Panoramske fotografije Vlašića (RE)

Prvobitno, ovaj članak/foto album je postavljen 23.10.2012. godine kao prethodnica planinarskog izvještaja o pohodu na planinu Vlašić od strane NPD „Nizbrdo“. Naknadnom provjerom odnosno slučajnom šetnjom kroz sokake bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. je uočeno da su fotografije, koje su bile okačene na zaslike.com, nestale iz online sfere… baš bezveze. Usljed toga, članak je restauriran, slike su pohranjene u sam wordpress (zonfić koji tad nisam znao da upotrijebim), a ponovna objava članka usljed toga što se radi o prelijepim fotografijama sa prelijepog izleta po prelijepom vremenu… bio je to jedan od uspješnijih dana NPD „Nizbrdo“. Uživajte u pogledu!

***

Originalni tekst:
Prije no što bude objavljen službeni izvještaj o prvom zvaničnom pohodu NPD „Nizbrdo“ na planinu Vlašić, kao uvertira za isti, ekskluzivno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari., panoramske fotografije nastale tom prilikom:

Pogled sa Devećana (Jugozapad > Zapad)

pano010-013Devećani, široko (Jug > Zapad)

pano032-036Paklarevo i Turbe sa oboda (Jug)

pano143-145

Vlašićki plato sa oboda (Sjever)

pano147-153Spuštanje prema Travniku (Jugoistok)

pano163-166Krajičak Travnika prema Paklarevu (Jug)

pano198-203Vrh Gromila i „spust“ ka Travniku (Istok)

pano204-210Vlašićki plato sa platoa (Zapad > Istok)

pano221-226Pogled na vrh Gromila sa puta na vrh Paljenik (Sjeveroistok)

pano232-234Sa vrha Paljenik, pogled na vrh Gromila (Sjever > Istok)

pano245-249Osvajači – gratis foto 2017! 🙂

pano238-239

Ni F.K. „Naprijed“ ne ide uvijek naprijed…

88e0Nekad se mora nazad.

Snijeg je lijep… na slici

Dok neki priloženu fotografiju vide kao fotografiju dana portala fotografija.ba 12.12. tekuće godine, za mene je to samo još jedno podsjećanje koliko je skijanje bolje od planinarenja. Skijao sam kao mali, a sad planinarim. O, logiko, zar si me napustila sad?

Inače, fotografija je nastala 30.01.2012. u procesu penjanja na Anonimnu planinu, model na istoj je ljubazna planinarka Ž. Marjanović.

To se dešava već par mjeseci?

Majku mu, nisam ovdje napisao ništa deset dana, a ništa pošteno još duže. Blago se zabrinuh.

Ove kolumne što napisah su sasvim slučajno. Jedna je i ovdje okačena a druga na Istinito, odnosi se na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima. Mislim da su mnogi promašili poentu, pa je zato i napisah.

Nego, da ne prekidam ovaj zanos blog tišine, samo jedna fotografija u vidu razglednice:

NPD „Nizbrdo“ pri teškom radu otkrivanja suštine života
(autor fotografije Linda)

90 60 90 100 100 100 TO JE TO

EKSKLUZIVNO NA BLOGU GURAO SAM I ŠIRE STVARI U UŽE STVARI!

Intimni dnevnik kapetana Mire Janjanina
Subota, 20.10.2012. godine
Devećani, opština Travnik

Vrijeme 10:30
Prva zvanična posjeta NPD „Nizbrdo“ planini Vlašić teče neplanirano sporo. Nakon nekih 20-ak minuta pješačkog kretanja nepotrebno se troši vrijeme na stajanje, razgledanje, fotografisanje i razgovor. Duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, komandant Mladi Z. Delić, ponaša se jako čudno: u potpunosti je odbacio marševska pravila o formacijskom hitanju te se sa neprihvatljivo primjetnim osmijehom šetka po livadi. Pukovnik Sikirica prećutno podržava grubo kršenje Člana 1. Pravilnika o kretanju NPD „Nizbrdo“ (navedeni član glasi: „Kretati se maksimalnom brzinom uzbrdo da bi se što prije stiglo nizbrdo.“), duboko u svojim mislima o slobodi koju trenutno osjeća daleko od stega posla, kuće, birtije a blizu travničkih ćevapa. Kapetan Miro Janjanin za to vrijeme probava da li mu naočale bolje stoje na glavi pod uglom od 78 ili 79 stepeni.
Takođe, raspravlja se o inicijaciji Linde u NPD „Nizbrdo“. Kapetan Miro Janjanin ističe da Linda, kao izabranica (srca) komandanta Mladog Z. Delića, odnosno osoba koja je izabrala da trpi Mladog Z. Delića, zaslužuje zlatno članstvo u NPD „Nizbrdo“ (neograničen broj termina + korištenje saune) a pukovnik Sikirica odobrava tu konstataciju. Linda je neobično počastvovana i zgranuta zaključkom pa stidljivo skreće temu na pogrešan izbor obuće Mladog Z. Delića.

Vrijeme 10:45
Pokret nastavlja. Olovka slabi, signal se gubi. Uputa: popraviti ugao položaja naočala.

Ostatak dnevnika kapetana Mire Janjanina na internet adresi:
http://www.mirojanjaninsmrtzamaloljetnice.com/
(Ne preporučujemo osobama mlađim od 18 godina.)

***

Nakon dužeg vremena neaktivnosti i rashodovanosti, NPD „Nizbrdo“ se u subotu 20.10.2012. godine, u svom punom sastavu (!) odlučilo na planinarski pohod. Iako je planinarenje kao vožnja bicikla – potencijalno smrtonosno usljed pada naglavačke, kao tačka za prisjećanje na otupjele planinarske sposobnosti je izabrana poprilično pitoma planina Vlašić koja se nalazi u centralnoj Bosni na području opštine Travnik, vazdušnom linijom udaljena 60-ak kilometara od Banjaluke. Ovom prilikom se, pored nezaobilaznih Mladog Z. Delića, Mladog M. Sikirice i Mire Janjanina u ekspediciji našla i Mlada Linda, inače djevojka Mladog Z. Delića, tako da je duhovni i nemoralni vođa bio moralniji no inače (i to mu nećemo oprostiti, op. a.). S obzirom na to prisustvo pripadnice ljepšeg pola, članovi NPD „Nizbrdo“ su prilikom penjanja uzbrdo i silaska nizbrdo veoma uspješno izbjegavali standardne NPD „Nizbrdo“ teme za razgovor kao što su kockanje, cuganje, kurvanje, dizanje tegova i generalni šovinizam te ih zamijenili sa uzavrelim polemikama poput one da li izbor zavjesa i stolnjaka za uređenje stambenih enterijera ima direktnu vezu sa karakterom po Jungovoj tipologiji ličnosti…

Nego, malo relevantnih podataka: Vlašić je dobio ime po Vlasima koji su se na tom lokalitetu bavili ovčarstvom, još od pada Rimskog carstva pa do do kraja XIX vijeka. Planina i dan danas služi u iste svrhe, širom iste se nalazi šačica raštrkanih katuna koji se nalaze na travnatim čistinama. Inače, masiv je u obliku velike tacne na nekih 1760 metara, a iznad se izdižu dva vrha, Paljenik (1943 m) i njegov brat blizanac vrh Vlašićka gromila (1919 m), koji su nastali tako što je izvrnuta bora, usljed slabosti unutrašnjeg dijela, pukla pa su ostala sedla (izvor: N. Vlajić, „Pogled na Vlašić na GE“, 2012). Još nešto karakteristično za kameniti plato i pomenute vrhove jeste da na njima uopšte nema drveća, tek pokoja endemična jelika koja se bori sa životom. Najpiktoreskniji dio Vlašića su svakako Paklarske stijene, odnosno južna padina planine iznad rodnog sela Josipa Pejakovića. Što se tiče pojmova po kojima je Vlašić još poznat, to su, prije svega, Vlašićki (ovčji) sir, ovca Pramenka kao i bosanski ovčar „Tornjak“ koji se definisao upravo tisućgodišnjim trčanjem za ovcama na Vlašiću. U toku rata 1992-1995. na Vlašiću je bila linija razgraničenja gdje su bile organizovane razmjene zarobljenika, pa je usljed toga jedan dio planine miniran duž pravaca putne komunikacije.

S obzirom na relativnu blizinu planine našoj početnoj lokaciji, tempirali smo polazak iz Banjaluke za 8:00 a već prije 10:00 smo bili na „parkingu Devećani“ – planinarskoj polaznoj tački koja se nalazi na početku makadamskog planinskog puta (polazna tačka je na nadmorskoj visini od nekih 1450 m). Kako se na vrhu Paljenik nalazi aktivan TV relej, a nekad je tu bilo i JNA radio-relejno čvorište, do samog vrha vodi veoma kvalitetan i održavan makadamski put koji, u nedostatku inteligencije, planinari izbjegavaju pa nastavljaju tabanati po brutalnoj uzbrdici od nekih 15-ak stepeni nagiba. Planinarska staza je u zimskom periodu označena vertikalnom signalizacijom (štapovima) dok u uslovima dobrog vremena, kakvo je bilo i subotu, za tim nema potrebe – postoji nekolicina veoma jednostavnih orijentira za planinarsku rutu: planinarski dom „Jusuf Pečenković“ koji se nalazi na 1763 m a nekih 100-ak metara udaljen od padine prema Paklarevu, te meteorološki stubovi u nj. blizini. Staza ide poprilično blizu južnog oboda planine tako da je i sama provalija orijentir. Takođe, antenski stub na Paljeniku, visine nekih 40-ak metara, štrči svojim crvenim vrhom iznad svega pa služi za navigaciju i izbjegavanje u vazdušnom saobraćaju. Vrijedi napomenuti da je isti vidljiv i sa udaljenosti od nekih 60 km vazdušne linije, sa proplanka na Poniru, rodnom brdu brutalnog Ponirskog pande.

Da li usljed izuzetno lijepog vremena, starosti, teškog stanja u državi ili nečeg četvrtog, ovo je planinarenje bilo popriličan presedan za NPD „Nizbrdo“ pa će se na idućem plenumu odlučivati o vokativnom preimenovanju iz „mi bilderi živčani od proteina“ u „mi bilderi malo manje živčani od proteina“. Naime, nakon neobično spore pripreme i oblačenja u necivilnu odjeću (tom prilikom me Mladi Z. Delić naoružao helioodbojnim Bata Trlaja naočalama koje sam uglavnom nosio u Miro Janjanin režimu*, op. a.), isto smo tako nastavili uzbrdo: polako i uživajući u pogledu. Nedopustivo. Što se pogleda tiče, karakteristično je i impresivno, te nas nije zaobišlo, vidjeti guste oblake iznad Travnika i u dolini Lašve, koji kao jednim potezom gumice brišu sve tragove civilizacije i ostavljaju vidljivim samo planinske vrhove kojih, sva sreća, u Bosni ima hrpa. Jedino što je djelimično otežavalo fotografsku aktivnost jeste to što smo se penjali „prema“ suncu koje je bilo neumoljivo. Bilo je izuzetno toplo i bez karakterističnog južnog vjetra tako da su kratki rukavi bili sasvim dovoljni.

Relativno brzo smo stigli do planinarskog doma, bez puno umora. Dočekao nas je domaćin i ponudio standardnom ponudom ali smo izabrali našu vodu iz flašica umjesto sarajevskog piva. Ipak, domaćin nije ostao bez pazara jer se u naših petnaestak minuta tamo skupilo poprilično gostiju – lijep dan je izmamio grupu od 20-ak starijih planinara koji su netom za nama stigli. Dok oni ostaju da piju rakiju od ovčijeg sira i jedu peksimete od ovčijeg mesa, mi nastavljamo dalje obodom planine baveći se petrološkom analizom. Članovi ekstremne sekcije NPD „Nizbrdo“ koriste priliku za pentranje po kojekakvim stijenama što ja svakako izbjegavam zadržavajući pravo da svoj život ugrožavam isključivo aktivnostima seksualnog tipa. Krećemo se po obodu neodređeno na istok, u potrazi za spomenikom poginulom planinaru koji, na žalost, ne nalazimo. Iako je na vidnom mjestu, spomenik se bio nekako sakrio od naše pretrage a vrijeme utrošeno na branje cvijeća je značilo da se zarad ekonomičnosti i smjene dana i noći moramo okrenuti na sjever i uputiti ka jednom od vrhova. Ipak, to smo učinili tek nakon što se izležali na travi, što je bila još jedna inovacija u radu NPD „Nizbrdo“…

Najveća varka u vezi sa ovom planinom jeste što je objekat na vrhu Paljenik ogroman i brutalno vidljiv tako da stalno izgleda da je blizu, a nije. Tako je i sa vrhom Gromila koji djeluje kao nježan brežuljak na platou. Ipak, u krajnjem neskladu sa tradicijom NPD „Nizbrdo“, prilikom pokreta na sjever odlučujemo se da Gromilu ostavimo za neki idući put te da se uputimo direktno na Paljenik, a sa nj. krenemo nizbrdo na ćevape. Linda iznosi neke sumnje u iskrenost naših namjera prema ćevapima na šta biva obaviještena da se o različitim stvarima da šaliti, ali ne i o ćevapima. Pri kretanju se orijentišemo prema antenskom stubu na vrhu te imamo priliku vidjeti zašto se dotični vrh zove kako se zove: na kamenitim brežuljcima se nalaze busenovi spaljene trave i sl. zeljastih biljaka. Mjestimično se može vidjeti i poneko, u uvodu spomenuto, potpuno suvo crnogorično drvo ne više od dva metra. Da li je to od brutalne nezaštićenosti od sunca, južnog vjetra i golog kamena ili nečeg drugog, ostaje da (is)pitamo.

pano238-239

Na vrh stižemo bez previše problema gdje zatičemo jednog planinara usamljenika koji se odmara na betonskom antenskom kaponiru. Koristimo priliku za odmor i fotografisanje sa NPD „Nizbrdo“ zastavom kao dokazom uspjeha, te stižemo zaviriti i u „pečurke“ za ventilaciju podzemnog vojnog objekta koji više nije u funkciji. Postoje dvije takve „pečurke“, a pored toga objekat ima trostruki ulaz na padini, nekih 30-ak metara ispod samog vrha. S obzirom da je sve otvoreno, uz pomoć baterijske lampe sam se uputio u tunel i ušao nekih 40-ak metara duboko, ali se vratih kad sam uočio da me niko nije slijedio. Na 15-ak metara od mene su se vidjela protiv-atomska vrata sa dvije brave, ali to ostaje za neki drugi put. Neosvijetljen betoniran tunel visine tri i širine dva metra se nije učinio zanimljivim ostatku ekspedicije. Po izlasku iz tunela vidim da su se ostali stuštili poprilično nizbrdo u čemu prednjači Mladi M. Sikirica, čovjek od malo riječi ali sa velikom ljubavlju prema ćevapima. Spuštamo se alternativnom rutom, nekad vojnim (kraćim) putem do vrha, danas neodržavanim ali opet veoma prohodnim za terenska vozila. Prethodno spomenuta grupa starijih planinara, koja je nakon odmora kod Jusufa išla direktno na vrh dok smo mi napravili krug, u trenutku našeg dolaska na Paljenik je upravo kretala nizbrdo tim pravcem pa nismo imali mnogo dilema oko sigurnosti staze. Tu kao orijentir mogu da posluže stubovi dalekovoda koji dosežu do nekih 100-ak metara ispod vrha. Doduše, stubovi djeluju relativno novi, da li je u planu parcelisanje i urbanizovanje te blage uvale, ostaje da se vidi.

Kad smo se spustili do auta, presvlačimo se u civilnu odjeću, ja skidam naočale sa glave i u potpunosti osjetim posljedice Miro Janjanin sindroma (i nakon skidanja naočala imam osjećaj da su mi na glavi), te se možemo uputiti ka onom najbitnijem: ćevapima na Babanovcu, turističkom naselju na Vlašiću. Naime, Vlašić se nalazi iznad Travnika a Travnik je svjetska prestonica ćevapa. Zanatski centri u Travniku imaju sljedeći sastav: ćevapdžinica – optičar – kafana – ćevapdžinica – butik – ćevapdžinica – obućar – ćevapdžinica – ćevapdžinica – advokat – ćevapdžinica. Kako sve te ćevapdžinice funkcionišu, nije baš najjasnije, ali to ipak nešto govori. Iako su mom želucu draži masniji i začinjeniji banjalučki ćevapi, kvalitet travničkih se ne može poreći a na Vlašiću se prave upravo tako. Velika porcija je 10 komada u čitavoj lepinji a kako se zove ova od 20 komada koju smo mi naručili, nisam siguran. Nije ni bitno. Čekanje je bilo dugo a izjedanje brutalno. Dok smo Mladi Z. Delić i ja teškom mukom savladali naših 20, Mladi M. Sikirica je pokazao zavidan nivo kondicije tako što je nakon svojih 20 riješio i 4-5 Lindinih. Ona je damski odustala nakon 12 komada što je svakako impresivan rezultat. Tom prilikom smo popili i neodređenu brutalnu količinu vode što nam je, izgleda, naplaćeno u neobično visokom računu tako da ne možemo preporučiti lokal u kojem smo bili pa ćemo idući put ići kod Harija.

U konačnici, nakon prve zvanične posjete Vlašiću od strane NPD „Nizbrdo“ se može donijeti zaključak da je to idealna planina: uspon blag, staza jednostavna, pogled impresivan, ćevapi odlični. Nezvanično, stvari stoje malo drugačije, ali uživajmo dok traje…

Dokumentarni foto-opisni album:
Photobucket: Vlašić 20.10.2012.
Fotografije su sa mog vjernog Panasonic Lumixa čija je baterija izdržala do samog vrha, ali ne i nj. Žalim što nisam mogao da uslikam unutrašnjost tunela i još neke detalje, no, ima vremena…

* Miro Janjanin je banjalučki muzičar koji je trenutno veoma posvećen ćevapima za šta ima vremena jer je u blagoj penziji od javnog bavljenja muzikom (nemam precizne podatke). Pored toga što je autor jedne od najpoznatijih i najboljih pjesama o Banjaluci „Moj grad“, poznat je i po tome što mnogo voli da nosi naočale ali ne na klasičan način nošenja naočala (vidi spot)…

Utisak subote

Sve u svoje ime, sve u svoje vrijeme

I once was there kaže Stevie Salas, a ja se slažem. Lokalitet Babanovac, Vlašić planina, gdje sam posljednji put zvanično bio u februaru 1991. godine… tad je to bilo malo drugačije. Ova (mala) građevina sa slike je dobro prošla u odnosu na hotel u kojem sam takođe bio… njega više uopšte nema.

Pored hrpe mina posijanih po planini – budući da je tu bila linija razgraničenja, Babanovac je trenutno urbanistički užas, jer je izgrađeno nebrojeno vikendica (i većih građevina) dok pored njih stoji hrpa srušenih i napola srušenih objekata. Što je bilo srpsko i državno, sad je ničije i tako stoji, pa čak i olimpijska skakaonica kojoj fali jedan integralni dio a na čijem doletištu je sad parking nasut šljunkom. Doduše, to je parking objekta u kojem je Džontra večerao na putu za Sarajevo… a to nikako da ispričam.

Bilo kako bilo, neke stvari su se promijenile, a neke i nisu, kao što je PANORAMA prema Travniku. Ne sumnjam da je ona bila približno ista i u februaru 1991. a i u avgustu 1992. godine, kad je na tom istom mjestu bio moj otac, doduše, drugim povodom…

Hiljadu i po od Bajrinih deset s lukom

Kaže meni stara majka: “Sine, ti si jako glup. Ta tvoja inteligencija, u redu, međutim, ti si jako glup.” A ja nisam htio da idemo lijevo. Štaviše, stajao sam na raskršću u nadi da će se druga dva člana ekspedicije okrenuti i vratiti na desni put. The right way was the right way.

Desilo se tako prije određenog broja dana da je jedno neformalno planinarsko društvo (NPD), koje će u ovoj prilici ostati anonimno iz određenih razloga, išlo na jednu planinu koja će takođe ostati anonimna iz određenih razloga, ali ću reći da se podno te planine nalazi grad sa najvećim brojem ćevapdžinica po broju ugostiteljskih objekata po broju stanovnika. NPD je ovoga puta brojalo tri člana, što je bio porast od 50% u odnosu na standardnu ovosezonsku brojku, gdje smo za tih 50% izgubili na testosteronu i šovinizmu ali dobili na estrogenu i odgovornosti.

Prvo ovogodišnje planinarenje NPD je sadržalo skoro sve klasične elemente planinarenja u stilu NPD: kvarovi na odjeći u vidu cijepanja, očaj i depresija te krajnje nepotrebno ugrožavanje sopstvenih života. Krenimo redom.

Ranom smo zorom toga jutra poranili da bismo trećinu Bosne pregazili, idući ka našem odredištu mnogo smo snijega vidjeli al’ nigdje nismo stajali. Sve do. Nakon što smo crnog vranca bijelog Pežoa 206 1.1 benzin parkirali na tačku od koje više nema tačaka – makadamski put koji vodi do samog vrha je bio netaknut, netaknut od strane zimske službe, informišemo se o detaljima na putokazu koji stoji. Udaljenost do planinarskog doma je 5,6 km a do samog vrha je 8,7 km uz visinsku razliku od oko 500 metara. Ne zvuči pretjerano, s obzirom da smo poranili, može se. Međutim, planina je planina. Uzbrdo. Uzbrdo zna biti nezgodno. Posebno ako ima snijega. Dubokog. Po prvi put sam zavidio duhovnom i nemoralnom vođi na tome što u teretani radi definiciju. Kako smo zagazili na snijeg, on je propadao kroz snijeg, a ja sam baš propadao kroz snijeg. Najgore u propadanju jeste što propadneš. Teško se iščupati. Prilikom čupanja čovjek ne bira metode, tako da se ne stidim previše nekih pokreta na koje sam bio primoran, a ne bi ih se stidio ni rahmetli Majkl Džekson. Ipak, za donji dio trenerke je to bilo previše te je došlo do cijepanja. Uspješan nastavak tradicije započete na Klekovači. To i ne bi bio toliki problem da sam se sjetio da obučem donji veš koji nema rupe na strateški značajnim mjestima. No, ovo nije erotska priča. Uglavnom, prva dionica planinarske staze se pokazala kao vrlo nezgodna, u suštini veoma jednostavno penjanje po blago nagnutom proplanku postaje agonija bez adekvatne trakcije. Nije pomagao ni bočni vjetar koji je temperaturu sa ugodnih -10 stepeni po Celzijusu snižavao na onu koja stvara male ledenice na brkovima. Ipak, zahvaljujući sinergiji u vidu morala i planinarske opreme, nastavljamo dalje gdje staza postaje znatno blaža, pravolinijska te se ubrzo nazire i planinarski dom što meni, koji sam bio najslabija karika, daje dodatnu snagu da nastavimo uzbrdo umjesto logički nizbrdo, u pravcu grada sa mnogo ćevapdžinica. Otprilike na visini gdje se nalazi planinarski dom prestaje uzbrdica a počinje visoravan koja je površine nekih 2 x 2,5 kilometara. Iznad smo linije oblaka, na zapadu se u daljini vidi Klekovača, na jugu je u blizini Vranica a sjeverno od nas je naš cilj, vrh na kojem se nalazi TV relej sa podzemnim tipskim JNA objektom. Kratko se uključujemo na makadamski put s kojeg skrećemo pred planinarskim domom koji je… zaključan. Događaji koji su tada uslijedili (a tiču se ulaska u dom) su u domenu velike magije duhovnog i nemoralnog vođe te kao takvi podliježu cenzuri pa ću reći da se nadam da nas Jusuf Pečenković shvata.

p1070569Nastavak puta donosi drugi najfascinantniji zajeb u dugoj jednogodišnjoj istoriji planinarskih zajeba. Visoravan bez drveća, goloravan, relej udaljen jednostavnih kilometar i po vazdušne linije, sunce, vjetar, Bosna. Zvuči jednostavno? Iako je na raspolaganju i makadamski put koji je relativno sigurna šema (ne hvata se snijeg na šljunak), isti nije u vidu prave linije te se odlučujemo da uputimo jedan direkt planini. To je ispala relativno loša ideja, usljed ogromnih a povremeno i nesagledivih nanosa snijega u koje smo upadali. U jednom trenutku smo ličili na mali karavan slonova, ovaj testosteronski dio ekipe, jer smo na sve 4×4 milili kroz snijeg. Ipak, to je bilo pred sam cilj, kod golih stubova nekadašnje JNA ograde, nakon preko dva sata utrošenih na kilometar i po puta. Na vrhu nas dočekuju antenski tornjevi, “Andrew” kaponiri, katanac na konaku ali i polupani prozori, određen broj pravilno postavljenih neobrazloženih stubova koje je vjetar u kombinaciji sa snijegom preobličio u avangardne skulpture. Pogled tamo, pogled ovamo, gdje god pogledaš, Bosna, snijeg, planine, oblaci. I vjetar. Piči vjetar, uši otpadaju, ne da stajati. Hitro koristimo priliku za slikanje te odlučujemo da hitro drugim putem krenemo nizbrdo. Naime, pored releja se vide tragovi mašine zvane ratrak, te se odlučujemo da pratimo iste, jer ratrak nema kuda sem nizbrdo. Ratrakovim stazama revolucije smo krenuli poprilično ugodno, bez propadanja kroz snijeg kojeg je uglavnom oko 60 cm. Međutim, bilo je određenih dionica koje su djelovale kao da se ratrak teleportovao po 10-20 metara. Tu je vjetar nanio rastresit snijeg preko ratrak staze, a isti je onda funkcionisao kao izolacija utabanom sloju koji bi tako pokriven otpustio… Dakle, opet propadanje. Međutim, sve je to za ljude, dok se nismo sa goloravni spustili u područje gdje počinje šuma. Tragovi ratraka se gube, tu su tragovi motornih sanki i nešto kao raskršće. Možemo lijevo ili desno. Desno je nešto što se meni čini kao skijaška staza (prirodno stanište ratraka), a lijevo je logičan put za duhovnog i nemoralnog vođu. Za njim je krenula gospođica članica ekspedicije i ja ostadoh kao vlak u snijegu Mate Parlov Marijan Beneš. Koji minut. A zatim krenem za njima u najfascinantniji zajeb u dugoj jednogodišnjoj istoriji planinarskih zajeba. Kroz šumu, kroz neutaban dubok snijeg, a tragovi motornih sanki su plitki i ne pomažu puno. Agonija kojoj se ne nazire kraj, uz ultimativan apsurd – sve se to dešava na putu nizbrdo. Krećemo se užasno sporo, najviše zbog mene i posljedica izjedanja ogromne količine konditorskih proizvoda u kratkom vremenskom roku neposredno prije ove ekspedicije. Upadam, sva sreća ne propadam do kraja (!), čupam se nekako dok se druga dva člana bolje nose sa mekanim snijegom. Duhovni i nemoralni vođa, pun snage i mladosti, s ciljem skraćivanja agonije odlučuje da požuri ispred nas da stigne do auta pa da nas pokupi usput. Jezdi on niz planinu, gospođica polako, ja milim, i nekako. Završi se taj zajeb koji ćemo par minuta kasnije u potpunosti sagledati. Izađošmo iz šume na cestu kojom smo prošli, pa u pravcu tačke nakon koje nema tačaka, u susret duhovnom i nemoralnom vođi… Crni vranac bijeli Pežo 206 1.1 benzin ubrzo stade ispred nas te nam pruži sigurno utočište a vođa nas pohvali kako smo bili relativno brzi te još reče:
– E, a jeste skontali da na ovom drveću sa druge strane ceste stoji oznaka da je tu minsko polje?
– Da, a ta ista oznaka stoji i na ovoj strani kuda smo mi prošli.

I tako ja to ispričam svojoj majci, a ona mi kaže da sam ja jako glup. Spomenem to Bobi, a ova mi sva razdragana uruči utješnu nagradu u vidu riječi: “Nisi jako.” Žene… jedna sasvim druga tema.

Kao i obično nekoliko slika, djelimična ilustracija našeg putovanja:
Photobucket: Anonimna planina 30.01.2012.
Slika je malo i jednolične su usljed surovosti ekspedicije. Jednom skinuta vunena rukavica je zaleđena vunena rukavica. Snijeg na objektivu je zaleđen objektiv. Svaki korak je bio težak. Nadam se ljetnoj varijanti ove akcije.

Srebrn dolar za put za jug

Zemlja popularno zvana Bosna je sastavljena od dva osnovna dijela, Bosne i Hercegovine. Nisu samo predrasude i stereotipi ono što, uslovno rečeno, ne ide na ruku Bosancima koji su Hercegovci. Tu je i sam reljef. Ne kažu stari Latini džaba Nomen est omen. Dok u Bosni, mom omiljenom dijelu Bosne, imamo primjere kao što su Vedro polje, Medeno polje, Klekovača (šljivovica, viljamovka), u Hercegovini imamo Crno polje, Čemerno i Prenj. Šta, uopšte, majku mu (pozdravim svaki put kad je vidim kako se sa punim cekerima vraća sa pijace), znači, majku mu, Prenj? Nemam pojma šta znači, ali sama ta riječ čisto onako fonetski ne vuče na dobro. U današnjem vremenu (digitalnih fotoaparata), postoje određeni alati koji mogu biti iskorišteni zarad uništenja čovječanstva ali i u još neke dobre svrhe. Jedan od takvih alata je internet. Na internetu ima raznih stvari, golih tetica svih boja i veličina, i još nekih stvari za koje sam čuo ali nisam nikad vidio pa ne bih o njima. Uglavnom, ima tih golih tetica koje su… A, da, šta sam htio reći? Ima i Google Earth. Odlična stvar, posebno za nas bildere živčane od proteina (što nam je draga šarena slanina), povremeno planinare. Tako sam ti ja svojevremeno putem tog programa istražio planinu Prenj uzduž i poprijeko. Nije mi se svidjelo naročito. Sve je bilo nešto > i < a ništa nije bilo lijepo ^. Pored toga, dovoljno o toj planini govori podatak da JNA nije pošteno izbušila nijedan njen vrh. Bušili su malo okolo, sa strana, neka tamo atomska skloništa pravili ali ništa bitno. No, kad sam dobio poziv da idem na Prenj, nisam mogao odbiti…

Kao i obično, nismo bili u punom sastavu. Ovoga puta su išli:  1) duhovni i nemoralni vođa mladi Z. Delić i 2) B. (kao brko) Vlajić. Rano je to jutro 04.10. tekuće godine, bili smo dio planinarske ekspedicije koja je brojala devet članova, odnosno osam plus Rafo legenda. Njega smo pokupili u Jajcu. Vođa našeg pohoda je bio iskusna starina Boro, čovjek koji redovno u knjigu gostiju na Prenju upisuje riječ „predivno“ (bez komentara).
Da bi se iz Banjaluke došlo na Prenj, treba preći više od pola Bosne i još komad Hercegovine, i dok ne mogu tvrditi za ostale, mogu reći za sebe: samo nek’ se putuje, nije ni bitno gdje se ide, niti da li će se doći na odredište. Volim da vozim i da se vozim. Išlo se kroz kanjon Vrbasa – Jajce, Uskoplje, Prozor, Jablanica… Zanimljiv je to krajolik, za razliku od npr. Vojvodine, a usput se mogu vidjeti i fascinantna ljudska dostignuća kao što su hidroelektrane Jajce II i Rama. Mislim, to su ogromna postrojenja u stijenama kakva, s obzirom na trenutni kurs kojim idemo, nismo i nećemo biti u stanju da ponovimo ni u njihovom desetom dijelu. Nema više lopate Alije Sirotanovića… Elem, to je meni zanimljivo, podzemna gradnja, možda nekome i nije, ali, u jednom trenutku (otprilike nakon HE Rama) se cesta koja prema Mostaru ide dolinom Neretve pretvara u čistu poeziju. Široka zelena rijeka koju miluju zlatni sunčevi zraci, nasuprot nje stijene povrh kojih je tamna šuma i, kako to kažu mladići iz The Allman Brothers Band, the road goes on forever. Barem tako izgleda. A mi smo u pregrađu Mostara morali skrenuti lijevo da bismo stigli do vazdušne banje Rujišta. Tu je nekad bio planinarski dom, danas je kamena ruševina pored koje je manja planinarska kuća Rujišta. Tu se parkira bijeli Ford kombi a mi, u skladu sa planinarskom tradicijom, nastavljamo pješke. (Jesam li spomenuo kako mrzim planinarsku tradiciju?) Da ne zaboravim, tu su nas dočekala dva planinara iz Mostara te nas u tom trenutku ima koliko i članova jednog fudbalskog tima na početku utakmice. Opterećeni raznim planinarskim opterećenjima, krećemo u šetnju od dva i po sata do naše baze, katuna odnosno livade na lokalitetu Bijele vode. Ima tu hodanja, ima uzbrdo, ima malo i nizbrdo (a nizbrdo je super!), ima malo da se skrene s puta pa se ide stazom koja je označena sa dvije žute trake. Desno, mine. Lijevo, mine. Pa se onda vrati na put. Pa na putu ima tragova kamiona i divljih svinja. Onda na jednom mjestu ima hrpa šljunka i planinari iz Mostara nam kažu da je dotle kamion mogao dovesti materijal. Dalje se na točkovima ne može. Stopala ili kopita. Od te tačke nema previše do naše baze, samo što ima malo više uzbrdo, al’ šta da se radi. Stižemo brzo do baze, prolazimo pored nove planinarske kuće Bijele vode (u nju nećemo, ona se plaća) i razmještamo se. Dio na livadu u šatore a dio u sklonište odnosno katun. Katun je sagrađen po principu mramor, kamen i željezo, al’ uglavnom mramor i kamen a od toga više kamen. Rudimentarna postavka, što se kaže, koliko para, toliko i muzike. Ipak, sasvim dovoljno. Nekoliko nas se, budući da je dan dogurao otprilike do svog šesnaestog časa, odlučuje na malo planinarenje po kršu Sivadije koji nam se nalazi iznad glava. Ostali se odlučuju za odmor pred sutrašnji skrš. Dakle, ostali su ostali. Kreće nas sedam, odmah pa uzbrdo. Uzbrdo nije super. Ide se uzbrdo a onda se penje preko stijena. To baš nije super. Penjali smo se tako, a onda je komšija odustao. Ostalo nas šest. A onda smo se penjali još. Divan opis planinarenja. Elem, popenjali smo ti se mi solidno, izbili smo na greben. Sa druge strane, druga strana. Ista kao i prva. Go krš, kamen, zveka i vukojebina – sve to zajedno. Na padinama udaljenim 3-4 kilometra kamen kao izliven, kao ogromne ploče sa mjestimičnim pukotinama. Otprilike kao ploča RRČ na Klekovači. Naprosto fascinantno. U daljini se vide slične takve planine, kao i neke još gore. Sad mi je jasno od čega su divokoze podivljale. No, dan se bliži svom kraju a sunce zalasku te mi kraćim putem krećemo nizbrdo. Prenj je takva planina da čak ni nizbrdo nije super. Štaviše, gore je nizbrdo nego uzbrdo. Prosto da se čovjek zapita… Nego, išli smo tako nizbrdo, kako smo išli tako je mrak padao a i bez toga je postajalo sve opasnije. Na par mjesta je dolazilo do sitnih odrona kamenja. Nimalo zabavno. Posebno za one koji su niže od mjesta odrona. Bilo je tih sitnih a onda se desio jedan malo krupniji. Solidan komad stijene (cirka 50 x 30 x 20 cm) mi se odlomio pod nogom. Sreća po mene jeste da su ruke i druga noga bile na sigurnom. Nesreća po sve ostale jeste da su bili ispod mene. Posebna nesreća je bila što je za tom stijenom krenuo jedan manji komad stijene i jedan kamen. Najposebnija nesreća jeste što je našeg duhovnog i nemoralnog vođu mladog Z. Delića taj kamen pogodio u glavu. U cilju izbjegavanja stijene on je napravio lijevi manevar zvan kidam nadesno, i uspio da izbjegne stijenu ali ga je kamen pogodio u potiljak. Sreća u nesreći jeste da je on imao kačket na glavi. Nesreća u nesreći jeste da ga je kamen pogodio u onaj izrez na kačketu sa zadnje strane. E, sad, iako bi ovo neki mogli protumačiti kao (ilegalan) pokušaj skidanja mladog Z. Delića sa pozicije duhovnog i nemoralnog vođe NPD „Nizbrdo“ zbog njegove prebildanosti (što je na sve druge načine nemoguće upravo zbog njegove prebildanosti), ja mogu reći da je to jednostavno bio najšugaviji mogući trenutak otkad planinarim. Super je planinarenje, ali ne toliko. Apsolutno ne toliko. Na svu sreću (nema sreće bez nesreće), našli su se tu na licu mjesta zavoji, rana (solidna posjekotina) je isprana i previjena. Mrak je pao (a pored mraka i moj moral), ali, sva sreća, nije pao mladom Z. Deliću na oči, te smo uspjeli nastaviti dalje. Ipak je to mlad momak, zdrav, sportista, ide u teretanu, što kaže moja majka, jaka je to krv.
To veče smo proveli u katunu, mi iz katuna sa još pridruženim šatordžijama, jedući i pijući kao da smo na maturi a ne kao da smo došli da se patimo po nekakvoj planinčugi. Usput smo se upisali u priručnu knjigu gostiju, te smo mladi Z. Delić i ja iskoristili priliku za besramnu promociju NPD „Nizbrdo“ i našeg opuštenog planinarskog koncepta zasnovanog na idejama Olivera Mandića i Mohande Gandija. Takođe, u to neko doba sam se sjetio da sam ja na sebi prilikom penjanja imao majicu sa logom kultne novosadske grupe Pero Defformero. Sad tu majicu na sebi ima planina Prenj. Meni je ta majica bila malena, ali mislim da je planini taman. Stigli smo da se ispričamo o ovome i onome, eventualnom planu sutrašnjeg odlaska u Mostar sa ciljem dodatnih medicinskih zahvata – ukoliko se stanje mladog Z. Delića pogorša do jutra, te sam ja saopštio kako sam i ja za putovanje u Mostar a kako nisam za penjanje na Otiš i Zelenu glavu. Nije u pitanju ni umor ni to što ja mrzim uzbrdo, jednostavno, htio sam malo da razmislim o svemu. I da se naspavam. I da razmislim.

Tako je i bilo. Noć sam proveo razmišljajući zatvorenih očiju i prisluškujući da li će nas posjetiti puhovi. Nisu. Pred kraj noći sam uhvatio malo sna (da napomenem da su hrkanje i prdeži bili u podnošljivim granicama, u pitanju je moj bioritam), a onda su planinari počeli da se bude. Polazak je planiran za 06:00, mladi Z. Delić se probudio i bio je spreman i oran za akciju, bilo mi je drago to vidjeti te sam mu ustupio fotografsku opremu, pouzdani Lumix FZ-8 i okrenuo se na drugu stranu. Idite vi, ja ću malo da razmišljam u hibernaciji… Sve do tamo negdje podneva, kad mi se više nije dalo prevrtati te sam izašao iz katuna i odgegao se do bunara da uvježbavam vještinu vađenja vode pomoću flaše na kanapu na kojoj je zavezan kamen. Voda je bila mokra i više vodena nego juče, kad je dobila nadimak vokraća. Ne bih da objašnjavam. U tom su se pojavila i dva čovjeka, iz Mostara su tu oni, jedan je imao pušku na ramenu. Nisu krenuli u lov nego u šetnju, zato puška. Stigao sam sa njima da popričam malo o konceptu planine te sam nakon toga bio prepušten tihovanju na markiranom kamenu koje se u jednom trenutku pretvorilo u tihovanje sa sunčanjem na markiranom kamenu. Kamen gori, val se pjeni, reče onaj hercegovac u „Audiciji“. Lijepo je to, vala, rekao.

Ekspedicija čiji nisam bio dio se vratila sa ekspedicije u srednjim popodnevnim časovima. Iako sa kojim satom zakašnjenja u odnosu na planirani termin, uspjeh njihovog pohoda je bio 100%, Otiš i Zelena glava su osvojeni. Uslijedilo je relativno dugo pakovanje, nakon kojeg smo bili spremni za polazak. Potrudili smo se, a i uspjeli, da planinu ostavimo onakvu kakvu smo je bili i našli, makar što se tiče ovoga što nije odron. Šetnja nazad je bila duga i bolna (posebno za sve ostale koji su taj dan već imali oko sedam sati hoda u nogama), ali je vrijedilo s obzirom na prezuvanje u civilnu obuću kod kombija. Tu smo se rastali sa drugarima iz Mostara planinarima, oni golfom a mi malo poslije za njima, niz fantastične serpentine dok se topliji dio spektra duginih boja prelijevao na planinama nasuprot Veleža. U povratku smo iskoristili par ranih prilika da stanemo i opskrbimo se namirnicama tako da je na kraju ispalo da sam otišao tamo mršav a vratio se debeo. Pri tom neću ništa reći o lepinjama sa kajmakom iz Jablanice. A pekara se zove Putnik. Janjetina i most kojeg je srušio onaj zlikovac Jul Briner ostaju za neku drugu priliku. Ona tužba protiv njega nije urodila plodom, pišem drugu…

Kao i obično, izbor fotografija:
http://s1098.photobucket.com/albums/g373/bvlajic/Prenj4510/
Samo napomena: vjerni Lumix je iznevjerio u rukama mladog Z. Delića, rad u pogrešnom režimu nije izgovor. Možda naknadno proberem neke i pokušam da ih dotjeram u Photoshopu da ih dovedem na potreban nivo kvaliteta pa dodam u album…