače, to je Dan Oružanih snaga BiH – slučajnost?), i tom prilikom će se Heaven Rain predstaviti domaćoj publici cjelovečernjim nastupom: nova postava, neke nove pjesme, neke stare, neke specijalno pripremljene za tu priliku, neke plave, neke polovne, itd. Ko preživi – pričaće, u međuvremenu, ako imate viška 11 minuta i 20 sekundi, toplo preporučujem.

http://www.myspace.com/heavenrain

Bojan Vlajić