A kajmak – ispario!

Desilo se tako onomad da smo kapetan Zec i ja išli kao vatrena logistička podrška jednom neumornom tragaču za poslom u jedan mali grad usred Bosne koji je, eto, mjesto rođenja presvijetlog Skendervakuflije. Inače, kapetan Zec je kapetan Oružanih snaga BiH, čovjek s ružom u jednoj ruci a vatrenim oružjem u drugoj, u svakom trenutku spreman da oduzme i najkraći život stranog plaćenika/domaćeg izdajnika/teroriste, zarad mirnog sna građana BiH. Dakle, kapetan Zec je stvarno kapetan, fin, kulturan i opasan momak, a ne neki pijani bradonja u prugastoj majici koji viče „Ahoj!“, ako je neko nešto slično pomislio.

I sad, ugodna je tu nadmorska visina, oštar zrak u hladan dan, behar zime se razastr’o po širokim livadama, Aca Lukas u ekstazi tamo negdje dok mi zarad obavještajnih zadataka hodamo sporednim ulicama malog grada djelujući naivno znatiželjno. U jednom trenutku nailazimo pred ugostiteljski objekat konspirativnog imena „Raj u šumi“, konspirativnog iz razloga što nije u blizini šume a šumovit je kraj, kao i Bosna uostalom (oni dijelovi koji nisu depilirani). Objekat je ukusno naglašen reklamom na kojoj se nalaze siluete dva medvjeda koji plešu, dok ih sa strana gledaju siluete lisice i vuka. Kompozicija je to izuzetnog sklada, pećinska umjetnost na neonskoj reklami, tako da je kapetan Zec izvadio svoj multifunkcionalni špijunski aparat u obliku mobilnog telefona da vizuelno zabilježi istaknutu tačku lokacije. Kako on poče da pohranjuje bajtove u .jpg format, tako se na vratima ugostiteljskog objekta pojavi domaćica istog…
– Izvinite, a (za)što slikate?
– Onako… turistički! – ne zbuni se kapetan Zec.
– A dobro je, ja sam mislila da nije neka inspekcija…
– A, ne, ne. Nego, da Vas pitamo, da li kod Vas ima hrane ili je ovo samo kafana?
– Samo kafana, da.
– A gdje bi nam bilo najbolje da pojedemo nešto, neki roštilj?
– Pa, možda kod Popa Drage…
– Pop drži roštiljnicu?
– Ma ne, samo ga tako zovu.
– A gdje mu to dođe?
– Iz ovog pravca kad dođete na semafor samo nastavite pravo pa sa desne strane…
– Dobro. A recite nam, da li je tu najbolji roštilj?
– Pa, da, tu Vam je, onako, najčistije

I kod te rečenice, sva bagra koja sluša EKV, ljudi iz gradova, treba da se zamisli. O životu. I stalnosti. Život i stalnost. I činjenici da mnogo više ljudi vidi tablu КНЕЖЕВО nego onu na kojoj piše DOBRODOŠLI, a neki nikada ne vide nijednu od tih tabli. A odlični su tamo ćevapi, iako se od ćevapa, na žalost, ne živi.

PLAN: Bosna i Hercegovina – zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma!

Baš kažem burazu neki dan: „Ćelo, ti si pametan momak, vidiš kakvo je ovo vrijeme, sve je neko presipanje iz šupljeg u prazno, ‘de nam smisli neki materijal za projekat da mlatnemo neke pare a onda da se možemo mirno posvetiti poljoprivredi i filozofiji…“ On replicira: „Imam ideju. Treba nam brz auto i četiri kalašnjikova.“ Kažem mu da to nije loša osnova pa da to dalje elaborira na 7-8 stranica i onda preda u proceduru. A dok čekam da on to sklopi…

sex-tourism-6-638

Palo mi na pamet, kad oni u Holandiji mogu da puše travu i mlate pare na taj račun usput se smijući u brk čitavoj kugli zemaljskoj i njenim smiješnim konvencijama, zašto i mi ne bismo mogli? I zašto bismo stali na travi? Možemo mi mnogo više od toga! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, prljava i legalno ilegalna zabava. Takva vrsta zabave je posljednji svjetski hit – buđenje u blatu bez novčanika i odjeće sa nejasnom vizijom prethodne večeri gdje se kroz sumaglicu nazire lik kurve upitnog „polnog opredjeljenja“ kao posljednja slika prije gubljenja signala. U odnosu na Indoneziju i slične destinacije koje nam trenutno otkidaju velike dijelove kolača prihoda od turizma, imamo prednost u vidu atraktivnije lokacije a i manjeg broja tigrova i kobri po glavi stanovnika. Plus, tako bismo ponudili ekskluzivan ugođaj „banana države“ u srcu evrope. Mislim, ionako nam stalno nabijaju tu evropu (sa malim e) na nos, uvode nas u nju, a mi veoma lako možemo nju da uvedemo kod nas i onda da je sjebemo na domaćem terenu.

Plan je jednostavan: legalizacija marihuane, kockanja i prostitucije + dobra reklama na internetu (na odabranim porno stranicama) + već prisutna prirodna bogatstva širom Bosne + da se zakrpe regionalni i magistralni putevi da njima mogu sigurno putovati putnička vozila = mnogo mnogo keša u džepovima. Posao proširiti po čitavoj državi, svaki kutak aktivirati, ne samo očite sredine koje bi se, kroz par stotina godina, mogle nazvati urbanim. Na primjer, Mrkonjić Grad da postane Grad Marihuane. Ionako je pola obližnje planine Lisine zasađeno istom. Znači, kao što tamo u Amsterdamu imaju coffee shop radnjice, u Mrkonjiću naredati jednu jednu čitavu ulicu da budu samo kafane u kojima se valja travuljina. Trava u kolačima i uz kolače, uz pitu, uz pečenje, uz travu, pored nje forsirati izvorni domaći proizvod (npr. šljivovicu koju su pili oni zajebani Srbi kad su ubijali Mikija Rurka pa ga nisu uspjeli ubiti). E, sad, Mrkonjić ima svega dve ulice pa bi se jedna morala žrtvovati, al’, ko ne riskira – ne profitira. Na spajanju pomenute dve ulice bi se trebalo naći mjesta za statuu Roberta Neste Marlija (koji će u narodu postati poznat kao Boro Marli), minimalno 10 centimetara veću od statue Brusa Lija u Mostaru, statuu koja bi isusovski raširenih ruku dočekivala turiste sa svih strana, a ruke statue bi istovremeno bile putokazi: desna ruka bi pokazivala gdje su kafane sa travom a lijeva bi pokazivala gdje su zalagaonice i mjenjačnice. Inače, pored svih navedenih kvalifikacija, Mrkonjiću na ruku ide i podatak da u tom gradu ima jedan genijalni inžinjer poljoprivrede koji je uspio da vrijeme klijanja sjemena žute lincure sa dvije godine skrati na tri mjeseca. Bojim se i da pomislim šta bi taj čovjek napravio sa travom.

Naravno, ne može da se živi samo od trave, ima tu još ideja: Šipovo, dom Zmaja od Šipova, pretvoriti u prestonicu ekstremnih sportova koji uglavnom uključuju bikove, totalno uništiti posao Španiji. Naravno, prvo treba smisliti te sportove ali sa dodatnom ekstremnošću u odnosu na postojeće tako da budu potpuno kompatibilni sa XXI vijekom, npr. objavljivanje statusa na društvenoj mreži putem mobilnog uređaja na leđima razjarenog bika. Pobjednik je onaj ko otkuca duži status i preživi. Ne treba zanemariti ni druge životinje, posebno našu grok-grok omiljenu. Vjerujem da Džordž Kluni ne bi imao ništa protiv da se pojavi u reklami koja promoviše prasiće kao idealne kućne ljubimce. U konstantnom strahu od terorizma, uz maksimu „Gile garantovano čuva Vašu kuću od Al Kaide“, globalni uspjeh robne marke Gile za po kući™ je zagarantovan. Štaviše, po cijenu uvrede multietničnosti ove države, neki tradicionalni srpski proizvodi poput čvaraka i rakije bi mogli dobro da se odraze na odskočnoj dasci borbe protiv svjetskih neprijatelja #1, islamskih terorista, sem ako CNN ne promijeni programsku šemu…

Nego, vratimo se na lokalni plan, dalje po gradovima, Derventa: čitav grad da bude Crvena Četvrt, samo podijeliti radne knjižice i početi bilježiti staž, nema ulaganja u infrastrukturu, eventualno crvena ulična rasvjeta na čitavom području grada (prethodno izmjestiti sve škole i vrtiće). Naravno, to ne znači zatvaranje javnih kuća u ostalim gradovima već isticanje primarnih obilježja za svaki grad. Brendiranje, što bi rekli srbi.

Na planinama oko Bihaća ima mjesta za ekstremno planinarenje druge vrste: planinarenje po minsko sumnjivom području gdje bi Bajaga imao stalnu gažu sa numerom „Koraci k’o laki oblaci, skoči nek’ te zemlja odbaci“. Na to, ili možda prije toga, nadovezuju se ture u prirodi oko Goražda, razgledanje replika mjesečevih kratera – ko se još boji radioaktivnosti? Sve to reklamirati dopunjenom verzijom starog slogana: „Ko preživi, pričaće. Bukvalno.“
Takođe, kako je spomenuta revitalizacija saobraćajnica, to se ne bi samo odnosilo na poboljšanje asfaltne podloge puteva za međugradski saobraćaj, u to bi bila uključena modernizacija svih semafora u državi da se isti dovedu na 402 standard: ulične trke bez granica, dosadno čekanje na zeleno postaje daleka prošlost, svaki metar ceste postaje pista a upotreba pješačkih prelaza je na vlastitu odgovornost. U međuvremenu sagraditi još pasarela, za dobar pogled na stazu.

I čisto da se spomene nešto na drugoj strani spektra graničnog područja legalnosti, tu je ideja za kockarski raj: Las Mostar Vegas. Tamo je već sad dva BMW-a po glavi stanovnika, ta sirotinja je i Bogu dosadila. Kazina, pršut i najbolja hercegovačka vina, Oliver Dragojević i Tom Džons nastupaju rame uz rame. Zarad transporta bi valjalo modernizovati mostarski aerodrom i uvesti direktnu liniju u jednom smjeru Monako – Mostar (jer se niko ne bi vraćao u Monako), a dalo bi se i proširiti Neretvu do Mostara tako da prekookeanski brodovi mogu uploviti. Možda i isploviti… Usput, ima tu jedna stavka, kao naručena za Riplija, koja Mostaru ide na ruku: kao što se u Las Vegasu nalaze razne replike poznatih građevina sa svih strana svijeta, tako se u Mostaru nalazi replika Starog (mostarskog) mosta i to u razmjeri 1:1. Mislim, ima li to igdje?

Realno, ko je ikad došao u onaj Amsterdam da tamo gleda one kanale sa preprljavom vodom, pirgave mršave žute Holanđanke, klompe i proklete vjetrenjače? Nemojmo se šaliti, demokratija i liberalizacija tržišta su laž, a svi se još sjećamo socijalizma – zar želimo da mukotrpno radimo u fabrikama i preduzećima?! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, to je budućnost!