Ko kome na čiji račun…

Neke stvari nikad ne stare, unatoč činjenici da starimo ti/ja/mi/vi/oni.

Ono što Branko Ćopić reče „tihe zanimacije“, usavršio sam vrhunski. Kad treba da budem neprimjetan dok se drugi bave nečim ili uspješno ćutim ili se, pak, izgubim u blago nepoznatom pravcu ganjajući klupko vune i/ili sl.

Jedna od tih situacija je „kad stariji ljudi pričaju“. Obzirom da je u današnje vrijeme sve teže čuti dobru priču, klupko se čini puno boljom idejom. Tako sam, pri posjeti selu, odvezao staru do neke dalje rođake na klupko kafe i razgovora pa produžio svojim putem. U dogovoreno vrijeme se vraćam radi povratka gdje stara biva ispraćena a ja dočekan dijaloškim komentarom…
– A, to je taj mali… Pa nije ni mali.
– Nije, nije! – ponosno će stara kao da to ima veze sa hranom koju ona spravlja.
– Ih, nisam ga vidjela… [Ako ćemo realno, nikad, iz blizine, prim. aut.]
– On mene vozi stalno ovamo.
– Onaj stariji, on liči na pokojnog djeda…
– Pa, malo…
– Ali ovaj, na koga on liči?
– Pa, ne znam…

„Pa, ne znam…“?
„PA, NE ZNAM…“?!
„PA, NE ZNAM…“?!?!/–%^__#$&^—@(!“ČŠŽČ#!! ……….   !!! ……!

Drugovi (učenici) su živi ljudi, pa i oni…

Nekada je na brdovitom Balkanu (ili makar nekim nj. dijelovima) bilo vrijeme kad su učiteljice zvali drugaricama, iako to one nisu bile (ili makar nisu svima). Da li su danas učiteljice drugarice učiteljice ne može se reći bez opsežnog i višeslojnog istraživanja koje ćemo ostaviti za neki drugi put…

Osnovna škola je osnovna, da se u njoj steknu osnovna znanja. Ipak, u osnovnu školu se svakako ne dolazi bez ikakvih osnova. Neko ne dolazi bez sendviča, neko ne dolazi bez ručnog privjeska u vidu brižne mamice, neko bez preteške torbe koja sluti krivljenje kičme a neko ne dolazi bez kućnog odgoja. Svako ponešto. A i učiteljica je nosila naočale. Bilo kako bilo, jedan dječak, kojeg ćemo zbog programa zaštite svjedoka nazvati Miroslav, onomad se ubilježio u zlatnu knjigu anegdota pomalo pogrešnom upotrebom terminologije koju je usvojio van škole. Desilo se to u dva sukcesivna događaja koja ćemo ovom prilikom smjestiti u dva razreda – godinu dana razmaka.

I razred – premijera
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, moram ići kakiti.
– Miroslave, to se ne kaže tako, nije pristojno.
– Ali ja moram!
– Možeš u toalet.

II razred – repriza sa korekcijom
Čas tamo neki, Miroslav diže ruku u trenutku kad ne vreba opasnost od ispitivanja; dokolica, razonoda i tihe zanimacije. Učiteljica podiže pogled:
– Izvoli, Miroslave.
– Drugarice učiteljice, mogu li ići srati?
– Miroslave!
Slijeganje ramenima nije pomoglo, Miroslavu i dalje nije bilo jasno u čemu je pogriješio ovoga puta… A djeca k’o djeca.