Sreli se?

Azra – Kao ti i ja

***
I da sam kao što sam, ostalo bi na slici: običaj čest u kategoriji Fotografija/Putovanja/Sitno, sličica bez objašnjenja. Ali. Promjena. Objašnjenje.

Prikazana je jedna mala „situacija“ sa banjalučkog izletišta Trešnjik, dva stabla opasno blizu jedno drugom. U Biologiji postoji pojam simbioza; nije ali blizu. Jedna je to scena koju hiljade prolaznika vidi ali rijetki uočavaju. Nije čudo, ali, radi se o dva stabla visoka preko 20 metara. Nije često. Nimalo.

Jedno stablo (crnogorično) stoji pravo, dok se drugo stablo (bjelogorično) uvija oko ovog prvog. Šovinistička je pretpostavka da je ovo što stoji pravo muškić, a da je ovo uvijeno ženskić.

Često prolazim pored ovih stabala. Zastanem. Položim ruku na ovo uvijeno i kažem kučko. A nekad i ne kažem ništa.

Inače, Džoniju je juče* bio rođendan. Juče sam krenuo da okačim ovaj članak. Omela me.

Ni Olova, ni Trnova

Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.

Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.

Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.

Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.

U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.