Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Samo malo iskrenosti… i kakve to veze ima sa kurvama

Šta nas to tjera da lažemo? Zašto laž sa sobom vuče i krađu? Otkud fascinacija izvrtanjem istine?

Sve laži sveta je naslov solo albuma „večitog dečaka“ beogradske scene, Vlade Divljana, kojeg je nešto mučilo u datom trenutku. Simpatična fraza i meni prva asocijacija, a nije on jedini koji se bavio tim pitanjem kroz istoriju. Čitava armija filozofa, psihologa i antropologa je pokušala odgonetnuti zašto ljudi lažu, pri tom konstruišući takve teorije da bi najbolje bilo nešto slagati da se uopšte izbjegne kontakt/rasprava sa njima…

Laži se koriste u različite svrhe, najčešće radi nezasluženog sticanja različitih oblika prava, usluga ili statusa, ali kako je u životu ipak najbitnije pronaći sreću u vidu adekvatnog životnog partnera, tako se laži najčešće koriste na tom polju. Ponekad su to inspirativne i šmekerske „efektne fraze“, ali većinu vremena to je brutalno i bezočno laganje. Bezočno, zato što je teško pogledati onoj drugoj osobi u oči. Usljed opštenarodne informatizacije, bezočnost je sve lakša i lakša…

Budući da sam stigao u godine pozne, na koncertima najčešće stojim maksimalno udaljen od bine, da što slabije vidim i čujem izvođače za koje najčešće nisam platio da ih gledam. [Izuzetak su događaji na kojima Mladi Z. Delić i ja izazivamo šutke, prim. aut.] Tako se obično nađem u društvu ljudi koji su tu došli iz tisuću razloga, ali među kojima svakako nije obraćanje pažnje na dešavanja na bini.

Elem, onomad stojim, a onaj neki ispred mene visok dvocifren broj metara stoji, i nije što stoji i tako mi blokira pogled na binu, video bimove, rasvjetu, nebodere u daljini, planete Soko, Vardar i Pelješac na zvjezdanom nebu, nego što puši, pije i šalje poruke mobilnim uređajem (nadam se da je to isto radio – neuspješno – i za volanom motornog vozila nakon kulturno-umjetničkog događaja). S obzirom da njegov mobilni uređaj ima ekran veličine desetak centimetara dijagonalno i pri tom sija kao sunce, nisam mogao da ne vidim sadržaj prepiske.
Ona: ♥♥♥♥
On: ♥♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥
On: ♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥♥♥♥♥♥

Naravno, ona je u mobilnom uređaju ubilježena kao „ljubav moja jedina“, ovaj što puši, pije i šalje poruke se prilikom prolaska čete malih ali sisatih djevojaka veoma patetično namješta ne bi li se patetično otrljao od njih, valjda što mu srce tako jako kuca pa ima tih otkucaja (sa ekrana) za sve. A, vaistinu, njih pet prolaze, prosječne visine metar, drže se za ruke i samo što ne pjevaju haj-ho, haj-ho! dok prolaze kroz masu. Elem, nedugo poslije mojom srećom, ovaj što puši, pije i šalje poruke se maknuo a meni se pridružio drugar kojem je ubrzo nakon pridruživanja stigla poruka na mobilni uređaj. Poruku mu šalje „beba moja“, te on odgovara srcatim manirom. Dok gledamo neke malo veće ali malo manje sisate djevojke, kažem mu kako nam svima nedostaje malo iskrenosti…

Jer svi ovi navedeni fini mladići su redom članovi fejzbuk grupe „Kurve, janjetina i Vuco“. Garantujem. Samo što ne smiju javno da kliknu palac gore na nekoj objavi te grupe, da ih „inspekcija moja [njihova, hvala bogu, prim. aut.] jedina“ ne pokosi.

II: Podrška kurvama koje se ne kurvaju

Elem, bavim se sportom, hodam po uzbrdicama kao mladi vrli svijet (bez stručnog nadzora!), znojim se da budem kao muževni – manje dlakavi – muškarci sa naslovnih strana Men’s Health i to. Samo, hoda ih tako hiljade, plus što su hiljade od tih hiljada upravo kao (faktički nacrtani) muškarci sa naslovnih strana Men’s Health, a ja star propo i debo, trbušnjaka ni u priči. Šta’š.

Nego, ide mi u susret poznanik koji je zapravo rođak poznanika. Status „zdravo-zdravo“ kad se vidimo u banjalučkoj Rekreativnoj zoni, gdje se jedino i vidimo, nekih tri puta godišnje. On ide sa djevojkom odnosno, kako sam ja u nježnim godinama a on još u nježnijim, to bi već mogla biti i žena a ne samo djevojka [da sad ne ulazimo u tehničke razlike između istih, prim. aut.].

I, pozdravimo se. Ja kažem šta ima a on kaže zdravo. I to šta ima je bilo neko onako prosječno šta ima (red veličine dvije marke – kafa od 20 minuta), ali to zdravo… Nije što je bilo neobično tiho, nego što je to bilo posve u onom frekventnom opsegu gdje ta djevojka/žena pored njega nije u tom zdravo nimalo mogla da čuje da je taj lik pored nje nekad bio muškarac. A nije rijetkost, kod oba pola, takvo sakrivanje tragova.

Simpatično mi bilo. I prisjetim se koječega. Prvih djevojaka (kod drugara) onomad i uslova ponašanja sa njima [prve djevojke su zapravo i prvi razlozi za promjene ponašanja, odnosno prvi razlozi za laganje, prim. aut.], i kako taj „neki“ zdravo tako zamijeni đe si, šta ima, buraz i sve ostale heteromaskulinizirane izraze, želje, čestitke i pozdrave. Pa onda muški počnu nositi torbice, kaže, nije to pederuša, to se nosi sa strane. Ma da.

A onda se sjećanje okrene za 360 pa nazad u Budvu: prominentni M.Z. Delić (iz ere prije krosfit zglajza) i ja sjedimo u prominentnom BL lokalu sa jednom go-go plesačicom kad ono dolazi još jedna go-go plesačica. Grle se i ljube, za junačko pitaju se zdravlje riječima – citiram bez zareza zarad tačnosti realističnog stila pjesničke slike – đe si kurvo jebo te konj. Prigodno, „ja nisam bio odavle“ a M.Z. zamišlja tog konja.

Druga je to situacija, drugi su to ljudi, druga je prilika, sve je drugo pa i taj pristup… samo što je on odličan. Otvoren. Iskren. Bez foliranja. To je to. Kontam to nešto. I sad, iskrenost brutalno ogoli čoeka. Ostane suština. Nema maske, nema šminke, nema pakovanja. Ostane golotinja. A sve najbolje stvari u životu se rade bez odjeće. [Kog kurca se uopšte i oblačimo, nameće se pitanje koje ima svoj odgovor o kojem ćemo nekad, prim. aut.]

I nije što te plesačice plešu bez odjeće odnosno sa veoma malo iste. Mada jeste i do toga, golotinja, realno. Nego je to ta uzročno-posljedična veza, pa se može reći i „profesionalna deformacija“, iako to deformacija zvuči jako ružno. Raste nekako ta iskrenost obrnuto proporcionalno količini odjeće za rad/aktivnost/neaktivnost (subliminalna poruka: ne vjerujte ljudima koji nose kravate), a ko nosi najmanje odjeće za rad?

I zato bi bilo dobro da smo svi kurve. One su uglavnom gole. Tak’a profesija. Profesionalno iskrena, a još kad je iskreno profesionalna… to je jako lijepo. Uz manje laži, više bi se gledali u oči, sem povremenog skretanja pogleda usljed vizuelno-anatomskih refleksa [opravdano, prim. aut.], te bi (progone me, progone me tvoje) OČI radile punom parom – gdje pri tom ne mislim na funkciju plakanja već kao na kanal najpreciznije moguće komunikacije na planeti – tako da bi usta mogla da se bave drugim stvarima. Kad čoek malo bolje razmisli, to je veoma ekonomično; ekonomija = pare; pare pokreću svijet. Hm. ‘Ajmo svi na kurve, ovaj, u kurve.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Za čvrste momke teretane Sokolskog doma, brojevi su sve. Brojevi pokazuju napredak, velik ili još veći, jer u toj ustanovi nema onoga što je suprotno od napretka. Brojevi pokazuju rast obima bicepsa, obima grudi, dužine ku…, maksimalan izbačaj na benču, količinu kučki koje su okusile 101% testosteron u terminu 0-25… ponekad i do 26, ali ne i do 27 jer to znači da je novi dan i vrijeme za trening.

Takođe, u teretani Sokolskog doma se uči da se brojevi moraju brzo obrađivati. Recimo, Boris BMW (u telefonskim imenicima mnogih kučki upisan i kao „Boki BMW“) je uvijek spreman da pruži prvu pomoć brojem telefona neke od njegovih mnogih pristojnih i poštenih drugarica, ali će on, kao Mišel iz Pokreta otpora, taj broj reći samo jednom (npr. Marija +38765654xxx), a zatim se sve odvija po principu „ko nabije nazove taj dobije nabije“…

Naravno, tu su još i standardne aritmetičke igre sa brojevima (sabiranje tegova na šipci za benč, sabiranje tegova na z-šipci, prebrojavanje tegova pri slaganju…), sve u svemu, puno je tu matematike (a kao što znamo iz nekih drugih izvora, matematika je egzaktna nauka – nisu to priče babe Joke i babe Stoje, prim. aut.) tako da se i najiskusnijim čvrstim momcima teretane Sokolskog doma desi da se malo „zabroje“…

– Baćo moj, vidi ovu jednu što sam dogovorio za sutra! – jedan istaknuti član pokazuje poruke primljene putem popularne ljubičaste aplikacije za instant komunikaciju… Prisutni članovi su imali uvid:
‘cao ljubo jesili sutra slobodan popodne jasam mislila da idemo kod mojih kumova na rucak pa poslije malo nasamo poyy’
– Auh, pa to je gotova stvar! – ushićeno će jedan od prisutnih.
– Nego šta, baćo moj! To je moja stara ljubav!
– A kakva je (dušom, prim. aut.)? – upita trener Sale kojeg je ova priča za trenutak podsjetila na to kako mu dobro stoje uske hlače koje nosi kad ide u „Posljednju šansu“.
– Dobra, baćo moj, zgodna! Al’ smo mi imali nešto i prije… Ja sam nju jebao kad je imala 17 (hemijskih olovaka, a godina dovoljno da bude punoljetna = sve legalno, pozdrav Odjeljenju za visokotehnološki kriminal MUP RS, prim. aut.)…
– Pa dobro, koliko sad ima?
– Ima jedno 35, ne znam ni ja… – iskreno će član koji se sprema za ručak. – Evo, ima slika na Viberu, pa pogledaj…
Prisutni se približiše malom visokotehnološkom uređaju i nakon što su pogledali sliku, jedan mlađi član prvi omete tišinu:
– Pa čekaj malo, bogtejebo, ja imam 35 godina a ova mi i nije baš za 35…
– Samo malo, baćo moj, samo malo, samo malo… da izračunam… ja sam nju jebao ’82. (1982. godine, prim. aut.)… osamdes’druga i 17… koja je sad godina… 2016… hmmm… [obrada podataka u toku, gori lampica crveni fenjer iznad glave]… ček, ček, samo malo… baćo moj, mislim da ona ima malo više od 35 godina! – zaključi član koji će sutradan da omasti brke, ne nužno ručkom.
Prisutni članovi klimanjem glave odobriše tu ispravku omanje greške, jer… moglo se desiti svakome.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „potentan“ „kurat“ „diže 190 na benču“ Anikić je jebao pičke u pičku… bar tako on kaže.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Android! Tapete! 1!

Bio sam zaostao a sad sam glup. Dogurao sam do „pametnog telefona“.

Kaže naš narod „možeš kako hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš“. Tako i bi. Voljena Nokia X6 je završila u ladici. Baterija je poprilično izgubila svoje akumulatorske sposobnosti i usljed toga je telefon sve manje bio operativan i šta da se radi… Inače, X6 koristi Symbian operativni sistem, znatno manje ‘grafičan’ od Androida ali zato „matematičan“ a X6 je mašinica koja se može podesiti da lijepo radi, sa adekvatnim softverskim rješenjima… Primjer je WhatsApp koji još uvijek ima podršku i munja je, ali džaba. Ostali izdali.

Inače, karticu mob. telefona sam dobio za rođendan prije nekih četiri-pet godina, nisam siguran; dobio sam tad i telefon ali sam ga ustupio starijem bratu pod prijetnjom da ću isti prodati na pik.ba. Prije toga nisam imao mobilni telefon niti sam naročito htio imati… Ipak, aktivirao sam karticu i koristio neke „starije porodične poklone“ (telefone) a posljednje dvije godine X6, isto naslijeđen. I danas telefon uglavnom ne nosim sa sobom jer ga ne volim kao ni mogućnost da budem dostupan. Naravno, tu je i zavjet Dobrici…

Bilo kako bilo, odnedavno sam vlasnik jednog Samsunga pod Androidom. Zapravo, i jesam i nisam vlasnik („I jesam i nisam milovan.“), drugar mi je ustupio telefon na korištenje ne mogavši više da gleda umirući X6 u mojim rukama. U prvi mah sam odbijao, ali prihvatih, shvativši mi je to sudbina. Telefon je blago havarisan i izgleda kao da je prošao i Norvešku i Švedsku ali je ispravan i radi, a nije ni loš: meni sasvim dosta. Snašao sam se oko osnovnih stvari, prebacio podatke sa njega i odradio „format c:“…

I kreće zabava. Instalirao tri aplikacije, ubacio ćirilicu, skontao kako se isključuje 16.366 stvari… i to je to što se tiče zabave. I da, Android me natjerao da se prošetam kroz svoje foto albume u potrazi za prikladnom pozadinom za ekran iliti tapetom. To mi je zanimljivo, jer za ove potrebe moram razmišljati vertikalno…

S tim u vezi, „poklon“ čitaocima i prolaznicima. Dok sam sebi našao neke lijepe slike planina i to držim na ekranu, dotle mi je ipak palo na pamet da bi neko, usljed svog ovog snijega, radije da gleda neko drugačije nebo. I zato prikladan proljetni motiv, CB varijanta za zaključan ekran i standardna za standard, ili obratno, kako se kome svidi.

    

(Kliknite za uvećan prikaz.)

Sličica je autorska, u pitanju je trešnja ispred moje kuće kojoj su, na žalost, dani odbrojani, ali ostaće… makar kao tapetica. Rezolucija je 1080 x 1920 što će biti dovoljno za većinu telefona i s vremena na vrijeme ću tako okačiti ponešto, kad naiđe. Nadam se da će se svidjeti nekome…

Smiljan – New York – Šehitluci – New York

U sklopu redovne turističke šetnje na banjalučku izletničko-rekreativnu atrakciju Šehitluke (u blizini vrela Vratinac, je li), nailazim na omanje Mirandu i Charlotte koje se, sem umanjene skale (zbirni broj godina dvocifren, manji od 30; zbirni broj kilograma takođe dvocifren, manji od 60), ni po čemu ne razlikuju od svojih full size varijanti. Ukotvljene na klupi, ljute su kao dva leptira a ja u prolazu – iz nehata – presrećem njihov razgovor…
– Vratiću ti ja za ovo ок! Što mrzim kad mi tako napiše ок! – furiozno će Miranda reagujući na sadržaj ekrana njenog mobilnog telekomunikacionog uređaja.
– Majke mi, ako on ima kilu i po mozga, ja sam Nikola Tesla! – altruistički dodade Charlotte.

Prođoh a one su ostale… uzalud.
Što je čuto, ne može se odnečuti!