IZJAVA ZA – NOVINARKU

Mlada novinarka »Metalurga« razgovara sa radnicima »Metala« iz Bosanske Gradiške. Ljudi otvorili srce, pričaju da se mora učiniti mnogo na popravljanju radne discipline, na izmjeni odnosa rukovodilaca prema radu, putovanjima, odgovornosti… Naizmjenično daju izjave. Razgovor se baš otegao. Jedan radnik, međutim, cijelo vrijeme skreće pažnju na sebe.
»Ja bih nešto da izjavim! Ja bih nešto da izjavim!«
»Pa izjavite, druže«, reče novinarka.
»Drugarice, vi mi se strašno sviđate.«
»Dobro, ali nije to za štampu!«
»U redu, ne morate štampati, ali bar zapamtite!«

(Iz knjige Smijeh pod dimnjacima, Dobrivoje Ostojić; Glas Banjaluka, 1985.)

Neko lupa po dobošu a neko motikom…

Ekskluzivno, samo na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari., necenzurisana verzija recenzije novog albuma banjalučke grupe Heaven Rain koja otkriva nimalo ugodne detalje o starosti nj. bubnjara… Ne preporučujemo mlađima od 18 godina.

***

Banjalučki milozvučni čelični četverac sa stamenom kormilarkom drugim dugosvirajućim izdanjem daje pun vjetar u jedra plovidbi po nesigurnim morima nježnog metala prepunim pirata, zlih recenzenata, debelih i manje debelih gotičarki te papaka u dubokim bijelim patikama koji sa zlim osmjehom spaljuju postere Džona Travolte i Olivije Njutn-Džon Travolte…

heavenrain

HEAVEN RAIN – SECOND SUN (Music Buy Mail, 2012)

Šta reći o Heaven Rain što već nisu rekli eminentni recenzenti medija poput Metal Sound, Mеталлический Cовок, Radio Hezbollah, Stora Tuttar, μεγλες μαρες ψωλς i drugih? Malo šta, sem sve to ponoviti na srpskom jeziku… ali ne sad.

Bend je od početka svog djelovanja (2006) prošao kroz određene personalne promjene, od kojih je najznačajnija tranzicija sa muškog na ženski vokal, a aktuelnu postavu i pripadajući zvuk su predstavili na mini izdanju Evolution (2010, RECENZIJA), tako da Second Sun ne donosi naročita iznenađenja. Recept prikazan prije dvije godine je ovdje albumski proširen na relativno kratkih 41 minut: tu su metalne stvari, manje metalne stvari, instrumentalni intro/outro, te obrada domicilnog pop-rok hita iz ’80-ih. Ovoga puta, izdavač je njemačka etiketa Music Buy Mail a album je upakovan u atmosferičnu vizuelnu kreaciju iskusnog Alexa Yarborougha (omotao Cage, Metal Church, Solitude Aeternus…) koja nas snježnim plavičastim tonovima priprema za nuklearnu zimu koja počinje pritiskom na play

Album otvara new age začinjen instrumental „Close to Dawn“ koji tako gradi atmosferu da slušalac očekuje da čuje riječi „Dobro veče, vijesti dana…“, međutim, slijedi numera koja se zove kao sam bend i poprilično dobro definiše isti: razigrana elegija koja melodijom gorskih visova kakve se ne bi postidili ni velikani poput A-ha kao da priziva vilu Ravijojlu da prestane sa branjem ruzmarina i uhvati se da igra u kolu. Nju prati još jedna ritmičnija numera („Dreamless“) da bi se lopta spustila sa slow dance orijentalnim predahom na #4, „My Only One“. Na početku sredine se nalazi živahna „Second Sun“ po kojoj album nosi ime a koja je zapravo najslabiji trenutak istog. Da seciramo… Naime, sa melodičnim metalom je problem što je tu najčešće samo pakovanje metal, a kad se aranžman razmota dobije se „Split ’71.“ (Moj galebe, ne slijeći na obrnute krstove). To se najbolje vidi na naslovnoj, gdje ni Ronald Kumanovska bekovski čvrsta ritam gitara Igora Dragelja ne uspjeva da sakrije žovijalnost melodije festivalskih korijena… Usput, spomenuti brko gitarista nije virtouz kao njegovi prethodnici ali se odlično snalazi sa ritam metalnom gitarom odnosno metalnom ritam gitarom tako da je usljed toga muzika Heaven Raina znatno ritam metalnija u odnosu na debi album… Bilo kako bilo, kao balans nakon naslovne slijedi najmetalnija „Face of Misery“ sa više nego solidnom količinom duplobas žuljanja te ugodnim slomovima ritma. Prati je nešto potpuno drugačije u vidu klavirske „Nowhere“ koja prelijeva kap u čaši prepunoj emocija kod mnogih članova Tolkin foruma širom svijeta i ljudi koji očekuju da Queensrÿche napravi još jedan dobar album… Ipak, metal je metal a metal je podsticaj da nožem bodemo fotelju, tako da nas više zanima ono što slijedi, a to su još četiri numere, solidna višemetalna zamalogotična „Raven in Heart“ sa Gluvi barut začinskim biljem, manjemetalna višeekstranenična spaoremen „When Day Fades to Dark“, odjava programa u vidu outro instrumentala te bonus noćni program u vidu „Vejte snegovi“, obrade grupe Zana koja Heaven Rainu pristaje kao vuneni priglavak seljačkoj nozi punoj kurjih očiju…

Nije li iritantno kad recenzenti redom nabrajaju pjesme? Vaistinu. Međutim, ovdje imamo slučaj da su pjesme jako kvalitetne i unikatne tako da ih vrijedi pomenuti ponaosob, sa jedne strane, a sa druge strane, malo ih je pa se može. To bi bila jedna od mana albuma, 11 – 1 (obrada) – 2 (intro i outro) = 8, a kad se uzme u obzir da su sve numere oko četiri minuta dobijemo da album traje kao jedno prosječno pranje suđa. Ipak, bolje osam dobrih naših nego deset dobrih tuđih, a iste su mogle biti još bolje da je više pažnje posvećeno aranžmanu vokala. Elem, pjevačica Miona je poprilično sposobna (u vokalnom smislu) ali relativno neiskorištena (u vokalnom smislu), tako da je njeno djelovanje na albumu uglavnom pravolinijski hladno, bez naročitih ukrasa i varijacija. No, vrijedi nešto ostaviti i za naredni album. Inače, kao i u slučaju Evolution mini izdanja, produkciju potpisuje Marjan Mijić (Chainroom studio, Senta), i tu nema previše zamjerke, sa zvučne strane. Bend zvuči jednako moderno i aktuelno kao bilo koji svjetski bend iz žanra (Finska bi mahnula zastavicom za 12 poena dok bi od Švedske stiglo makar 10). Idejno, produkcija ima par sitnih mana koje se tiče finog finiširanja albuma: većina pjesama ima uvodne instrumentalne dionice gdje iste ponekad prave neočekivan skok u odnosu na prethodnu numeru (npr. iznenadni upad uvoda „Raven in Heart“ koji je dušu dao za postepeno uključenje elemenata ili fade-in), posebno ukoliko prethodnu krasi prekratak fade-out… bar se na tome ne treba štediti. To su detalji koji utiču na tok slušanja albuma kao cjeline, ali ne oduzimaju od samih pjesama koje čvrsto stoje na svojim nogama. Što se tiče zvučne slike, s obzirom da je glavni čovjek u bendu onaj koji svira gnjustni nemetalni instrument sa crno-bijelim dirkama – keyboard Ph.D Goran Baštinac, logično je da je njegov instrument solidno istaknut, međutim, prisutan je ukusan balans boja i zvukova klavijatura nasuprot kojih se nalazi već spomenuta (metalna ritam) gitara, a ispod njih je ritam sekcija (Bojan Jokšić – bas, Nebojša Bakočević Lakić – bubnjevi) koja svoj posao obavlja drugovimojibiciklevoze radnički, bez previše pametovanja.

Sve u svemu, zreo album zrelih muzičara i zrelih ljudi (bubnjar je duboko zašao u petu deceniju života a borački dodatak teško da može pokriti troškove ljekova za reumu), ostaje da se vidi kako će ga prihvatiti vječito nezrela metal publika, i još važnije, kako će ga prihvatiti bjelosvjetski brke sa repićima (kojima Music Buy Mail bjelosvjetska distribucija nudi album), koji u ovim vremenima krize i recesije imaju dovoljno njemačkih maraka da pokažu da im je zapravo stalo do muzike…

I na kraju, numerička procjena obavezna u digitalnom 01101101 01110000 00110011 vremenu: vrlo dobar (3,75 od 5), što znači da je Second Sun obavezno štivo za ljubitelje žanra a preporučljivo i za prosječnog konzumenta pop kulture. Nož u ruke, fotelja i… s emocijom.

http://www.heavenrainband.com/

Bojan Vlajić

Sjećanje na slike iz sna o recenziji

Moja omiljena stvar, pored brzih žena i brzih automobila jeste muzika. Ne mora nužno biti brza. Uglavnom ona gitarska koju su odsvirali ljudi uz pomoć instrumenata i u čijem nastajanju kompjuteri nisu odigrali značajnu ulogu. Ako je iole validno, preslušaću, ako je dobro, preslušaću drugi put, ako osjetim da to ima smisla, zavoliću.

Što se tiče brze muzike, metal zna biti brz. I lud. Zna biti i dobar. Samo, rijetko ako je iz Srbije odnosno pokojne Jugoslavije. Ovo nikad nije bio neki teren za metal. Što se tiče štampe, sve što je iole vuklo na metal je naprosto „uništavano“ od strane muzičkih novinara. Doduše, dobar dio toga je i zaslužio… ne bih da nabrajam bendove poput Divljih jagoda. Uh, nabrojao sam Divlje jagode.

Nego, vremena se mijenjaju. Početkom ovog milenijuma je, nakon sloma rokenrola od strane jedva dočekanih demokratskih vlasti, došlo do neobične ekspanzije popularnosti metala nakon stanja hibernacije (da to tako eufemi[ni]ziram) u dekadi ’90-ih godina XX vijeka. Jedan od bendova koji je jahao na tom talasu jeste smederevska metalna atrakcija imena Alodžija (autorska prava na ovo ime zadržava prodavačica iz prodavnice diskova koju neću imenovati ovaj put). Alodžija je, po svom pojavljivanju, proglašena za svjetsko čudo osmo, nije im mane bilo, mahali su oni barjakom metala, svi su ih slavili… pa sam ja morao poslušati da vidim o čemu se radi. Njihov prvi album sam poslušao i ostao pod utiskom „da li vi to mene zaj.?“, s obzirom na nekvalitet koji je izbijao iz svake pore. I, nisam bio jedini koji tako misli. Bilo nas je takvih, na MUmetal forumu, gdje smo se na temi „Alodžija“ sukobljavali sa anonimnim neistomišljenicima iz Smedereva grada, što je bilo zanimljivo za učesnike sukoba ali ne i za moderatore tog podforuma koji su u određenim periodima starili duplom brzinom upravo zbog te teme.

Kad je izašao drugi album Alodžije, ponavljala se hvalospjevna priča kao i nakon prvog albuma, i tu sam već morao da reagujem. Posudio sam njihov originalni disk od mladića koji je taj disk kupio u prodavnici diskova čija prodavačica zadržava pravo na ime Alodžija, disk detaljno proučio sa svih strana, oblik, veličinu, sadržaj, te nakon analize napisao recenziju istog. Recenziju sam objavio na MUmetal forumu i dodatno zakuvao situaciju. Doživio sam javne pohvale i pokude, ali, zanimljivije od javnih reakcija su mi bile „tajne“ reakcije u vidu poruka koje sam dobio, gdje su me neki mladići koji su se bavili muzičkim novinarstvom hvalili kako je to najbolja recenzija ikad, a opet, neki drugi mladići su mi prijetili fizičkim nasiljem. Ovim prvim sam odgovorio na jedini mogući način („Hvala!“), a i onim drugim na jedini mogući način – objavio sam javno svoje ime i adresu. Nije niko došao da me tuče.

Elem, nedavno je Alodžija izdala svoj treći album. Na MUmetalu opet sukobi oprečnih mišljenja, doduše, smiješnog intenziteta u odnosu na nekadašnje ratove, al’ gledam ja to i mislim se kako sam ja nekad bio mlad i pisao recenzije… Moje recenzije tamo sada nema, jer je tema „Alodžija“ iz 2006. godine nestala u bespuću pakla interneta vjerovatno još 2006. godine, nakon ko zna koje intervencije moderatora.

Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i činjenicu da bi se ova recenzija u solidnoj mjeri mogla primjeniti i na novi album smederevske metalne atrakcije, danas na blogu reizdanje sporne recenzije u određene korekcije interpunkcije – svako slovo je ostalo kao što je i bilo…

 

Alogija – Priče o životu (One Records, 2004)

Disk 1 (album)
1. Reditus
2. Novi dan
3. Trgovci dušama
4. Još samo ovaj put
5. Metamorfoza
6. Kao snegovi
7. Egregor
8. Magija
9. Putnik na raskršću
10. Lišće minulih jeseni
11. Ambis
12. Vreme istine
13. Priče o životu
14. What a Feeling (bonus numera)

Disk 2 (bonus, u ograničenom tiražu)
1. Gde si u ovom glupom hotelu
2. Summer Night Romance
3. Before the Leaving
4. Satin Doll
+ multimedija (spotovi, studio)

Počnimo legendarnom rečenicom (i to VELIKIM slovima)…
JA SAM MISLIO DA METAL TREBA DA BUDE ŽESTOK.
Da to bude nešto zajebano.
Da te tjera da nožem bodeš fotelju i bjesomučno pereš nove farmerke da izgledaju kao stare.

Dakle, ograničeno izdanje (i ograničeno je) novog albuma smederevske metalne atrakcije (ne, ne radi se o novom modelu šporeta). Željno iščekivano i gromoglasno najavljivano. I Željko Bebek bi rekao: „I štaaaaaaaaaaaaaa?“

U svakom segmentu nezavršeno.
Pakovanje smiješno, štampa loša, da ne pominjem idejno rješenje. Ako je, kojim slučajem, Photoshop kojim je omot pripreman legalan, mogu samo reći da su to bačene pare.

Bonus disk truo, u studiju oni izdrkavaju umjesto da prozbore koju pametnu (ili možda tražim previše?). Varijaciju jednog od sola koje u tom video segmentu svira S.B. sam sreo u pjesmi „Always with You“ umjetnika starije generacije Džoeta S.
Spotovi izgledaju kao da su nastali prije samog nastanka televizije.

Čorbina obrada je tužna. Totalna splav varijanta. Pohvalno je to što su se produkcijski trudili da skinu zvuk sa albuma Zbogom Srbijo. To je ujedno i loše.
Dva instrume(n)tala su tu. ‘Ajde. Prvi i nije loš, samo da je zvuk bolji…
Obrada Djuka Elingtona, „Satin Doll“ je tu da pokaže kako je to kad ‘heavy’ ‘metal’ ‘pevač’ ‘peva’ džez. Nekih 10 godina prerano, možda će bolje zvučati kad pubertet odradi svoje. Mutacija je čudo.
Kad se već govori o bonusima, da spomenem da sam na primjerku albuma koji je meni dospio u ruke na kraju prvog diska našao originalnu verziju pjesme „What a Feeling“. Neko mi reče da je tu trebala biti njihova (metal?) obrada… U svakom slučaju, može se ludo čagati.

Na prvi disk, ‘albumski’.
Uvodni instrumental, u narodu poznat kao intro, imena „Reditus“, obećava.

Produkcija je u suštini ista kao i na prošlom albumu (isti princip), s tim da su gitare poduplane pa rifovi malo ljepše zvuče, ali ton za sola je smiješan, na tragu Ibanez-Vai zvuka (kao i same solo partije), ali poprilično mrljav i nekonkretan. Bubanj je prepeglan do granice prepoznatljivosti sempla (i varira od pjesme do pjesme, što me jebeno nervira, ali ga je ubo na jedno tri pjesme – meni u srce), a bas je tamo daleko pa priđe bliže. Valja napomenuti da fus činela ima potpunu autonomiju na teritoriji čitavog albuma…

U međuvremenu je krenula prva ‘prava’ (da li je jedan par navodnih znaka dovoljan?) pjesma, numera „Novi dan“.
Vokalni solista je dušu dao za podvrgavanje hormonalnoj terapiji.
Plus (+) hormoni mu trebaju, pošto ovih minus (-) ima napretek. Zvuči kao plavuša bliznakinja, godinu ranije krenula u školu. Ruku na srce, većinu vremena je tako. Ima momenata kada u nižim registrima otkriva uticaje direktora dalmatinske pop škole Olivera Dragojevića. Vokali su tokom čitavog albuma poprilično mekani i melodični, i možda nije trebalo da u ovoj količini možemo čuti mnoštvo glasova iza onog, prvog. Pustite dečka da peva. Ima raspon, treba mu malo mase, doći će s vremenom, treba mu skinuti pomoćne točkove.

Redaju se pjesme, onako.
Radost duple pedale sa pauzama.
U pauzama bude i dobrih momenata, samo je šteta što ih je malo, pogotovo u početnoj fazi albuma…

„Na straži pored Prizrena“ je progresivnija od čitavog ovog albuma.
Ovdje se progresivnost iskazuje prisustvom desetominutne pjesme. Takođe, mladići iz smederevske metalne atrakcije su bili tako ljubazni pa nam na tom primjeru otkrivaju tajnu stvaranja desetominutne pjesme. Spajanjem dve četir’minutne pjesme trominutnim intermecom. Mudro, zar ne? U svakom slučaju je bolje od spajanja dve šestominutne pjesme. Sva sreća pa se nakon nje (desetominutne) nalazi najbolja numera na albumu – „Kao snegovi“, jedna od rijetkih novih metal pjesama uz koju se može razbijati kafanski inventar, o patos, uz uživanje. Momci, mislim da imamo hit.

No, nakon što su nam donijeli nove čaše, vratimo se časkom na temu progresivnosti.
Ima fazona kad bas i gitare sviraju unisono, po uzoru na SX, recimo u numeri „Egregor“, pa ko za takve stvari bilježi poene za progresivnost, neka upiše u knjižicu. Ne zaboravimo i pseudo džez harmonizacije (uključujući DT inspirisane ritmičke zavrzlame) koje se nalaze pri kraju pjesme „Magija“. Simpatično, nije sarkastično, moglo je i duže biti…

Da, zaboravio sam u prvom naletu, valja napomenuti klavijature. Napredak.
Pored uobičajenog tepiharenja, ovdje se još mogu naći neki izleti u vode tehno-trens zvuka. A onda neka mi neko kaže kako su metalci ograničeni.
Žane Mišele Žare, brate Hendriksa Džimija, zaboravili te nijesmo.

MLITAVO

PEDERI

Jebo vas Ljubo Trifunović.

uh
Gubim snagu. Sila me napušta.

Vrijedi napomenuti prije kolapsa, trebalo je ipak izvršiti selekciju materijala, i disk svesti na (maksimalno) 60 minuta, sve bi tad imalo puno više smisla, djelovalo bi kao kompaktnija cjelina, a ne ovako kao nemušto dokazivanje… Ukoliko su htjeli dokazati svestranost, to su trebali učiniti bez ponavljanja određenih (meni lično mrskih, Sonata Arctica homoseksualnih) segmenata.

Ali, kako to kaže pjesma, eh, da je sreće…
U suštini, ovako kako jeste, saso mange, možda i u jednoj nezdravoj mjeri.
Svega ima.
Romantike dok šetamo po lišću minulih jeseni i kunemo se da će to biti još samo ovaj put, nervoze dok čekamo putnika na raskršću, pokazivanja zuba dok na satu gledamo kako protiče vrijeme istine, seksualnih efekata iz ambisa (sva prava pridržava Z.M.), sve u svemu, dovoljno razloga da se, sa širokim osmijehom, može reći u jebem ti život (fala, Mićo)…

P.S. Zaustavimo pirateriju – podržimo domaću metal scenu. Are you sure you want to remove the folder ‘Alogija’ and all of its contents? Yes I fucking am.

2.5/5

Lako je prati kosu šamponom od koprive i pjevati „Thunderstruck“…

Recenzija: Heaven Rain – Evolution EP (2010)

Generalno, čudne stvari se dešavaju u životu i po tom principu ova recenzija. Heaven Rain su moji sugrađani, u pitanju je melodični metal sa prog elementima, sa njihovim djelovanjem sam upoznat putem njihovog bubnjara a mog poznanika, mladog Nebojše Lakića koji je stara metalna glava, novinar, web majstor i promoter metala u nas, a u slobodno vrijeme pijanac i nesreća. Tamburaju oni od ljeta 2006. godine, no, s obzirom da se radi o melodičnom metalu evropskog kova a ne o SPID METALU, nisam previše obraćao pažnju… No, to sad nije bitno, pa da stvari postavimo na mjesto: osnivač benda i glavni autor je Goran Baštinac, fin momak kojeg bi svaka majka poželjela za zeta, inače vlasnik diplome sa muzičke akademije, u bendu za klavijaturama. Iza njega i benda je par izdanja, prvi singlovi koji su nagovijestili čudo u malom gradu, zatim LP Far and Forever iz 2008. za izdavačku kuću Moonwolf Records iz Holandije, nakon toga singl „Dva“ (numera sa kompilacije Vreme brutalnih dobronamernika, 2009), i sad ovaj EP od tri numere, više singl nego EP, ali eto, može proći nekom crnogorskom logikom (Sreću se na ulici mp3 folder i kaseta: „Đe si, LP pločo!“ „Đe si, boks setu!“). Pomenuh ova izdanja s razlogom: postava. Jezgro grupe je od početka ozbiljnijeg rada neizmjenjeno, pored navedenih Baštinca i Lakića, tu je na bas gitari Jokšić Bojan, dok sa gitaristima i pjevačima nije bilo sreće tako da se na LP izdanju može čuti jedan tandem, na singlu „Dva“ drugi, dok je trenutno u igri treći tandem: gitarista Igor „Igor JNA ♥ Brkovi“ Dragelj i pjevač Miona Graorac. S tom razlikom što je Miona žensko, od glave do pete, ali i između. Posebno između. E, tu stvari postaju zanimljive. Ženski vokal, melodični metal… već počinje da smrdi, zar ne? Štetu koju je bend Nightwish nanio nedužnom čovječanstvu teško je zaboraviti (a nemoguće oprostiti), ali, Miona je zapravo najmuževniji pjevač Heaven Raina dosad i to toplo pozdravljam. Ukoliko bih morao da podrobnije opisujem njen glas, rekao bih da zvuči kao Viktorija sa kitom Klausa Meinea u ustima nakon litre vinjaka. Što je kompliment. Zanimljiv je to obrt u priči benda, novo poglavlje koje počinje upravo sa ovim izdanjem…

Na omotu se sa prednje strane nalazi slika fudbalske lopte koja je provučena kroz silne Photoshop filtere tako da ne liči na fudbalsku loptu već na ljubičastu disko kuglu sa brojnim oštećenjima (to valjda predstavlja evoluciju čovječanstva, propast sporta usljed porasta popularnosti disko klubova), dok se sa zadnje strane nalazi slika benda gdje se jasno vide ograničenja Photoshopa po pitanju uljepšavanja već lijepih mladića i djevojke, i podaci vezani za EP. Dotični je snimljen u oktobru 2010. godine, miks, mastering i produkcija su potpisani od strane Marjana Mijića (Fabrika za masovnu proizvodnju teškometalnih atrakcija, Chainroom Studio, Senta) i to se dobro čuje. Znatan sonični napredak u odnosu na LP: tvrđe, ozbiljnije, švedskije… nadasve solidno. Kao što rekoh, tri su numere prisutne, dve autorske, „Dreamless“ i „My Only One“ i obrada grupe Bolero, legendarni hit đačkih ekskurzija koji kao rđav ekser sa Halfordovog mudobrana probija tanke balone nesretnih platonskih ljubavi, numera „Golubovi“. S obzirom ko je glavni u bendu, nije ni čudo što nas u EP uvodi kriptični zvuk klavijatura koji se nedugo nakon toga upetljava sa klavirskim dionicama i tu se veoma brzo vidi da je Baštinac vrhunski majstor svog zanata. Klavijature su u prvom planu a malo ispod njih je gitara sa rifovima i finim detaljima na tragu Richa Warda (Stuck Mojo, Fozzy), dok ritam sekcija stabilno vodi svoju „Skadar na Bojani“ politiku. Uvodna „Dreamless“ je poskočica ugodnog tempa sa malo duplog bas gužvanja pri kraju koje podsjeća na metal i nekim zanimljivim ritmičkim rješenjima (klavirskih) dionica zbog kojih bi Yanni zadovoljno zagladio brk nakon što bi se pojavila neugodna mrlja na spajanju nogavica njegovih savršeno ispeglanih bijelih hlača. Sa druge strane, „My Only One“ spušta loptu, pardon, disko kuglu na zemlju. Tempo je sporiji i prisutno je mnoštvo različitih melodijskih elemenata, kao kompilacija najzanimljivijih trenutaka sa takmičenja evrovizije: u jednom trenutku mi se čini da čujem keltsku melodiju, malo poslije toga nekakav bliskoistočni sevdah, a sve to naslonjeno na zid new age klavijatura. Obe numere su izuzetno kvalitetne i, dok se meni prva više doima i zvuči originalnije, rekao bih da druga zapravo posjeduje veći hit potencijal usljed jasnije aranžiranog refrena sa himničnim prizvucima. Naravno, tu je i obrada „Golubova“ u strojevom koraku odsvirana iz srca, testament neuništivosti bosanske pop-rok škole i dokaz postulata „Jednom hit za igranke – uvijek hit za igranke!“ koja bi trebalo da obezbijedi poziv za nastup u diskoteci „Grodonia“… ako bude sreće.

A kad smo već kod toga, bend od svog nastanka nije bio previše koncertno aktivan „zbog radi“ kombinacije nenormalnosti mjesta i vremena gdje živimo i nekih stvari vezanih za bivše članove, ali, nadam se da će ovo poglavlje u njihovom radu donijeti promjenu po tom pitanju. Prvi datum je već zakazan, nastup u klubu DFK u Banjaluci 01.12.2010. godine (inače, to je Dan Oružanih snaga BiH – slučajnost?), i tom prilikom će se Heaven Rain predstaviti domaćoj publici cjelovečernjim nastupom: nova postava, neke nove pjesme, neke stare, neke specijalno pripremljene za tu priliku, neke plave, neke polovne, itd. Ko preživi – pričaće, u međuvremenu, ako imate viška 11 minuta i 20 sekundi, toplo preporučujem.

Heaven-Rain

http://www.myspace.com/heavenrain

Bojan Vlajić