Večernje doze nervoze IV: Smirivanje uznemirujućim sadržajem

„Ovaj program nije primjeren za gledaoce mlađe od (XY) godina!“, a tamo…

I tako stoje te oznakice, (12), (15), (18), pa ovo, pa ono. Uznemirujući sadržaji, neprimjereni, za mlade i mlađe, jerbo valjda bi stari trebalo da su neuznemiromogući. A ono komplet podmladak podmlatka nacije uznemiren, a onda svi dalje uznemireni od njih: ovi (5), (10), (15), svi nešto posebni u svojim poremećajima, pa satraše oca i mater, satraše babu i dedu. Ne može se sa njima izaći na kraj, izgleda. A nečvrsti dovoljno za šamar, slabo napravljeno.

Nego, mi (30), (35), (40) smijašmo se tome kao mali, mislili da je to samo američka glupost, ali dođe i kod nas: klasifikacija/e programa i „roditeljska upozorenja“, da ne smiješ vidjeti golu pizdu i najčuvenijeg svjetskog negativca Ramba kako radi svoj posao. Naravno, kad imaš (12) samo te to i zanima. Kad imaš (15) i dalje te to zanima. Kad imaš (34)… to te zanima više nego ikad jer si se zajebao i oženio i to je posebna tuga za drugi tekst. Nego, ta klasifikacija, kod nas, u današnje vrijeme: simpatično, trulo i promašeno. Elitna prostitucija maltene zvanična grana privrede (uz prateće elemente koji nisu na naslovnim stranama), usko vezana uz vlast čiji se nosioci javno ponašaju kao makroi. To su upravo ti modeli ponašanja koji dobijaju oznakicu, zar ne? A eto ih, posvuda, nabijaju ih nogom niz grlo. Na to nema reakcije akademske zajednice (drkaju), kompletno je rasturen vaspitni dio školskog sistema a novinarski žargon – govor u medijima – je na korak od „brat je pao, brate“, ali zato prije prikazivanja Žikine dinastije ide upozorenje, da se podmladak ne uznemiri… PAJEBOTEBOG. Realno, u ovoj šemi stvari je uzaludno klasifikovati igrane i dokumentarne programe, jer su oni najgori na drugoj strani, omniprisutni i za njih nije dovoljno označavanje, već isključivo isključenje.

PROSLAVA MEGAVAŠARA TAŠTINE

Teške životne prilike nose sa sobom i… teške priče (u kojima se zatrpašmo, majku ti j.*). Opterećenje je višestrano, za većinu ovdje koja živi tako kako živi. Opet, mnogo je puta spomenuto – obzirom na rasjednu liniju među stanovništvom – djeluje gore kad kukaju oni što imaju „nešto“ nego kad kukaju oni što nemaju ništa. Naravno, nasuprot širokog zarđalog dna je tanki sjajni vrh…

Jedna od zanimljivijih pojava u skorije vrijeme – makar na ovim obalama Panonskog mora – jeste „proslava punoljetstva“. Osamnaesti rođendan uz opasku sad će te moći hapsiti kako ‘oće. Generalno, rođendani jesu tradicionalno prilika za proslavu a opet sve je individualno, kako ko to shvata i koliko je finansijski spreman… spreman. Pridavanje neke posebne pažnje i značaja takvim manifestacijama (za koje će ubrzo biti potrebni projekti i akcioni planovi), organizovanje gala zabava, dres kod, p.materine… sa jedne strane novost, a sa druge strane samo nastavak tradicije. I jedna dobra „sigurica“ – iako ima i boljih.

Elem, tradicionalno, opšte je poznato kako su svadbe na ovim prostorima većinu vremena nepotrebno rastrošne, ode hrpa novca na hranu koja se ne pojede, alkohola se (naglašeno akcentovano) „božetipomozi“ i popije, ispuca se nešto zaliha municije, harmonikaš oplodi nekolicinu najveselijih žena, mladenci se usele na sprat kod jednih od roditelja i mogu mirne duše da griješe (a ne kao dotad da uzorna hrišćanska mlada čuva nevinost praktikujući analni seks). Realno, nije to mala stvar, taj brak. Treba proslaviti, pa makar se i razveli nakon dva mjeseca. Zato svadba (grand stajl)! Al’ opet, neće ovi mladi danas tako lako da se žene i udaju, majku mu…

Zato proslava punoljetstva. Htjeli ili ne, sem u nekim kritičnim slučajevima, doguraće do osamnaest. Međutim, ima jedna još sigurnija „sigurica“: mala matura. Kao što dvije babe na sahrani u Vilusima komentarišu kako nema dovoljno orasa (sahrana – još jedna prilika za dernek), jednako je bezvrijedna i aktuelno frekventna opaska kako su se male mature pretvorile u… velike mature. Frizure, odijela, haljine, šminka… male djevojčice kao velike. A osnovnu školu, sem u ekstremno kritičnim slučajevima, svi završe (nema nepismenih!; Hitler se veselo okreće u grobu). Tako mala matura postane kao velika. A velika je… standardizovana, nekad su gimnazijalci imali panoe u centru grada („mojoj mami umesto maturske slike u izlogu“), a sad imaju svi.

Generalno, stvari se pomjeraju. To je tako. Kad godina izda, kao što je izdalo poprilično ovih iza nas, standardi se snižavaju (a to obuhvata i onu divnu rimu iz Žikine dinastije), svako dostignuće/postignuće je razlog za slavlje. U ovoj konstelaciji stvari, to je i rođenje, ne samo završavanje osnovne škole i 18. rođendan. Ako zanemarimo rođenje (koje je preduslov), proslava hronološki prvog dostignuća – male mature – sa jedne strane je paradoks, uzimajući u obzir mogućnost kupovine diplome kao „potvrde valjanosti odgoja, vaspitanja i obrazovanja“, generalno stasavanja („biti čoek“) a sa druge strane je to zapravo najiskrenije dostignuće jer ovdje još uvijek nema privatnih osnovnih škola (mada već sad postoji potreba za njima). Sa takvim startom, nizak nivo aspiracije se proteže po čitavoj društvenoj vertikali – koja danas poprilično liči na horizontalu, te kad se krene o tome, teško se ispetljati iz trica i kučina i lako zaboraviti da je Vašar taštine objavljen još 1848. godine. Ko se još sjeća… čitanja knjiga…

* Blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odsad sa 50% manje psovanja.

Na JER SMO TI MI TAK’I

Moj drugar Boćo (Bogdan J. Boćo) popravlja bicikle. Odlično popravlja. Pravi je majstor… a i u smislu „može li piva, majstore?“, a uvijek može. Majstor a i izuzetno dobar čovjek (a još i umjetnička duša), nema puno boljih, navratim kod njega i kad nemam kvarova na biciklu (biciklima, prim. aut., pišaj po sirotinji), da popričamo po jednu, a i da malo provedem vremena u društvu pravog zanatlije, čovjeka koji zna sa rukama i ne plaši se da ih uprlja, u vremenu kad svi žele da budu nesposobni, jebena birokratija.

I, nedavno, dobijem ti tako neki bicikl, treća ruka, od nekih divnih ljudi (koliko mi u posljednje vrijeme poklanjaju stvari, prestaću ići na buvljak, prim. aut.), bicikl nov – ide sasvim brzo, ali da se napraviti da ide još brže. Odvezem ga Boći, može piva, pa pretresamo lagano, nađe on tu neke kvarove neviđene, sanira, zamijeni neke žice, pa treba naduvati gume. Ne da ni tu da mu pomognem, pumpa kao što Miša pumpa gumu ali u onoj sceni prije kad je stvarno pumpao gumu a ne radio nepristojne stvari.
– Na koliko si [bara] naduvao gumu? – pitam strogo profesionalno uzimajući u obzir digitalni ekrančić na pumpi, opterećenje zadnjeg točka, trenutnu temperaturu i vlažnost vazduha.
– Na TVRDO! – odgovara Boćo pa otpi gutljaj pive.

I sad imam taj ljubičasti za kurvanje i plavi za biznisa, bicikl.