Usred bijela dana podno Malovana

„Tabletu progutati sa čašom vode.“

Tako piše u upustvu za Rodavan N tablete proizvođača Bosnalijek. Tačno tako. Nisam uspio progutati čašu. Nisam ni pokušao. Protiv mučnine u vožnji, potrebno mi je kad me voze.

Na fotografiji je nekakva kućica podno planine Malovan; sir i med se prodaju pored puta duž Kupreškog polja, a bliže Šipovu djeca iskaču na put sa teglicama šumskih jagoda.

Snijega je ostalo tek na nekim od najviših planina u Bosni, Čvrsnici i Vranu; ipak je jul. Sa puta se vidi i Vitorog, čist i spreman za Peti Janjski višeboj. Mašalanje na 1907 m, mašala.

And the road goes on forever…

Srebrn dolar za put za jug

Zemlja popularno zvana Bosna je sastavljena od dva osnovna dijela, Bosne i Hercegovine. Nisu samo predrasude i stereotipi ono što, uslovno rečeno, ne ide na ruku Bosancima koji su Hercegovci. Tu je i sam reljef. Ne kažu stari Latini džaba Nomen est omen. Dok u Bosni, mom omiljenom dijelu Bosne, imamo primjere kao što su Vedro polje, Medeno polje, Klekovača (šljivovica, viljamovka), u Hercegovini imamo Crno polje, Čemerno i Prenj. Šta, uopšte, majku mu (pozdravim svaki put kad je vidim kako se sa punim cekerima vraća sa pijace), znači, majku mu, Prenj? Nemam pojma šta znači, ali sama ta riječ čisto onako fonetski ne vuče na dobro. U današnjem vremenu (digitalnih fotoaparata), postoje određeni alati koji mogu biti iskorišteni zarad uništenja čovječanstva ali i u još neke dobre svrhe. Jedan od takvih alata je internet. Na internetu ima raznih stvari, golih tetica svih boja i veličina, i još nekih stvari za koje sam čuo ali nisam nikad vidio pa ne bih o njima. Uglavnom, ima tih golih tetica koje su… A, da, šta sam htio reći? Ima i Google Earth. Odlična stvar, posebno za nas bildere živčane od proteina (što nam je draga šarena slanina), povremeno planinare. Tako sam ti ja svojevremeno putem tog programa istražio planinu Prenj uzduž i poprijeko. Nije mi se svidjelo naročito. Sve je bilo nešto > i < a ništa nije bilo lijepo ^. Pored toga, dovoljno o toj planini govori podatak da JNA nije pošteno izbušila nijedan njen vrh. Bušili su malo okolo, sa strana, neka tamo atomska skloništa pravili ali ništa bitno. No, kad sam dobio poziv da idem na Prenj, nisam mogao odbiti…

Kao i obično, nismo bili u punom sastavu. Ovoga puta su išli:  1) duhovni i nemoralni vođa mladi Z. Delić i 2) B. (kao brko) Vlajić. Rano je to jutro 04.10. tekuće godine, bili smo dio planinarske ekspedicije koja je brojala devet članova, odnosno osam plus Rafo legenda. Njega smo pokupili u Jajcu. Vođa našeg pohoda je bio iskusna starina Boro, čovjek koji redovno u knjigu gostiju na Prenju upisuje riječ „predivno“ (bez komentara).
Da bi se iz Banjaluke došlo na Prenj, treba preći više od pola Bosne i još komad Hercegovine, i dok ne mogu tvrditi za ostale, mogu reći za sebe: samo nek’ se putuje, nije ni bitno gdje se ide, niti da li će se doći na odredište. Volim da vozim i da se vozim. Išlo se kroz kanjon Vrbasa – Jajce, Uskoplje, Prozor, Jablanica… Zanimljiv je to krajolik, za razliku od npr. Vojvodine, a usput se mogu vidjeti i fascinantna ljudska dostignuća kao što su hidroelektrane Jajce II i Rama. Mislim, to su ogromna postrojenja u stijenama kakva, s obzirom na trenutni kurs kojim idemo, nismo i nećemo biti u stanju da ponovimo ni u njihovom desetom dijelu. Nema više lopate Alije Sirotanovića… Elem, to je meni zanimljivo, podzemna gradnja, možda nekome i nije, ali, u jednom trenutku (otprilike nakon HE Rama) se cesta koja prema Mostaru ide dolinom Neretve pretvara u čistu poeziju. Široka zelena rijeka koju miluju zlatni sunčevi zraci, nasuprot nje stijene povrh kojih je tamna šuma i, kako to kažu mladići iz The Allman Brothers Band, the road goes on forever. Barem tako izgleda. A mi smo u pregrađu Mostara morali skrenuti lijevo da bismo stigli do vazdušne banje Rujišta. Tu je nekad bio planinarski dom, danas je kamena ruševina pored koje je manja planinarska kuća Rujišta. Tu se parkira bijeli Ford kombi a mi, u skladu sa planinarskom tradicijom, nastavljamo pješke. (Jesam li spomenuo kako mrzim planinarsku tradiciju?) Da ne zaboravim, tu su nas dočekala dva planinara iz Mostara te nas u tom trenutku ima koliko i članova jednog fudbalskog tima na početku utakmice. Opterećeni raznim planinarskim opterećenjima, krećemo u šetnju od dva i po sata do naše baze, katuna odnosno livade na lokalitetu Bijele vode. Ima tu hodanja, ima uzbrdo, ima malo i nizbrdo (a nizbrdo je super!), ima malo da se skrene s puta pa se ide stazom koja je označena sa dvije žute trake. Desno, mine. Lijevo, mine. Pa se onda vrati na put. Pa na putu ima tragova kamiona i divljih svinja. Onda na jednom mjestu ima hrpa šljunka i planinari iz Mostara nam kažu da je dotle kamion mogao dovesti materijal. Dalje se na točkovima ne može. Stopala ili kopita. Od te tačke nema previše do naše baze, samo što ima malo više uzbrdo, al’ šta da se radi. Stižemo brzo do baze, prolazimo pored nove planinarske kuće Bijele vode (u nju nećemo, ona se plaća) i razmještamo se. Dio na livadu u šatore a dio u sklonište odnosno katun. Katun je sagrađen po principu mramor, kamen i željezo, al’ uglavnom mramor i kamen a od toga više kamen. Rudimentarna postavka, što se kaže, koliko para, toliko i muzike. Ipak, sasvim dovoljno. Nekoliko nas se, budući da je dan dogurao otprilike do svog šesnaestog časa, odlučuje na malo planinarenje po kršu Sivadije koji nam se nalazi iznad glava. Ostali se odlučuju za odmor pred sutrašnji skrš. Dakle, ostali su ostali. Kreće nas sedam, odmah pa uzbrdo. Uzbrdo nije super. Ide se uzbrdo a onda se penje preko stijena. To baš nije super. Penjali smo se tako, a onda je komšija odustao. Ostalo nas šest. A onda smo se penjali još. Divan opis planinarenja. Elem, popenjali smo ti se mi solidno, izbili smo na greben. Sa druge strane, druga strana. Ista kao i prva. Go krš, kamen, zveka i vukojebina – sve to zajedno. Na padinama udaljenim 3-4 kilometra kamen kao izliven, kao ogromne ploče sa mjestimičnim pukotinama. Otprilike kao ploča RRČ na Klekovači. Naprosto fascinantno. U daljini se vide slične takve planine, kao i neke još gore. Sad mi je jasno od čega su divokoze podivljale. No, dan se bliži svom kraju a sunce zalasku te mi kraćim putem krećemo nizbrdo. Prenj je takva planina da čak ni nizbrdo nije super. Štaviše, gore je nizbrdo nego uzbrdo. Prosto da se čovjek zapita… Nego, išli smo tako nizbrdo, kako smo išli tako je mrak padao a i bez toga je postajalo sve opasnije. Na par mjesta je dolazilo do sitnih odrona kamenja. Nimalo zabavno. Posebno za one koji su niže od mjesta odrona. Bilo je tih sitnih a onda se desio jedan malo krupniji. Solidan komad stijene (cirka 50 x 30 x 20 cm) mi se odlomio pod nogom. Sreća po mene jeste da su ruke i druga noga bile na sigurnom. Nesreća po sve ostale jeste da su bili ispod mene. Posebna nesreća je bila što je za tom stijenom krenuo jedan manji komad stijene i jedan kamen. Najposebnija nesreća jeste što je našeg duhovnog i nemoralnog vođu mladog Z. Delića taj kamen pogodio u glavu. U cilju izbjegavanja stijene on je napravio lijevi manevar zvan kidam nadesno, i uspio da izbjegne stijenu ali ga je kamen pogodio u potiljak. Sreća u nesreći jeste da je on imao kačket na glavi. Nesreća u nesreći jeste da ga je kamen pogodio u onaj izrez na kačketu sa zadnje strane. E, sad, iako bi ovo neki mogli protumačiti kao (ilegalan) pokušaj skidanja mladog Z. Delića sa pozicije duhovnog i nemoralnog vođe NPD „Nizbrdo“ zbog njegove prebildanosti (što je na sve druge načine nemoguće upravo zbog njegove prebildanosti), ja mogu reći da je to jednostavno bio najšugaviji mogući trenutak otkad planinarim. Super je planinarenje, ali ne toliko. Apsolutno ne toliko. Na svu sreću (nema sreće bez nesreće), našli su se tu na licu mjesta zavoji, rana (solidna posjekotina) je isprana i previjena. Mrak je pao (a pored mraka i moj moral), ali, sva sreća, nije pao mladom Z. Deliću na oči, te smo uspjeli nastaviti dalje. Ipak je to mlad momak, zdrav, sportista, ide u teretanu, što kaže moja majka, jaka je to krv.
To veče smo proveli u katunu, mi iz katuna sa još pridruženim šatordžijama, jedući i pijući kao da smo na maturi a ne kao da smo došli da se patimo po nekakvoj planinčugi. Usput smo se upisali u priručnu knjigu gostiju, te smo mladi Z. Delić i ja iskoristili priliku za besramnu promociju NPD „Nizbrdo“ i našeg opuštenog planinarskog koncepta zasnovanog na idejama Olivera Mandića i Mohande Gandija. Takođe, u to neko doba sam se sjetio da sam ja na sebi prilikom penjanja imao majicu sa logom kultne novosadske grupe Pero Defformero. Sad tu majicu na sebi ima planina Prenj. Meni je ta majica bila malena, ali mislim da je planini taman. Stigli smo da se ispričamo o ovome i onome, eventualnom planu sutrašnjeg odlaska u Mostar sa ciljem dodatnih medicinskih zahvata – ukoliko se stanje mladog Z. Delića pogorša do jutra, te sam ja saopštio kako sam i ja za putovanje u Mostar a kako nisam za penjanje na Otiš i Zelenu glavu. Nije u pitanju ni umor ni to što ja mrzim uzbrdo, jednostavno, htio sam malo da razmislim o svemu. I da se naspavam. I da razmislim.

Tako je i bilo. Noć sam proveo razmišljajući zatvorenih očiju i prisluškujući da li će nas posjetiti puhovi. Nisu. Pred kraj noći sam uhvatio malo sna (da napomenem da su hrkanje i prdeži bili u podnošljivim granicama, u pitanju je moj bioritam), a onda su planinari počeli da se bude. Polazak je planiran za 06:00, mladi Z. Delić se probudio i bio je spreman i oran za akciju, bilo mi je drago to vidjeti te sam mu ustupio fotografsku opremu, pouzdani Lumix FZ-8 i okrenuo se na drugu stranu. Idite vi, ja ću malo da razmišljam u hibernaciji… Sve do tamo negdje podneva, kad mi se više nije dalo prevrtati te sam izašao iz katuna i odgegao se do bunara da uvježbavam vještinu vađenja vode pomoću flaše na kanapu na kojoj je zavezan kamen. Voda je bila mokra i više vodena nego juče, kad je dobila nadimak vokraća. Ne bih da objašnjavam. U tom su se pojavila i dva čovjeka, iz Mostara su tu oni, jedan je imao pušku na ramenu. Nisu krenuli u lov nego u šetnju, zato puška. Stigao sam sa njima da popričam malo o konceptu planine te sam nakon toga bio prepušten tihovanju na markiranom kamenu koje se u jednom trenutku pretvorilo u tihovanje sa sunčanjem na markiranom kamenu. Kamen gori, val se pjeni, reče onaj hercegovac u „Audiciji“. Lijepo je to, vala, rekao.

Ekspedicija čiji nisam bio dio se vratila sa ekspedicije u srednjim popodnevnim časovima. Iako sa kojim satom zakašnjenja u odnosu na planirani termin, uspjeh njihovog pohoda je bio 100%, Otiš i Zelena glava su osvojeni. Uslijedilo je relativno dugo pakovanje, nakon kojeg smo bili spremni za polazak. Potrudili smo se, a i uspjeli, da planinu ostavimo onakvu kakvu smo je bili i našli, makar što se tiče ovoga što nije odron. Šetnja nazad je bila duga i bolna (posebno za sve ostale koji su taj dan već imali oko sedam sati hoda u nogama), ali je vrijedilo s obzirom na prezuvanje u civilnu obuću kod kombija. Tu smo se rastali sa drugarima iz Mostara planinarima, oni golfom a mi malo poslije za njima, niz fantastične serpentine dok se topliji dio spektra duginih boja prelijevao na planinama nasuprot Veleža. U povratku smo iskoristili par ranih prilika da stanemo i opskrbimo se namirnicama tako da je na kraju ispalo da sam otišao tamo mršav a vratio se debeo. Pri tom neću ništa reći o lepinjama sa kajmakom iz Jablanice. A pekara se zove Putnik. Janjetina i most kojeg je srušio onaj zlikovac Jul Briner ostaju za neku drugu priliku. Ona tužba protiv njega nije urodila plodom, pišem drugu…

Kao i obično, izbor fotografija:
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Prenj4510/
Samo napomena: vjerni Lumix je iznevjerio u rukama mladog Z. Delića, rad u pogrešnom režimu nije izgovor. Možda naknadno proberem neke i pokušam da ih dotjeram u Photoshopu da ih dovedem na potreban nivo kvaliteta pa dodam u album…

I ima drugaricu taman za mene…

Još jedan 20. februar, sumorno maglovito jutro, saznanje da se tužba grada Jablanice protiv Jula Brinera još uvijek nije pomakla sa mrtve tačke, sve to nije mirisalo na dobro. Očajno stanje u našem pravosuđu u kombinaciji sa djelovanjem stranih plaćenika i domaćih izdajnika dovelo je do toga da je još jedan 6. dan nakon Valentinova proslavljen bez popravljenog željezničkog mosta koji bi mnogo značio za nekih 15-ak ljudi koji su lijeni da prelaze preko novog mosta, ali njihove vapaje izgleda da niko ne čuje.
– Meni je do granapa nekad trebalo 10 minuta, a preko ovog novog mosta mi treba 15, a nekad i 20 minuta! – kaže nam starina Sakib Kovačević, inače, jedan od onih koji su preko tog mosta prelazili svakodnevno, a bio je tu i onog nesretnog dana kad je Jul Briner digao most u vazduh. Starac nam tužno kazuje:
– Čim sam vidio tog ružnog švabu, znao sam da nešto neće valjati. Iš’o je okolo i vik’o „hajl“, i dok sam ja prizv’o svog druga Nurku da ponese lopatu iz šupe da ga umlatimo, most se izgubio u oblaku prašine!
O apsurdnosti odbrane Jula Brinera koja se zasniva na njihovoj tvrdnji o postojanju nekog scenarija za film (?!) nije potrebno trošiti riječi, nego se moramo pomiriti sa činjenicom da imamo to što imamo, i to treba da koristimo…

Jablanica tako u bližem okruženju ima niz planina, od kojih je jedna Vran planina, tako nazvana jer je obrasla klekom pa iz daljine izgleda crna kao vrana ili gavran [ime Klekovača je već bilo uzeto, prim. prev.], a grad Jablanica ima Dan grada, 22. februar, i povodom toga je u nedjelju 20. februara bio organizovan grupni pohod na Vran planinu. Za tu priliku, mi bilderi živčani od proteina (što nam je mala svaka planina) smo išli kao detaširani dopisni članovi planinarskog društva „Čičak“ iz Čelinca, te ćemo se tako oslovljavati u nastavku teksta.

Pet sati poslije ponoći obično bude mrak, i ta nedjelja nije predstavljala izuzetak po tom pitanju. Nešto malo prije tih pet sati, naš crni vranac (čitaj: bijeli Peugeot 206 sa 5 vrata, 1.1 benzin) dolazi na raskrsnicu u blizini moje kuće, druga dva druga člana ekspedicije su u njemu, i polako krećemo na putovanje od nekih 180 kilometara do Jablanice gdje trebamo biti u 9 časova po griničkom vremenu odnosno 8 po lokalnom. Jahač crnog vranca, inače naš kormilar Z. Delić, je izuzetan vozač, a njegove je šoferske sposobnosti najlakše opisati kao „spoj onog najboljeg od divlje mačke i nindže“, tako da usprkos mjestično veoma neprovidnoj magli na nekim dionicama puta, te samom putu koji vodi kroz mnoge klance koji su stavili noge na vrance i daleko je od idealnog, putovanje protiče u najboljem redu i nešto prije 8 sati mi (pjesnički rečeno) njušimo jagnjetinu.

Na autobuskoj stanici u gradu, pored ogromne količine ljudi u gamašnama nailazimo i na našeg čovjeka za kontakt, ljubaznog domaćina Nihada koji nam daje instrukcije za nastavak. Inače, u razgovoru smo saznali još da je ovo šesti put kako se ovakvo penjanje organizuje u sklopu proslave Dana grada, te kako je prošle godine temperatura bila ugodnih 20 stepeni ispod nule po Celzijusovoj skali. Volio bih da vidim bradavice Nives Celzijus na toj temperaturi. No, nemamo vremena za to. Nešto poslije 8 sati sa stanice kreću dva autobusa, poprilično popunjena planinarima, a mi se odlučujemo da putovanje nastavimo u crnom vrancu zarad nezavisnosti od polaska i povratka autobusa. Početna tačka za penjanje je udaljena od Jablanice nekih 40-ak minuta vožnje, pod kodnim je imenom Risavac, u divnoj dolini između Vran planine i Čvrsnice a udaljena par kilometara od jezera Blidinje. Kako se vozimo prema tamo, tako povremeno plavo nebo stidljivo izviruje između oblaka, i daje nam nadu da bi se ovo moglo pretvoriti u izuzetan dan. Međutim, čaša meda i čaša žuči smiješane se najlakše piju, tako da u putu prolazimo kroz nekoliko različitih klimatskih i vremenskih zona kako se penjemo prema našem odredištu sa kojeg ćemo na odredište…

Dolazak na odredište pred polazak na odredište, još uvijek nije obećavao. Nakon truckanja do tamo, izlazak iz auta se činio ugodnim… sve dok nije dunuo vjetar. Mislim, vjetar obično duva, ali, kad je tamo dunuo, mrzio sam život više nego inače. Onih 20 ispod nule se činilo tako stvarnim u tom trenutku, te se, mi detaširani dopisni članovi planinarskog društva „Čičak“ iz Čelinca dodatno ubundavamo pred početak samog penjanja. Vrh Vran planine (2074 m) je negdje gore u magli, a mi smo negdje dole u vjetru. Ipak, nekih 120 ljudi u vjetru okupljenih u jednom trenutku kreće da se penje na brdo, pa „kud svi turci…“. Inače, u dolini odakle kreće naše pješačenje, snijega više nema nego što ima, a više kamenja ima nego što nema, međutim, kako odmičemo uzbrdo, taj se odnos mijenja. Isto tako, sa odmicanjem, vjetra više nema nego što ima, a sunca počinje da ima više nego što nema. Da! Počinjemo da se znojimo… Nakon savladanih otprilike 300 metara visinske razlike u odnosu na 1200 metara sa kojih smo krenuli, otprilike u zoni gdje dolazimo do ozbiljnijeg snijega, dan počinje svoju punu transformaciju. Magle više nema na vidiku, a pogled u ono što ostaje iza nas rađa pjesmicu:
Ispod nas oblaci
Prolaze kao na modnoj traci
Dok veselo gazimo po planini
Mi, Z. Delića đaci

I tako i bi. Plavi potočić je žuborio, ptice su pjevale, sunce je sijalo, mi smo se penjali. Ne baš, ali zarad poetskog viđenja svijeta, može proći. Može se spomenuti da smo prethodno obaviješteni da penjanje traje oko tri sata, tri i po, a može i dva i po, zavisi koliko je ko spreman. S obzirom na karakter poduhvata, staza je relativno ugodna, nimalo opasna – ne samo za nas bildere živč… ovaj, detaširane dopisne članove planinarskog društva „Čičak“ iz Čelinca, nego i za starije ljude koji su se uputili ka vrhu. Ide se uglavnom uzbrdo sa povremenim dionicama gdje se baš ide uzbrdo. Zanimljivost na pola puta je bukova šuma koja je sva prekrivena injem, gdje je predviđena ozbiljnija pauza/odmor.

Ipak, oduševljen iskustvom penjanja, naš entuzijastični član M. Sikirica zanemaruje pauzu i hitro nastavlja prema vrhu, a nas dvojica ostalih ga slijedimo. Tako smo se odvojili od većine i nastavili sa manjinom koja je išla ispred jer je: 1) krenula prije nas, i 2) znala gdje ide. Uz povremeno proklinjanje života smo se lagano klackali uzbrdo, prestižući starije i nejač, nezajažljivo grabeći ka vrhu. Nakon cirka oko 2 i po sata toga, dolazimo do… grebena. E, kad smo tu došli, vrh je bio tehnikalija. Pogledaš na jednu stranu – nizbrdica, pogledaš na drugu – nizbrdica. Sa druge strane grebena su oblaci i kleka u debeloj ‘ladovini, a nama je samo ostalo da se popnemo na veliku grudvu koja predstavlja naše odredište pri polasku sa odredišta. I, popeli smo se. I to trčećim korakom uz puno emocija. Slijede presvlačenje i topli obrok uz čekanje ostalih i pitanja poput: „Da li je ono tamo Triglav?“ Pogled prelijep, sa vrhova Čvrsnice su se napokon maknuli i posljednji oblaci, led jezera Blidinje se presijava, mi se pržimo na suncu a da toga nismo ni svjesni – tek kad smo se vratili smo primjetili da smo crveni kao rakovi a oči krvave kao kod Novice Zdravkovića. Obavezno slikanje u svim mogućim pozama („Sad kad smo se popeli, nije nam ništa drugo ostalo nego da se slikamo.“), uobičajena planinarska socijalizacija, malo razmišljanja o životu, i, priprema-pozor-sad: krećemo dole, dok se neki još uvijek penju gore.

Kao što to obično biva, pri silasku se odlučujemo za improvizaciju putanje tako da naša dijagonala vodi preko padine na kojoj ima do metar snijega koji je jako mekan na određenim mjestima. Rađa se tekst oglasa „mijenjam dva dobra lakta za polovno koljeno“. Ipak, nizbrdo je nizbrdo, a nizbrdo je super. Skotrljali smo se uspješno, kod crnog vranca nas je dočekao domaćin i obavijestio o organizovanom čaju ispred jedne kuće u blizini. Ako već nema ćevapa… Može i čaj. Odličan je to čaj bio. Popili smo, iz pristojnosti, svaki manje od pola litre a ja mislim da sam mogao da sunem čitav onaj kazan, al’ dobro. Biće i dogodine 20. februar, nakon još malo socijalizacije, pozdravljamo se sa domaćinima i krećemo ka jezeru Blidinje – kad smo već tu, da malo i to vidimo. Jezero k’o jezero, hrpa vode prosuta u rupu. Još je ova voda zaledila. Slikamo i jezero, pecaroše, sebe na jezeru, Čvrsnicu sa jezerom, vikendicu na jezeru (nelegalna gradnja), još malo razmišljamo o životu i krećemo. Kako mi krećemo, tako oblaci opet počinju lagano da obavijaju vrhove planina, sjenke postaju sve duže a prolaznost života sve očiglednija. Crni vranac nas nosi sve niže, snijega oko nas je sve manje, kuće su obojene u sve čudnije boje… a onda smo stigli u Jablanicu. Skretanje lijevo i kanjon… i kanjon… i kanjon. I onda sam ja u jednom trenutku zaspao i kasnije se probudio, kad ono mi se vozimo kroz kanjon. S tom razlikom što je to bio kanjon Tijesno, na ulazu u Banjaluku. Tu smo, kući. U blizini kućnog praga izlazim iz crnog vranca, pozdravljam se sa saborcima, ulazim u kuću, otvaram moju omiljenu internet stranicu http://www.donesi.com, saznajem da u kući ima hrane (!), gasim http://www.donesi.com i, dok se grije grah, počinjem da razmišljam šta ću napisati kao izvještaj o penjanju na Vran planinu u svojstvu nas detaširanih dopisnih članova planinarskog društva „Čičak“ iz Čelinca. I, nisam baš nešto smislio, al’ šta da se radi. E, da, ekstremno smo bili razočarani što na vrhu nema knjige gostiju, zato se moramo ovdje potpisati…
Zoran Delić (Z. Delić)
Marko Sikirica
Bojan Vlajić

Usput, galerija probranih 40-ak slika na adresi: http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Vran/
Tih 40-ak slika po 1000 riječi, plus ovo ovdje, nije malo, majku mu!