Morski plavi žal tuga i bol

Dođe trenutak u životu svakog čovjeka za opštu reviziju i retrospektivu.

(Ilustracija: taj čovjek može biti i žena tipa krajnje mala model djevojčica.)

To je ona nesigurnost u obliku tihe jeze koja gmiže po tijelu u dugim noćima bez psihoaktivnih supstanci, „Ko sam ja?“, „Gdje sam bio, šta sam radio?“ i ostala egzistencijalna pitanja od kojih je možda i najistaknutije ono „Šta bih učinio drugačije (za čim žalim)?“ (grešio sam mLogo zonfić). Realno, takav trenutak ukazuje na neki zastoj u radu, jer nema nazad, samo naprijed… mada može i sporije naprijed.

Buvljak u Manhajmu, divan, kao i Njemačka uostalom. Samo što na buvljaku slabo ima švaba. Dolaze naši da se druže, razni naši: crni naši, bijeli naši, Poljaci naši, Turci naši, Česi naši, svi su naši… Švabu prepoznaš po tome što je nešto zgrabio pod mišku i spreman je da to životom brani. Ostali su raja. („Mi smo ekipa.“ – Sport Vision PR.)

Kako me interesuje muzika, skupljam audio (CD) kompakt diskove, kad imam priliku nešto lijepo sebi da kupim tako da mi ostane za sportski život. A buvljak je za to idealna prilika. Elem, vrijedi napomenuti da je tamo selekcija poprilično stroga: do buvljaka malo šta dođe stvarno dobro, sem ako se ne zadesi neko da rasprodaje (dobru) ličnu kolekciju. U gajbama se nađu diskovi koji se nisu prodali u prodavnicama: singlovi, sezonske kompilacije, bezvrijedni pop, drevni šrot i viškovi megapopularnih izdanja, te je sve procijeđeno tako da u većini varijanti svaki stoti disk nečemu vrijedi…

Preturam jednu zelenu gajbu, nakon duge kiše ugledam dugu: Bon Jovi – These Days… Može! „Hey God“, divna hrišćanska pjesma, iako je Bon Jovi iz 1995. polovina Bon Jovija iz 1986. (bukvalno: kratka kosa – 12 kg manje, depilirane grudi – 19 kg manje, počupane obrve – 0,7 kg manje…). Odvojim taj disk, poslije nađem još nekog Phila Collinsa i Thin Lizzy… tri meni zanimljiva izdanja na nekih 300 komada i 10 minuta preturanja, nije loše, kad domaćin napomenu da obavezno pogledam jesu li diskovi u kutijama. Bon Jovi i Thin Lizzy odsutni, a Phil Collins CD je u kutiji… Al’ đe ću kupiti CD Phila Collinsa… Batalim.

Na istom tom buvljaku preturam još par gajbi diskova, i na dva mjesta nalazim istog tog Phila Collinsa, njegov prvi solo album (Face Value)… Biće da on tako luta po gajbama, traži svog humanoida koji će ga udomiti, brisati prašinu sa njega, nekad ga staviti u CD plejer (nemojmo pretjerivati sa pritiskom na dugme >). Ipak, ja tog dana nisam bio taj.

A realno, Phil Collins je napisao 23.422 pjesme koje su idealne da ih slušaš u svom sportskom dvosjedu dok sa vjetrom u kosi (ako nije kabriolet onda duva grijanje) i puloverom oko vrata ljutito ali zamišljeno, suženih zjenica ispod pilotskih Ray Ban ‘oćala, jezdiš brzinom većom od dozvoljene u zalazak sunca nakon duboko filozofske partije tenisa u ladanjskom klubu (primjer upotrebe u rečenici: „Priča o Vasi Ladanjskom“; eng. country club, prim. aut.). I često, dok tako u svom sportskom dvosjedu suženih zjenica nakon partije tenisa jezdim u zalazak sunca (ista rečenica kao prošla, samo malo fali riječi, pročitajte još jednom prošlu, prim. aut.), sjetim se tog Phila Collinsa koji me je svojim krupnim vlažnim očima gledao iz tih gajbi… Phile, Phile, druže moj. Pogriješio sam tad. Trebao sam te uzeti i donijeti u rodnu Bosnu, redovno brisati prašinu sa tebe (ili manje redovno). Imati. Voljeti. Ali nisam. Eto. Žalim. Za tim. I često se sjetim toga. To bih, da mogu, drugačije…

A ostalo, što sam zajebô, zajebô sam, a i nisam… samo jaši.

Tajne lijepe Vide (poučno)

Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomilano leži pruđe bez mjere i konca. Malim trudom mogao bi se dakle ovim pruđem nasipati drum sve do Banja Luke, ali lijenost i nehanstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i močvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kuću i zemlju. Malo podalje teče opet preko puta drugi potok Dragoćin, od kojega okolica nosi ime Dragočin-polje. Slijedi neznatno selo Derviši i opet zapuštene livade sa množinom stadah od ovacah, i tada se dođe do hana lijepe Vide. Ovamo se navratjaju skoro svi putnici Turci i kršćani što putuju u Banja Luku. Magnet što ih ovamo vuče jesu dvije djevojke, jedna Turkinja, a druga Djaurka, što stoje u službi lijepe Vide, koja sada, kako sam čuo, nije više uprav lijepa, jer je već pristara, no nosi na svome krupnome tijelu mudru glavu, pa znade iz nauke svoga prošastnoga života što vuče najbolje ljude i momke u samotna mjesta. Napokon dođošmo poslije tri sata vožnje na veliko Banjalučko polje, posuto sa stotinama grabah, jaminah i mlakah, a prekrstjeno drumovi što ih ponačiniše s vremenom kiridžije kako kome po volji bijaše.

Pred nama ležaše Banja Luka sa svojimi 42 džamijami, od kojih je najveća Feradija, sagrađena oko g. 1576. od poturice Ferhad bega.

Varoš se pruža podrugi sat hoda uz obadva kraja rijeke Vrbasa, a za njim uzdiže se lijepa planina Osmača ili Osmina…

Kuće Banjalučke sve su na jedan kat. Po sredini ulicah ima blata do koljena, s kraja, kuda ljudi hodaju, kaldrmano je malim kamenjem, ali kažu da je ta kaldrma još od Kulina bana, dakle preko 700 godinah stara. Ne znam da li je u tom vjernu tradicina, ali kako je kaldrma crna i poderana, mislio bi da je nešto istine. Na čaršiji imade množina dućanah zbitih po istočnom ukusu iz dasakah. U njih se vidi već mnogo kojekakih bečkih i terstjanskih sitnarijah, što neće baš usrećiti Bosnu. U takom tijesnom dućanu sjedi trgovac čitav dan, tu prima prijatelje i prihodnike, pa ustaje rijetko, i onda kada daje komu robu na prodaju, jer mu sva roba ne stoji dalje nego što on rukom dosegnuti može.

Ja posjetih u takom dućanu veoma poštena Turčina Jusufa Šibića, najbogatijega trgovca u Banjoj Luci, kojega počamši od kajmakana svi rado vide i polaze.

1857.                                                                                          Ivan KUKULJEVIĆ

(Iz knjige Banjaluka: Razdoblja i stoljeća, Aleksandar Aco Ravlić; Veselin Masleša Sarajevo, 1979.)

Juče crnkinje, danas seljanke

Dvije kratke epizode iz zemlje gdje 90% stvari valja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. u latiničnom izdanju…

Matea, ljubavi jedina
Odem ti ja tako u neku teretanu, tamo 20 traka za trčanje a samo šest benč klupa. I još se na spravi za zadnju ložu moraš gurati sa nedebelim Njemicama sve dok ne dođe naci jugend ćelo trener i kaže da ima još tri sprave za zadnju ložu. Užas. Radiš veslanje i pazi kad ti pogađa leđa, al’ ne u smislu skolioze i lordoze. Svi tegovi gumirani, k’o da će ih neko bacati, a niko ih ne baca. Ipak, najgore od svega su švabe koji se lože da su crnci. Od njih su samo gore švabe koji se lože da su Džastin Biber. Od njih su samo gori turci koji se lože da su Džastin Biber.
I, naravno da sam morao preći preko pruge da dođem do teretane, u svakom trenutku sam kontao da će me zaskočiti Brus Springstin u špilhoznama i zapjevati „Ramo, Ramo, druže moj“, a u blizini teretane se nalaze dva veoma različita objekta, na jednom piše (bosanski) Islamski kulturni centar a na drugom Russian Babes (sto prozora a na svakom zavjesa). U koji ući, a u koji ući sa bombom, u dilemi sam, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku.

Prodajem golfa a nije TAS
I tako ti ja radim taj neki fin kancelarijski posao u maloj firmi imena Folksvagen, farbam uniformnim sivilom tamo neku trafo stanicu pored parkinga za polovnjake, kad nailazi potencijalni mušterija, ostariji čovjek (~60 godina), sa ženom i pitanjem:
– Entschuldigen Sie, eine Frage: für diese Gebrauchtwagen muss man… nešto-nešto… im Büro?
– Ja.
– Aber, im Büro… nešto-nešto… Gebrauchtwagen.
– Ja, ja.
Nakon mog ponovljenog odgovora, isti se razočarano okrenu te reče svojoj ženi:
– Па овај мене ништа не разумије.
A ja farbam li farbam, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku.

***

Uskoro na blogu kratki cenzurisani dnevnik iz Alemanije – „Zbogom, Minkene: pao u depresiju“…