Muzika za slušanje tokom čitanja (ili nečeg drugog)

Various Artists – I’m the Man… Free Man!

(Heavy Guitars meet Heavy Bass meet Tom Jones)

Već dugo vremena se vukla ideja da složim kompilaciju na kojoj bih pokušao izložiti genijalnost koja je isijavala iz nekolicine bendova sa kraja ’80-ih i početka ’90-ih, rok bendova koji se nisu stidili funk uzora te su „teške gitare“ spajali sa „teškim basom“. Ili je tu trebalo „basem“? Nezgodan je preglas, tužna je jesen.

Ideja se dugo kuvala, skoro godinu dana, a onda sam jedno besano jutro lijepo sjeo za sto, olovka u ruke, komad papira, osnovnih par ideja, a zatim prešao policu sa diskovima od A do Ž da vidim šta se tu da učiniti. Uz par stvari koje odudaraju od koncepta (toliko da to ima smisla), našlo se tu 14 numera, 61:41. Izbor numera bi se (otprilike) mogao opisati sa „neočekivano od očekivanih, očekivano od neočekivanih“, što bi se odnosilo na to da su bendovi koji su poslužili kao inspiracija za ovu kompilaciju (Living Colour, Extreme, Red Hot Chili Peppers…) predstavljeni numerama koje nisu baš materijal za nekakve „platinaste kolekcije“, a ovi što su nekako došli usput i ušli legendu (Reef, Tom Jones…), predstavljeni „uspješnicama sa vrhova top lista“.

Skupiti stvari nije bio previše lak zadatak, ali zato ih je bilo veoma lako poredati. Štaviše, poslagale su se same, a to je lako uočiti ako se pročitaju redom imena svih pjesama…

01. I’m the Man – GLENN HUGHES
(LP Blues, 1992)
02. Free Man – SCREAMING HEADLESS TORSOS
(LP Screaming Headless Torsos, 1995)
03. Scared of You – RICHIE KOTZEN
(LP Slow, 2001)
04. My Lovely Man – RED HOT CHILI PEPPERS
(LP Blood Sugar Sex Magik, 1991)
05. If I Only Knew – TOM JONES
(LP The Lead and How to Swing It, 1994)
06. Cupid’s Dead – EXTREME
(LP III Sides to Every Story, 1992)
07. Naked – REEF
(LP Replenish, 1995)
08. Face Down – HAJI’S KITCHEN
(LP Sucker Punch, 2001)
09. Under Cover of Darkness – LIVING COLOUR
(LP Time’s Up, 1990)
10. Everything’s Ruined – FAITH NO MORE
(LP Angel Dust, 1992)
11. Supernatural – T.M. STEVENS
(LP Out of Control – BOOM, 1995)
12. Tommy the Cat – PRIMUS
(LP Sailing the Seas of Cheese, 1991)
13. Free Up – STEVIE SALAS
(LP Soulblasters of the Universe, 2004)
14. Ritual – DAN REED NETWORK
(LP Dan Reed Network, 1988)

Redom i logički ako krenemo, dovoljno je reći: BEZ STARCA NEMA UDARCA. Glenn Hughes, heroj mnogih sa gerijatrije kojima se još uvijek priviđaju bijele zmije, ima čast da započne stvar. A sa ovom je numerom on zapravo započeo i svoju stvar, izuzetnu solo karijeru koja je, na žalost (za većinu), u debeloj sjeni onoga što je on radio prije nastanka vremena. Elem, sjećamo ga se iz Deep Purple, nevjerovatne glasovne i sviračke sposobnosti… a onda su uslijedile ’80-te, dekada alkohola, kokaina i potucanja po tuđim bendovima (Gary Moore, John Norum, Black Sabbath). Kako sam Glenn kaže, kad je dotakao dno života, shvatio je da mora da se otrijezni i da se (ga) odvrne do 11. Numera „I’m the Man“ je sa njegovog drugog solo albuma, prvog nakon 15 godina i prvog kojeg je snimio trijezan, albuma Blues iz 1992. Kuriozitet je da na ovom albumu gostuje basista. Iako izuzetan instrumentalista, Glenn je na polovini albuma (u koju spada i ova numera) basističke zadatke prepustio čovjeku kojeg se sjećamo po užasnoj „tarzan“ frizuri, tragičnim širokim bijelim MC Hammer hlačama i izuzetnom sviranju fretless bas gitare. U dve riječi, Tony Franklin.

Slijedi nastavak imena kompilacije, numera „Free Man“ sastava Screaming Headless Torsos. Vrišteća bezglava tijela su vokalno-instrumentalna osovina koju kotrlja multitalentovani i multizainteresovani gitarista David „Fuze“ Fiuczynski, najčešće opisan kao „džez gitarista koji ne želi da svira samo džez“. Numera dolazi sa prvog SHT albuma (Screaming Headless Torsos, 1995), jednog izuzetnog izdanja koje, po popularnosti i statusu, možemo staviti u kategoriju „muzika za muzičare“, na žalost, bez potrebe. Iako tehnički izuzetan, album se sastoji od pjesama. Jako kvalitetnih i jako raznolikih pjesama. Džez, rok, fank i još koješta u manjim dozama čine jako zanimljivu i potentnu cjelinu koju numera „Free Man“ jako dobro opisuje i sumira. Muzika je to bez ikakvih ograničenja, a pomalo nepravedno, u odnosu na ostatak postave, valja istaknuti vokalnog solistu fantastičnih glasovnih mogućnosti. Njegovo ime je Dean Bowman.

Sad počinje da radi blues veza. Naime, na albumu Glenn Hughes – Blues gostuje nekolicina gitarista među kojima je i Richie Kotzen. Wunderkind iz Pensilvanije, Richie je rođen kao vrlo mlad a počeo svirati gitaru još ranije tako da je u 21. godini života imao iza sebe dva instrumentalna albuma za maticu shreda, kuću Shrapnel. Kad je odradio svoj ugovor sa dotičnom kućom, Richie odlazi u širinu, iako ostaje mršav i zgodan, nakon „album + turneja“ angažmana u bendu Poison, započinje solo karijeru gdje se predstavlja kao kantautor na kojem se ocrtavaju različiti uticaji, prije svega ’70-ih odnosno rokenrola i soula iz tog perioda. Od albuma do albuma, od inspiracije do inspiracije Kotzen poprilično mijenja stvari, od eksperimenata sa elektronikom do čistog hipika, u okvirima rok zvuka, trudi se da bude konkurentan ali i da zadovolji svoje maštarije. Ovdje je Richie predstavljen sa numerom „Scared of You“ sa albuma Slow iz 2001. godine, modernog albuma koji je obojen nekim džez idejama koje je Richie pokupio iz saradnje sa Return to Forever ritam sekcijom (Stanley Clarke i Lenny White) u projektu Vertu. „Scared of You“ – gitara i glas: R. Kotzen, bas (uključujući bas solo): R. Kotzen, bubanj i programiranje: R. Kotzen, produkcija: R. Kotzen.

Slijedi veliko ime, i po broju slova i po broju prodatih ploča, drogeraši ispod mosta, prevaranti iz Inđije, stadionski i arkadionski masivni, Red Hot Chili Peppers. Veoma očigledno ime za ovu kompilaciju, sa ne tako očiglednom numerom. Radi sklada kompilacije je možda bolje bilo da ovdje stoji neka numera sa albuma Mother’s Milk, usljed drugačijeg zvuka prezentovanog tom prilikom (više distorzije, razuđeniji bas), no, ovdje se ipak nalazi numera sa albuma koji ih je stvarno probio (ne, nisu pederi iako je bilo takvih kontroverzi u vrijeme nastanka spota „My Friends“), i učinio onim što su danas, Blood Sugar Sex Magik, 1991. godina, numera #15 „My Lovely Man“. Moj stari favorit (sa albuma punog favorita), posvećena je tragično preminulom RHČP gitaristi Hillelu Slovaku. Bili jednom RHČP…

Legenda kaže da je on prvo počeo pjevati a onda su, par stotina godina nakon toga, izmislili mikrofon. Testosteronski heroj koji je počeo (logično) u rudarskim kafanama a završio (logično) u Las Vegasu, jedan i jedini, Tom Jones. Otkud on ovdje? Nisam previše siguran. Kad bih samo znao… ovaj, Tom Jones i numera „If I Only Knew“ sa albuma The Lead and How to Swing It (1994), njegov posljednji hit sa originalnom numerom (poslije tog albuma su uslijedile uglavnom obrade kao singlovi), na neki čudan način upadaju u kombinaciju. U tom trenutku je Tom još uvijek imao veoma dobar osjećaj kuda se treba kretati – na krilima povratka njegove popularnosti sa singlom „Kiss“, ugovor potpisan za izdavačku kuću Interscope (dom benda Primus a poslije toga dom, između ostalih, pojavi imenovanoj Marilyn Manson), za album je angažovan niz veoma aktuelnih producenata i autora, te, još važnije, za omot Tom se slika u mrežastom potkošulju, pored ribe u zlatnom bikiniju koja radi sa pneumatskim nabijačem… molim lijepo. Ovu konkretnu numeru karakteriše briljantan spoj house (kućnih) boja preko fank dasaka, za šta je zaslužan Trevor Horn, čovjek koji je besmislice poput Frankie Goes to Hollywood učinio multiplatinastim. Najteži trenutak na kompilaciji po pitanju nedostatka distorzije, al’ zato hit 1/1 (volio bi’ da te ne volim, volio bi – a možda i ne bi’).

Zašto ljudi automatski pomisle za dvojicu dugokosih mladića da su pederi ako isti, okrenuti jedan prema drugom, lijepo sviraju i pjevaju lijepe pjesme, a jedan od njih lakira nokte? Nisu pederi, provjerio sam na internetu, ni Nuno Bettencourt, ni Gary Cherone. U pitanju su mladići iz benda Extreme, šesta numera na ovoj kompilaciji je upravo njihova. Originalno okupljeni u Bostonu (Nuno ekskluzivno iz Portugala telefonom učestvuje na probama), sredina je ’80-ih, imaju višak kose i elastičnih traka po zglobovima, gitarista svira brže nego što djevojke koje žvaću žvake u prvim redovima stižu da razmišljaju… rekoše da se to zove hair metal. A Extreme su bili ipak malo više od samo kosmatih papaka. Ovdje ih ne predstavlja numera „More Than Words“, vanvremenski hit koji im je istovremeno i prokletstvo, no jedna sasvim suprotna, i muzički i fizički, numera „Cupid’s Dead“. Opako gruvanje. Inače, to je #5 sa njihovog trećeg studijskog albuma, III Sides to Every Story iz 1992. godine, izuzetno ambicioznog ostvarenja koje se sastoji od tri dijela: „Tvoje“, „Moje“ i „Istina“… dotični romantični mrtvac je sa njenog dijela. Ubila je sve u njemu…

Mrtav je i go. Da li je Kupidon ikad zapravo nosio odjeću? Ako nije, onda je logično da je go mrtav odnosno mrtav go. Ne pričamo o fudbalu. Nego, za razliku od veoma logične priče o Tomu Jonesu, nije baš previše logično otkud bend Reef na broju sedam sa svojim hitom „Naked“. Britanski surferi iz ’90-ih na čijim su koncertima djevojke veoma slobodno skidale grudnjake su nam u amanet ostavili četiri albuma i cirka 12 hitova, a ovo je prvi od njih, sa njihovog debi albuma Replenish iz 1995. Sa prisjećanjem na Led Zeppelin i Free, težina zahvata na ovom albumu je bila čista kontra tadašnjem procvatu brit-pop scene, a istu takvu kontru tektonska bas linija numere „Naked“ zadaje ostatku ove kompilacije. Što se tiče ostatka ove pjesme, izuzetan rif je dobijen jako čestim ponavljanjem jako jednostavnog bluz rifa.

Slijedi još jedan izuzetak od pravila, relativno neočekivan bend sa kojim uplovljavamo pred luku očekivanih, meštri iz Teksasa imena Haji’s Kitchen. Izuzetna ekipa instrumentalista okupljena u prvoj polovini ’90-ih, svoj prvi album izdaju 1995. gdje se predstavljaju sa futurističkim viđenjem progresivne agresivne muzike kroz prizmu tada aktuelnog grandž zvuka. Izdavač je kuća Shrapnel. Dvojica su gitarista i imaju sedmožičane gitare… o, da. Nakon toga slijedi period rada, truda i problema, odlazak pjevača i jednog gitariste, deprofilisanje zvuka iz prvobitnog oblika, a onda tamo 2001. godine snimaju drugi studijski album, drugi i posljednji i zadnji, zasad, Sucker Punch. Deprofilisanje zvuka podrazumijeva i to da su stigli napraviti numeru koju sam ja stigao da uvrstim ovdje, posljednja numera sa albuma, „Face Down“. Mali ali tehničari, svi se ističu, a osovina je djelo čovjeka hobotnice sa bas gitarom, ime mu je Derek Blakley, no nije naodmet napomenuti rakijaša za bubnjem koji mu pripomaže, Roba Stankiewicza… Stanković, Srbin, nego šta! Možda i nije.

E, sad, ovim momcima nije bilo dovoljno to što su se rodili sa viškom pigmenta pa su još više htjeli da se istaknu na rok sceni sa, i za to vrijeme, pretjeranim modnim kombinacijama koje nisu mogle proći bez drečavo zelene. Da, u pitanju su mladići iz Njujorka, omiljeni blek metal bend mnogima, Living Colour. Ekipa koju je okupio gitarista Vernon Reid je, u par godina, iz free jazz forme izrasla u, jednostavno, najbolji crnački bend ikad. Nećemo raspravljati oko toga. A za to im je bilo dovoljno svega dva albuma, debi album Vivid (1988) sa hit singlom „Cult of Personality“ (zamislite to danas na MTV-u), i „Gremijem“ nagrađeni Time’s Up (1990), sa kojeg potiče i numera ovdje predstavljena, „Under Cover of Darkness“. Ne baš očekivan izbor, #10 na albumu, anti-konkurent za singl, vjerovatno nikad izvedena uživo, laganija numera sa introspektivnim tekstom, matematičkim jezikom da završim detaljisanje: – distorzija, + Queen Latifah. I tako, borili se protiv rasizma, išli na turneju sa Stonesima, miješali hardkor, rep, fank a sve je to bilo tako prirodno i pošteno… Kad je ono Don McLean napisao „American Pie“?

Nagradno pitanje, na kojem je FNM izdanju stajala naljepnica „Ich kotze in das Arschloch vom Axl Rose“? Moram smisliti nešto za nagradu… U međuvremenu, 10/14 ove kompilacije, jahači funk metal talasa, zapravo, bend koji je bio instrumentalan u pokretanju istog, trenutno ponovo nakratko okupljeni nakon 10 godina neaktivnosti, starim ja a u ljubav Faith No More. Bend sa prve borbene linije rušenja barikada među muzičkim žanrovima, kontroverzni po kadrovima ribe na suvom za spot za MTV hit „Epic“ (grozno, grozno! Pamela, droljetino, skini se gola da protestvuješ protiv ovih i sličnih nasilnika nad životinjama), ovdje ih predstavlja numera „Everything’s Ruined“ sa albuma Angel Dust iz 1992. godine, posljednjeg albuma kojeg će krasiti tradicionalna metal gitara Jima Martina (kao prava kontrateža perkusivnoj ritam sekciji), a prvi album na kojem je, tada svjež – skoro nov, pjevač Mike Patton imao udjela u komponovanju. Ništa još nije propalo, četiri pjesme do kraja.

Superiorni dvocifreni istocifreni broj 11, Dragiša Binić ove kompilacije, čovjek kojem je Čak Noris bio roadie na turneji, masivna pojava masivnog bas gitariste, prevelik i pretjeran u svakom pogledu, nije ga se moglo zaobići, T.M. Stevens. Basista izuzetne tehnike, vokalni solista izuzetne dubine glasa, crnac izuzetno širokih leđa, prije no što je zašao u vode solo karijere, njegovo ime se našlo na albumima na kojima je velikim slovima pisalo James Brown, Joe Cocker, The Pretenders, Tina Turner, Steve Vai… A onda je izdao solo album, prvi po redu, Out of Control – BOOM (1995) na čijem se omotu nalazi skraćenica HMF što podrazumijeva Heavy Metal Funk. I bukvalno. Album je naoštren do bola, svirka ubitačna, ima gangsterskih numera (gdje ubija ljude), ima jebačkih (gdje jebe), ima numera koje se bore protiv rasne nepravde ali za ovu priliku sam zaobišao sve te dosad navedene podvarijante i ubacio #3, komad imena „Supernatural“, zbog stiha „I’m a scooba diver for your love“… neobično mi se to sviđa kako je uklopljeno, iako je svirka teška kao trosjed koji moraš podići da stara izvuče tepih, stvar je poprilično opuštena.

E, sad, ovo je već klasik alternativne scene, Primus i njihov Mačak Toma. Bend koji je izbjegao sve moguće klasifikacije i natjerao kritičare da smisle novu kategoriju, „primus“. Šef bande je Les Claypool, čovjek koji je otišao na audiciju za poziciju basiste benda Metallica samo da bi pokušao da ih navede da zakuvaju džem preko nekih tema Isley Brothersa… Inače, pored svega vezanog za njih (a ima toga), moram da primjetim, čitav bend je nevjerovatno precizan u svojoj uvrnutosti. Pažnja posvećena detaljima (podrazumijevam kompletnu audio-vizuelnu prezentaciju) prevazilazi granice definicije metikuloznosti. Na priručnoj kompilaciji je prisutna studijska verzija numere „Tommy the Cat“, sa njihovog trećeg LP izdanja (drugog po redu studijskog), Sailing the Seas of Cheese (1991), a živa verzija se mogla čuti dvije godine ranije, na njihovom prvom izdanju, Alan Fordovski snimljenom i sklepanom koncertnom albumu Suck on This. Toma je imao mnogo priča da ispriča, ali ih nije baš često pričao… kao što ni Tom Waits nije previše često gostovao kod „fank metal“ bendova. Ovdje jeste.

Ali, iz Maroka se moralo dalje… trinaest godina daleko. „Najsvježija“ stvar na ovoj kompilaciji se nalazi trinaest godina daleko od Primusove numere i na sretnom broju trinaest. Njen autor je čovjek koji je pratio Micka Jaggera na solo turneji 2000. godine a deset godina prije toga pratio RODA STEWARTA na solo turneji (i tu pokupio niz praktičnih ideja o održavanju kose), bio izabran u bend Georgea Clintona i to od strane Georgea Clintona lično (ne mo’š vjerovati), sa svojim prvim solo albumom bio na Joe Satriani turneji kao specijalni gost, snimio masu dobrih albuma samo za japansko tržište i shodno tome opštio sa petocifrenim brojem japanki… Veseli indijanac i čovjek koji zdušno podržava južno-američku industriju kokaina, Stevie Salas. Ovdje je prisutan sa numerom „Free Up“, sa albuma Soulblasters of the Universe (2004). Svaka stvar koja u naslovu ima riječ „free“ komotno može na ovakve kompilacije tako da oko toga nema puno priče. Samo napomenuti izuzetno modernu produkciju, nema frekvencije koja nije popunjena…

I, za kraj, „Ritual“, numera benda Dan Reed Network. Sam bend je, po meni, jedna od najfascinantnijih muzičkih jedinki u istoriji. Dva bijelca, dva crnca i klavijaturista imena Blake Sakamoto. Muzika koju su proizveli se najkraće moguće može opisati kao jednak spoj onoga što je nekad radio umjetnik svojevremeno poznat kao Prince i onoga što su nekad radili mladići iz grupe Bon Jovi, ukoliko se za trenutak možemo skoncentrisati i priznati da Bon Jovi ipak nisu bili samo brigada za razdjevičavanje nego da su imali u sebi i malo „supstance“. Dan Reed Network su, kao i Living Colour, bili na turneji sa Stonesima, tačnije, evropskom dijelu turneje, i u isto vrijeme kad su i Living Colour imali „Cult of Personality“ DRN su imali „Ritual“ na MTV top listama. Inače, to je numera sa njihovog prvog studijskog bezimenog LP izdanja (1988), kojeg je producirao pokojni Bruce Fairbairn (Bon Jovi, Kiss, Iron Maiden, AC/DC…), producent čuven po svojoj hirurški preciznoj i ultra ispoliranoj produkciji… i upravo je to bila zamjerka albumu, efektivno je bio ugušen bas koji u sebi nosi fank. Iako DRN imaju i reprezentativnijih numera po „tresi to veliko crno/bijelo dupe, ženo!“ pitanju, „Ritual“ je ovdje zbog hipnotičkog ritma i savršenstva aranžmana… Na nekoj kompilaciji singlova i sitnica postoji remiks verzija koja je za 2 minute duža od ove koja je završila na studijskom albumu… da se ja pitam, dodao bih još 5 minuta i opet bi mi bilo malo.

Eto, to bi bilo ukratko o prisutnih četrnaest numera i nj. autorima, možda neko pronađe taj isti momenat kao i ja, pa da može satima uživati dok se kompilacija ponavlja i ponavlja, a što se tiče ostalih… ništa. Još napomena, dok su ovdje prisutni Tom Jones i Haji’s Kitchen, a nije se „našlo mjesta“ za, recimo, Fishbone, Infectious Grooves, Jane’s Addiction, Lucy Brown, Mother’s Finest, Follow for Now (i još mnoge slične), to ne znači da neki drugi put neće biti prilike za ispravljanje te „nepravde“. Dotad, funk on!

Kompilaciju preuzmite sa:

ULOŽ.TO   MEGA