Nema stajanja sve do kajanja!

U sklopu blog serijala Kucamo na vrata s razlogom zaboravljenih asova sam se sjetio jedne osobe koja svakako zaslužuje dužnu pažnju. To sam ja. Mnogo prije nego što su na TV ekranima obavezno ispisivane poruke “Program koji ćete upravo vidjeti sadrži opasne scene koje su izveli profesionalci. Ne pokušavajte ovo kod kuće.”, ja sam krčio put samovoljnom amaterskom ugrožavanju sopstvenog života. U sklopu tog projekta sam hodio mnogim neispitanim stazama od kojih su neke bile jako zarasle…

Bora Čorba je imao običaj reći kako je prvo onesvesti pa joj onda mirno smesti, a ja sam ponekad smatrao nužnim da se zamijene uloge pri tim radnjama (da se onesvijestim prije nego ga smjestim). To su neke situacije koje objašnjavam diplomatskom frazom Život me natjer’o, a znate kako se kaže Jebem ti život (kaže se “Jebem ti život.”). Ipak, malčice je drukčije u praksi, i u nesvijesti usljed sukoba svijesti i podsvijesti ostane aktivan minimum moždanih resursa, taman da čujem njeno AH kad ga smjestim. To i nije tako loše, nego se kod te jedne vala baš čulo AH. Mislim, svako od nas cijeni dobar AH, ali ovo je bio pretjeran AH. Kad ga smjestim malo dublje ono opet AH. Hm. Malo pliće, AH. Kako god, AH. Pitao sam može li da se ugasi ton ili utiša, kaže ne može. Kojem organu tu čovjek da se žali? Bilo kako bilo, tada sam tražeći ugodan smještaj slušao AH za AHom potajno misleći kako sam seksualni superheroj al’ je srećom preuranjena ejakulacija sprečavala da svemir čuje dužeg intervala nemir. Nego, nekad se znalo zakomplikovati…

Zalomi se tako jednom standardna postavka stvari, na patosu krevet, na krevetu ona, ja mu dođem kao šlag na tortu. A i bila je slatka k’o aspartam. Ja na nju odnosno u nju, a ona AH. Ja malo manje, ona opet AH. Drž’, ne daj, naprijed-nazad, pronađem neki ritam odgovarajući spor al’ neumitan, ona udara po AH a ja ćutim k’o riba, i da hoću ne mogu progovoriti, popustila membrana u vratu, krv se preselila u ekstremitete a posebno jedan. Vani lišće opada, djeca se ubiše crtajući akvarele u blok #5, a ja nabadam, odnosno, nab’o sam pa zabadam, druga strana izrabljuje AH dok taj kardio trening prijeti da postane Memorijal Hajle Selasije. Išlo je tako sve dok nisam spao 3% tjelesne masnoće, pa obustavim da priupitam može li malo neka kadrovska rotacija po ustavnim principima. Opozicija je tvrd pregovarač, ne odstupa od svoje pozicije. “A je li? E, sad ću ti j. mater!” mislim se u sebi a na licu osmijeh k’o Big Lale kad izvuče zeca iz šešira. Isturim se na rezervni PVO položaj pa u drugom otvaranju idem dva polja pješakom. Ona još glasnije AH. Vidim ja da nema druge nego da probam da okončam stvar probijanjem zvučnog zida rušenjem nosećih. Nakon početnog zagrijavanja sa manjom kilažom idem na ozbiljan trening za masu, zalijećem bolji dio svojih tadašnjih stotinjak kilograma, i bivam nagrađen sa progresivno glasnijim AH. Jedna serija, druga serija, treća serija – svako normalan bi prešao na drugu vježbu, al’ se ja i dalje borim nesmanjenom žestinom a protivnička strana uspješno amortizuje udare. Već popizdio od pizde, nije mi svejedno. Nije to tako česta situacija u životu mlada čovjeka, kad želi što prije da svrši, ali, dotle je bilo došlo. Nisam vidio drugog načina da zaustavim AH. U tom trenutku sam već pao na 1% tjelesne masnoće, umro bih da je hladan vjetar dun’o. Tad se mentalno očeličim melodijom najvećeg hita grupe Europe pa duboko udahnem, zatvorim oči i pustim da moje kukove vodi praiskustvo predaka ugrađeno u podsvijest. U finalnom pokušaju ugrožavanja slobode govora svom silinom pokušavam da dužim putem dođem do njenog govornog aparata ne bih li zaustavio AH, toliko da mi znoj sa čela u vidu grašaka graška, al’ bogme i graha oliti pasulja, njojzi pada po licu. Nije to bilo bez efekta, u jednom trenutku ona zaustavi produkciju AH pa me upita: “A što se ti znojiš toliko?”

A ja stao pa gledam. Ne bi to bilo tako čudno pitanje da mu nije prethodila vremenski neodređeno preduga agonija gdje sam ostavio srce na terenu ne štedeći nijednu hrskavicu u svom mladom tijelu. Da me je tad vidio bilo ko iz korporacije Caterpillar ne sumnjam da bi nazvali svoju liniju pneumatskih nabijača po meni: garanciji za krevet ubrzano ističe rok trajanja dok pronalazim izgubljenu vezu između čovjeka i kengura, pri tom lupam koljenom o stranicu kreveta od tvrde bukve, noga kreveta udara o gole pločice na patosu, goli zidovi funkcionišu kao rezonantna kutija gdje od buke pršti malter, vani komunalna policija ispisuje čitav paragon blok a hodža na minaretu pojačava zvučnik da zaguši nečastivu zvučnu kulisu bacajući fatve okolo ubijeđen da je opet počela turneja grupe Ruž, i ti me pitaš što se znojim… Zato što suze nisu dovoljne da izlučim sve što mislim o tebi.