Dušmani… u njedrima!

Teške teme i dileme lepršavog ljetnjeg dana. Kao ono filozofsko pitanje, da li je ta osoba oduvijek bila takva/ovakva (obično u negativnom kontekstu), samo joj prilike nisu dopustile – da pokaže pravo lice? Šta je to „pravo lice“? Ili jednostavno vrijeme mijenja stvari? S godinama poznim životnim rastu samo sumnja, podozrivost, obazrivost i slične zrivosti. Sigurnost i udobnost… ne baš. I svi smo žrtve! Nikog ne zaobilazi!

I tako se desi da koji put ne prespavaš kod kuće, nego tamo negdje skupljen i sklupčan na ćošku kreveta, pa te dušmani bez pitanja eliminišu, pregaze i zaborave. I onda dođem kući, vidim nešto se dešavalo u kuhinji, neko kuvanje – poprilično validan razlog da dođem kući, nadasve – a na stolu postavljena tri tanjira. Ležerno, u skladu sa podacima iz ličnih dokumenata odnosno teritorijalnoj lokal pripadnosti, pristupam materiji:
– Šta ima za ručak?
Hladan tuš slijedi nakon nekoliko sekundi kroz rečenicu:
– O, i ti ćeš jesti?

A onda se čudim što je komšijin mali, onomad kad me je vidio ispred kuće kako radim nešto, na kafi rekao komšinicama „teta Lepoj došli gosti“. Urota je napravila neprobojan krug zavjere. Izopćen sam.

Lepa Janja, ribareva kći

Kad je lijepo vrijeme, onda je sve lijepo, pa i vrijeme. A lijepo je kad se sunce pojavi da topi snijeg. Lijepo vrijeme sa sobom vuče i lijepe stvari. Tako sam ja sjeo da okrpim čarape, pa se sjetim onomad…

Pričamo nešto Jelena i ja telekomunikativno pa me ona pita nekako stidljivo da nemam možda iglu i konac. Normalno da imam odnosno nemam ali ima stara majka u ladici. Kaže, crni konac i iglu, pa da joj ponesem, treba zašiti dugme na hlačama. A ona je volila slaninu, onako kad zasjedne pa red slanine, red mesa, sve sa kečapom (čudni su ukusi gospodski), pa razvuče osmijeh, mmmm, dobro je i nešto objašnjava punih usta i klima glavom. I, ovaj, to je bila digresija al’ nije, nego, otpalo to dugme pod nerazjašnjenim okolnostima, narušilo funkcionalnost hlača oliti pantalona a lijepo su joj stajale te hlače, pa da se to napravi kako treba… Dogovorimo se mi brzo (sve 5, večera za 5, preporuka za saradnju na pik.ba), ponijeću ja njoj iglu konac, još nešto, ništa više.
Dođem do nje, malo posjednemo, kako to već ide kod mladih, a onda se sjetim da imam iglu i konac u džepu. Izvadim ti ja, iglu i konac, reko’ gdje su hlače da to napravimo, tu su hlače, pitam da uvučem iglu u konac (ne može ko ne vidi a, recimo, moja majka ne vidi dobro pa njoj uvlačim iglu u konac), kaže može, uvučem iglu u konac, evo, tu su i dugme i hlače i konac i igla, dajem ja njoj iglu a ona mene gleda onako, samo što joj se trepavice ne razviju u dva tropska leptira i odlepršaju do lustera gdje bi se spržili, trepće, vidim ja neće valjati, sva je nešto topla i mila na nivou ciklus epskih ljubavnih pjesama Zeleta Lipovače u tri toma, lagana me panika hvata, kad progovori:
– A da li bi ti to meni znao zašiti?
Ugodno odahnem, pošto sam mislio da ću izdahnuti, znam, što ne znam (a znao bih i da ne znam), kad ona ne zna, mora neko znati.

I lijepo su joj baš stajale te hlače, posebno nakon što sam zašio to dugme. A u redu je, ne bih uložio protest ni da zapjeva sedela sam za mašinom, šila sam, iako bi to bila gnjustna laž. Bili smo studenti…