Jeste li još uvijek Šarli Ebdo?

Francuski satirični list opet u centru pažnje… ista priča samo drugačija.

sarli1

Mnogi i ne bi ni znali ko je Šarli da onomad ne upadoše neki dušmani – momci koje svi vole da mrze – u nj. prostorije i počiniše masakr. Nije se zajebavati sa ISISusom. I „civilizacija“ skoči u odbranu, „Svi smo mi Šarli Ebdo! (Gađajte i nas, nijesmo šugavi!)“. Skočiše i neki tamo (k’o) naši u znak podrške, obojiše se u crveno-plavo-bijelo pogrešnim redom, i oni su Šarli. A neki se opet sjetiše da nam se taj isti Šarli smijao prije 5-10-15 godina… mada, lako se zaboravi to, dok se napreskok nabroji do 100.

Do sad, kad Šarli kaže kako bi ona beba, što je uslikaše na plaži trajno nasukanu, izrasla u manijaka koji bi silovao Jevropljanke. Jer su svi oni manijaci, sa Bliskog Istoka, alahuekber! Iako je, realno, tragična sudbina te bebe pretvorena u običan PROPAGANDNI MATERIJAL, ovakvo reagovanje je sve, samo ne satira. Istina, humor može biti crn i oštar, satira treba da provocira, međutim, kad se uzme u obzir konstantan ugao nastupanja, kako prema Srbima onomad koji su ginuli protiv preteče „islamske države“, tako prema drugoj strani ljudske nesreće koju je „islamska država“ prouzrokovala, vidi se da, u suštini, za strano tržište Šarli uvijek služi isti miks ksenofobije i šovinizma.

Tako da, priča je drugačija ali je zapravo ista… I zbog toga da vam kupujem specijalno izdanje? Napušite se vi kurca, dragi sunarodnici svih naroda i narodnosti koji ste „bili (i još uvijek ste) Šarli Ebdo“, jer ste bili (i još uvijek ste) samo obični zatucani licemjeri.

Ko ne voli medvjede… šta tek misli o ljudima?

Da bi bila „u korak sa svijetom“, i Banjaluka ima svoje teroriste! To su spodobe iz lovačkih udruženja koje su u dogovoru sa Ministarstvom poljoprivrede RS ubili (iz puške!) medvjeda koji je u nekih desetak dana šetanja prešao oko 50 kilometara, od sela Karajzovci nadomak Gradiške gdje je prvo uočen pa sve do Banjaluke gdje je skončao…

bye-bye-bear3bc

Da se razumijemo, nisu to teroristi (ne treba zloupotrebljavati taj termin u ovim vremenima, možda samo malo, ponekad), to su krembili, kako ovi „lovci“ tako i oni iz ministarstva. Ubili su medvjeda koji je prešao toliko kilometara a usput nije nikoga napao, ni ljude a ni domaće životinje. Kao što su neki pravilno pretpostavili, radilo se o medvjedu koji je odrastao u zatočeništvu a zatim je pušten „na slobodu“ kad je prestao biti „mali i sladak“ i postao skup za održavanje. Dakle, bila je to polupitoma životinja blago nespremna za život u divljini, što objašnjava njeno kretanje i postupke.

I ubiše ga krembili. Kaže krembil ubica kako je nakon prvog metka medvjed krenuo na njega („‘Ajde?“), pa onda i taj drugi metak. A prvi metak je bio jer u Republici Srpskoj nema puške za omamljivanje… i jer je ovako bilo jeftinije, nego, po „prvobitnom planu“, uspavati medvjeda pa ga transportovati u divljinu; nema veze što je medvjed zaštićena životinja za čije se ubistvo plaća odšteta, riješiće se nešto, pisaće se da je ubijen pod prijetnjom homeland security, jer je to uvijek prioritet.

Žalosno.

Osude javnosti su maltene jednoglasne. Samo krembili ćute. Naspram njih lavina. Osude su apsolutno na mjestu, međutim, da li će se desiti nešto na osnovu tih osuda, ostaje da se vidi. (Ovdje se radi o završenom slučaju, ali za neki naredni…) Ako nas je istorija nešto naučila to je da će te osude ostati na nivou osuda. A opet, zanimljivo je i da je reakcija takva zbog jednog medvjeda, za kojeg je javnost prvi put čula prije desetak dana – bez kojeg je živjela sve dotad, u državi gdje je milion problema, ljudi nemaju hljeba da jedu pa umiru od gladi, iako je davno stao rat.

Bez miješanja politike u priču i nepotrebnog objašnjavanja, socijalna slika je… čista apstrakcija, tako da je egzistencijalna postavka ekstremno razuđena za život ljudi, a tek životinja. U skladu s tim nelogično može djelovati lavina reakcija za medvjeda, ali, iako to ne djeluje tako na prvi pogled, postoji sasvim logična sprega. Naime, krembili ubistvo = 1 zgoditak, javnost osude = 0 zgoditaka. I to je stanje na semaforu, činjenično. Ubistvo je prošlo. Modus operandi, uspješan, tako da je ovo ubistvo medvjeda samo analogna primjena generalnog načina tretiranja života. U ovom primjeru to djeluje strašno zbog proporcije… a i jeste strašno.

I sad, što se prethodno spomenutog života tiče, u pitanju su, prije svega, ljudi (sa ili bez navodnih znaka). Ti ljudi smo mi. („I mi i vi, svi mi ovdje zajedno, smo mi!“) I takav je naš odnos prema životinjama jer je takav naš odnos prema ljudima. Neljudski.

Realno.